Nisam siguran nosim li ovaj problem u sebi kao traumu iz djetinjstva ili pak kao posljedicu nekih nemilih događaja iz rane mladosti, ali sam potpuno siguran da vjenčanja i pireve kao takve, redovito svrstavam u društvene događaje s posebnom opaskom - zaobilaziti u najširem mogućem luku!

U stvari, nemam ništa protiv vjenčanja, naprotiv, izuzetno mi je drago da se mladi vole, da se žene i udaju i što se toga tiče - nema nikakvog problema, kupit ću im poklon, izljubit ih u oba obraza, kumu prigodno štipnuti za guzu i poželit sve najbolje, ali zaboga - nemojte me tjerati da moram zajedno s rumenim, bucmastim barjaktarom gazati po lokvama prigradskih naselja ne bi li se nakon nekoliko uzaludnih lažnjaka s rodicama konačno dočepali mlade, pa nakon toga odslušati prigodnu besjedu ushićenog župnika, a da ne spominjem kakva sve tortura slijedi nakon toga. Neee zaista, nikakvi drniški pršuti, paški sirevi i francuske salate, rižoti, njoki i pašticade, torte, krokanti i rafijoli, ne mogu mi nadoknaditi te duševne boli kad raštimani bend čitavu noć praši humpa-cumpa pjesmuljke o snaši, šoru, kapiji, rakiji i birtiji a u rijetkim trenucima kad oni konačno zašute, u mojoj neposrednoj blizini spremno zaurla horda torcidaša s onom "kada umrem zamotan u bilo"...

Uh, evo od same pomisli, uvatile su me gricule...

Dooobro, znači shvatili ste - nemojte me pozivat na pireve, pogotovo, ne one klasičnog tipa, kada svatovi kolektivno zapomažu i jauču - "nesretnik sam od rođenja, čija me to ruka prokleeeeelaaaaaaaa..."
Čak ni na one kvazi-otkačene, rokerskog tipa kada sa bine prigodno zagrmi "va-gi-na-lna ma-ni-pu-la-ci-ja" dok se vremešni mladoženjin djedica nevješto meškolji za počasnim stolom, a natapirana tetka s majčine strane ostane blago osupnuta u trenutku kada vrckavi kiseli krastavac nestane u bespućima raskošnog dekoltea.
O blože mili zar se i to može - vaginalnu manipulaciju izvodit na piru!?
O može, dabome da može, vidjeh u svom životu i puno drastičnijih stvari.

Ipak, vremena se mjenjaju!
Vjerovali ili ne - ponekad čak i na bolje!



Ana i Stipe, moji dragi prijatelji i ne samo prijatelji već prave drugarčine, junačine ekstra klase, odlučili su napraviti nešto potpuno drugačije. Oni koji me pažljivije prate, vjerojatno će se sjetiti kako su se Ana i Stipe vjenčali još u studenom prošle godine. Da, točno je to, ali kako su u to vrijeme neke druge stvari bile znatno važnije, tada smo jednoglasno prihvatili Aninu odluku - mir, mir, bit će pir, ali ne dok traju kiše jesenje već kad dođu lipša vrimena, najbolje u maju misecu.
I dobro zapamtite - to neće bit pir nego više onako - tulum!
Tulum-pir, tulum-pir, živio tulum-pir!

Međutim, iznenađenjima tu još nije bio kraj, pogotovo kad smo saznali mjesto zbivanja - ranč "Mustang" u Glavicama kod Sinja!

Oduševljeni idejom pir-tuluma u kaubojskom stilu, nismo ni sumnjali da nas očekuje odličan provod, uostalom to i nije neka novost za našu ekipu.
Disciplinirano, u koloni jedan po jedan, pratili smo naše mladence od sinjskog hipodroma do našeg ranča pa smo se ubrzo, već nakon par kilometara našli u pitoresknom ambijentu punom zelenih livada, vinograda i pašnjaka.



S radošću smo dočekali našeg Ivana i Katarinu koji zbog blekastog radnog rasporeda rijetko mogu s nama na izlete.



Prekrasni konji dočekali su začuđene svatove vjerojatno razmišljajući - kakva li je ovo opičena ekipa!?



Nakon koktela dobrodošlice i prigodnog degustiranja sinjskih arambašića, mudro smo zaključili da je idealno vrijeme za malo aktivnosti. Netko u šetnju, netko na jahanje, netko će jurcati za balunom, ali većina eko-hedonista, ipak se dohvatila balota. Osim fantastično preciznog valjanja i minucioznog izbijanja, naše kolegice su se prije svega istakle vrhunskom elegancijom, do sada nezabilježenom u svijetu boćanja.







Ipak, više od kolosalnih balotaških uspjeha, frapirala nas je mala gimnastičarka Marina, koja je za prisutnu publiku izvela nekoliko upečatljivih izvedbi na do sada nepoznatim spravama - zidiću, branki i livadi! Iako još nije poznato u kojem će se gradu organizirati Olimpijada 2016. i 2020. godine, uvjeren sam da ćemo tih godina svi zajedno dočekati našu Marinu, osvajačicu, u najmanju ruku srebrne medalje u gimnastici.









Poseban dio ranča predviđen je za "druženje" s konjima i lagano jahanje. Na žalost, ovoga puta nisu našli dovoljno snažnog konja koji bi izdržao moju masu po jedinici površine...







Kako bi se ipak znalo da ovo naše okupljanje nije najobičniji tulum, "bacili" smo i nekoliko prigodnih vlakića dok nas je sa zidova pomno pazio nitko drugi nego John Wayne...



Trajalo je sve to do nekih kasnih noćnih sati ...



Vjerovali ili ne, pir može izgledati više nego glamurozno i bez skupih haljina i odijela, nakita, gela i šljokica i još mali milijun sitnica koji ga nepogrešivo vode do, kako je jednom rekao panonski genijalac Đole, parade pijanstva i kiča.

Hvala Ani i Stipi šta su nas ovako lipo dočekali i počastili, bilo nam je pre-pre-krašno, a u krajnjem slučaju - šta su mi razbili neke piromanske fobije, pa je naš zajednički zaključak kako ovako nešto moramo ponoviti u najkraćem mogućem roku.
Pa eto, ako nam slučajno bude nedostajalo povoda - ženit ću se ja!