Očajnički tražeći Eden

17.10.2013.


Zima je neopazice iščezla, a proljeće još nije stiglo. Zavladalo vrijeme između, vrijeme između smisla i besmisla, rata i mira, potom ni rata ni mira pa opet ispočetka vrteći se u začaranom krugu bez jasne ideje kako iz njega izići. Nakon akcije "Maslenica" u kojoj smo uspjeli vratiti područja oko Novskog ždrila, Peruče i aerodroma u Zemuniku, bojišnica je proključala.

Svakog puta kad sam odlazio na teren, provodio bi poseban ritual kojim bi pokušao odagnati misli koje su se neizbježno pojavljivale, najčešće u obliku pitanja - je li ti ovo posljednji put? Više nesvjesno nego s namjerom, zaključao bi vrata svog doma, zastao, prislonio dlan o zid i potiho dao obećanje samom sebi – moram se vratiti živ.

Doma bi vrijeme proletjelo u trenu, a ono drugo, na terenu, razvlačilo se u beskraj. Znali su me pitati - je li te strah? Ma zapravo, o strahu i ne razmišljaš, strah pretočiš u koncentraciju, smiriš svoje misli i u svakom trenutku osluškuješ bojišnicu kako diše. Čak i u potpunom kaosu, ona ima svoje zakonitosti. S vremenom počinješ prepoznavati zvukove, mirise, sjene... Naučiš da nema bojazni od granate koja je eksplodirala u blizini, već je mnogo opasnije kad osjetiš vibriranje zraka i zlokoban zvuk "frfrfr". Tada znaš da sječe zrak negdje iznad glave i da imaš tek toliko vremena da se baciš u prvi zaklon.

Utvrdili smo se kod Galovca. Blago valovite zaravni Ravnih kotara pružale su se prema sjeveru, postupno mijenjajući boju od crveno-smeđe do sivo-zelene Bukovice koja se gubila u izmaglici. Tamo negdje u daljini izranjali su vrhovi Velebita. Gdje smo mi, gdje su oni, gdje je ta famozna crta razdvajanja, tražiš je i čudiš se, zašto nije jasna, sve izgleda isto, i ovdje i tamo?

Iza naših leđa Vrčevo, šumovito brdašce na čijim se proplancima kažu, znaju okupljati vještice i razuzdano plesati. Baš me zanima kako se vještice snalaze u doba rata, jesu li još na Vrčevu, ili su i one na metlama poletjele prema mirnijim gorama?

Dolje, u podnožju, našlo se zajedno desetak ljudi, šaroliko društvo različitih pogleda i stremljenja, zbliženi na istom mjestu začudnom igrom sudbine. Upućeni jedni na druge, nismo imali vremena razmišljati da se u normalnom svijetu nikad ne bi zatekli ni u istom kafiću, a kamo li postali prijatelji. Girac, najstariji među nama, uvijek je bio za akciju, dosada ga je ubijala i činila nervoznim, za razliku od flegmatičnog Brade koji bi najrađe sve prespavao.

Nedaleko od zadnjih kuća ukopali smo dva pretpotopna topa kalibra 85 milimetara kakvih se zasigurno ne bi postidio ni vojni muzej. Iskreno, nisam siguran kako su ove "osamdesetpetice" uopće pogađale, ali brate, bučile su k'o karavele. Kad bi grunulo iz onih cijevi, satima nisi mogao čuti niti svoje misli.
Granate su bile posebna priča. Dopremilo nam silne sanduke, neka se nađu, ali rekoše nam u povjerenju - izvadili su ih iz mora tamo negdje kod Pule!? Kao, ovi kad su bježali, sve pobacali u more, mi povadili i sad - eto ih vama pa vidite. Ili ispucajte ili... kako hoćete!

I dobro, gruvale su te granate k'o prave, ali svaka peta-šesta bi se istaknula posebnom miroljubivošću. Potegneš snažno konop i očekuješ prasak koji će ti razbucati čekić, stremen i nakovanj, a kad ono - muk!
Nakon nekog vremena, poblesavili smo od naizmjeničnih ispaljenja i zatajenja. Po topničkim pravilima "iz knjiga", u takvim slučajevima valja pričekati najmanje dvadeset minuta, zatim izuzetno oprezno izvući granatu iz cijevi, spremiti je na posebno mjesto i ubaciti novu. Tako kaže teorija. Ali tko može usred bitke priuštiti dvadeset minuta čekanja kad telefon stalno zvoni i na vezi čuješ "čukaše" koji se nalaze oči u oči s njima i viču: Pucaj! Pucaj! Cilj 181, cilj 213, sto metara desno, sad malo naprid, pucaj, pucaj!

Jutrom, čim bi čuli kako lupaju tamo po Paljuvu i Kašiću, znali smo da će ubrzo počastiti i nas. Bilo je neke čudne predvidljivosti u njihovim napadima, kao da su programirani kompjuterom. Detonacije su odjekivale u pravilnim vremenskim razmacima, sve bliže i jače.
Nismo ni mi njima ostajali dužni. Skoro da su se granate sudarale u zraku. U tvrdoj rovovskoj borbi bez većih pomaka linija, važno je bilo pokazati zube. Mnogo buke ni za što.

Nakon serije ispaljenih granata, povukli bi se u sklonište pored topova, zemunicu prekrivenu betonskim blokovima, drvljem i kamenjem tako da smo se unutra osjećali sigurnima. Osuđeni na čekanje. Ili mi čekamo njih ili oni čekaju nas. Tko će od silnog čekanja prvi dočekati budućnost?

Ponio sam tad na teren nekakvu televizijicu na baterije, imala je ekran tek nešto veći od kutije šibica, rekao bi čovjek da je to običan tranzistor. Ni baterije se nisu mogle podičiti osobitom trajnošću, već nakon sat-dva počela bi se gubiti i slika i ton, ali eto, zgodna je bila za prikratiti beskrajne sate čekanja. Jednom smo uspjeli uhvatili signal baš kad je na programu bio "Beverly Hills", u to vrijeme jako popularna serija. Nije bilo jednostavno gledati kroz kakve sve muke i probleme prolazi zlatna mladež s Beverly brežuljaka. U toj epizodi, najviše je nedoumica imala slatka plavušica Kelly. Brandon ili Dylan? Malo Brandon pa malo Dylan pa malo obojica pa ni jedan ni drugi. Sirota Kelly, da je mogla znati s koliko pažnje i suosjećanja njezinu životnu dramu prate neki njoj nepoznati ljudi, ljuti vojnici, znojni i prašnjavi, u nekom bunkeru na drugom kraju svijeta i kakve sve prijedloge iznose za njihovo rješenje - zasigurno bi joj bilo lakše.



Kasno popodne, predvečer, bojišnica bi utihnula. Tada bi konačno dobili zapovijed da se možemo vratiti do kuće u selu. Trokatnica s lukovima i gipsanim stupićima, značila nam je više nego sve vile Beverly Hillsa. Ustupio ju nam je neki naš dobri čovjek koji je u to vrijeme domoljubno izgarao na prvoj crti obrane negdje kod Zuricha, u Švicarskoj.

U sredini najveće prostorije na katu, nalazio se samo jedan stolić i na njemu "Grundigov" televizor. Obožavali smo ga gledati, pogotovo kad bi bilo struje. Zanimale su nas vijesti s ostalih bojišta, ali smo se uvijek nadali kako će reći nešto i "o nama". Usplahireni glas reportera bi javljao - na zadarskom području nastavljaju se provokacije srbočetnika. Sa položaja na Debelom brdu ispaljene su trideset i dvije granate na Paljuv te dvadeset i četiri na Kašić, gađajući isključivo civilne objekte. Opet ništa o nama!

Neprimjetno smo se iz večeri u večer, navukli na "Santa Barbaru", sapunicu koja se emitirala nakon vijesti. Što je bojište bez sapunice?
Upravo u to vrijeme, Eden, glavna junakinja serije, se tko zna kako, izgubila u nekakvoj šumetini, a da bi drama dobila na težini, usput je pogubila i pamćenje. No, najgore je bilo što je nesretnu Eden oteo neurotični Kajin i zatočio je u jednoj kolibi, miljama udaljenoj od najbliže civilizacije.

Eden je pokušala bježati, jednom je iskoristila Kajinovu nepažnju pa je istrčala vani, pohitala šumom, ali ni sama ne znajući ni tko je ni kamo ide, spotaknula se o panj, uganula gležanj i morala zapanjeno pričekati svog zlostavljača. Kako uzbudljivo!
Neizvjesna situacija potrajala je mjesecima. Njezin vjerni Cruz, smjerni policajac uskih rebatinki i širokih pogleda, pretražio je pola sjeverne hemisfere da bi pronašao svoju voljenu Eden. I trajalo je to trajalo, dobrih stotinjak nastavaka.



Koliko su naši ljudi ozbiljno shvatili ovaj problem, svjedoči i članak koji se tih dana pojavio u novinama kako je jedna dobrodušna bakica htjela platiti misu da Cruz konačno pronađe svoju curu. A to nije bio nimalo lak zadatak. Nekoliko je puta Cruz bio veoma blizu, jednom čak prošao samo dva metra od kolibe u kojoj je bila zatočena njegova draga, ali nikako do nje!
Te večeri se napokon približio konačan rasplet. Uzbuđeno smo sjedili u polukrugu oko stolića s Grundigovim televizorom željno očekujući ponovni susret zaljubljenog para.

I zaista, pogledom pratimo Cruza kako prilazi kolibi, pogledava kroz prozor, primjećuje nešto sumnjivo, odlazi do vrata i pokušava ući. Vrata su zaključana, ali Cruz odlučnim pokretom razvaljuje kvaku i ulazi! U slijedećem kadru, prestrašena se Eden okreće i ...
jedna granata ispaljena s Debelog brda propara noć i padne u naše dvorište! U trenu nestane struje, a mi zabezeknuti i prestravljeni sjedimo nepomično u mraku pitajući se - što se to dogodilo?

Brada je prvi skočio na noge i sočno opsovao. Šta su nam ovo napravili! Namjerno su nam ovo napravili, znaju oni da gledamo Santa Barbaru!
Girac nije ništa rekao već se sjurio dolje, navukao čizme i spremno potrčao prema topovima.

Netko je povikao - stani Girac, di ćeš?
Potrčali smo za njim, ali tko ga je onako ogorčenog mogao sustići u mrkloj noći.

Otvorio je prvi sanduk na koji je naišao, objeručke zgrabio granatu i sam je ubacio u top, nanišanio ofrlje tamo negdje prema cilju 314.
Ako nećemo mi, nećete ni vi, zaškrgutao je Girac i povukao konop, a top ostao gluh ko top! Opet neispravna granata! U međuvremenu smo i mi dotrčali do položaja. Naišli smo na Girca kako bijesno baca kamenje i viče na sav glas - ovo vam je za Cruza, ovo vam je za Kajina, ovo vam je za Eden!

<< Arhiva >>