Premda se svjesno izlažem riziku da će ponekom čitatelju ovaj post vjerojatno izgledati uvrnuto, čudnovato, možda čak morbidno, razmišljam kako nikad nije loše sagledati stvari iz neke druge perspektive pa se ipak usrdno nadam da takvim ocjenama neće biti mjesta. U stvari, nema tu ništa posebno neobično, ako izuzmemo jednu "sitnicu" koja kaže da vam danas želim predstaviti jedno - groblje!

Da, dobro ste pročitali - napisao sam "groblje" pa iako sam taj pojam kod mnogih izaziva blago rečeno - nelagodne osjećaje, možda nije loše skinuti veo tajne, tihe jeze ili kako god hoćete, jer naposljetku, htjeli mi to ili ne, smrt je sastavni dio svakog života, pa je isto tako i samo groblje vrlo bitno obilježje svakog našeg grada, gradića, velog ili malog mista.

Jer, vrlo često o nekom mjestu daleko više kazuje njegovo groblje nego li glavni gradski trg, riva ili neka druga znamenitost.
Imena i prezimena ljudi, čitavih obitelji na svim tim nadgrobnim pločama i križevima, obilježja, natpisi i oproštajni stihovi, pričaju svoju povijest unatrag tko zna koliko godina, vuku paralele s današnjicom, daju smjerokaze za budućnost.

Stoga mi se čini kako groblje kao takvo ne mora nužno biti ružno, naprotiv, posljednja počivališta su dostojanstven spomen na sve te ljude koji su nekada živjeli tu pored nas, u našim gradovima, ljude koji su hodali istim ulicama kao i mi.

Posebno su mi dragi visoki čempresi koji svojim drvoredima daju neophodnu notu pijeteta, uzvišenosti i ponosa, na čijim se granama obično skupljaju grlice koje tiho guguću i time stvaraju posebnu atmosferu.

Primošten, tipično-netipično dalmatinsko malo misto, jedno je do onih "sretnika" koji se mogu podičiti uzorno uređenim grobljem.

Za razliku od posljednjih počivališta kakvih se smo navikli gledati u američkim filmovima, prizora koji su u najčešće jako dramatični, oko kojih vazda udaraju munje i gromovi pa taman i iz vedra neba, a u trenutnim bljeskovima svjetla, iz mraka izranjanju kojekakve spodobe, ovo je nešto sasvim drugačije - groblje s pogledom!

Sa pjacete kod ulaznih vrata, jedna od najširih ulica, prirodno nas vodi prema najvišem mjestu nekadašnjeg otoka na kojem se nalazi crkva Svetog Jurja, a u njezinoj neposrednoj blizini nizovi obiteljskih grobnica koje gledaju na otvoreno more.





Iako mnogi turisti gotovo slučajno nabasaju na primoštensko groblje, svi redom ostaju fascinirani mirom, tišinom i veličanstvenošću prizora koji im se ukazuju sa ovoga mjesta.









Nisam siguran što bi za ove česte posjete imali reći primoštenski pokojnici, ali eto, nekako imam osjećaj da je ovo jedno od rijetkih mjesta na kojem oni živi, na neki čudan način, zavide onima koji su nekada bili živi.

Ali - ovo je ipak njihovo mjesto, stoga tiho tiho, neka počivaju u miru...

Moja veza sa Šibenikom traje već prilično dugo, ali nije mi baš jednostavno definirati tu začudnu privlačnost jer iako je takva vrsta ljubavi uglavnom platonske naravi, neke neobične magnetske silnice jednostavno me, i bez nekog posebnog razloga svako toliko dana povedu sunčanom obalom pedesetak kilometara prema zapadu da mi jasno daju do znanja kako je veza ipak duboka i strasna.

Da, ima nešto neobično u tom gradu, odavno to već znam, i ne može me nitko razuvjeriti u mojim slutnjama da tu mora postojati nešto posebno, jer grad koji je dao toliko velikana kroz svoju povijest, zasigurno u sebi krije neku posebnu tajnu, neki čarobni izvor ljepote, sklada i mudrosti.





I naravno, ne može biti slučajno niti to da se u ovome gradu već po četrdeset i deveti put put održava Međunarodni festival djeteta, manifestacija bez premca u svjetskim razmjerima, ali koja je u posljednje vrijeme nedopustivo i sramotno malo zastupljena u našim medijima.

Ima li išta na ovome svijetu ljepše od osmijeha djeteta?

I tako, u potrazi za tim čarobnim izvorom ljepote, prepoznavao sam ga na licu uličnog svirača koji je na svaki darovani novčić odgovarao sa posebnim osmijehom i jednostavnom riječju „hvala.“



Gotovo isti takav sjaj primjetio sam u očima djevojke koja je na skalinama šibenske katedrale izložila svoje umjetničke rukotvorine, ogrlice koje kao da su u sebi upile svu toplinu mediteranskog sunca.



A sa zapadne strane, tek dvadesetak koraka od portala katedrale – transparent na zidu na kojem piše – Bunari – tajne Šibenika!
A-ha, znači tu smo!



U prostoru u kojem su se nekada davno, još tamo u 15. stoljeću izgradila četiri velika bunara u kojima se čuvala pitka voda, danas je otvoren suvremen centar za posjetitelje u kojemu se na, našim vremenima primjeren način, slikovito dočarava priča o životu nekada i sad, o tajnama iz dubina ovoga grada, o njegovim ljudima, razdobljima rata, muke i gladi, razdobljima mira, sloge i napretka.









„Homo volans“, leteći čovjek Fausta Vrančića, kao simbol težnje da čovjek ostvari nešto veliko, samo na prvi pogled nezamislivo i besmisleno.



Iznad „naših“ bunara danas se nalazi ljetna pozornica koja čitavom prostoru daje posebnu notu.



Još i danas postoje mnogi bunari kojih nalazimo gotovo na svakom koraku starog Šibenika. Voda kao izvor, voda kao simbol, upravo onaj traženi čarobni izvor ljepote.



Stara nona zamišljenog lica iza zatvorenog prozora i dica koja se bezbrižno igraju ispod njezinih škura dio su istoga kruga života.





Možda to čak i nije krug, vjerojatnije neka spirala, uzvojnica koja se samo prividno vrti istim kružnim putanjama ali uvijek za dimenziju više, za jedan pomak koji kaže da je sve isto, a opet ništa isto nije.

I dok tako nepomično stojim naslonjen leđima na zid katedrale i upijam toplinu dalmatinskog kamena, gledamo se međusobno Juraj Dalmatinac i ja. Veliki meštar sve ka da mi govori: „Vidiš, ja sam svoje napravija, a ti?“
Da mi je mislit...




U bunarima se kriju tajne Šibenika...
Takve tajne, ne prenose se riječima.
Morate doći i sami ih osjetiti.

Volim kad mi gosti dolaze doma.
Ček, ček, ovo "gosti" mi malo preslužbeno zvuči, možda netko slučajno pomisli kako se bavim zimmer-frei dopunskom djelatnošću ali ne, daleko sam od toga, možda se bolje ovako izrazit - volim kad mi dolaze prijatelji.
N'da.
Prijatelji definitivno.
Stvaaarno volim!

Naravno, kako to već biva u ovim našim nazovi-zrelim godinama, svaki njihov posjet u pravilu bude obilježen različitim aktivnostima usko vezanim za okrepu duha ali i tijela.

Pa eto, iako se u takvim prilikama kao domaćin, najčešće (s)nalazim rastegnut prema svim do sada poznatim stranama svita, takav mi angažman zaista ne pada teško, jer su naša druženja, u prvom redu obilježena vrckavim doskočicama, visprenim pošalicama, međusobnim pribotunavanjima i prigodnim štucigavanjima. Stoga se na meniju i ne moraju nalaziti sve same delicije tipa "ribe, raci, školjke i prstaci", vjerovali ili ne, često se iz najobičnijih toplih sendviča mogu izvući vrlo m-m-m-m učinci.

Naravno, posebna je povlastica imati takvu uigranu ekipu kojoj ne trebaju kićene pozivnice i fanfare za svečani dolazak, ako smo od volje - tu smo, eto nas, ako nismo, nema veze, ima dana za megdana. Lipo ka razumni ljudi, podilimo ovlasti - ja se uvatim kužinavanja, oni pranja suđa i posli svi sritni i zadovoljni.

Uhodani mehanizmi komunikacije štono bi se ufino birokratski kazalo...

Ove subote smo se tako dogovorili za gradelavanje. Iako je barba Frane u prvom kontaktu sa mnom izrazio određene sumnje glede gradela imajući u vidu nepovoljnu vremensku prognozu, uvjerio sam ga kako se iz postojeće naoblake ne može razviti ništa loše i kako su te katastrofičarske najave samo puka tlapnja nadobudnih meteorologa.

Naravno - bio sam potpuno u krivu, u samo par sati izlilo se toliko kiše koliko obično padne za tri lita vilovita.
Protapanala kućica za roštilj, smočila se drva, ovlažilo lozje, šta'š ispeć po ovakvome vrimenu...
Aj ća, promjena plana.

Nazovem barba Franu da mu saopćim kako sad više nema smisla kupovat meso za gradeladu.

- Hmmm - kaže direktor Frane - sad je gotovo, kupija sam sve kako si mi reka, bržole, pola svinjskih, pola telećih, piletina, kobaje, ćevapi, sve je tu...
- Dobro, ajde, nešto ćemo iskombinirat.

Normalno, kako je kiša nastavila cipat po svoju, gradele smo definitivno odložili sa strane a meni palo na pamet - evo vidi, ove ćevape ćemo šalamaštrat, dodat još pinkicu mljevenoga - nema šta, idealno za lazanje!

Lazanje - to ja čaroban izraz kojima moje pajdaše redovito bacam u gurmanski trans, a moram ih pohvalit jer su mi do sada idealno služili kao pokusni kunići za degustaciju mojih kulinarskih eskapada.
I šta je najvažnije - uvik su zadovoljni.
Naravno, ako izuzmemo ministra Rašu koji redovito grinta oko izbora vina.

Uglavnom - lazanje od ćevapa ispale su izvrsne i naposljetku smo večer završili prigodnim tapšanjima po nabreklim trbuščićima veleumno zaključivši kako smo se i ovoga puta naparali debelo priko mire.

Nedjeljno jutro osvanulo je polukišno - mezoočajno, ali kako nam je nebo ipak podarilo nekoliko suhonjavih sati, novi plan se nametnuo u samo jednoj sekundi - moramo iskoristit ono meso šta nam je jučer ostalo!

Opet sam se uvatija posla, pripremija bržole, pileća prsa zamota u pancetu, napravija ražnjiće, zapalija vatru, ispeka kako Blog zapovida - gradelada ispala još bolja nego jučerašnje lazanje.

Kasnije su po starom dobrom običaju, opet svi zadovoljno puvali, lupkali se i mudro zaključili kako smo previše mumali.

Ponedjeljak je osvanuo prazničan.
Eto opet ekipe kod mene!
Međutim - ovoga smo puta jednoglasni - nema nikakve papice!
Strogo šetnja, ma kakva spiza, nema teorije...

I stvarno, šta jes, jes, učinilo smo lipi đir od porta u Segetu priko Medene sve do kampa u Vranjici pa istim putem natrag.
Istina, ženski dio je pokušao s nekim diverzijama u obliku medenjaka i napolitanki, ali smo ostali ponosni i uspravni kano klisurine naše Domovine.



Malo-pomalo, uvatila nas večer, a bome i debuleca.
Drombuljaju unutarnji organi u glad-duru.
Šta ćemo!?

- Mogli bi barem na pizzu...
- Jesmo li rekli da danas nikakve spize nema?
- Jesmo, ali sad su druge okolnosti.
- Znači, s gnušanjem se ograđujemo od naše ranije donesene odluke!?
- Tako je, s gnušanjem, jerbo kad smo je donosili, nismo bili uračunljivi!

Uračunljivi ili ne, ipak smo odlučili bit umjereni pa smo za nas osmoro naručili samo jednu jumbo-vegetarijanu i još jednu jumbo-tunjevinu. Umjerenost prije svega - nema zafrkancije.
Slistili smo ove dvi đambolaje za tri sekunde!

Revolucionarni dio ekipe, zahtjevao je još.
Još, još i još!
Počelo se spominjat i nekakvo miješano meso.
Prženi kumpiri!
Rožate!?
Mi koji smo kao bili "umjereni", odlučno smo odbili njihove zahtjeve.
Jesmo li rekli - samo pičica, jesmo - prema tome to je to!

Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja pregovora, ekipa se u nevjerici razišla svojim domovima polugladna i zbunjena.

Ipak, imam neki osjećaj da su im njihovi vlastiti frižideri nadoknadili duševne boli te večeri.

Moderato manđabile - to je umjetnost!

Poala ljudi moji šta nam je lipo!
Ma može govorit ko god šta i koliko oće u korist zlatnih boja jeseni, mira čarobne zime ili sjaja cvitnoga premalića, ali kad nama ovako doleti lito vilovito, tek onda ćutimo gušte sunca žarkoga, blaženost maeštrala, sve one lipe vonje pomidora, kukumara, paprike, kapule, kvasine i domaćega uja, bile bevande i mirisa ribe s gradela za toplih predvečerja.
Lito je.
Summer of zero nine...



Dobro ajde, za bit pošten valja reć kako nam je ovaj litnji solsticij priredija puno iznenađenja, ali blože mili kakvi bi mi to ljudi bili da nas ometaju takve tričarije ka ovi bokun kišice ili zer'ca potresića.

Iskreno, meni je ova priča oko potresa malo sumnjiva. Ne znam kako ste vi to doživili ali ja nisam osjetija ništa da me streslo. Jedino eto, ovih sam dana ništo piturava po kući i u jednome trenutku kad mi je pala koncentracija, zamantalo mi se i u čas sam se strmopizdija sa skala i ispružija po podu koliko sam dug (a nisam nešto) i širok ( e to već jesam!). I posli čujem da su te vibracije zabilježili aparati geofizičkog zavoda. Ma koji potres ljudi moji, nemojte im svašta virovat...



Ima još zanimljivih vijesti.

Evo, kako doznajem, Amerikanci nam odlaze ća iz Spaladium Arene. Ima bit da su se ništo uvridili i još traže od nas četiri milijuna kuna odštete. Ma ajte lipo moji Ameri u pitomu Makedoniju, neš ti svote od četiri milijuna kuna, evo vam odma pet milijuni na ruke i ajte ća. Ko vam je kriv šta ne znate upravit. Možda vi uopće niste svjesni da mi našeg Keruma za trku imamo, koji će u roku odma uletit u Spaladium arenu i od nje napravit Jokera broj dva!? Ma šta će nama predstave, koncerti, cirkusi? Kome to triba?
Šoping, šoping, to je nama najvažnije!
Pa šta da nimamo pinezi?
Živit se baš i ne mora, ali šopingiranje necesse est!



Šta se tiče života u malome Unesco-ovome gradu na zapadnome kraju Kaštelanskoga zaljeva, i tu je veselo sve u petnajst.
Najdraže mi je kad đirajem po gradu sa digitalcem u ruci, pa me sa svih strana počnu dozivat konobari da dođem u njihove restorane. Ne znam je li to za pofalit se ili nije, ali oni očito misle kako sam ja stranac pa mi odma počnu pričat priču na engleskome. Jer blože mili, ko je to vidija ić po vlastitome gradu sa foto-aparatom u ruci? Bolje ovako, draže mi je da me proglase strancem nego manitim!



Tako me jučer zaustavlja jedan konobar sa Arfom u ruci: "Mister, wuld ju lajk to it freš fiš?"



- Vuič freš fiš? - pitam ga ja
- Luk et dis, bjutiful zubatac, d auer fišermans bring him đast dis mourning!

Gospe moja, gledam u toga zubaca kojega mi on nudi, je svaka čast, ima barenko tri kila u njemu, ali oči su mu pobilile još prošle jeseni, ima bit da su ga vadili iz leda i opet vraćali u njega barenko dvadeset i šest puta. A on meni palamudi da su ga fišermans donili "đast dis mourning".
A-ha, malo morgen!
I toga vazdasmrdljivoga zubaca prodaju u restoranu za trista kuna kilo!?

Kako nas ono uvjeravaju - kad srce kaže da - misli Hrvatska!?
Oh da, kako da ne - kad mozak kaže baj baj, dođite u Hrvatsku da vas opelješimo do daske!

Istina, nije sve tako tragično.
Eto, ovoga lita vidim puno novih suvenirnica.
Svega tu ima.
Ultra širok izbor suvenira, od školjki iz Tajlanda i Malezije preko statua Ozirisa i Ramzesa drugog, do pucaljki američkih Indijanaca i narodnih nošnji domorodaca sa Ognjene zemlje.
Izvorno hrvatsko!





Ajde, da ne ispadne kako stalno njurgam na sve živo, moram priznat da se nađe i naših stvari, stvarno imamo dosta lipih suvenira.



Ipak, "play of the day" iliti potez dana po naški, pripada dvjema turistkinjama iz jedne od zemalja "nove Europe". Šetale se one tako trogirskom rivom, uživale u slasnom sladoledu a oko njih je radosno trčkarao živahni psić nepoznatog imena.
Naše turistkinje, osvjedočene ljubiteljice životinja, mirno su i strpljivo ponudile nekoliko zalogaja svojih sladoleda živahnom psiću, najprije jedna pa zatim i druga, da bi nekoliko trenutaka kasnije, mirno nastavile lizati te iste sladolede.

To je reć - ljubav prema kućnim ljubimcima!



Ljeto nam se vratilo uououo
ljeto nam se vratilo u grad...

Nego, di mi je oni džemper, pari mi se kao ono - malo friško!?

Iako je dugo toplo lito žestoko banulo na naša vrata, ima bit da nas narednih dana očekuje jedan ladni škerac, kiša, vitar, pad temperature, ako je virovat ljudima od struke koji nam najavljuju nike silne dežgracije, bit će nam se najbolje zavuć u posteju i nigdi ne mrdat barenko koji dan dok se situacija, da prostite - ne stabilizira. A priživili smo svašta do sad pa ćemo valjda i to.



Jesam li vam već govorija na ovu temu?
A sam vrag će ga znat šta sam sve izgovorija u ovih pet stotin i pedeset i pet postova do sad, more bit da sam nike stvari spomenija i više puti ae.
Jo meni, sve me straj da je to jedan od znakova starenja ali u zadnje vrime mi se nekoliko puti dogodilo da počnem pričat priču, cili se zanesen, zalampan rukama, nogama i ušima, uživim se u predstavu, a moj sugovornik mi mrtav-ladan reče: "Znan, priča si mi to"
Iste mi sekunde (rekli bi neki - sekundarno!) prikine inspiraciju i koncentraciju, o zemljo profundaj se, ma kako mi se to moglo dogodit da sam zaboravija šta sam sve i kome šta reka.

A opet s druge strane, isto koji put vidim kad se tako cili zalaufam u priču, a moji slušatelji me gledaju nako lingvido blido, da ništo nije u redu. I onda u po priče pomislim kako sam im sve to vjerojatno već ranije ispriča, ali ljudi su obzirni pa mi neće to "znam, priča si mi to" reć u facu. Znam sve, znam...
Znam i da me posli ogovaraju kako sam rebambija.



Zato je vrlo važno u svakodnevnoj komunikaciji znat procjenit situaciju i bit na visini zadatka.
Često se sitim moga legendarnoga radnoga kolege Marinka Svaline kako bi se za marendom uvatija pričat uvik iste priče.
Onda bi ga Bruno, prva truba Trogira, prikinija: A Marine, azagospublaženu, ma priča si nam to već sto puti!
A Marin će ga njemu šćeto-neto: "Ma znam i ja cukunu jedan, da sam to ne sto, vengo ijadu puti priča, ali priznaj - uvik je lipo čut!"

I tako je, ima stvari koje je uvik puno lipo čut.



Ekola, prid nama je još jedan lipi koloplet radnih i neradnih dana, valja ih iskoristit na najbolji mogući način, a ako nemate publiku za svoje priče - evo ja vam priporučam ove stolice. Ma vidite li kako su lipe šesne, šarene, u duginim bojama, uredne su, disciplinirane i sigurno vas neće u po govora prikinit i reć "znam, priča si mi to"

Hrvatska je u srijedu u Bruxellesu dogovorila s Europskom komisijom model privatizacije svih šest brodogradilišta i uskoro se može očekivati objavljivanje natječaja čime se ispunjavaju mjerila za otvaranje u poglavlju Tržišno natjecanje, jednom od najtežih poglavlja u pristupnim pregovorima s EU-om, izjavio je potpredsjednik vlade i ministar gospodarstva Damir Polančec.



Super!
To je izvrsna vijest!

Bruxelles je, tvrdi se u izvještajima - iznimno zadovoljan.
S druge strane, Polančec je kako kaže - osjetio veliko olakšanje i zadovoljstvo.

Hm, ne bi htio biti bezobrazan, ali nekako mi se čini kako ljudi takvo "veliko olakšanje" obično osjete dok sjede na zahodskoj školjci.

No dobro, neću biti cjepidlaka u jajetu, ajde više da se i to konačno riješi, pun mi je kufer ove neizvjesnosti.
Dajte napravite nešto više, ovako ili onako, samo da smo konačno na čistome di smo i šta smo.
Samo, ako se ne varam, ovakve vijesti smo već imali prije kojih pola godine. I onda je sve navodno bilo dogovoreno s velmožama iz Bruxellesa i tada je bilo priča u stilu - eto samo šta nije, sad ćemo, idemo u privatizaciju pa opet, do dana današnjeg - ništa!

Da, upravo tako smo nekako i pretpostavljali da se ništa bitnoga neće rješavati prije lokalnih izbora (uzgred budi rečeno - u svim gradovima u kojima se nalaze "sporna" brodogradilišta, HDZ je izgubio, sic!), pa su se opet čekali izbori za novi europski parlament, stalno se nešto čeka, a nikako da se zagrize u taj tvrdi orah na domaćim navozima. Iskreno, pun mi je kufer i toga da se velik dio domaće javnosti s poprilično sprdnje odnosi prema nama brodograditeljima sa osnovnom niti vodiljom kako smo svi mi i tako obične lijenčine, niškoristi, nesposobnjakovići i sve tako bolje od boljega.

Pa da, s obzirom da mi svi zajedno vrijedimo samo jednu kunu, tada je očito kako je vrijednost svakoga od nas ponaosob, praktično zanemariva.

S druge strane, svi ozbiljni investitori ističu naše znanje, kvalitetu i tradiciju kao jednu od najbitnijih prednosti naše brodogradnje.
Hoće li se ljudski potencijali razviti ili pak pretvoriti u mrtve kapitale, tek ćemo vidjeti.
Pretpostavljam da bi moglo biti jako zanimljivo.

No, za sada, najvažnije je da je naš rumeni ministar osjetio veliko olakšanje.
Ahhhhhh, zar to nije dražesno!?
Čeka se samo ko će povuć vodu tz, tz, tz...

Ne sumnjam kako bi tako lako bilo napisati još jedan post u stilu - dana toga i toga bla bla bla, krenuli sa postaje te i te bla bla, prema odredištu tom i tom, prošli tuda i svuda bla bla bla, vidjeli ovo, vidjeli ono, družili se, prijateljevali i vratili se domu svome, svi sretni i zadovoljni, a kako bi to drugačije uopće i moglo biti...

Da, bilo bi tako lako, ali meni sad stalno padaju na um neka druga „dosadna“ pitanja...

Kako proširiti svoje horizonte kad je prostor oko nas ispunjen maglom i dimom?
Kako otvoriti svoje oči i srce bez bojazni da ćeš ostati povrijeđen?
Kako bez predrasuda razumjeti i prihvatiti nekoga tko je drugačiji?

No dobro, ostavimo se, barem za sada, potrage za Svetim Gralom ljudske mudrosti, bilo bi mi uputnije pozabaviti se jednostavnijim pitanjima tipa tko, što, gdje, kako, kada i zašto.
Stoga idemo danas zajedno na još jedan „brodopis“...



Moj nemirni duh, ohrabren podrškom još nekoliko prijateljski nastrojenih nemirnih dušica, odzibao je ovih dana do jednog izuzetnog kraja „Lijepe naše“ koji mi je do sada, posve nepravedno, ostajao izvan dobro utabanih staza.
A sve zbog ljubavi...

Upravo tako, jer da nije bilo ljubavi između jedne Dalmatinke i jednog Slavonca, vjerojatno nam ni na kraj pameti ne bi bilo da ovaj „tjeloviti“ splet radnih i neradnih dana provedemo u „papučarenju“. Ne, zaista nema mjesta strahu da ću se od tog silnog druženja s pripadnicama ljepšeg spola pretvoriti u običnog papučara, (iz jednostavnog razloga što to već odavno jesam, sic...) već zbog mnogo boljeg razloga. Dakle, ovih smo dana „osvajali“ Papuk, junački propješačili njegovim zelenim šumama, osluškivali prirodu kako diše, pokušali proniknuti u skrivene tajne samo njemu znane.



A eto, slučajno ili ne između Dalmacije i Slavonije ispriječila se – Bosna, i to ne kao kamen spoticanja ili pregradni zid već upravo kao karika koja povezuje. Iako smo se već lagodno navikli na A1-Dalmatinu kao poveznicu sjevera i juga, ovog smo se puta ipak odlučili trećim putem, onim „brzim preko Bosne“.



Ovo „brzim“ naravno treba shvatiti uvjetno, jer smo već unaprijed bili pripremljen i upozoreni kako policijski radari susjedne nam države, često i s radošću pogledavaju prema automobilima sa HR registarskim tablicama, osobito u području Mrkonjć-grada.

U svakom slučaju, bilo je to ugodno putovanje, preko Livna, Glamoča, Banja Luke, Laktaša sve do granice kod Gradiške, pa onda opet preko Save, Okučana, Lipika, Pakraca, sve do Daruvara...

Godinama, desetljećima već, nisam prolazio ovim krajevima, krajobrazima tako različitim od ovih naših plavo-sivih-dalmatinskih, tako da su mi se i oči i duša nagledale nepreglednih zelenih livada, šuma i proplanaka, dolina, rijeka i ravnica.

Smjestili smo se, na preporuku naših domaćina, u planinarskom domu zvanom „Petrov vrh“, devet kilometara udaljenom od Daruvara, u okrilju guste bukove šume.





Iako smo se potajno fjakasto nadali da će naše planinarenje „slavonskim alpama“ biti više ugodna šetnja nego li ozbiljnije pentranje, moram priznati da smo se do, tri sata hoda udaljenog Crnoga vrha, pošteno preznojili unatoč ugodnoj hladovini koja nas je pratila čitavim putem.





Na tom putu imali smo i preko nekoliko susreta sa živopisnim životinjama koje opet s druge strane nisu imale razumjevanje za moje fotografske strasti. Možda zvuči čudno, ali divlje svinje su mi se pokazale kao najbolji fotomodeli . Naletjevši na skupinu od sedam-osam njih, zastali smo, pomalo se pribojavajući megdana „junak na junaka“, ali pravom strahu mjesta ipak nije bilo. Tražeći najbolju poziciju za dobiti dobru snimku, normalno trapav kakav jesam, privukao sam pažnju najvećeg vepra koji me najprije umilno pogledao a odmah zatim brzinom munje odjurio na drugu stranu, zajedno sa svim svojim svinjicama.



Srne su se pokazale još više nediscipliniranima, jer dok ja uključim aparat, namjestim opciju, kadar i zoom, ode srna hitro preko Romanije... ovaj, preko Papuka, naravno...

Šalu na stranu, ali ovoga puta sam se uvjerio kako nema smisla u takvim prilikama trčati i tragati za dobrom fotkom, jer jednostavno - gledati sve te životinje u svojem prirodnom okruženju neizmjerno je zadovoljstvo, tako da je tih nekoliko sekundi koliko nam one „poklone“ najbolje potrošiti za čisto divljenje.

Naravno da nismo propustili posjetiti Park prirode Papuk, posebno nadaleko poznato izletište i park-šumu Jankovac. Moram priznati da sam pomalo ljubomoran na grofa Jankovića, manje zbog toga što je tek u nekim zrelim godinama postao poručnik, a više zbog toga što je imao petlje i mogućnosti od ove pitome doline napraviti pravi mali raj.
Čista super-sedmica!





Na relativno malom prostoru nalazi se more pravih atrakcija poput ovog gorskog izvora ljepote smještenog unutar špilje.



Prave „nevolje“ nastupile su tek kad smo nakon prvog đira i prigodnog osvježenja otvorili kartu Parka prirode i ugledali još najmanje desetak vrlo poželjnih odredišta. U dogovoru sa Slavkom i Ivicom, našim domaćinima, uputili smo se prema Orahovici i Ružica-gradu, jednom od najvećih i nabolje očuvanih srednjevjekovnih utvrđenih gradova u Hrvatskoj.
Neočekivani uspon od jezera u kojem su se ugodno brčkali kupači pa sve gore do staroga grada iziskivao je malo više truda i puf-pant tehnika disanja, ali sve u svemu – isplatilo se!





Izuzetno mi se svidjelo da je čitav Park prirode Papuk izvrsno opremljen informativnim pločama na kojima se točno nalaze svi osnovni podaci o flori, fauni, reljefnim oblicima i građevinama koje se nalaze u blizini.

Razgledavanje Daruvara, "grada ždralova" i poznatih toplica ostavili smo za sunčano nedjeljno jutro. Opet su Slavko i Slaven preuzeli ulogu dobrih vodiča i ukratko nam objasnili mnoge detalje.








Prekrasno stablo Ginka nije se dalo smesti i prenuti iz svog stoljetnog mira unatoč navali mediteranskog temperamenta.



Uglavnom, zajednički smo došli do spoznaje kako unatoč zavidnoj mobilnosti i akciji, ovoga puta nismo obišli niti djelić svega što se može i isplati vidjeti.
Zaključak je logičan – moramo se vraćati!
Ali opet s druge strane, dobro se kaže – svugdi je lipo poć ma najlipše doma doć, tako da se nakon ugodnog ručka u kojem su se na meniju zatekli sve sami domaći specijaliteti u izvedbi Slavenove mame, naša mala kolona opet uputila preko Bosne do mora.
Ovoga smo puta odlučili ipak malo izmjeniti zacrtanu rutu pa kod Banja Luke nismo skrenuli desno već produžili prema Jajcu.
Jajce, jedini grad u bivšoj Jugoslaviji koji nije "smio" nositi Titovo ime unatoč tome što ga je Josip Broz proslavio.







Čuvarica na vratima tvrđave, silno se začudila kad nas je ugledala kako smo po toj vrućini spremno doskakutali do vrha Jajca, ali to je za nas ionako šala mala. Biti u srcu Bosne a ne probati pravi ćevap bio bi preveliki grijeh pa smo se tako osladili neodoljivim mesnim valjušcima garniranim famoznim pogledom na Plivsko jezero.



Kako se sunce neoprostivo velikom brzinom skrilo iza bosanskih planina, a znajući da nas čeka još dobra tri sata puta, obećali smo ovom kraju još jedan dolazak. Ima se tu što vidjeti, nije da se nema...

Na koncu, nakon Donjeg Vakufa, Bugojna, Kupresa, pa opet na granični prijelaz Kamensko, zatvorili smo ovaj „Papučki polukrug penkalom“. Hvala još jednom svim ljudima koji su nas dočekali i imali strpljenja za nas, hvala našem vodiču Zlatku koji nas je odveo na Crni vrh, hvala svima, ljudi – pravi ste!

Na samom kraju sam u dilemi, nije mi običaj da pametujem o takvim stvarima, možda nije ni mjesto ni prilika, ali eto – moram dodati i ovo.
Kroz sva područja kroz koja smo prolazili, još su uvijek i te kako vidljivi ožiljci rata.
Jednostavno – kad u okruženju prekrasne, zaista rajske prirode stalno nalaziš na spaljene i porušene kuće, bez krovova, davno napuštene, na natpise koji označavaju minska polja, to ti sve izgleda tako groteskno, cinično, nestvarno ali bolno, bolno do suza...
Svaka ljudska suza ima isti kemijski sastav.

Međutim, prepoznati ožiljke rata na ljudskim licima, još mi je bolnije od porušenih kuća.
Topovi su odavno utihnuli ali bojim se da sjeme zla još uvijek negdje čuči pritajeno i čeka svoju šansu.
U osnovi svega, svi ti ustašnici i četniše kako god se nazivali i u koje god se oblike pretvarali , žele upravo nama, neću reći normalnima“ ali eto – nama koji nemamo svoga „skupnog“ imena, žele zatvoriti horizonte, otrovati duh, žele razdvajati ljude i govoriti im – oni, oni drugi su vam krivi za sve vaše nevolje.
Oni drugi...

Znam, nije sve tako jednostavno
Ali može se i drugačije!
O, i te kako se može!
Sve zbog ljubavi.

Premda mi čitanje u opuštenom položaju u mom vrlo vlastitom omiljenom naslonjaču ili još bolje - krevetu, u pravilu donosi more zadovoljstva, skrušeno priznajem kako u posljednje vrijeme sve teže ovladavam tom vještinom jer mi se redovito događa da već nakon tri-četiri pročitane stranice, moji kapci postaju izrazito teški, ruke kojima pridržavam knjigu postaju nedisciplinirane, bezobrazno pak otkazuju suradnju sa centralnim živčanim sustavom.



A meni je zbilja drago čitat.
Laka, perolaka, bantam i velter književnost, blogovi, novine, tjednici, mjesečnici, enigmatske revije, katalozi iz Keruma, Mercatora i Tommyja, Gola istina ili Odjevena laž, uglavnom – sve dolazi u obzir, svo živo štivo!

Istina, u zadnje se vrime baš ne mogu pohvalit nekim posebno atraktivnim naslovom, ali eto, u nedostatku kvalitetnije iskorištenog vrimena, rado čitam jumbo plakate, putokaze i natpise uz cestu, uglavnom nepoznatih autora.

Štoviše, primjećujem da me takva magistralna literatura poprilično dobro smiruje dok vozim i začudo – povećava koncentraciju u prometu.

Di ćete većeg gušta kad pored neke straćare koje niti sto izmjena ni dopuna GUP-a ne bi uspilo spasit, ugledate natpis „Eletro-radijona“. Ili recimo dražesti pored raskrsnice u Kaštel- Starom, godinama se već ponosito kočoperi oronuli rashodovani kombi sa natpisom „Prodajem gnjoj“.
Izvorno hrvatsko!
Gnjoj!

Uostalom, sve je to prilično živahno i živopisno i ne daj Blože da kojim slučajem svjedoči o nepismenosti ovdašnjeg domorodačkog stanovništva, to ionako već spada u domenu pjesničke, bolje rečeno- poduzetničke slobode.

Međutim, upravo me jučer jedan natpis samo za trenutak doveo u zabunu. Na musavoj tabli vjerojatno ukradenoj sa ruba nekog minskog polja, ispisano sivom bojom jasno i glasno stoji „OTKUP METALA“.

Iako sam svjestan da mi ovo nije na diku, ali eto iskreno - ja sam onako „na prvi balun“ promislija: „Ma čekaj, zašto bi netko otkupljiva metle?“
Znamo da svaka nova metla dobro mete, ali brate šta'š sa starom metlom?
Mo'š ih jedino dat višticama da lete na njima!
Ali ako već postoji ovako sjajna mogućnost, eto ti prilike – prika otkupljuje stare metle!
A onda mi je u odsudnom momentu krajičkom primozga sinulo –aaaaa, otkup METALA a ne METALA, razumite!?

Uf, priznajem da sam se malo puno zabrinija a zabrinjavajuće je i to da sam se u prethodna dva posta propjo uzgrinta, a to je sve pouzdan znak da mi je potrebna misaona defragmentacija. Lipo, jednostavno, oslobodiš svoga tvrdišu nepotrebnih misli i zabluda, sve one rupice i pukotine na particijama memorije svedeš na razumnu mjeru i tako oslobodiš prostor za nove misaone pobjede.



A kad smo već kod otkupa metala, u zadnje vrime ne čujem ništa više o krađama spomenika. Ima bit da su svi brončani spomenici po Hrvatskoj već pokradeni! Da su spremljeni u ropotarnicu povijesti, još bi nekako i razumija, ali možete li zamislit kakvo je to stanje uma pripadnika udružene zločinačke organizacije da biste, statue, figure i čitave spomenike, tope i prodaju kao otpad? Pretvorba umjetničkih djela u šta?
ŽIcu, poluge, vide, brokve, ne znam ni sam. Proteklih godina, pokradeno je na stotine spomenika, rastaljeno i pretvoreno u ko zna šta već i niko nikad nikoga ni otkrija niti zatvorija nije!?

Eto ti ga na, opet sam se uvatija grintat!

Bolje mi se vratit u mirnije vode.
Već sam se nekoliko puti besramno hvalija kako imam istaknutu kolumnu u toj famoznoj „Škverskoj besidi“ a nikako da vam pokažem put do nje. Eto, sad je osim papirnatog izdanja, imamo i u, kako se to moderno kaže – u digitalnom obliku pa eto koga zanima, neka klikne na broj 35, 36, 37 ili 38.
Na samom sam početka odlučija kako ću tamo pisat na dijalektu a ne ka ovde di mišam kruške, višnje, jabuke i jagode i uglavnom, to sve štima.
E, ali...

Kao i svaki ozbiljni list, tako i moja „Besida“ osim hrvatskoga ima i izdanje na engleskom jeziku. Možete li zamislit kako dalmatinski dijalekt izrazit na engleskom? Recimo – Ćiribiribela Mare moja?
Ko to može prevest? Tako se i moja prevoditeljica nalazi na sto muka kad mora moj Brod u boci prevest u Ship in the bottle.
Tako ona mene zove prije koji dan:
- Što znači „lambriti?“
- O, to je lako, lambrit znači ukrast!
- Dobro, a što je puzavica, je li to neka biljka?
- Ne ne ne, nije puzavica biljka, u stvari puzavica jest biljka ali ne ova moja. Puzavica vam je u stvari kao mali navoz, kosina na obali koja uglavnom služi za istezanje i porinuće malih brodića
- A-ha, do-bro, a recite mi samo još što ovo znači, samo da nađem, samo trenutak, evo ga – „lomidu ćoše...“
- Asti miša potopira, kako ću sad objasnit šta znači „lomidu ćoše“. Teško je to prevest i na hrvatski a kamo li na engleski... to vam otprilike znači – luda i nagla vožnja u zavojima, znate ono kad motorom „slomijete“ okuku, pa se cili iskrivite, ma razumite, kako da ne, ae...

Eto, sad vidite kako je sve to ozbiljan, zahtjevan, čak i minuciozan posal, nije to samo tako štrc-brc...

Pred nama je jedan lipi, za neke ne tako rijetke sretnike pa i mene, „produženi“ vikend.
Dugi topli dani su tu, nećete ih sigurno potrošit gledajući televiziju ili peglajući kauče.
Za one zimogroznije kojima se u more još ne mili, predlažem jedan lipi đir po Dalmatinskoj zagori. Možete recimo u „Mustanga“ u Glavicama kod Sinja, na lipu domaću spizu i malo druženja s još lipšim konjima.







Kad smo već u Glav'cama, zelena lipot'ca je blizu, ajmo skočit do nje.

Dok Cetina teče, uvik će nas biti...



A kad ste već tu, možete i na sam izvor Cetine pa nakon toga preko kninske tvrđave skoknut i do Burnuma, iako je ovih dana obložen skelama...



Ili recimo, u Skradin je uvik lipo doć...



A kad smo već kod lipote, nije ni moj Trogir za bacit



Uglavnom, mogućnosti ka u priči, ali priče nema više, čiča-miča, idemo skok-skok, hop-hop, tri dva jedan...kreni!

Da se na internetu može naći svakojakog smeća u svim mogućim oblicima – poznato nam je već odavno. No, barem mi se do sada činilo kako su takvi sadržaji rezevirani uglavnom za neke prizemne, opskurne, nazovi - "portale" i stranice sumnjive reputacije.

Naravno, internet kao medij gotovo je nemoguće cenzurirati ili ograničiti i uglavnom, svi smo svjesni kako se na mreži svih mreža, u pravilu najbrže prodaju najgluplji sadržaji.
Okej, to nam je svima jasno i nažalost, moramo prihvatiti – to tako funkcionira.

Međutim, pitam se, što napraviti i kako reagirati kad na takav sadržaj naiđete samo na jedan "klik" udaljenosti od naših komentara?
Ne vjerujete?

Moram priznati da sam jutros ostao, blago rečeno – neugodno iznenađen, kad sam na stranici "gle to" koja je u biti - video izlog "našega" dnevnika.hr ugledao jedan video isječak pod naslovom "pazi presretači", na kojem se pod krinkom "humora" i "zabave" u stvari propagira – nasilje!

Dakle, neki maskirani manijak, na ulici napada žene i brutalno im trga odjeću pred kamerama!????
I to je sve upakirano u kategorije "humor" i "zabava"???

Možda griješim, recite mi - vidite li ovdje humor i zabavu?

Ne znam tko je snimio ovu nakaradu i u koje svrhe, konačno - ovim bi se trebali pozabaviti nadležni organi u zemlji u kojoj je to snimano, ali zaista mi nije jasno po kojim se kriterijima ovakav video uradak prenosi na našim portalima.

Pa ljudi moji – ovo je silovanje!

I onda nam još nude mogućnost – "dodaj video na svoj blog."
Evo dodao sam, ali ne mogu doći k sebi...

Zaista nemam namjeru glumiti lažnog moralistu i cenzora bez pokrića, ali jednostavno – moram zahtjevati – uklonite ovaj i sve slične sadržaje sa vašeg portala!

Jer konačno, kakva je poruka i pouka ovakve vrste "humora" i "zabave"...
Da je silovanje zabava?????

Nije mi baš mi po guštu, ali danas moram malo grintat, možda čak bit jednostran i neobjektivan jer kad se suočim s ovakvim nebulozama, jednostavno ne nalazim drugu opciju.

Kako svaki grad uz naše more osim svoga Lera ima i mali milijun prometnih problema, pogotovo u ljetnom periodu, tako je za nas domoroce gotovo obaveza imat bokunić motorića, vespe, skutera, bilo čega na dva kola, jerbo je to jedini način za uspješno probijanje kroz ljetne gužvetine.Godinama ranije ima sam "veliku" vespu, a kad je došlo vrime da je otpratim u penziju, kupija sam onu malu LX od 50 kubika. Računam – za gradsku vožnju, ništa mi jačega ne triba.

I tako, imam obavezu jednom godišnje "otrat" vespu na tehnički pregled.
Vespica uredna ka curica, motor besprijekoran, kočnice vataju, svitla rade, sve štima, računam - neće bit problema. Kad ju je kontrolor na tehničkom dobro izvižita, zajašija po onim valjcima pa vrti li ga vrti, nabija gas do daske, sve ništo gleda, pa opet nabija gas, maše glavom...
Gledam ga gledam i ništa mi nije drago...

Naposljetku mi je saopćija radosnu vijest: "Vaša vespa može uvatit 55 kilometara na sat a po zakonu ne smi više od 49. Morate stavit blokadu!"
N'te robijo, radi šest kilometri na uru, moram stavit blokadu i još jednom se vraćat na tehnički, čekat red, pozvizdit ću.

Ništa, neumoljiv je kontrolor, obavite to u servisu pa se vratite.

Okej, razumim ga, ako se mora- mora se, računam - ajde stavit ću tu šempjastu blokadu i tako nemam običaj vozit brzo pa me baš briga...

Zakonom o sigurnosti prometa na cestama propisano je da mopedi čiji, kako se to stručno kaže, radni obujam motora ili popularno - "kubikaža" nije veća od 50 cm3 na ravnoj cesti ne smiju razvijati brzinu veću od 49 km/h. Kako bi zadovoljili takav uvjet proizvođači ovih vozila moraju ugraditi razne ograničivače ili "blokade" na motor koji onemogućavaju mopedu razvijanje većih brzina iako su oni po svojim perfomansama sposobni razvijati znatno veće brzine.


Ali naravno – nije sve tako jednostavno.
Najprije su me u servisu uredno izvijestili da oni danas nikako ne mogu, a vjerojatno ni sutra.
Nazovite nas eventualno sutra popodne- pridvečer, ako vas uspijemo ubacit.
A meni sve to već lagano ide na pimpić...
Dobro, sutra pridvečer sam konačno doša na red, serviser skinija kolo, ubacija taj neki prstenčić koji ograniči brzinu, vratija kolo, sve pet minuti posla.

- Koliko sam dužan?
- Osamdeset kuna!
- Lipo bome, puno lipo, za pet minuti posla osamdeset kuna - mrmoćem sebi u bradu, ali nema mi pomoći

Dobro, šta'š sad plakat za osamdeset kuna, najvažnije da je to konačno montira, ajmo nazad na tehnički.

Izaša ja na cestu kad ono - jedva se mičem!
Motor radi full gas ali vespa se vuče ka krepalina po cesti!
Gledam na celer, ma ne da ne može potegnit četrdeset i devet kilometara na sat, nego ne može njanci trideset i devet!
Nema teorije!

Čoviče, ja sam s ovakvom puževom brzinom opasnost, totalna šteta na cesti!

Ne mogu pratit normalnu brzinu kolone u gradu, osjećam se totalno nemoćno, svi me moraju priticat, bisno trumbetaju iza mene, pa se moram sklanjati u stranu da me ne pometu, bacit će me u kanal!
Uglavnom, nakon dugog putovanja, nekako sam se dogega do tehničkog i naravno – ovoga puta proša.
Zakon je zakon!

Na povratku opet show program. Jednostavno - nisam moga virovat koliko sporo idem.
Prolaze me auti.
Prolaze me motori.
Prolaze me bicikle!
Prolaze me pješaci!

Ma jebo ti ovakav zakon i ovakvu blokadu – skidaj toga vraga sa sebe!

Naravno, sa servisa su mi opet javili kako danas ne mogu skinit blokadu a vjerojatno ni sutra pa sam naša nekoga momka koji to radi u fušu. Tražija je i on osamdeset kuna, da sam mu sto, sav sritan šta sam se rješija pokore.

Lipo!

Montaža i demontaža blokade došla me više nego osiguranje!

Tako je to bilo lani!
Ove godine opet moram ponovit istu proceduru – stavit blokadu, poć na tehnički, vratit se, skinit blokadu. I tako isto radi devedeset i devet cijelih devet posto vozača koji imaju motoriće do pedeset kubika.

Razumim da je zakon takav, vjerojatno donešen iz humanih pobuda, ali zakon nema veze sa stvarnošću!
Zakon je glup!

Okej, svjestan sam da ima puno neodgovornih mamlaza koji jurcaju okolo i stvaraju probleme u prometu i ne pada mi na pamet odobravat takvo ponašanje, ali ovakva mehanička blokada koja doslovce guši i ubija motor zasigurno nije idealno rješenje.

Zašto se jednostavno ne poštuju prometna pravila i ograničenje brzine?
Ako je ograničenje pedeset – vozi pedeset.
Ako je ograničenje šezdeset – vozi šezdeset.

Nego ovako svjesno moram uništavat makinju!?
Zašto?

I svi su toga svjesni!
Vozači, policija, oni na tehničkome!

A baš se mislim, ako je to već "normalno" i društveno prihvatljivo, zašto se takav zakon odnosi samo na skutere do pedeset kubika? Eto recimo, svi znamo kako je najveća dozvoljena brzina na hrvatskim cestama, preciznije auto-cestama - 130 km/h. Znači li to da vi kao vozač auta nemate pravo potegnit više od te brzine, je li tako da znači? E pa sad, recite mi iskreno, ko bi to prista i ko bi to bija sritan da mu se auto "uškopi" i blokira na maksimalnu brzinu od 130 kilometara na sat? Pa, svi bi skočili na noge, bilo bi bombe, rašpe, livorveri!

Uglavnom, jučer sam opet bija platit osiguranje i pričam službenici ovu štoriju, a ona mi zamislite, mrtvo-ladno predloži:
"Pa zašto umjesto da odlazite dva puta kod mehaničara, tih sto kuna ne tutnete kontroloru na tehničkom?"
Wtf???

- Pa kako ću mu "tutnit" sto kuna?
- Fino! Metnete sto kuna među one dokumente koje on preuzima od vas i njemu će sve biti jasno!

N'te robijo!

Dakle, imamo zakon za kojeg smo svi svjesni da ga nitko ne poštuje, ali i dalje ustrajavamo na njemu i to najmanje zbog razloga sigurnosti u prometu koji su u stvari jedna velika laž, već jednostavno zato da se na osnovu tog famoznog članka, stavka, sam vrag zna kako li se sve to zove - imamo još jedan motiv za korupciju.

"Tutnit" ćemo kontroloru na tehničkom sto kuna, on će "zaboravit" provjerit vašu brzinu i svi sritni i zadovoljni!

I onda kad se tako deblokirani vozimo cestom, samo mahnemo jumbo-plakatu na kojem veeeelikim slovima piše "Korupcija-to nisam ja!?"

U Marini kod Trogira nalazi se jedna zanimljiva špilja. Za pravo reć, nije baš točno u Marini nego koji kilometar dalje, ali po našem starom lošem običaju, do nje ne vode nikakvi putokazi, nije čak ni ucrtana na kartama ili je ucrtana neprecizno. Na svu sriću, poznajem par ljudi iz Marine pa su me oni lipo uputili šta, di, kud i kako.

Dobro, svaka je špilja ili jama zanimljiva na svoj način, ali ova „Grota“ kako je inače nazivaju, ima izuzetno veliki značaj i pravo je čudo kako se do sada za nju jako malo znalo. Od davnina je, još od prapovijesnih vrimena znana među lokalnim stanovništvom kao mjesto hodočašća i molitve a za nju su također vezane brojne legende koje se mahom prenose usmenom predajom. Unutar Grote nalazi se kapelica posvećena svecima Filipu i Jakovu šta joj daje poseban „štih“. U svakom slučaju – izuzetno zanimljiv lokalitet.





Međutim, Grota ipak nije glavna tema današnje priče, a za one koji su malo razočarani, dajem svečano obećanje da ću detaljnije o njoj neki drugi put jer tu ima o-ho-ho materijala za proučavanje.

Ovoga sam puta samo tija izvidit di se to točno nalazi i kako se do same Grote stiže, jer kako sam već reka – gotovo sve vezano uz Grotu ka da je povezano nekim velom tajne, malo je pisanog materijala, više se prenosi onako u povjerenju, od uva do uva.

Vođen prije svega nekim instinktom nego li uputama mojih savjetnika, skrenija sam s magistrale od Marine prema Rogoznici desno pa još malo pravo, pinkicu ravno i bokunić drito, brzo doša do kraja puta. Oko mene lipo plodno polje, dvi-tri kućice, zelenilo, idilična atmosfera, mir.

Ostavljam auto na jednom proširenju, nadam se da ovde neće nikome smetat. Iz kuće na samom kraju sela izlazi jedna žena, pogleda me kratko i odma pita: „Idete li u Grotu?“

- Da - iznenadim se - ma vidi samo kako me ubrala u sekundi!
- Oćete li ključ?
-Ahaaa, znači ključ je kod vas, ajde baš lipo, naravno da oću!

Ma vidi, nisam se ni ovome nada, a bili su mi rekla da ključ pitam u župnika, a mislija sam se, di ću sad poć tražit župnika po Marini, možda neki drugi put kad budem iša „zaozbiljno.“

- Vrati se žena časkom u kuću po ključ i eto ti je za par sekundi nazad.

Pogleda me, daje mi ključ, gleda tren, gleda dva i samo šta ne vrisne.

-Asti Gospe, to si ti….

Gledam ja nju, gledam, gledam, mislim se, ma ja vrlo dobro znam da sam to ja i očito da ona isto tako zna da sam ja - ja, ali ko je ona, uz najbolju volju ne mogu je nigdi smistit.

Znala je šta je oću pitat.

-Išli smo zajedno u razred....Prvi i drugi srednje!

Aaaaa tako, u jednom trenu mi se sve razbistrilo
-Dragica! To si ti! Tako je – Dragica!
-Pa di si, oooo čoviče, pogledaj ti slučajnosti, ajme ne mogu ti reć koliko mi je drago!

A onda kad je Dragica malo došla k sebi, odma će mi šćeto-neto:

-A šta si to učinija od sebe!?

Osvrćem se okolo, vrtim se ka pas za svojim repom, gledam po rukama i nogama, jesam li se možda išporka dikod, imam li koju maču na majici, štajaznam šta sve može bit, da me nije koji tić izneredija, ma ne vidim ništa sumnjivoga...
-Kako misliš – šta sam učinija?

-Pa čoviče, na šta to sličiš, udeblja si se, oćelavija, ostarija...
-A toooo... Pa nije ovo šta vidiš tako loše, znalo je bit i gorih dana.

- A ti mene nisi pripozna?
- Nisam stvarno, a znaš, uvik sam se mislija di si ti, pa koliko je već prošlo, više od dvajstipet godin, pari da živimo na dva kraja svita.

Uglavnom, u desetak minuti, ispričala mi je Dragica ukratko cilu svoju životnu štoriju, rano se udala, ali sritna je, mirno živi, troje dice, dvoje već velikih i tako to kako već ide...

Eeee, moja Dragice, baš mi je drago šta sam te vidija, ma znaš, planiram ja opet ovde doć pa ćemo se onda lipo naćakulat, pogotovo šta sad znam da si ti glavna ključarica od Grote.
-Važi!

Inšoma lipi moji, tako to ide, moja Dragica se začudila, a kako i neće kad me ona pamti otprilike ovakvoga...



Dobro ajde, nisam baš ovako u mudantinama iša u školu, ali evo recimo – ovo je još jedna slika iz toga doba, slikana prije neke rukometne utakmice.



Pa... sad kad ovako gledam i nisam se puno prominija, samo je problem šta to malo ko shvaća!

Godine lete po svome i me pitaju nikoga za drugačije mišljenje.

A mislim se, u tome i je čar života, svako vrime nosi svoje, uvik je lipo na svoj način.



Godine dakle...
Tri godine sam već tu.
Na blogu.

I više od tri godine
Tri godine i tri dana!

Ka vidim ove „stare džombe“ koji slave već peti blogo-rođendan, onda mi se najbolje pokrit ušima ali opet se mislim – nisu ni ove moje tri za bacit.
Statistiku neću iznosit.
Blog nije matematika.
Blog je puno više.

Znaju mi prigovorit da sam hiperproduktivan a to mi ka ono u fino oće reć – daj oladi malo, već si nam dosadija...

I znate - prihvatija sam kritiku!
Evo, sad umisto petnajst-šešnajst postova misečno pišem samo trinajst, ipak je to pomak ka ozdravljenju...

Neka govori ko šta oće, ali meni je još uvik drag ovi moj „Brod u boci“. Još ga uvik pišem i otvaram s guštom i dokle god bude tako, bit će na njemu friških stvari. A kad, i ako ne bude više – neka stoji ovako, ima tu materijala za barem jedan leksikon ako već ne za jedan svezak enciklopedije.

I naravno – ništa od ovoga ne bi bilo da nije bilo – Vas!
Vas koji ste mi kroz ove tri godine i tri dana uputili puno lipih želja, dobre energije i pozitivnih misli.
Za naše zajedničke godine, kako nam god izgledale - HVALA VAM!
Beskrajno Hvala!

Himalajke su nam se vratile doma!
Iris i Darija Bostjančić, Ena Vrbek i Milena Šijan, upisale su svoja imena među besmrtnike u svijetu alpinizma, popevši se na najvišu točku Plavog Planeta. Naravno, taj kvartet šampionki samo je šlag na torti jer takvog uspjeha zasigurno ne bi bilo da čitava ekspedicija nije disala kao jedno biće.

Svi mi koji smo na bilo koji način uključeni u svijet planinarenja, mjesecima smo pažljivo pratili sva zbivanja, u prvom redu razmišljajući koliko su sve zajedno uložile truda, vremena i snage u taj projekt, ali s najvećom željom da se sve naše cure sretno vrate svojim kućama.
Nepalska Sagarmatha, tibetanska Chomolungma ili "internacionalni" Mount Everest, kako ga god nazivali, vrh je koji sebe i taj nezamislivi trenutak sreće poklanja samo odabranima.
Naravno, u trenutku kada stignete na vrh, morate i te kako biti svjesni kako ste tek na pola puta, povratak "u normalu" nije ništa manje naporan.

Stoga smo tek jučer svi zajedno mogli odahnuti u trenutku kad su naše heroine vratile domu svome.
Split ne bi bio Split kad svoje junake ne bi dočekao kako priliči. Sinoć je brzinom munje prostrujala vijest kako je glavno okupljanje u deset navečer, na izlazu sa Dalmatine u Dugopolju. Ponosni smo na svaku našu "himalajku", ali Milena Šijan ipak je još više "naša", članica HPD "Mosor" i Gorske službe spašavanja.
Naplatne kućice u Dugopolju, sinoć su mogle vidjeti zasigurno najveseliju akciju "spašavanja" ikada viđenu u ovim našim krajevima.



Već i prije deset sve je bilo spremno za veliku feštu. Skupljaju se sa svih strana, čete planinaaaaraa....

Uzbuđenje koje je raslo iz trena u tren pokušavali smo smiriti prigodnim stimulativnim sredstvima.



Konačno, u 22 sata i 50 minuta, atmosfera je dosegnula vrhunac.
Evo naše Milene!



Pucaju šampanjci, sirene slave, gore bengalke, sveopća radost....



Čestitke stižu sa svih strana







Milenina mama jedva je zadržavala suze radosnice



Od radosti se i zaplesalo...





Planinari-blogeri nisu skrivali ushićenje...



Večeras je naša fešta!









Vozači koji su se "spuštali" sa Dalmatine čudom su se čudili što se oko njih događa, ali velika većina je shvatila i pozdravljala sirenama.

Milena nam je rekla da je izuzetno zadovoljna što su se sve članice ekspedicije izvrsno osjećale, a u pogledu sa Mount Everesta nije mogla previše uživati zbog gustog sloja oblaka nekoliko stotina metara niže od vrha.

Nakon otprilike sat vremena, svi smo zajedno krenuli prema Splitu, a "službena" proslava tek nas očekuje ovih dana kad se Milena malo odmori.

I na koncu zašto još jednom ne spomenuti sve članice naše trijumfalne ekspedicije:

LANA ĐONLAGIĆ, DARIJA BOSTJANČIĆ, IRIS BOSTJANČIĆ, TEA ĐUREK, SANJA ĐURIN, SUNČICA HRAŠĆANEC, JOSIPA LEVAR, JANA MIJAILOVIĆ, VEDRANA SIMIČEVIĆ
MILENA ŠIJAN i ENA VRBEK uz vođu ekspedicije Darka Berljaka (opet jedan Darko sam, blaženi među ženama, ma zamisli ti slučajnost!?)

Svaka vam čast!

Nisam siguran nosim li ovaj problem u sebi kao traumu iz djetinjstva ili pak kao posljedicu nekih nemilih događaja iz rane mladosti, ali sam potpuno siguran da vjenčanja i pireve kao takve, redovito svrstavam u društvene događaje s posebnom opaskom - zaobilaziti u najširem mogućem luku!

U stvari, nemam ništa protiv vjenčanja, naprotiv, izuzetno mi je drago da se mladi vole, da se žene i udaju i što se toga tiče - nema nikakvog problema, kupit ću im poklon, izljubit ih u oba obraza, kumu prigodno štipnuti za guzu i poželit sve najbolje, ali zaboga - nemojte me tjerati da moram zajedno s rumenim, bucmastim barjaktarom gazati po lokvama prigradskih naselja ne bi li se nakon nekoliko uzaludnih lažnjaka s rodicama konačno dočepali mlade, pa nakon toga odslušati prigodnu besjedu ushićenog župnika, a da ne spominjem kakva sve tortura slijedi nakon toga. Neee zaista, nikakvi drniški pršuti, paški sirevi i francuske salate, rižoti, njoki i pašticade, torte, krokanti i rafijoli, ne mogu mi nadoknaditi te duševne boli kad raštimani bend čitavu noć praši humpa-cumpa pjesmuljke o snaši, šoru, kapiji, rakiji i birtiji a u rijetkim trenucima kad oni konačno zašute, u mojoj neposrednoj blizini spremno zaurla horda torcidaša s onom "kada umrem zamotan u bilo"...

Uh, evo od same pomisli, uvatile su me gricule...

Dooobro, znači shvatili ste - nemojte me pozivat na pireve, pogotovo, ne one klasičnog tipa, kada svatovi kolektivno zapomažu i jauču - "nesretnik sam od rođenja, čija me to ruka prokleeeeelaaaaaaaa..."
Čak ni na one kvazi-otkačene, rokerskog tipa kada sa bine prigodno zagrmi "va-gi-na-lna ma-ni-pu-la-ci-ja" dok se vremešni mladoženjin djedica nevješto meškolji za počasnim stolom, a natapirana tetka s majčine strane ostane blago osupnuta u trenutku kada vrckavi kiseli krastavac nestane u bespućima raskošnog dekoltea.
O blože mili zar se i to može - vaginalnu manipulaciju izvodit na piru!?
O može, dabome da može, vidjeh u svom životu i puno drastičnijih stvari.

Ipak, vremena se mjenjaju!
Vjerovali ili ne - ponekad čak i na bolje!



Ana i Stipe, moji dragi prijatelji i ne samo prijatelji već prave drugarčine, junačine ekstra klase, odlučili su napraviti nešto potpuno drugačije. Oni koji me pažljivije prate, vjerojatno će se sjetiti kako su se Ana i Stipe vjenčali još u studenom prošle godine. Da, točno je to, ali kako su u to vrijeme neke druge stvari bile znatno važnije, tada smo jednoglasno prihvatili Aninu odluku - mir, mir, bit će pir, ali ne dok traju kiše jesenje već kad dođu lipša vrimena, najbolje u maju misecu.
I dobro zapamtite - to neće bit pir nego više onako - tulum!
Tulum-pir, tulum-pir, živio tulum-pir!

Međutim, iznenađenjima tu još nije bio kraj, pogotovo kad smo saznali mjesto zbivanja - ranč "Mustang" u Glavicama kod Sinja!

Oduševljeni idejom pir-tuluma u kaubojskom stilu, nismo ni sumnjali da nas očekuje odličan provod, uostalom to i nije neka novost za našu ekipu.
Disciplinirano, u koloni jedan po jedan, pratili smo naše mladence od sinjskog hipodroma do našeg ranča pa smo se ubrzo, već nakon par kilometara našli u pitoresknom ambijentu punom zelenih livada, vinograda i pašnjaka.



S radošću smo dočekali našeg Ivana i Katarinu koji zbog blekastog radnog rasporeda rijetko mogu s nama na izlete.



Prekrasni konji dočekali su začuđene svatove vjerojatno razmišljajući - kakva li je ovo opičena ekipa!?



Nakon koktela dobrodošlice i prigodnog degustiranja sinjskih arambašića, mudro smo zaključili da je idealno vrijeme za malo aktivnosti. Netko u šetnju, netko na jahanje, netko će jurcati za balunom, ali većina eko-hedonista, ipak se dohvatila balota. Osim fantastično preciznog valjanja i minucioznog izbijanja, naše kolegice su se prije svega istakle vrhunskom elegancijom, do sada nezabilježenom u svijetu boćanja.







Ipak, više od kolosalnih balotaških uspjeha, frapirala nas je mala gimnastičarka Marina, koja je za prisutnu publiku izvela nekoliko upečatljivih izvedbi na do sada nepoznatim spravama - zidiću, branki i livadi! Iako još nije poznato u kojem će se gradu organizirati Olimpijada 2016. i 2020. godine, uvjeren sam da ćemo tih godina svi zajedno dočekati našu Marinu, osvajačicu, u najmanju ruku srebrne medalje u gimnastici.









Poseban dio ranča predviđen je za "druženje" s konjima i lagano jahanje. Na žalost, ovoga puta nisu našli dovoljno snažnog konja koji bi izdržao moju masu po jedinici površine...







Kako bi se ipak znalo da ovo naše okupljanje nije najobičniji tulum, "bacili" smo i nekoliko prigodnih vlakića dok nas je sa zidova pomno pazio nitko drugi nego John Wayne...



Trajalo je sve to do nekih kasnih noćnih sati ...



Vjerovali ili ne, pir može izgledati više nego glamurozno i bez skupih haljina i odijela, nakita, gela i šljokica i još mali milijun sitnica koji ga nepogrešivo vode do, kako je jednom rekao panonski genijalac Đole, parade pijanstva i kiča.

Hvala Ani i Stipi šta su nas ovako lipo dočekali i počastili, bilo nam je pre-pre-krašno, a u krajnjem slučaju - šta su mi razbili neke piromanske fobije, pa je naš zajednički zaključak kako ovako nešto moramo ponoviti u najkraćem mogućem roku.
Pa eto, ako nam slučajno bude nedostajalo povoda - ženit ću se ja!