Marketing
Sezona lova na pernatu nejač
Da me netko prije dva dana pitao znam li za Veliki Bogočin, samouvjereno bih mu odgovorio - pih, da jel znam, šta znam, pentr'o sam se po njemu! Mada su od Bogočina ili kako ga još nazivaju Vilin-grada, danas vidljivi tek rijetki ostaci, u srednjem je vijeku zajedno s Nečvenom, Trošenjom i Kamičkom tvorio nisku utvrda duž kanjona rijeke Krke.
I naravno, mada je ovo sve točno i lako provjerljivo, promašio bi "ceo fudbal". Žao nam je, pali ste na pitanju za 32 tisuće kuna! To o čemu pričam jest Bogočin, ali nije Veliki Bogočin! Dobro, da vas sad ne gnjavim do besvijesti, reći ću kratko i jasno da je Veliki Bogočin o kojem danas imam namjeru govoriti, brdašce blizu mjestašca Unešića ( a nu šesnih deminutivića op.p.). A di je Bogočin veli, tu će se sigurno negdi u blizini pronać i Bogočin mali a njih dva zajedno udaljeni su kojih tridesetak kilometara zračne linije od onog prvog Bogočina. Eto nam Bogočina u tri čina!
Veliki Bogočin jedan je od onih "okrunjenih" brežuljaka kakvih ima priličan broj duž naše obale, a osobito Zagore. Istina, njihove krune nisu sačinjene od dragulja već od oronulog kamenja negdašnjih bedema koji su pružali sigurnost domaćinima, a zadavali glavobolju napadačima.
No s glavoboljom ili bez nje, da nam je svima skupa malo više pameti, Dalmatinska zagora bi lako mogla postati naša najpotentnija regija. Za razliku od turbo betonizirane obale, Zagora je uspjela sačuvati svoju izvornost, a njezino relativno siromaštvo je zapravo najveće bogatstvo.
Da je pameti kažem, a ovako, u očekivanju Godota, neće biti zgorega spomenuti da ostaci gradine na Velikom Bogočinu sežu u dane dolaska prvih Hrvata na ova područja, u vrijeme kad naši pra-pra-pra-preci još nisu prihvatili kršćanstvo već su štovali božanstva drevne slavenske mitologije.
Stoga smo se preko Prgometa i Sratoka, pardon - Bogdanovića, Koprna, Nevesta i Cere zaputili prema Unešiću puni iščekivanja i potajnih nadanja da ćemo tamo gore samo malo pročeprkati ispod površine i naći neki velevrijedni artefakt.
Fakti su već tu, a za arte ćemo se pobrinuti. Uglavnom, ostavili smo Plavu pticu pored stare škole pa uz crkvu i seosko groblje zalomili ćošu blago desno i nabacali na lokvu gdje je plesna skupina žaba izvela "Bal na vodi" samo u našu čast. A možda je to bilo natjecanje u ludim skokovima, nemojte me baš hvatati za riječ.
U baščini pored lokve susreli smo se s jednim čovom kojega smo zapitali jesmo li na pravom putu.
Jeste jeste, reče ljubazni čovo dok se borio s gigantskim kupusom, samo naprid, ali dršte se puta, ni makac sa strane! Zar je minirano, pitali smo unezvjereno. Makaki minirano, pljucne čovo kulerski, nego je danas počela sezona lova pa pripazte malo. Gorika vam je napo puta lovački dom, tamo ćete sigurno nekoga od njizi nać.
Zahvalili smo hrabrom borcu koji je sam samcat ostao braniti unešićko polje od pomahnitalog kupusa i zaputili se uzbrdukarice. Pažnju nam je privukla skladna kamena kućica preko koje se natkrililo lijepo stablo koštele. Zavirivši preko suhozida, spoznali smo da je dražesna kućica zapravo štala u kojoj drže blago, ali blago je blago ma što mi mislili o tome.
I zaista, nakon korak-dva naišli smo na naše prijatelje lovce. Nisu se ni za trenutak osvrnuli. I bolje je tako.
Lovci su mi izuzetno zanimljiva bića. Čim ih ugledam, kroz glavu mi prođe stotinu pitanja. Recimo - zašto se najprije obuku u maskirnu uniformu pa preko nje odjenu fluorescentne prsluke? Mislim ono - hoćeš li da te se vidi il' da te se vidi? Dalje, zašto se šunjaju kroz žbunje i vrzmaju šutke gotovo bez daha sporazumjevajući se treptajima kapaka da bi se tek koju sekundu poslije dozivali posljednjim kricima zagore? Konačno, kako to da najprije hrane životinje, a nakon toga pucaju u njih? Mislim, ono...
Odgovore na ova pitanja pokušao sam pronaći u lovačkom domu, jednoj zaista lijepo izgrađenoj prizemnici čiji okoliš krasi nekoliko klupica i stolova u sjenama hrastova, igralište za mali nogomet, zog za balote i jedan top!?
Hm, pretpostavljam da je ovaj top idealan za lov na prepelice! No, izgleda da su svi lovci bili aktivni na terenu pa nisam došao do odgovora. Samo je ispod nas prohujao nagibni ćihuuuuu.
Od lovačkog doma do vrha Velikog Bogočina put se blago uspinje pa je potrebno još odkoračati tek nekoliko stotina koraka. Pogled s vrha zaista zlata vrijedi. Labišnica, Kozjak i Mosor prema jugu, Svilaja i Dinara sjeverno, tamo prema zapadu MIljevački plato i Promina iznad njega, pa još dalje Velebit...
No, pogled na samom vrhu - to je neka druga priča. Neimari koji su prokrčili makadamski put sor'li su dio zidina koje se tu nalaze već više od milenija bez suvišnih zašto. Vjerojatno zato što je trebalo na samom vrhu izbetonirati plato pozamašne kubikaže kao podlogu za crkvicu.
Premda smo se trudili, crkvicu nismo uspjeli pronaći, s obzirom da betonska građevina na čijem zidu piše da se radi o kapeli podignutoj 1934. nastojanjem župnika Dionizija, a dograđenoj 1968. više sliči na skladište ribljih konzervi nego li na vjerski objekat. Žao mi je, ali tako je...
Tragovi bedema vode nas oko samog vršnog platoa. Teren je zarastao u makiju. Ne nalazimo tragove arheoloških istraživanja. Vjerojatno nema novaca za tako nešto. Povijest starih Slavena pod našim nogama jedva čeka da nam ispriča priču, ali izgleda da malo tko mari za to. Mi ćemo i ovo nalazište vjerojatno zaštititi i konzervirati onako kako najbolje znamo - betonom.
Nema brajo tu vel'ke dileme, donesi mikser-dva i sve poravnaj!
Vraćajući se prema podnožju, obuzeli su me tugaljivi osjećaji. Jednostavno, bio mi je neshvatlljiv nesrazmjer onoga što sam vidio, nesklad između onoga što pruža priroda i onoga što je napravio, ili nije napravio - čovjek.
Ostat će jedino priča o Velikom Bogočinu, priča skrivena ispod ruševnih bedema, priča koju mi nećemo znati ni razumjeti ni ispričati, ali tko zna, možda nam budućnost donese prošlost u onom najboljem smislu.
Jesen je već tu.
Post je objavljen 14.10.2013. u 18:53 sati.