Dok sam nedavno, ničim izazvan, bauljao Vještić gorom, i nakon što sam bježeći pred naletima malih letećih metličića onako u bunilu što uzbrdo što nizbrdo, protrčao dobrih dvadeset i pet kilometara, dogodila mi se jedna neobična stvar. Zapravo, dogodilo mi se tada i više neobičnih stvari, ali dobro sad, zadržimo se na ovoj jednoj.

Neizmjerno sretan što sam se dočepao civilizacije u jednom komadu, tu večer nisam ni primjetio, ali sutradan, čim sam se probudio, shvatio sam da mi se drastično pokvario vid.
Imajući u vidu da su u ovih trideset i hm... još nešto godina, moji susreti s oftamolozima bili izuzetno rijetki i manje-više formalne naravi, spoznaja da su se do jučer bistra i jasna slova omiljene knjige za dobro jutro, preko noći pretvorila u pašta-šutu, u neprepoznatljivu smjesu mrljica i zvjezdica, ostavila me blago rečeno - zabezeknutim.



S obzirom da je bila nedjelja, nitko mi zabezeknutost nije htio uvažiti kao osnovu za dan bolovanja, a potpuno sam smetnuo s uma sam da bih se možda mogao vaditi na duševne boli.
Donekle me umirila prijateljica Maja, dugogodišnja nositeljica ružičastih očala rekavši da mi je to od zuba. Ama kakvog zuba, zavapio sam.
-Vremena dragi, zuba vremena, hiuhihi!



U hipu sam skoknuo do kompa proguglati kakve veze ima karijes na trojci desno gore s naglim pogoršanjem dioptrije, ali džaba - ekran je tako bljeskao da na njemu nisam mogao razabrati božetebe. Ovo je strašno!
Onda sam razmišljao, razmišljao i... ništa smislio nisam!

Jedino hm, ma nije valjda, ali ipak... S obzirom da se već duže vremena većina objekata moga promatranja nalazi na recimo od pola, pa do najviše dva i po metra udaljenosti od očnih živaca, zaključio sam da sam postao opaki ekranoholik.

Buljim u ekrane neprestance, neoprezno i razuzdano, u onih osam sati rada, barem devet sati gledam u jedan, lažem - dva ekrana, onda dođem doma pa umjesto da se odmorim, još satima u trećem tražim ono što kao nisam mogao pronaći u prijašnja dva, a di su još televizija, mobiteli, tableti... Aj falabogu barem me tabletomanija poštedila.

Uglavnom, odlučio sam stubokom promijeniti loše navike. Istina, nije mi uspjelo, ali se trudim. I ne mislim odustati.
Naravno, uzeo sam uputnicu za okulista. Jedini je problem što sam je negdje zametnuo. Zapravo, svo vrijeme sam mislio da je imam u blokiću za interventne slučajeve, ali sam tek kasnije, gledajući povećalom shvatio da je moja nesuđena uputnica zapravo recept za marinadu od lokardi.



U očekivanju stručnog mišljenja i odgovora što mi se dogodilo s vidom, smislio sam vlastitu terapiju. Zapravo i nije posve nova, pomagala je i u težim slučajevima a kamo li neće sad. Šetnja uz more, pogotovo dok se valovi s pučine razbijaju o stijene definitivno pomaže.
Čini mi se da mi se i vid polako vraća.





A bit će da sam se samo navikao...