Pregled posta

Lišanjski vrh

Lišanjski je vrh novootkrivena zvijezda na planinarskom nebu iznad zapadnog Balkana. Otkrili su ga prije par godina dvojica gastronoma iz neprofitne udruge "Kaštradina sky", precizno locirali u masivu planine Dinare i brže-bolje svečano ga proglasili drugim najvišim vrhom Hrvatske. Oduševljenju nije bilo kraja, čak se i susjedni vrh Sinjal, do tada neprikosnoveni šampion visine eRHa po verzijama WBA, WBC i UPM i WC, nervozno meškoljio dok su uzimali mjere Lišanjskome. Istina, odahnuo je kad je čuo da je drčni izazivač ispao punih trideset i pet metara niži, s obzirom da je već dovoljno iskompleksiran Troglavom od Bosne koji mu se svako jutro s jugoistoka naceri, pukne mu frnjok po glavi i kaže - hej mali!

I dok je planinarska javnost likovala nad objavom "habemus summitate", odmah su se javili, sigurnosnim službama dobro poznati jalnuški diletanti i dokoni sumnjičavci koji su doduše, potvrdili da je Lišanjski vrh zaista visok respektabilnih 1794 metara, ali da se ipak, ko za vraga, išuljao s teritorija Republike Hrvatske i to, ako je vjerovati geodetskim snimkama, punih pet stotina metara. Pih, ta nemojte kasti!

O da, te planine vrtirepke, kad im udre donja u gornju, kao da se povampire, rasplešu se, raspojasaju i posve zaborave na lijepo ponašanje, pa preskaču granice kao šiparice kad igraju na laštik.
A i ti Bosanci brate, nije im dovoljno što već imaju dvijestisućnjaka na bacanje, nego im još treba ovaj naš maloljetnik!

Iskreno, prebedaste su mi te priče u stilu "čije je što" i svesrdno upinjanje da se planina, more, rijeka, jezero, proglase "našim" ili nedajblože "njihovima"? Kako nešto što je staro, štatigajaznam - pola milijuna godina može postati svojina bića kojima je bivstvovanje na ovome svijetu prolazno poput titraja krila leptira?
No, znajući da su ljudi oduvijek bili facinirani crtkaranjem granica, mislim se - pa tko sam ja da im sudim...

Uglavnom bio on amo il' vamo, Lišanjski vrh, unatoč svome glupavom imenu zaista postoji, a kad već postoji planina, zna se što nam je činiti.
Možda bi bolje zvučalo da su ostavili staro ime - Lišan, pa bi uz mali dodatak mogao postat uLIpŠAN jer ovako, ne znaš je li mu ovo "liš" zvuči kao ravan ili je bezvrijedan ka lišina u kartama, a možda je i pun lišajeva?



Još jedna dobra stvar koja mi je namignula zašto ću posljednje nedjelje u listopadu odabrati upravo stazu jest saznanje da uspon počinje na jednom od mojih najdražih mjesta - izvoru rijeke Cetine u istoimenom seocu koje se naravno zove - Orljava. Šala, šala...



Nakon što sam na nekom planinarskom forumu pročitao kako do vrha ima dobrih pet sati pješačenja, (nije šala!) unaprijed sam se odrekao velikih ambicija. Već znam, bit će nam kratak. Na dan, mislim. Uza sve to, nisam se dobro ni naspavao. Budio sam se kao ćuvita u tri ure da pomaknem kazaljke na dvi. A kazaljki kao u priči. I kako ih pomaknem, one se vrate u prvobitni položaj. Jednom, drugi put, treći... Još i viču na mene - nećemo u zimu, nama je draže ljeto. O bem ti autoritet, ni kazaljke me ne slušaju!

Od modrog oka Cetine, ukrali smo još kilometar-dva na četiri kotača. Zmijolikom cesticom s tanušnim slojem asfalta može se stići do zaseoka Gornji Barišići, a tada valja podignuti ručnu, skinuti gradske patike, navući gojze i odvrnuti štapove.

Za razliku od Velebita primjerice, Dinara ne obiluje spektakularnim izmjenama krajolika, maštovitim kukovima falusoidnih oblika, čak ni dubokim klancima i vrletnim klisurama tako da mnogim planinarima ( a ni planinarkama) nije naročito atraktivna. Međutim, s druge strane, Dinara će vas strpljivo i polako učiti ustrajnosti. Planinarske staze, mahom "prekopirane" od onih negdašnjih pastirskih su duge, nekima čak i preduge, uglavnom blagog uspona, ali konstantnog, tako da će koljena i mišići početi reagirati i prije nego što dođe do glave. One gornje, naravno...

Tako smo i ovoga puta gotovo puna dva sata koračali šumom, a kad bi povremeno izbili na čistinu, pogledi su nam uglavnom bježali prema gornjim katovima planine koji su se gubili u gustim slojevima oblaka. Kiša otpalog lišća nije nam smetala, naprotiv, ali onu pravu nismo priželjkivali. Neka nas danas pusti na miru, a sutra kako god je bude volja.



Napušteni pastirski stanovi na rubovima Preočkog doca uvode nas u sasvim novi svijet. Ovdje Dinara počinje nagrađivati onu ustrajnost koju sam maločas spomenuo. Vegetacija se drastično mijenja. Šuma nestaje, a tek poneki zakržljali grm proviruje poput patuljka među vlatima trave boreći se za svoje mjesto pod suncem. Padine postaju strmije, srce lupa u ritmu tam-tama.
Zastaješ svakih nekoliko koraka, osvrćeš se. Postaješ svjestan da si samo mrvica u tom ogromnom prostranstvu.



Gledajući planine iz podnožja, dok se vozimo automobilom često imamo osjećaj da je planina samo ono što možemo pogledom dohvatiti, do prvog brijega, do prvog prijevoja. A one znaju biti nevjerovatno "duboke" i nerijetko se među visovima skriju ravna polja na kojima ne samo da se može smjestiti nogometno igralište već i čitava akademija HNS-a. Figurativno rečeno, naravno.

U trenucima kad smo već posumnjali da će nas markacije odvesti u nigdjezemlje, pojavile su se Rupe.



Ugledavši poruku dobrodošlice, malo sam se počeškao po ćupici i pomislio - da nije ovo neka zamka, kako se može doći na rupu a ne upasti u nju? Hm, kako na koju...

Srećom, "naše" Rupe su nas primile s iskrenom dobrodošlicom, konačno smo ugledali i toliko željeno planinarsko sklonište. Podigli su ga prije dvije godine, vrijedni planinari iz Vrlike i praktički "izmislili" ovu priču.



Prema uputama koje smo ponijeli sa sobom, do Lišanjskog vrha bi nam trebalo još sat do dva oštrog uspona. Hm, sat do dva, to je prilično rastezljiv pojam. Ali sve i da imamo volje, gdje bi zapravo bio taj vrh kad je sve zaklonjeno oblacima? Ništa za ovaj put, zadržat ćemo se malo u skloništu, gricnuti nešto pa ćemo lagano natrag. Dan je kako smo već zaključili - kratak.

A onda se dogodilo čudo. Kapa oblaka koja je čitavo vrijeme, još od početka našeg uspona stajala stameno i nepokolebljivo, rasplinula su se u doslovce dvije minute. Anbilivibl! Evo mi Lišanjskog ispred nosa! Planina je rekla - izvol'te!

Ali, više nemamo vremena! Ma šta nemamo, kako nemamo! Skoro smo se i porječkali. Pametnija polovica govori da nema smisla, ma znam i ja da nema, ali ipak... Ajme vidi ga kako je smišan! Pa jel' vidiš da nas doziva? Koliko nam je još ostalo, 450 metara visine?

Hm, nisam siguran je li to dobro ili nije, ali eto priznat ću vam, čim osjetim da je vrhunac blizu, načisto poblesavim. Čak i pod cijenu da ćemo se vraćati po mraku, ja moram gore!



Ne želeći više gubiti ni časka, pokupio sam neophodne stvari i krenuo prema vrhu. ma šta sat-dva, eto mene gori za uvr'glave po ure. Mada tepih od trave izgleda prilično blago i primamljivo za kotrljanje, ispod njega vire kameni zubi koji su se baš namečili na moje skočne zglobove. Poskakujem ko divojarac. A ne, nećeš razbojniče, bolje zglob nego rob!

Negdje na pola uspona počeo sam halucinirati. Na trenutak mi se učinilo da sam vidio mica macu. Protrljao sam oči. Ali, stvarno sam vidio mica macu!? Zapravo, i micu i macu. Dvije planinarke se spuštaju s vrha! Naše "Mosorašice". Kažu da je gori ludilo. Naravno da je ludilo. Još najbolje da nije.

Željan da i sam vidim to famozno ludilo koje me očekuje na vrhu, stisnuo sam još malo gas. Istina, bilo je tu i šlajfanja i posrtanja i frcanja kamenčića, ali čim sam zakucao na Lišanska vrata, sve je postalo lakše. Vremenski uvjeti - fantastični, malo lahora ali ništa strašno.
Otvaraju se vidici na moćni Troglav s jedne i Sinjal s druge strane.





Otprilike su jednako udaljeni. Zanimljivo, Bosna sija ko tepsija, a Dalmatinska zagora sva se šćućurila ispod oblaka. Za potpuno vedrih dana, kažu, odavde se može vidjeti More.
Greben po kojem upravo hodam, zaista se doima poput prirodne granice. Izgleda da su je preciznije odredili Mleci i Turci prirodnim putem nego mi danas sa svom mogućom tehnologijom.
Okružuje me tišina. Za ovo se vrijedilo pomučiti.



Najbliže su Janski vrh i Veliki Bat, divota...



I da, sad shvaćam, Lišanjski vrh uopće nije lišina, naprotiv, ovo je pravi karig o' briškule... Deset punata, ako ne i svih jedanaest.

Svjestan da se ne smijem dugo zadržavati na vrhu, s obzirom da nam je ostalo tek dva sata dnevnog svjetla, pohitao sam prema skoništu na Rupama, manje-više kotrljajućim stilom. Mogao sam se skršit ko tikvetina i više od šesnaest puta, ali srećom, sve je prošlo u redu.





Dok su sjene nad planinom postajale sve duže, bol u mišićima i zadovoljstvo zbog prijeđenog puta proporcionalno su rasli. Proporcionalno su padali nadmorska visina i noć. Posljednjih kilometar-dva, prešli smo po mrklom mraku. Kako smo pronašli pravi put - ne pitajte.






Post je objavljen 29.10.2013. u 16:45 sati.