Marketing
Jednostavno - Mosor
Premda je orkestar mrgodnih oblaka pod ravnanjem svetog Ilije tog jutra već uhvatio intonaciju i odlučio izvesti poznati Preludij za sarmu, kauč i dokolicu skladatelja Dažda Jesenskog, krpice vedrine koje su se tu i tamo sramežljivo pojavljivale na nebu iznad srednjeg Jadrana, dale su naslutiti da nam kišne kabanice možda i neće biti potrebne, barem do popodneva.
I sad računamo, ako već ne možemo moru, tko nam brani Mosoru!? Uostalom, prva nedjelja u listopadu na Mosoru uvijek je vesela, s obzirom da se posljednjih godina ustalio lijepi običaj da se prvog vikenda u listopadu održavaju takozvani "Dani Mosoraša." Ispočetka zamišljeni samo kao ugodno druženje nakon ljetne "kud koji mili moji " turneje, uz prigodno natjecanje u standardnim i latino-američkim doskočicama i pošalicama, Dani Mosoraša iz godine u godinu rastu kako sadržajem tako i brojem poklonika.
Da bi postali Mosoraš i dobili pravo sudjelovanja na ovoj manifestaciji, čak i ne morate nužno biti član istoimenog planinarskog društva. Dobra volja i ljubav prema prirodi bit će sasvim dovoljne, samo morate znati čarobne riječi i dobit ćete pristupnicu za visoko društvo.
Visoko svakako, s obzirom da se mjesto okupljanja nalazi ispred planinarskog Doma na Mosoru, a to hoće reći da ste što autom, što vlastitim pogonom već dosegnuli razinu od 872 metra nad morem, a to priznat ćete, nije kašji mačalj. Ali to nije sve! Ukoliko raspolažete s viškom poleta i energije, možete skoknuti do Velikog Kabla ili Vickovog stupa, čak i za one nešto manje ambiciozne, Mosor nudi atraktivne pješačke ture po nadasve umjerenim cijenama. Jedno pivce nakon svega bit će sasvim dovoljno za spriječiti sve neželjene nuspojave. Uopće ne morate kontaktirati svog liječnika, a bogme ni ljekarnika.
O vrludanjima Mosorom nemam namjeru pričati nadugo i naširoko, ali ovog su me se puta dojmile dvije stvari. Za prvu je zaslužan Špiro Gruica, domar našeg doma mosorskog koji je sasvim spontano, čak i bez ikakvog predumišljaja dok je pred nama kupio pjate s ostacima fažola, održao najbolji motivacijski govor kojega sam ikada slušao uživo. Pričao je Špiro kako je tamo nekih davnih godina njegov otac brinuo o ovom istom Domu i kako je jednom prilikom morao pješke preko planine u Dolac Donji. Ostao je tada desetogodišnji Špiro sam u Domu da ga čuva i dočekuje goste. I pretrpio je kaže takav strah, nigdje nikoga, sam dječačić čuva planinu kao da ima noge pa će pobjeći, uglavnom, pomislio je tada da se nikad više neće vratiti na to strašno mjesto. I to "nikad više" pretvorilo se u dugogodišnju ljubav. Od tada je prošlo već 47 godina a naš Špiro, svakog tjedna, najmanje dvaput "goni" uzbrdo sa svojim vjernim tovarom donoseći u dom sve što je potrebno.
I kaže nam još Špiro, eto nekidan baš razmišljam, osvanija lip, sunčan dan, idemo korak po korak zajedno ja i Škegro (tako se zove tovar!) i u jednom trenutku pomislim - nije ovo sve lako teglit uzbrdo, ali ja sam sritan čovik! Koliki bi se ljudi šta se doli gužvaju po gradu i živciraju na poslu, sad minjali sa mnom? A gledaj ovo! Friška arija, čista priroda oko mene, divota, pa jeli čoviku išta više triba!
Nasmijali smo se svi zajedno, vitalni Špiro je odjurio s punim tacnama put kužine, a meni je palo na pamet skoknuti do Giromettine vidilice, vrhića udaljenog nekih desetak minuta hoda od Doma.
Možda će one slabije upućene sam spomen Umberta Giromette asocirati na nekog junaka crtanog filma, ali šalu na stranu, taj čovjek je bio jedna od najvažnijih figura grada Splita u prvoj polovici dvadesetog stoljeća. Profesor prirodnih znanosti, školovan u Beču, donosio je u tada provincijski gradić nove ideje i zamisli. Bio je pokretač rada foto kluba, aktivno se bavio speleologijom, pošumljavao Marjan, animirao i okupljao ljude, a 1925. je osnovao naše planinarskog društvo "Mosor". Da nije bilo Umberta Giromette, mi danas vjerojatno ne bi sjedili ispred ovog planinarskog doma jer je i njegova izgradnja započela inicijativom sjajnog velikog profesora.
I popeo sam se do te iste vidilice sa koje je profesor Girometta volio promatrati Split, Kaštelanski zaljev, more i otoke i htio mu na neki način zahvaliti. Možda zvuči otrcano, ali on je zaista bio čovjek ispred svoga vremena, debelo ispred... A takvi ljudi najčešće ostaju neshvaćeni, čak i odbačeni, pogotovo u malim sredinama, tako da se njegov tragični kraj mogao naslutiti. Ostat će vječno pitanje - zašto?
Umberto Girometa jedan je od onih ljudi čiji su duh i nasljeđe veće od svih spomenika koji im se mogu podignuti. A njemu spomenik i nije potreban. Zapravo, već ga ima. Jednostavno, Mosor se zove.
Post je objavljen 07.10.2013. u 19:08 sati.