Lišanjski je vrh novootkrivena zvijezda na planinarskom nebu iznad zapadnog Balkana. Otkrili su ga prije par godina dvojica gastronoma iz neprofitne udruge "Kaštradina sky", precizno locirali u masivu planine Dinare i brže-bolje svečano ga proglasili drugim najvišim vrhom Hrvatske. Oduševljenju nije bilo kraja, čak se i susjedni vrh Sinjal, do tada neprikosnoveni šampion visine eRHa po verzijama WBA, WBC i UPM i WC, nervozno meškoljio dok su uzimali mjere Lišanjskome. Istina, odahnuo je kad je čuo da je drčni izazivač ispao punih trideset i pet metara niži, s obzirom da je već dovoljno iskompleksiran Troglavom od Bosne koji mu se svako jutro s jugoistoka naceri, pukne mu frnjok po glavi i kaže - hej mali!

I dok je planinarska javnost likovala nad objavom "habemus summitate", odmah su se javili, sigurnosnim službama dobro poznati jalnuški diletanti i dokoni sumnjičavci koji su doduše, potvrdili da je Lišanjski vrh zaista visok respektabilnih 1794 metara, ali da se ipak, ko za vraga, išuljao s teritorija Republike Hrvatske i to, ako je vjerovati geodetskim snimkama, punih pet stotina metara. Pih, ta nemojte kasti!

O da, te planine vrtirepke, kad im udre donja u gornju, kao da se povampire, rasplešu se, raspojasaju i posve zaborave na lijepo ponašanje, pa preskaču granice kao šiparice kad igraju na laštik.
A i ti Bosanci brate, nije im dovoljno što već imaju dvijestisućnjaka na bacanje, nego im još treba ovaj naš maloljetnik!

Iskreno, prebedaste su mi te priče u stilu "čije je što" i svesrdno upinjanje da se planina, more, rijeka, jezero, proglase "našim" ili nedajblože "njihovima"? Kako nešto što je staro, štatigajaznam - pola milijuna godina može postati svojina bića kojima je bivstvovanje na ovome svijetu prolazno poput titraja krila leptira?
No, znajući da su ljudi oduvijek bili facinirani crtkaranjem granica, mislim se - pa tko sam ja da im sudim...

Uglavnom bio on amo il' vamo, Lišanjski vrh, unatoč svome glupavom imenu zaista postoji, a kad već postoji planina, zna se što nam je činiti.
Možda bi bolje zvučalo da su ostavili staro ime - Lišan, pa bi uz mali dodatak mogao postat uLIpŠAN jer ovako, ne znaš je li mu ovo "liš" zvuči kao ravan ili je bezvrijedan ka lišina u kartama, a možda je i pun lišajeva?



Još jedna dobra stvar koja mi je namignula zašto ću posljednje nedjelje u listopadu odabrati upravo stazu jest saznanje da uspon počinje na jednom od mojih najdražih mjesta - izvoru rijeke Cetine u istoimenom seocu koje se naravno zove - Orljava. Šala, šala...



Nakon što sam na nekom planinarskom forumu pročitao kako do vrha ima dobrih pet sati pješačenja, (nije šala!) unaprijed sam se odrekao velikih ambicija. Već znam, bit će nam kratak. Na dan, mislim. Uza sve to, nisam se dobro ni naspavao. Budio sam se kao ćuvita u tri ure da pomaknem kazaljke na dvi. A kazaljki kao u priči. I kako ih pomaknem, one se vrate u prvobitni položaj. Jednom, drugi put, treći... Još i viču na mene - nećemo u zimu, nama je draže ljeto. O bem ti autoritet, ni kazaljke me ne slušaju!

Od modrog oka Cetine, ukrali smo još kilometar-dva na četiri kotača. Zmijolikom cesticom s tanušnim slojem asfalta može se stići do zaseoka Gornji Barišići, a tada valja podignuti ručnu, skinuti gradske patike, navući gojze i odvrnuti štapove.

Za razliku od Velebita primjerice, Dinara ne obiluje spektakularnim izmjenama krajolika, maštovitim kukovima falusoidnih oblika, čak ni dubokim klancima i vrletnim klisurama tako da mnogim planinarima ( a ni planinarkama) nije naročito atraktivna. Međutim, s druge strane, Dinara će vas strpljivo i polako učiti ustrajnosti. Planinarske staze, mahom "prekopirane" od onih negdašnjih pastirskih su duge, nekima čak i preduge, uglavnom blagog uspona, ali konstantnog, tako da će koljena i mišići početi reagirati i prije nego što dođe do glave. One gornje, naravno...

Tako smo i ovoga puta gotovo puna dva sata koračali šumom, a kad bi povremeno izbili na čistinu, pogledi su nam uglavnom bježali prema gornjim katovima planine koji su se gubili u gustim slojevima oblaka. Kiša otpalog lišća nije nam smetala, naprotiv, ali onu pravu nismo priželjkivali. Neka nas danas pusti na miru, a sutra kako god je bude volja.



Napušteni pastirski stanovi na rubovima Preočkog doca uvode nas u sasvim novi svijet. Ovdje Dinara počinje nagrađivati onu ustrajnost koju sam maločas spomenuo. Vegetacija se drastično mijenja. Šuma nestaje, a tek poneki zakržljali grm proviruje poput patuljka među vlatima trave boreći se za svoje mjesto pod suncem. Padine postaju strmije, srce lupa u ritmu tam-tama.
Zastaješ svakih nekoliko koraka, osvrćeš se. Postaješ svjestan da si samo mrvica u tom ogromnom prostranstvu.



Gledajući planine iz podnožja, dok se vozimo automobilom često imamo osjećaj da je planina samo ono što možemo pogledom dohvatiti, do prvog brijega, do prvog prijevoja. A one znaju biti nevjerovatno "duboke" i nerijetko se među visovima skriju ravna polja na kojima ne samo da se može smjestiti nogometno igralište već i čitava akademija HNS-a. Figurativno rečeno, naravno.

U trenucima kad smo već posumnjali da će nas markacije odvesti u nigdjezemlje, pojavile su se Rupe.



Ugledavši poruku dobrodošlice, malo sam se počeškao po ćupici i pomislio - da nije ovo neka zamka, kako se može doći na rupu a ne upasti u nju? Hm, kako na koju...

Srećom, "naše" Rupe su nas primile s iskrenom dobrodošlicom, konačno smo ugledali i toliko željeno planinarsko sklonište. Podigli su ga prije dvije godine, vrijedni planinari iz Vrlike i praktički "izmislili" ovu priču.



Prema uputama koje smo ponijeli sa sobom, do Lišanjskog vrha bi nam trebalo još sat do dva oštrog uspona. Hm, sat do dva, to je prilično rastezljiv pojam. Ali sve i da imamo volje, gdje bi zapravo bio taj vrh kad je sve zaklonjeno oblacima? Ništa za ovaj put, zadržat ćemo se malo u skloništu, gricnuti nešto pa ćemo lagano natrag. Dan je kako smo već zaključili - kratak.

A onda se dogodilo čudo. Kapa oblaka koja je čitavo vrijeme, još od početka našeg uspona stajala stameno i nepokolebljivo, rasplinula su se u doslovce dvije minute. Anbilivibl! Evo mi Lišanjskog ispred nosa! Planina je rekla - izvol'te!

Ali, više nemamo vremena! Ma šta nemamo, kako nemamo! Skoro smo se i porječkali. Pametnija polovica govori da nema smisla, ma znam i ja da nema, ali ipak... Ajme vidi ga kako je smišan! Pa jel' vidiš da nas doziva? Koliko nam je još ostalo, 450 metara visine?

Hm, nisam siguran je li to dobro ili nije, ali eto priznat ću vam, čim osjetim da je vrhunac blizu, načisto poblesavim. Čak i pod cijenu da ćemo se vraćati po mraku, ja moram gore!



Ne želeći više gubiti ni časka, pokupio sam neophodne stvari i krenuo prema vrhu. ma šta sat-dva, eto mene gori za uvr'glave po ure. Mada tepih od trave izgleda prilično blago i primamljivo za kotrljanje, ispod njega vire kameni zubi koji su se baš namečili na moje skočne zglobove. Poskakujem ko divojarac. A ne, nećeš razbojniče, bolje zglob nego rob!

Negdje na pola uspona počeo sam halucinirati. Na trenutak mi se učinilo da sam vidio mica macu. Protrljao sam oči. Ali, stvarno sam vidio mica macu!? Zapravo, i micu i macu. Dvije planinarke se spuštaju s vrha! Naše "Mosorašice". Kažu da je gori ludilo. Naravno da je ludilo. Još najbolje da nije.

Željan da i sam vidim to famozno ludilo koje me očekuje na vrhu, stisnuo sam još malo gas. Istina, bilo je tu i šlajfanja i posrtanja i frcanja kamenčića, ali čim sam zakucao na Lišanska vrata, sve je postalo lakše. Vremenski uvjeti - fantastični, malo lahora ali ništa strašno.
Otvaraju se vidici na moćni Troglav s jedne i Sinjal s druge strane.





Otprilike su jednako udaljeni. Zanimljivo, Bosna sija ko tepsija, a Dalmatinska zagora sva se šćućurila ispod oblaka. Za potpuno vedrih dana, kažu, odavde se može vidjeti More.
Greben po kojem upravo hodam, zaista se doima poput prirodne granice. Izgleda da su je preciznije odredili Mleci i Turci prirodnim putem nego mi danas sa svom mogućom tehnologijom.
Okružuje me tišina. Za ovo se vrijedilo pomučiti.



Najbliže su Janski vrh i Veliki Bat, divota...



I da, sad shvaćam, Lišanjski vrh uopće nije lišina, naprotiv, ovo je pravi karig o' briškule... Deset punata, ako ne i svih jedanaest.

Svjestan da se ne smijem dugo zadržavati na vrhu, s obzirom da nam je ostalo tek dva sata dnevnog svjetla, pohitao sam prema skoništu na Rupama, manje-više kotrljajućim stilom. Mogao sam se skršit ko tikvetina i više od šesnaest puta, ali srećom, sve je prošlo u redu.





Dok su sjene nad planinom postajale sve duže, bol u mišićima i zadovoljstvo zbog prijeđenog puta proporcionalno su rasli. Proporcionalno su padali nadmorska visina i noć. Posljednjih kilometar-dva, prešli smo po mrklom mraku. Kako smo pronašli pravi put - ne pitajte.

Dok se prolom sumraka spuštao na grad, a ulicama promicale sjene zakašnjelih prolaznika, zastao sam, još jednom se osvrnuo oko sebe i uvjerivši se da me nitko ne slijedi, otvorio vrata dućana u kojem se prodaje drago kamenje.
Prosijedi prodavač sa cvikama navrh kukastog nosa kimnuo je glavom dajući mi do znanja da me primjetio ali je i dalje nastavio čitati novine, vjerojatno procjenivši da nisam ozbiljan kupac.
I meni se dopala uloga neozbiljnog kupca pa sam minutu -dvije samo zvirkao po dućanu nadajući se da ću sam ugledati ono što mi treba. No, nisam primjetio ništa ni nalik tome. Ipak će mi trebati njegova pomoć.

- Imate li suze radosnice? - konačno sam upitao prodavača
- Molim, kako ste rekli?
- Suze radosnice...

Ima! - prekinuo je obostrano snebivanje mršavi momak koji je izišao iz sporedne prostorije. Doimao se kao čovjek koji zna što govori.
Stariji prodavač nas je gledao kao likove iz nekog drugog filma koji njega samog apsolutno ne zanima, a mršavi momak me pozvao sa strane, pa zavjerenički izvadio kutijicu iz nekog skrivenog pretinca, otvorio je preda mnom i rekao - evo ih!

Dva tamno crvena kamenčića zasjala su kao da su jedva dočekala izaći iz tame, a ja sam ostao pomalo iznenađen, možda sam ih čak drugačije zamišljao, ali čim sam ih ugledao, znao sam da je to - to.

- Unutra su suze francuske glumice Beatrice Dalle, nastavio je mladi draguljar, uspio ih je dobiti moj pokojni otac kad ju je sreo jednom na Palagruži.
- Na Palagruži?
- Eh da, davno je to bilo. Znate kako se rade suze radosnice? Kapne se suza u komadić neizbrušenog rubina, zatim se pažljivo zatvori s gornje strane da ne iscuri, i onda se sve zajedno spusti u more u kojem mora provesti najmanje devet godina.
- U more?



- O da, i to ne bilo gdje nego na jednom posebnom mjestu na kojem valovi i struje tijekom devet godina oblikuju rubin sa suzom radosnicom. Slično kao oblutke. Zato ne postoje dva jednaka, more uvijek izbrusi dragulj na drugačiji način. Razumijete zašto su jako vrijedni.

Odmjerio me diskretno, kao da procjenjuje dubinu moga džepa.
- A znate, i suze radosnice je danas jako teško dobiti...
- Dobro, uzet ću ih - rekao sam i spustio kutijicu na staklo.

- Mora da je jako volite - dometnuo je čičica koji je čekao u redu iza mene. Iskreno, do tada nisam ni primjetio da je tu.

- Ili sam nešto grdno zgriješio - otelo mi se nehotice iz dna duše, što je izazvalo glasan smijeh jedne ocvale dame koja je iznenada provirila iza police s ogrlicama. Pogledao sam je prijekorno. A ona se okrenula na vrijeme na drugu stranu, u pretijesnoj bijeloj košuljici, namještala je svoju demode frizuru i kao - nije pratila naš razgovor.

Spremio sam kutijicu sa suzama radosnicama u unutarnji džep i krenuo pješice preko čiovskog mosta. Noć je bila mirna, bez daška vjetra, vlaga se spuštala na stakla automobila, moglo se crtati prstima po njima.
Već sam bio pri kraju mosta kad se odjednom pojavio neki kamion, vozač je izgubio kontrolu, počeo krivudati a zatim krenuo pravo prema meni. Nisam imao kud, preskočio sam ogradu i za čas se našao u moru. Kamion je probio ogradu ali se uspio zadržati na mostu. Kabina je stršala u zraku.

Počeli su se okupljati znatiželjnici, gledali su što je s vozačem i kamionom, a meni je sve to bilo dosadno. Ko jebe budalu koja ne zna vozit kamion, mogao me ubit...

Sav onako mokar, ušao sam u videoteku i zatražio od cure koja je tu radila da mi posudi bilo koji film u kojem je glumila Beatrice Dalle. Gledala me sekundu-dvije u nevjerici, ali ništa nije rekla. Pa da, vjerojatno joj svaki dan u videoteku ulaze totalno mokri ljudi. Šta je tu čudno?

Otišao sam doma, presvukao se, pristavio čaj, zagrnio se dekom i pritisnuo PLAY na daljinskom. 37,2 le matin, poznatiji kao Betty Blue. Film iz osamdeset i neke. Gledao sam ga već. Jednom davno.
Beatrice je bila totalno luda. I jebeno zgodna. A ja sad imam njezinu suzu radosnicu zarobljenu u tamno crvenom rubinu. Suzu koju je jednom davno isplakala na Palagruži. Tko zna zašto.

Probudio sam se negdje usred noći. Film je završio. Znam već kako se završio, nije mi više bitno.

Iz mojih zvučnika često se čuju neki fantomski zvukovi. I to ne bilo kakvi, već ljudski razgovori. Uvijek na nekom stranom jeziku, nikad na hrvatskom. Možda je to zbog blizine aerodroma, bit će da se signali mješaju, vrag će ga znati.

Večeras nešto govore na ruskom. Ne znam ruski. Možda samo par riječi. Harašo i tako to. Ali, u nekom trenutku, počeo sam razumjeti o čemu pričaju.

I govori tako neki baćuška skriven u subwooferu na ruskom - Zaboravi riječ NIKAD. Zaboravi rečenicu - TO SE MENI NIKAD NE MOŽE DOGODITI. To je najgluplja rečenica koju čovjek može izgovoriti. Zaboravi. Jednostavno zaboravi. Ali upamti ovo - sve ti se može dogoditi. Sve!

Ne sjećam se da sam nakon toga išta više čuo.

Jutro je osvanulo magličasto.

Kako odrediti rutu/turu za jednodnevni izlet? Jednostavno! Sve što vam treba je jedan krakati šestar, obični barometar, zemljopisna karta, olovka puntarica nula pet, komadić papira, a može digitron za one koji su zaboravili računati na prste. Eh da, u svakom slučaju je dobro znati koliko love namjerate donirati za humanitarnu pomoć sirotim naftnim kompanijama.

Onako ugrubo, za jednodnevno skitaranje, čini mi se da novčanica s likom Stjepana Radića pruža sasvim solidne mogućnosti. Pogotovo ako u isto auto uspijete utrpati četvero poreznih obveznika, trošak po glavi ispadne u razini jednog Gundulića, što i nije toliko strašno, s obzirom da gospar Ivan, morate priznati, ima lijepu kovrčavu glavu, hoću reći - frizuru.

No, vratimo se našoj formuli. Dakle, ako ovih dvjesto kuna podijelimo s varijablom 0.77, rezultat će pokazati da prometalo prosječne snage i kubikaže može za tu kunažu svladati 285 kilometara puta. S obzirom da naše ceste nikada ne idu ravno, morat ćemo tu cifru, u ovom slučaju 285, podijeliti sa čarobnim brojem PI i dobit ćemo, gle čuda - 90. Eeeee, upravo tih 90 kilometara označit će zračnu udaljenost, točnije - radijus našeg kretanja. I sada fino, ovisno o mjerilu zemljopisne karte, nariktamo šestar, jedan šiljak zabodemo u naš, da prostite houmtaun, a opisana će nam kružnica nepogrešivo pokazati kamo nam je danas ići.

Tako se na mojoj kružnici na udaljenosti 90 kilometara od Trogira neočekivano našla Tremzina. Jeste li čuli za štoriju o Tremzini? Niste!? Ma nemojte 'bavat. Stvarno niste? Ajde dobro, onda ćete je sad čut.

Tremzina (o gospemoja koje grubo ime…) je planina koja pripada masivu jugoistočnog Velebita i, ukoliko ste nekada putovali starom cestom od Gračaca prema Kninu, sigurno ste je primjetili na desetom kilometru kod Malovana, ali naravno, niste imali blage da je baš o Tremzini riječ. Za utjehu, nisam ni ja. Međutim, kako se u raznim društvima volim prdecat statusom Velebitofila, Tremzina bi mi trebala postat obavezna literatura pa ako mi već nije ugodna uhu, zašto ne bi bila oku? Prva stvar koja mi je pokazala da sam na pravom putu je bila planinarska karta jugoistočnog Velebita u kojoj piše da je Tremzina zapravo Tremzinka! Eeeee, vidite kako samo jedan „K“ zna promijenit stvari na bolje? Tremzinka – to puno ljepše zvuči. Odmah mi se u glavi stvori slika - harmonika, kuvano vino, dobro društvo i Tremzinka, Tremzinka se je zvalaaaaaa, svog je dragog čekalaaaaa…

Čekala je čekala, a sad, je li ga dočekala, to je drugo pitanje, na koje ne znam pravi odgovor. Ono što zasigurno znam jest činjenica da ukoliko želite jodlati na Tremzinki, tada baš u Malovanu trebate prijeći preko željezničke pruge i parkirati auto na prvom proširenju makadama.



Do početka pravog uspona morat ćete propješačiti otprilike dva kilometra „biloga“puta, a ukoliko baš imate želju satrat svoje auto, onda ovu dionicu možete preveslati i na četiri kotača.

Kao što već spomenuh, planinarske markacije će vas brižno i obazrivo uvesti u šumu tisuću i jedne bukve.





Jesen u bukviku, bukvalno znači da ćete uživati u paleti pastelnih tonova, u dražesnom šušketanju finog tepiha od otpalog lišća pod vašim gojzama, a ukoliko se dobro zagledate, primjetit ćete i stabla neobičnih oblika.



Tako smo primjerice zastali pred Stablom istine. Malo tko će pomisliti da jedno obično kvrgavo i rupičasto stablo može kriti takve moći, ali sam se uvjerio da je zaista tako. Najprije sam oprezno gurnuo dlan u jednu od njegovih rupa i rekao – danas je nedjelja. Ništa se nije dogodilo. Zatim sam ohrabren početnim uspjehom zavukao ruku još dublje i svečano izjavio – Uopće im se ne sviđa način kako Jelena Rozga njišče bokovima!

U istom trenutku, osjetio sam kako me unutra nešto zgrabilo za kažiprst, da bi samo sekundu kasnije iz gornje rupe izletjelo nekakvo čupavo stvorenje i trkom odskvičalo u gustiš. Strašno nešto!

Pretpostavljam da je isto čudovište prestrašilo i ubogog šumara koji je od iznenađenja ispustio sprej kojim je dotada dokono štrcao po drveću.



Nedugo nakon Stabla istine, šumska je staza naglo postala strma, uzjogunila se i razbahatila ko sultanija Hurem. Kad je tangens kuta našeg uspona prešao kritičnu vrijednost od 1.25, počeli smo se očajnički pridržavati za svaku iole kvalitetniju bukvu, jer računali smo - ako se poskliznemo, rasut ćemo se ko vrića kumpira.



Usponu se nije nazirao kraj i premda smo po planinarskoj karti, već trebali doseći vršni dio, od šume nismo vidjeli stabla ili od stabala nismo vidjeli šumu, nemojte me sad hvatati za riječ kako ide ta izreka, ali brate da smo se pošteno umorili dok smo stigli do vrha – jesmo vala…
Konačno smo na vrhu. Šuma je ostala ispod pa široki vidici pucaju na sve strane. Sjeverno od nas podbočio se Crnopac, glava mu već ublacima a razigrano tijelo pleše rumbu.



S druge strane lijepo se vide Poštak i Ilica.



Zadovoljni smo. Zaslužili smo marendu. Mumam pohlepno kao da nisam jeo danima. Mrvice mi padaju po planinarskoj karti. Kako je divno biti na vrhu Tremzinke. Zagledah se malo bolje, a kad tamo – iznenađenje. Šipak vrh! Ovo jest vrh, ali nije pravi. Popeli smo se tek na Čardak, a najviši vrh planine zove se Veliki Oklinak, i di je – eno ga tamo!



Ima do njega brat-bratu kilometar hoda, a da bi situacija bila još bolja, staza nije označena nego je moraš pronać onako ofrlje. Nismo se dali zastrašiti, krenuli smo grebenom, sretni što smo se barem riješili one naporne strmine. No, vrlo brzo smo uletjeli u bušak. Kako ćemo sad? Lomi gazi, nije ti ćaćino. Tamo gdje ne bi uspjeli proći, spustili bi se desetak metara u šumu pa bi se opet vraćali na greben. Greben-bušak-šuma, greben-bušak-šuma i tako nebrojeno puta. O Tremzinko i Veliki Oklinče, dobro ste nas namučili.



Kamenom humku na vrhu obradovali smo se kao da smo ugledali najljepšu Meštrovićevu skulpturu. Veliki Oklinak. Opet blesavo ime. Mislim da im namjerno daju tako šugava imena, samo da bi što manje ljudi dolazilo ovdje. Ispod nas, s južne strane pružio se Duboki do, kraško polje na kojem su neki vanzemaljci ostavili svoje poruke.



U daljini se nazire golemi krater nalik na vulkanski. Ipak, iz grotla tog „vulkana“ ne izlazi lava, već izvire zelena Zrmanja.



Lijepo je. Ali, kako je varava ova planina? Izgleda pisofkejk, blaga, zaobljena, pitoma, a kad ono…
Ipak je to Velebit… Premda će ga rijetki ovdje prepoznati.



A upravo me ovdje Velebit podsjetio na more nakon oluje. Vjetrovi su se smirili, ali su ostali valovi. Gibaju se pomalo stihijski ni sami ne znajući kamo će ni koliko će još. Mrtvo more. Bezvjetrica.



Tako i Velebit. Eno ga, gledamo ga na susjednom Crnopcu sav je gord i razigran, a ovdje, ovdje se smiruje, sve je tiši. Još samo malo i utopit će se u kršu ravne Bukovice. A Zrmanja, Zrmanja će ga uhvatiti za ruku, odvesti do mora i reći – sjedi stari i odmori se, zaslužio si.

Zima je neopazice iščezla, a proljeće još nije stiglo. Zavladalo vrijeme između, vrijeme između smisla i besmisla, rata i mira, potom ni rata ni mira pa opet ispočetka vrteći se u začaranom krugu bez jasne ideje kako iz njega izići. Nakon akcije "Maslenica" u kojoj smo uspjeli vratiti područja oko Novskog ždrila, Peruče i aerodroma u Zemuniku, bojišnica je proključala.

Svakog puta kad sam odlazio na teren, provodio bi poseban ritual kojim bi pokušao odagnati misli koje su se neizbježno pojavljivale, najčešće u obliku pitanja - je li ti ovo posljednji put? Više nesvjesno nego s namjerom, zaključao bi vrata svog doma, zastao, prislonio dlan o zid i potiho dao obećanje samom sebi – moram se vratiti živ.

Doma bi vrijeme proletjelo u trenu, a ono drugo, na terenu, razvlačilo se u beskraj. Znali su me pitati - je li te strah? Ma zapravo, o strahu i ne razmišljaš, strah pretočiš u koncentraciju, smiriš svoje misli i u svakom trenutku osluškuješ bojišnicu kako diše. Čak i u potpunom kaosu, ona ima svoje zakonitosti. S vremenom počinješ prepoznavati zvukove, mirise, sjene... Naučiš da nema bojazni od granate koja je eksplodirala u blizini, već je mnogo opasnije kad osjetiš vibriranje zraka i zlokoban zvuk "frfrfr". Tada znaš da sječe zrak negdje iznad glave i da imaš tek toliko vremena da se baciš u prvi zaklon.

Utvrdili smo se kod Galovca. Blago valovite zaravni Ravnih kotara pružale su se prema sjeveru, postupno mijenjajući boju od crveno-smeđe do sivo-zelene Bukovice koja se gubila u izmaglici. Tamo negdje u daljini izranjali su vrhovi Velebita. Gdje smo mi, gdje su oni, gdje je ta famozna crta razdvajanja, tražiš je i čudiš se, zašto nije jasna, sve izgleda isto, i ovdje i tamo?

Iza naših leđa Vrčevo, šumovito brdašce na čijim se proplancima kažu, znaju okupljati vještice i razuzdano plesati. Baš me zanima kako se vještice snalaze u doba rata, jesu li još na Vrčevu, ili su i one na metlama poletjele prema mirnijim gorama?

Dolje, u podnožju, našlo se zajedno desetak ljudi, šaroliko društvo različitih pogleda i stremljenja, zbliženi na istom mjestu začudnom igrom sudbine. Upućeni jedni na druge, nismo imali vremena razmišljati da se u normalnom svijetu nikad ne bi zatekli ni u istom kafiću, a kamo li postali prijatelji. Girac, najstariji među nama, uvijek je bio za akciju, dosada ga je ubijala i činila nervoznim, za razliku od flegmatičnog Brade koji bi najrađe sve prespavao.

Nedaleko od zadnjih kuća ukopali smo dva pretpotopna topa kalibra 85 milimetara kakvih se zasigurno ne bi postidio ni vojni muzej. Iskreno, nisam siguran kako su ove "osamdesetpetice" uopće pogađale, ali brate, bučile su k'o karavele. Kad bi grunulo iz onih cijevi, satima nisi mogao čuti niti svoje misli.
Granate su bile posebna priča. Dopremilo nam silne sanduke, neka se nađu, ali rekoše nam u povjerenju - izvadili su ih iz mora tamo negdje kod Pule!? Kao, ovi kad su bježali, sve pobacali u more, mi povadili i sad - eto ih vama pa vidite. Ili ispucajte ili... kako hoćete!

I dobro, gruvale su te granate k'o prave, ali svaka peta-šesta bi se istaknula posebnom miroljubivošću. Potegneš snažno konop i očekuješ prasak koji će ti razbucati čekić, stremen i nakovanj, a kad ono - muk!
Nakon nekog vremena, poblesavili smo od naizmjeničnih ispaljenja i zatajenja. Po topničkim pravilima "iz knjiga", u takvim slučajevima valja pričekati najmanje dvadeset minuta, zatim izuzetno oprezno izvući granatu iz cijevi, spremiti je na posebno mjesto i ubaciti novu. Tako kaže teorija. Ali tko može usred bitke priuštiti dvadeset minuta čekanja kad telefon stalno zvoni i na vezi čuješ "čukaše" koji se nalaze oči u oči s njima i viču: Pucaj! Pucaj! Cilj 181, cilj 213, sto metara desno, sad malo naprid, pucaj, pucaj!

Jutrom, čim bi čuli kako lupaju tamo po Paljuvu i Kašiću, znali smo da će ubrzo počastiti i nas. Bilo je neke čudne predvidljivosti u njihovim napadima, kao da su programirani kompjuterom. Detonacije su odjekivale u pravilnim vremenskim razmacima, sve bliže i jače.
Nismo ni mi njima ostajali dužni. Skoro da su se granate sudarale u zraku. U tvrdoj rovovskoj borbi bez većih pomaka linija, važno je bilo pokazati zube. Mnogo buke ni za što.

Nakon serije ispaljenih granata, povukli bi se u sklonište pored topova, zemunicu prekrivenu betonskim blokovima, drvljem i kamenjem tako da smo se unutra osjećali sigurnima. Osuđeni na čekanje. Ili mi čekamo njih ili oni čekaju nas. Tko će od silnog čekanja prvi dočekati budućnost?

Ponio sam tad na teren nekakvu televizijicu na baterije, imala je ekran tek nešto veći od kutije šibica, rekao bi čovjek da je to običan tranzistor. Ni baterije se nisu mogle podičiti osobitom trajnošću, već nakon sat-dva počela bi se gubiti i slika i ton, ali eto, zgodna je bila za prikratiti beskrajne sate čekanja. Jednom smo uspjeli uhvatili signal baš kad je na programu bio "Beverly Hills", u to vrijeme jako popularna serija. Nije bilo jednostavno gledati kroz kakve sve muke i probleme prolazi zlatna mladež s Beverly brežuljaka. U toj epizodi, najviše je nedoumica imala slatka plavušica Kelly. Brandon ili Dylan? Malo Brandon pa malo Dylan pa malo obojica pa ni jedan ni drugi. Sirota Kelly, da je mogla znati s koliko pažnje i suosjećanja njezinu životnu dramu prate neki njoj nepoznati ljudi, ljuti vojnici, znojni i prašnjavi, u nekom bunkeru na drugom kraju svijeta i kakve sve prijedloge iznose za njihovo rješenje - zasigurno bi joj bilo lakše.



Kasno popodne, predvečer, bojišnica bi utihnula. Tada bi konačno dobili zapovijed da se možemo vratiti do kuće u selu. Trokatnica s lukovima i gipsanim stupićima, značila nam je više nego sve vile Beverly Hillsa. Ustupio ju nam je neki naš dobri čovjek koji je u to vrijeme domoljubno izgarao na prvoj crti obrane negdje kod Zuricha, u Švicarskoj.

U sredini najveće prostorije na katu, nalazio se samo jedan stolić i na njemu "Grundigov" televizor. Obožavali smo ga gledati, pogotovo kad bi bilo struje. Zanimale su nas vijesti s ostalih bojišta, ali smo se uvijek nadali kako će reći nešto i "o nama". Usplahireni glas reportera bi javljao - na zadarskom području nastavljaju se provokacije srbočetnika. Sa položaja na Debelom brdu ispaljene su trideset i dvije granate na Paljuv te dvadeset i četiri na Kašić, gađajući isključivo civilne objekte. Opet ništa o nama!

Neprimjetno smo se iz večeri u večer, navukli na "Santa Barbaru", sapunicu koja se emitirala nakon vijesti. Što je bojište bez sapunice?
Upravo u to vrijeme, Eden, glavna junakinja serije, se tko zna kako, izgubila u nekakvoj šumetini, a da bi drama dobila na težini, usput je pogubila i pamćenje. No, najgore je bilo što je nesretnu Eden oteo neurotični Kajin i zatočio je u jednoj kolibi, miljama udaljenoj od najbliže civilizacije.

Eden je pokušala bježati, jednom je iskoristila Kajinovu nepažnju pa je istrčala vani, pohitala šumom, ali ni sama ne znajući ni tko je ni kamo ide, spotaknula se o panj, uganula gležanj i morala zapanjeno pričekati svog zlostavljača. Kako uzbudljivo!
Neizvjesna situacija potrajala je mjesecima. Njezin vjerni Cruz, smjerni policajac uskih rebatinki i širokih pogleda, pretražio je pola sjeverne hemisfere da bi pronašao svoju voljenu Eden. I trajalo je to trajalo, dobrih stotinjak nastavaka.



Koliko su naši ljudi ozbiljno shvatili ovaj problem, svjedoči i članak koji se tih dana pojavio u novinama kako je jedna dobrodušna bakica htjela platiti misu da Cruz konačno pronađe svoju curu. A to nije bio nimalo lak zadatak. Nekoliko je puta Cruz bio veoma blizu, jednom čak prošao samo dva metra od kolibe u kojoj je bila zatočena njegova draga, ali nikako do nje!
Te večeri se napokon približio konačan rasplet. Uzbuđeno smo sjedili u polukrugu oko stolića s Grundigovim televizorom željno očekujući ponovni susret zaljubljenog para.

I zaista, pogledom pratimo Cruza kako prilazi kolibi, pogledava kroz prozor, primjećuje nešto sumnjivo, odlazi do vrata i pokušava ući. Vrata su zaključana, ali Cruz odlučnim pokretom razvaljuje kvaku i ulazi! U slijedećem kadru, prestrašena se Eden okreće i ...
jedna granata ispaljena s Debelog brda propara noć i padne u naše dvorište! U trenu nestane struje, a mi zabezeknuti i prestravljeni sjedimo nepomično u mraku pitajući se - što se to dogodilo?

Brada je prvi skočio na noge i sočno opsovao. Šta su nam ovo napravili! Namjerno su nam ovo napravili, znaju oni da gledamo Santa Barbaru!
Girac nije ništa rekao već se sjurio dolje, navukao čizme i spremno potrčao prema topovima.

Netko je povikao - stani Girac, di ćeš?
Potrčali smo za njim, ali tko ga je onako ogorčenog mogao sustići u mrkloj noći.

Otvorio je prvi sanduk na koji je naišao, objeručke zgrabio granatu i sam je ubacio u top, nanišanio ofrlje tamo negdje prema cilju 314.
Ako nećemo mi, nećete ni vi, zaškrgutao je Girac i povukao konop, a top ostao gluh ko top! Opet neispravna granata! U međuvremenu smo i mi dotrčali do položaja. Naišli smo na Girca kako bijesno baca kamenje i viče na sav glas - ovo vam je za Cruza, ovo vam je za Kajina, ovo vam je za Eden!

Da me netko prije dva dana pitao znam li za Veliki Bogočin, samouvjereno bih mu odgovorio - pih, da jel znam, šta znam, pentr'o sam se po njemu! Mada su od Bogočina ili kako ga još nazivaju Vilin-grada, danas vidljivi tek rijetki ostaci, u srednjem je vijeku zajedno s Nečvenom, Trošenjom i Kamičkom tvorio nisku utvrda duž kanjona rijeke Krke.

I naravno, mada je ovo sve točno i lako provjerljivo, promašio bi "ceo fudbal". Žao nam je, pali ste na pitanju za 32 tisuće kuna! To o čemu pričam jest Bogočin, ali nije Veliki Bogočin! Dobro, da vas sad ne gnjavim do besvijesti, reći ću kratko i jasno da je Veliki Bogočin o kojem danas imam namjeru govoriti, brdašce blizu mjestašca Unešića ( a nu šesnih deminutivića op.p.). A di je Bogočin veli, tu će se sigurno negdi u blizini pronać i Bogočin mali a njih dva zajedno udaljeni su kojih tridesetak kilometara zračne linije od onog prvog Bogočina. Eto nam Bogočina u tri čina!

Veliki Bogočin jedan je od onih "okrunjenih" brežuljaka kakvih ima priličan broj duž naše obale, a osobito Zagore. Istina, njihove krune nisu sačinjene od dragulja već od oronulog kamenja negdašnjih bedema koji su pružali sigurnost domaćinima, a zadavali glavobolju napadačima.

No s glavoboljom ili bez nje, da nam je svima skupa malo više pameti, Dalmatinska zagora bi lako mogla postati naša najpotentnija regija. Za razliku od turbo betonizirane obale, Zagora je uspjela sačuvati svoju izvornost, a njezino relativno siromaštvo je zapravo najveće bogatstvo.



Da je pameti kažem, a ovako, u očekivanju Godota, neće biti zgorega spomenuti da ostaci gradine na Velikom Bogočinu sežu u dane dolaska prvih Hrvata na ova područja, u vrijeme kad naši pra-pra-pra-preci još nisu prihvatili kršćanstvo već su štovali božanstva drevne slavenske mitologije.



Stoga smo se preko Prgometa i Sratoka, pardon - Bogdanovića, Koprna, Nevesta i Cere zaputili prema Unešiću puni iščekivanja i potajnih nadanja da ćemo tamo gore samo malo pročeprkati ispod površine i naći neki velevrijedni artefakt.



Fakti su već tu, a za arte ćemo se pobrinuti. Uglavnom, ostavili smo Plavu pticu pored stare škole pa uz crkvu i seosko groblje zalomili ćošu blago desno i nabacali na lokvu gdje je plesna skupina žaba izvela "Bal na vodi" samo u našu čast. A možda je to bilo natjecanje u ludim skokovima, nemojte me baš hvatati za riječ.



U baščini pored lokve susreli smo se s jednim čovom kojega smo zapitali jesmo li na pravom putu.
Jeste jeste, reče ljubazni čovo dok se borio s gigantskim kupusom, samo naprid, ali dršte se puta, ni makac sa strane! Zar je minirano, pitali smo unezvjereno. Makaki minirano, pljucne čovo kulerski, nego je danas počela sezona lova pa pripazte malo. Gorika vam je napo puta lovački dom, tamo ćete sigurno nekoga od njizi nać.

Zahvalili smo hrabrom borcu koji je sam samcat ostao braniti unešićko polje od pomahnitalog kupusa i zaputili se uzbrdukarice. Pažnju nam je privukla skladna kamena kućica preko koje se natkrililo lijepo stablo koštele. Zavirivši preko suhozida, spoznali smo da je dražesna kućica zapravo štala u kojoj drže blago, ali blago je blago ma što mi mislili o tome.



I zaista, nakon korak-dva naišli smo na naše prijatelje lovce. Nisu se ni za trenutak osvrnuli. I bolje je tako.
Lovci su mi izuzetno zanimljiva bića. Čim ih ugledam, kroz glavu mi prođe stotinu pitanja. Recimo - zašto se najprije obuku u maskirnu uniformu pa preko nje odjenu fluorescentne prsluke? Mislim ono - hoćeš li da te se vidi il' da te se vidi? Dalje, zašto se šunjaju kroz žbunje i vrzmaju šutke gotovo bez daha sporazumjevajući se treptajima kapaka da bi se tek koju sekundu poslije dozivali posljednjim kricima zagore? Konačno, kako to da najprije hrane životinje, a nakon toga pucaju u njih? Mislim, ono...

Odgovore na ova pitanja pokušao sam pronaći u lovačkom domu, jednoj zaista lijepo izgrađenoj prizemnici čiji okoliš krasi nekoliko klupica i stolova u sjenama hrastova, igralište za mali nogomet, zog za balote i jedan top!?



Hm, pretpostavljam da je ovaj top idealan za lov na prepelice! No, izgleda da su svi lovci bili aktivni na terenu pa nisam došao do odgovora. Samo je ispod nas prohujao nagibni ćihuuuuu.



Od lovačkog doma do vrha Velikog Bogočina put se blago uspinje pa je potrebno još odkoračati tek nekoliko stotina koraka. Pogled s vrha zaista zlata vrijedi. Labišnica, Kozjak i Mosor prema jugu, Svilaja i Dinara sjeverno, tamo prema zapadu MIljevački plato i Promina iznad njega, pa još dalje Velebit...



No, pogled na samom vrhu - to je neka druga priča. Neimari koji su prokrčili makadamski put sor'li su dio zidina koje se tu nalaze već više od milenija bez suvišnih zašto. Vjerojatno zato što je trebalo na samom vrhu izbetonirati plato pozamašne kubikaže kao podlogu za crkvicu.



Premda smo se trudili, crkvicu nismo uspjeli pronaći, s obzirom da betonska građevina na čijem zidu piše da se radi o kapeli podignutoj 1934. nastojanjem župnika Dionizija, a dograđenoj 1968. više sliči na skladište ribljih konzervi nego li na vjerski objekat. Žao mi je, ali tako je...

Tragovi bedema vode nas oko samog vršnog platoa. Teren je zarastao u makiju. Ne nalazimo tragove arheoloških istraživanja. Vjerojatno nema novaca za tako nešto. Povijest starih Slavena pod našim nogama jedva čeka da nam ispriča priču, ali izgleda da malo tko mari za to. Mi ćemo i ovo nalazište vjerojatno zaštititi i konzervirati onako kako najbolje znamo - betonom.
Nema brajo tu vel'ke dileme, donesi mikser-dva i sve poravnaj!



Vraćajući se prema podnožju, obuzeli su me tugaljivi osjećaji. Jednostavno, bio mi je neshvatlljiv nesrazmjer onoga što sam vidio, nesklad između onoga što pruža priroda i onoga što je napravio, ili nije napravio - čovjek.
Ostat će jedino priča o Velikom Bogočinu, priča skrivena ispod ruševnih bedema, priča koju mi nećemo znati ni razumjeti ni ispričati, ali tko zna, možda nam budućnost donese prošlost u onom najboljem smislu.

Jesen je već tu.

Dok sam nedavno, ničim izazvan, bauljao Vještić gorom, i nakon što sam bježeći pred naletima malih letećih metličića onako u bunilu što uzbrdo što nizbrdo, protrčao dobrih dvadeset i pet kilometara, dogodila mi se jedna neobična stvar. Zapravo, dogodilo mi se tada i više neobičnih stvari, ali dobro sad, zadržimo se na ovoj jednoj.

Neizmjerno sretan što sam se dočepao civilizacije u jednom komadu, tu večer nisam ni primjetio, ali sutradan, čim sam se probudio, shvatio sam da mi se drastično pokvario vid.
Imajući u vidu da su u ovih trideset i hm... još nešto godina, moji susreti s oftamolozima bili izuzetno rijetki i manje-više formalne naravi, spoznaja da su se do jučer bistra i jasna slova omiljene knjige za dobro jutro, preko noći pretvorila u pašta-šutu, u neprepoznatljivu smjesu mrljica i zvjezdica, ostavila me blago rečeno - zabezeknutim.



S obzirom da je bila nedjelja, nitko mi zabezeknutost nije htio uvažiti kao osnovu za dan bolovanja, a potpuno sam smetnuo s uma sam da bih se možda mogao vaditi na duševne boli.
Donekle me umirila prijateljica Maja, dugogodišnja nositeljica ružičastih očala rekavši da mi je to od zuba. Ama kakvog zuba, zavapio sam.
-Vremena dragi, zuba vremena, hiuhihi!



U hipu sam skoknuo do kompa proguglati kakve veze ima karijes na trojci desno gore s naglim pogoršanjem dioptrije, ali džaba - ekran je tako bljeskao da na njemu nisam mogao razabrati božetebe. Ovo je strašno!
Onda sam razmišljao, razmišljao i... ništa smislio nisam!

Jedino hm, ma nije valjda, ali ipak... S obzirom da se već duže vremena većina objekata moga promatranja nalazi na recimo od pola, pa do najviše dva i po metra udaljenosti od očnih živaca, zaključio sam da sam postao opaki ekranoholik.

Buljim u ekrane neprestance, neoprezno i razuzdano, u onih osam sati rada, barem devet sati gledam u jedan, lažem - dva ekrana, onda dođem doma pa umjesto da se odmorim, još satima u trećem tražim ono što kao nisam mogao pronaći u prijašnja dva, a di su još televizija, mobiteli, tableti... Aj falabogu barem me tabletomanija poštedila.

Uglavnom, odlučio sam stubokom promijeniti loše navike. Istina, nije mi uspjelo, ali se trudim. I ne mislim odustati.
Naravno, uzeo sam uputnicu za okulista. Jedini je problem što sam je negdje zametnuo. Zapravo, svo vrijeme sam mislio da je imam u blokiću za interventne slučajeve, ali sam tek kasnije, gledajući povećalom shvatio da je moja nesuđena uputnica zapravo recept za marinadu od lokardi.



U očekivanju stručnog mišljenja i odgovora što mi se dogodilo s vidom, smislio sam vlastitu terapiju. Zapravo i nije posve nova, pomagala je i u težim slučajevima a kamo li neće sad. Šetnja uz more, pogotovo dok se valovi s pučine razbijaju o stijene definitivno pomaže.
Čini mi se da mi se i vid polako vraća.





A bit će da sam se samo navikao...

Premda je orkestar mrgodnih oblaka pod ravnanjem svetog Ilije tog jutra već uhvatio intonaciju i odlučio izvesti poznati Preludij za sarmu, kauč i dokolicu skladatelja Dažda Jesenskog, krpice vedrine koje su se tu i tamo sramežljivo pojavljivale na nebu iznad srednjeg Jadrana, dale su naslutiti da nam kišne kabanice možda i neće biti potrebne, barem do popodneva.
I sad računamo, ako već ne možemo moru, tko nam brani Mosoru!? Uostalom, prva nedjelja u listopadu na Mosoru uvijek je vesela, s obzirom da se posljednjih godina ustalio lijepi običaj da se prvog vikenda u listopadu održavaju takozvani "Dani Mosoraša." Ispočetka zamišljeni samo kao ugodno druženje nakon ljetne "kud koji mili moji " turneje, uz prigodno natjecanje u standardnim i latino-američkim doskočicama i pošalicama, Dani Mosoraša iz godine u godinu rastu kako sadržajem tako i brojem poklonika.
Da bi postali Mosoraš i dobili pravo sudjelovanja na ovoj manifestaciji, čak i ne morate nužno biti član istoimenog planinarskog društva. Dobra volja i ljubav prema prirodi bit će sasvim dovoljne, samo morate znati čarobne riječi i dobit ćete pristupnicu za visoko društvo.



Visoko svakako, s obzirom da se mjesto okupljanja nalazi ispred planinarskog Doma na Mosoru, a to hoće reći da ste što autom, što vlastitim pogonom već dosegnuli razinu od 872 metra nad morem, a to priznat ćete, nije kašji mačalj. Ali to nije sve! Ukoliko raspolažete s viškom poleta i energije, možete skoknuti do Velikog Kabla ili Vickovog stupa, čak i za one nešto manje ambiciozne, Mosor nudi atraktivne pješačke ture po nadasve umjerenim cijenama. Jedno pivce nakon svega bit će sasvim dovoljno za spriječiti sve neželjene nuspojave. Uopće ne morate kontaktirati svog liječnika, a bogme ni ljekarnika.

O vrludanjima Mosorom nemam namjeru pričati nadugo i naširoko, ali ovog su me se puta dojmile dvije stvari. Za prvu je zaslužan Špiro Gruica, domar našeg doma mosorskog koji je sasvim spontano, čak i bez ikakvog predumišljaja dok je pred nama kupio pjate s ostacima fažola, održao najbolji motivacijski govor kojega sam ikada slušao uživo. Pričao je Špiro kako je tamo nekih davnih godina njegov otac brinuo o ovom istom Domu i kako je jednom prilikom morao pješke preko planine u Dolac Donji. Ostao je tada desetogodišnji Špiro sam u Domu da ga čuva i dočekuje goste. I pretrpio je kaže takav strah, nigdje nikoga, sam dječačić čuva planinu kao da ima noge pa će pobjeći, uglavnom, pomislio je tada da se nikad više neće vratiti na to strašno mjesto. I to "nikad više" pretvorilo se u dugogodišnju ljubav. Od tada je prošlo već 47 godina a naš Špiro, svakog tjedna, najmanje dvaput "goni" uzbrdo sa svojim vjernim tovarom donoseći u dom sve što je potrebno.

I kaže nam još Špiro, eto nekidan baš razmišljam, osvanija lip, sunčan dan, idemo korak po korak zajedno ja i Škegro (tako se zove tovar!) i u jednom trenutku pomislim - nije ovo sve lako teglit uzbrdo, ali ja sam sritan čovik! Koliki bi se ljudi šta se doli gužvaju po gradu i živciraju na poslu, sad minjali sa mnom? A gledaj ovo! Friška arija, čista priroda oko mene, divota, pa jeli čoviku išta više triba!
Nasmijali smo se svi zajedno, vitalni Špiro je odjurio s punim tacnama put kužine, a meni je palo na pamet skoknuti do Giromettine vidilice, vrhića udaljenog nekih desetak minuta hoda od Doma.



Možda će one slabije upućene sam spomen Umberta Giromette asocirati na nekog junaka crtanog filma, ali šalu na stranu, taj čovjek je bio jedna od najvažnijih figura grada Splita u prvoj polovici dvadesetog stoljeća. Profesor prirodnih znanosti, školovan u Beču, donosio je u tada provincijski gradić nove ideje i zamisli. Bio je pokretač rada foto kluba, aktivno se bavio speleologijom, pošumljavao Marjan, animirao i okupljao ljude, a 1925. je osnovao naše planinarskog društvo "Mosor". Da nije bilo Umberta Giromette, mi danas vjerojatno ne bi sjedili ispred ovog planinarskog doma jer je i njegova izgradnja započela inicijativom sjajnog velikog profesora.



I popeo sam se do te iste vidilice sa koje je profesor Girometta volio promatrati Split, Kaštelanski zaljev, more i otoke i htio mu na neki način zahvaliti. Možda zvuči otrcano, ali on je zaista bio čovjek ispred svoga vremena, debelo ispred... A takvi ljudi najčešće ostaju neshvaćeni, čak i odbačeni, pogotovo u malim sredinama, tako da se njegov tragični kraj mogao naslutiti. Ostat će vječno pitanje - zašto?

Umberto Girometa jedan je od onih ljudi čiji su duh i nasljeđe veće od svih spomenika koji im se mogu podignuti. A njemu spomenik i nije potreban. Zapravo, već ga ima. Jednostavno, Mosor se zove.

Razdoblje između jematve i berbe maslina u Dalmaciji je nekakvo gluvo vrime, usporeno, uspavano i umrtvljeno pa se često učini da to vrime zapravo i ne postoji. Mogli bi ga komodno izbrisat iz kalendara, niko ne bi ni primjetija da ga nema. To je vrime mamurluka, glavobolnog oporavka od pijanih noći koje su nas opet privarile, kurbetine jedne, i to protiv naše volje, jer evo čuli ste i vi da smo još jučer popodne dali obećanje da nećemo pretjerivat.
A ha, nećemo, ma di bi mi...

Ćutilo se jutros jugo u zraku, ali je stalo na po Bračkoga kanala, poteglo crtu nasrid mora i ni makac vamo put nas! Eto ti ga na, i jugo se prokurbalo, zna ono da je danas Mrdujska regata, a kad je Mrduja onda ka po nekome falšome pravilu zavlada govnjin od vitra, ono malo vala utopi se ispo sustipanskih stina pa ni sam ne zna ni di će ni šta će.





I ka da me čulo kako ronzan sebi u bradu, jugo se šticalo i ofendilo i najskoli odlučilo zavaljat se do našega kraja i napunit idra. Barem dok s prvom kišom ne izduši ka bašioka o' prajca.



Uru vrimena prije zakazanoga starta, učinija sam đir priko Mornara i Labuda da vidin ima li šušura, ima li šuga, ima li karanja, puvanja, beštimanja. Ma da samo znate koja su to gledanja ispo oka, proučavanje konkurencije, razmatranje taktike, i kao ono, svi će vam reć da je važno sudjelovat, ma će isto sve učinit za uvatit barem jedno misto isprid svoga ljutoga protivnika, prvog susida s mula. Ako ništa drugo, barenko da ga moš godinu dan zajebavat, sve do iduće Mrduje.







I kad su muštraventi zaplesali na sarćama, počele su se odrišivat cime, ala ala, izlazi se na more.







Jedriličari su poznati po specifičnome načinu govora kojega forsiraju za popizdit i zapravo, najsritniji su kad ih sugovornici ništa ne razumidu. Onda oni dobiju posebnu inspiraciju pa spominju argole, škace, kolumbe, kaštanjole, baštune, ventame, patarace, krikete, manice, herikleme, ma ima tu pun kufer izraza za koje je neupućenome u problematiku njanci ne pokušavat odgonetnit šta je tu šta, a šta nije.







Jerbo, u svitu jedrenja, možete se osramotit samo jednom. I nema popravka, zauvik ćete ostat tukac. I smišna mi je ta anda, samouvjerena poza kad onako podignute brade gledaš svit s visoka i misliš - ko meni ča more...







Ma niko ne more ča more more.
A niko ne more ni ča Split more.
Čak i onda kad pobjedu na Mrdujskoj regati odnesu - Kaštelani!



Živila Mrduja!

Kad iz godine u godinu pišeš o istom događaju, vraški je teško izbjeći ponavljanja, jer se htio ti to ili ne, svakoga puta suočiš sa sličnim mislima i idejama pa se onda logičnim učini odluka da ovoga puta nećeš napisati ni slovca jer kao - što se tu novoga ima za reći. Možeš primjerice suhoparnim novinskim stilom pribilježiti u blokić da se u nedjelju, 29. rujna, u sklopu obilježavanja blagdana Svetog Mihovila i dana općine Murter, po 16. put održala manifestacija "Dani latinskog idra", te da je sudjelovalo toliko i toliko brodova koji su po slabom do umjerenom jugu odjedrili rutu oko otočića Sustipanca dugu otprilike devet nautičkih milja. Pobjednicima su uručene nagrade, a slavlje se nakon regate proteglo do dugo u noć, bla bla truć muć.





Izvještaj gotov, čiča miča, a di je priča?



Pa priča je svuda oko nas, priča je to o moru i kopnu, o puntama i valama, o maretama i bonacama, priča koja je po svojoj prirodi skromna i ne voli se razmetati i bahatiti velikim riječima. To je priča koja se priča srcem i koja se osjeća na vlastitoj koži, u onom slatkom iščekivanju pred regatu i osluškivanju pritajenog žamora, usputnim ćakulama prijatelja i poznanika koji se sretnu jednom na godinu i to ne bez razloga, posljednje nedjelje u rujnu, baš ovdje, u Murteru.
I teško je riječima opisati trenutak kad se iz neke kale pojavi ekipa Ive Šikića - Bažokića i njegovih prijatelja, zapravo i prije nego što ih primjetiš začuješ njihovu pismu, onako malo izrašpanu, možda čak i grubu, ali tako snažnu i duboku. I nema smisla skrivati osmijeh na licu kad ih ugledaš onako sve isto odjevene, u mornarske majice i plave gaće od trliša.



Tu su i Komižani sa svojom falkušom, Hvarani, Zlarinjani, Saljani, eno i guca iz Mošćeničke drage.



Pa to nije ništa drugo nego svojevrstan pokret otpora, otpora prema zaboravu, otpora našega čovika od mora čije je brodograditeljsko i pomorsko umijeće omogućilo da danas čista srca i s puno ponosa možemo Jadran nazivati - našim morem. Ma znam, more se ne može svojatati, more je uvijek svoje, more je vječno a mi smo samo prolaznici na njegovim obalama, ali ako nešto voliš bez predumišljaja i očekivanja da ti ljubav mora biti uzvraćena, onda tu ljubav s pravom možeš prisvojiti.





Stoga nije ni čudno da se ove drvene barke skladnih linija doslovce ljube s morem, one se znaju prilagoditi valovima i refulima, njihovo gibanje je lako i graciozno, i premda su mnoge u svojoj osnovnoj namjeni pravi teretni brodovi, siguran sam da se većina modernih plastičnih jedrilica može posramiti spram njihovih maritimnih odlika.






I zbog svega ovoga, opet pišem ovu malu odu latinskome idru i ljudima koji burdižaju pod njim, pa neka je ista kao lani, neka je ista kao preklani, ali konačno - u tome i jest draž.

Oznake: latinsko idro, murter