Pokret otpora

01.10.2013.

Kad iz godine u godinu pišeš o istom događaju, vraški je teško izbjeći ponavljanja, jer se htio ti to ili ne, svakoga puta suočiš sa sličnim mislima i idejama pa se onda logičnim učini odluka da ovoga puta nećeš napisati ni slovca jer kao - što se tu novoga ima za reći. Možeš primjerice suhoparnim novinskim stilom pribilježiti u blokić da se u nedjelju, 29. rujna, u sklopu obilježavanja blagdana Svetog Mihovila i dana općine Murter, po 16. put održala manifestacija "Dani latinskog idra", te da je sudjelovalo toliko i toliko brodova koji su po slabom do umjerenom jugu odjedrili rutu oko otočića Sustipanca dugu otprilike devet nautičkih milja. Pobjednicima su uručene nagrade, a slavlje se nakon regate proteglo do dugo u noć, bla bla truć muć.





Izvještaj gotov, čiča miča, a di je priča?



Pa priča je svuda oko nas, priča je to o moru i kopnu, o puntama i valama, o maretama i bonacama, priča koja je po svojoj prirodi skromna i ne voli se razmetati i bahatiti velikim riječima. To je priča koja se priča srcem i koja se osjeća na vlastitoj koži, u onom slatkom iščekivanju pred regatu i osluškivanju pritajenog žamora, usputnim ćakulama prijatelja i poznanika koji se sretnu jednom na godinu i to ne bez razloga, posljednje nedjelje u rujnu, baš ovdje, u Murteru.
I teško je riječima opisati trenutak kad se iz neke kale pojavi ekipa Ive Šikića - Bažokića i njegovih prijatelja, zapravo i prije nego što ih primjetiš začuješ njihovu pismu, onako malo izrašpanu, možda čak i grubu, ali tako snažnu i duboku. I nema smisla skrivati osmijeh na licu kad ih ugledaš onako sve isto odjevene, u mornarske majice i plave gaće od trliša.



Tu su i Komižani sa svojom falkušom, Hvarani, Zlarinjani, Saljani, eno i guca iz Mošćeničke drage.



Pa to nije ništa drugo nego svojevrstan pokret otpora, otpora prema zaboravu, otpora našega čovika od mora čije je brodograditeljsko i pomorsko umijeće omogućilo da danas čista srca i s puno ponosa možemo Jadran nazivati - našim morem. Ma znam, more se ne može svojatati, more je uvijek svoje, more je vječno a mi smo samo prolaznici na njegovim obalama, ali ako nešto voliš bez predumišljaja i očekivanja da ti ljubav mora biti uzvraćena, onda tu ljubav s pravom možeš prisvojiti.





Stoga nije ni čudno da se ove drvene barke skladnih linija doslovce ljube s morem, one se znaju prilagoditi valovima i refulima, njihovo gibanje je lako i graciozno, i premda su mnoge u svojoj osnovnoj namjeni pravi teretni brodovi, siguran sam da se većina modernih plastičnih jedrilica može posramiti spram njihovih maritimnih odlika.






I zbog svega ovoga, opet pišem ovu malu odu latinskome idru i ljudima koji burdižaju pod njim, pa neka je ista kao lani, neka je ista kao preklani, ali konačno - u tome i jest draž.





Oznake: latinsko idro, murter

<< Arhiva >>