Ne sumnjam kako bi tako lako bilo napisati još jedan post u stilu - dana toga i toga bla bla bla, krenuli sa postaje te i te bla bla, prema odredištu tom i tom, prošli tuda i svuda bla bla bla, vidjeli ovo, vidjeli ono, družili se, prijateljevali i vratili se domu svome, svi sretni i zadovoljni, a kako bi to drugačije uopće i moglo biti...

Da, bilo bi tako lako, ali meni sad stalno padaju na um neka druga „dosadna“ pitanja...

Kako proširiti svoje horizonte kad je prostor oko nas ispunjen maglom i dimom?
Kako otvoriti svoje oči i srce bez bojazni da ćeš ostati povrijeđen?
Kako bez predrasuda razumjeti i prihvatiti nekoga tko je drugačiji?

No dobro, ostavimo se, barem za sada, potrage za Svetim Gralom ljudske mudrosti, bilo bi mi uputnije pozabaviti se jednostavnijim pitanjima tipa tko, što, gdje, kako, kada i zašto.
Stoga idemo danas zajedno na još jedan „brodopis“...



Moj nemirni duh, ohrabren podrškom još nekoliko prijateljski nastrojenih nemirnih dušica, odzibao je ovih dana do jednog izuzetnog kraja „Lijepe naše“ koji mi je do sada, posve nepravedno, ostajao izvan dobro utabanih staza.
A sve zbog ljubavi...

Upravo tako, jer da nije bilo ljubavi između jedne Dalmatinke i jednog Slavonca, vjerojatno nam ni na kraj pameti ne bi bilo da ovaj „tjeloviti“ splet radnih i neradnih dana provedemo u „papučarenju“. Ne, zaista nema mjesta strahu da ću se od tog silnog druženja s pripadnicama ljepšeg spola pretvoriti u običnog papučara, (iz jednostavnog razloga što to već odavno jesam, sic...) već zbog mnogo boljeg razloga. Dakle, ovih smo dana „osvajali“ Papuk, junački propješačili njegovim zelenim šumama, osluškivali prirodu kako diše, pokušali proniknuti u skrivene tajne samo njemu znane.



A eto, slučajno ili ne između Dalmacije i Slavonije ispriječila se – Bosna, i to ne kao kamen spoticanja ili pregradni zid već upravo kao karika koja povezuje. Iako smo se već lagodno navikli na A1-Dalmatinu kao poveznicu sjevera i juga, ovog smo se puta ipak odlučili trećim putem, onim „brzim preko Bosne“.



Ovo „brzim“ naravno treba shvatiti uvjetno, jer smo već unaprijed bili pripremljen i upozoreni kako policijski radari susjedne nam države, često i s radošću pogledavaju prema automobilima sa HR registarskim tablicama, osobito u području Mrkonjć-grada.

U svakom slučaju, bilo je to ugodno putovanje, preko Livna, Glamoča, Banja Luke, Laktaša sve do granice kod Gradiške, pa onda opet preko Save, Okučana, Lipika, Pakraca, sve do Daruvara...

Godinama, desetljećima već, nisam prolazio ovim krajevima, krajobrazima tako različitim od ovih naših plavo-sivih-dalmatinskih, tako da su mi se i oči i duša nagledale nepreglednih zelenih livada, šuma i proplanaka, dolina, rijeka i ravnica.

Smjestili smo se, na preporuku naših domaćina, u planinarskom domu zvanom „Petrov vrh“, devet kilometara udaljenom od Daruvara, u okrilju guste bukove šume.





Iako smo se potajno fjakasto nadali da će naše planinarenje „slavonskim alpama“ biti više ugodna šetnja nego li ozbiljnije pentranje, moram priznati da smo se do, tri sata hoda udaljenog Crnoga vrha, pošteno preznojili unatoč ugodnoj hladovini koja nas je pratila čitavim putem.





Na tom putu imali smo i preko nekoliko susreta sa živopisnim životinjama koje opet s druge strane nisu imale razumjevanje za moje fotografske strasti. Možda zvuči čudno, ali divlje svinje su mi se pokazale kao najbolji fotomodeli . Naletjevši na skupinu od sedam-osam njih, zastali smo, pomalo se pribojavajući megdana „junak na junaka“, ali pravom strahu mjesta ipak nije bilo. Tražeći najbolju poziciju za dobiti dobru snimku, normalno trapav kakav jesam, privukao sam pažnju najvećeg vepra koji me najprije umilno pogledao a odmah zatim brzinom munje odjurio na drugu stranu, zajedno sa svim svojim svinjicama.



Srne su se pokazale još više nediscipliniranima, jer dok ja uključim aparat, namjestim opciju, kadar i zoom, ode srna hitro preko Romanije... ovaj, preko Papuka, naravno...

Šalu na stranu, ali ovoga puta sam se uvjerio kako nema smisla u takvim prilikama trčati i tragati za dobrom fotkom, jer jednostavno - gledati sve te životinje u svojem prirodnom okruženju neizmjerno je zadovoljstvo, tako da je tih nekoliko sekundi koliko nam one „poklone“ najbolje potrošiti za čisto divljenje.

Naravno da nismo propustili posjetiti Park prirode Papuk, posebno nadaleko poznato izletište i park-šumu Jankovac. Moram priznati da sam pomalo ljubomoran na grofa Jankovića, manje zbog toga što je tek u nekim zrelim godinama postao poručnik, a više zbog toga što je imao petlje i mogućnosti od ove pitome doline napraviti pravi mali raj.
Čista super-sedmica!





Na relativno malom prostoru nalazi se more pravih atrakcija poput ovog gorskog izvora ljepote smještenog unutar špilje.



Prave „nevolje“ nastupile su tek kad smo nakon prvog đira i prigodnog osvježenja otvorili kartu Parka prirode i ugledali još najmanje desetak vrlo poželjnih odredišta. U dogovoru sa Slavkom i Ivicom, našim domaćinima, uputili smo se prema Orahovici i Ružica-gradu, jednom od najvećih i nabolje očuvanih srednjevjekovnih utvrđenih gradova u Hrvatskoj.
Neočekivani uspon od jezera u kojem su se ugodno brčkali kupači pa sve gore do staroga grada iziskivao je malo više truda i puf-pant tehnika disanja, ali sve u svemu – isplatilo se!





Izuzetno mi se svidjelo da je čitav Park prirode Papuk izvrsno opremljen informativnim pločama na kojima se točno nalaze svi osnovni podaci o flori, fauni, reljefnim oblicima i građevinama koje se nalaze u blizini.

Razgledavanje Daruvara, "grada ždralova" i poznatih toplica ostavili smo za sunčano nedjeljno jutro. Opet su Slavko i Slaven preuzeli ulogu dobrih vodiča i ukratko nam objasnili mnoge detalje.








Prekrasno stablo Ginka nije se dalo smesti i prenuti iz svog stoljetnog mira unatoč navali mediteranskog temperamenta.



Uglavnom, zajednički smo došli do spoznaje kako unatoč zavidnoj mobilnosti i akciji, ovoga puta nismo obišli niti djelić svega što se može i isplati vidjeti.
Zaključak je logičan – moramo se vraćati!
Ali opet s druge strane, dobro se kaže – svugdi je lipo poć ma najlipše doma doć, tako da se nakon ugodnog ručka u kojem su se na meniju zatekli sve sami domaći specijaliteti u izvedbi Slavenove mame, naša mala kolona opet uputila preko Bosne do mora.
Ovoga smo puta odlučili ipak malo izmjeniti zacrtanu rutu pa kod Banja Luke nismo skrenuli desno već produžili prema Jajcu.
Jajce, jedini grad u bivšoj Jugoslaviji koji nije "smio" nositi Titovo ime unatoč tome što ga je Josip Broz proslavio.







Čuvarica na vratima tvrđave, silno se začudila kad nas je ugledala kako smo po toj vrućini spremno doskakutali do vrha Jajca, ali to je za nas ionako šala mala. Biti u srcu Bosne a ne probati pravi ćevap bio bi preveliki grijeh pa smo se tako osladili neodoljivim mesnim valjušcima garniranim famoznim pogledom na Plivsko jezero.



Kako se sunce neoprostivo velikom brzinom skrilo iza bosanskih planina, a znajući da nas čeka još dobra tri sata puta, obećali smo ovom kraju još jedan dolazak. Ima se tu što vidjeti, nije da se nema...

Na koncu, nakon Donjeg Vakufa, Bugojna, Kupresa, pa opet na granični prijelaz Kamensko, zatvorili smo ovaj „Papučki polukrug penkalom“. Hvala još jednom svim ljudima koji su nas dočekali i imali strpljenja za nas, hvala našem vodiču Zlatku koji nas je odveo na Crni vrh, hvala svima, ljudi – pravi ste!

Na samom kraju sam u dilemi, nije mi običaj da pametujem o takvim stvarima, možda nije ni mjesto ni prilika, ali eto – moram dodati i ovo.
Kroz sva područja kroz koja smo prolazili, još su uvijek i te kako vidljivi ožiljci rata.
Jednostavno – kad u okruženju prekrasne, zaista rajske prirode stalno nalaziš na spaljene i porušene kuće, bez krovova, davno napuštene, na natpise koji označavaju minska polja, to ti sve izgleda tako groteskno, cinično, nestvarno ali bolno, bolno do suza...
Svaka ljudska suza ima isti kemijski sastav.

Međutim, prepoznati ožiljke rata na ljudskim licima, još mi je bolnije od porušenih kuća.
Topovi su odavno utihnuli ali bojim se da sjeme zla još uvijek negdje čuči pritajeno i čeka svoju šansu.
U osnovi svega, svi ti ustašnici i četniše kako god se nazivali i u koje god se oblike pretvarali , žele upravo nama, neću reći normalnima“ ali eto – nama koji nemamo svoga „skupnog“ imena, žele zatvoriti horizonte, otrovati duh, žele razdvajati ljude i govoriti im – oni, oni drugi su vam krivi za sve vaše nevolje.
Oni drugi...

Znam, nije sve tako jednostavno
Ali može se i drugačije!
O, i te kako se može!
Sve zbog ljubavi.