Kule od karat oli mijuri od sapunice

30.05.2009.


Doša mi je nedavno jedan "pravi" novinar, meštar od svoga posla i ničim izazvan reka: "Znaš, ti si sritan čovik!"
- A kako? - činim fintu da ne razumim
- A kako kako? Lipo! Ti možeš pisat o svemu šta ti padne na pamet, nemaš rokova, ne tlači te urednik, baš te briga oće li ti tekst bit dvajstipet, četrstipet ili osamstotin linija teksta!
-Ae...
- I onda bi te zadavija kad vidim da pišeš livom rukom!
- A šta ja bidan mogu, koji mi put dođe s desne bande a koji put s live, e..

Je, puno je lipo kad možeš pisat po vlastitoj volji i guštu, eto jedino tu kolumnu za "škversku besidu" moram ipak predavat u nekim rokovima. Obično me moja glasnogovornica ka "glavna i odgovorna" lipo obavijesti par dana unaprid - aj molim te, ako može do petka toga i toga. Ma kako ne bi moglo!

- A čuj, da ne bi ispalo kako ja uvik od tebe ništo tražim, evo sad te pozivam da dođeš na našu predstavu dvadeset i devetoga petoga u Kaštel Lukšiću.
- Predstavu!? Pa to ne smim propustit.
- Ali ne zovem te ja da pišeš o tome, samo dođi.
- Dogovoreno....

Pravo za reć, nisam ima blagog pojma da je moja glasnogovornica glumica u amaterskom kazalištu, ali poučen dobrim iskustvima glumačke skupine iz Gata, moga sam pretpostavit da će to bit jedna lipa ugodna večer u "našem malom mistu".
I stvarno - nisam mislija o tome pisat.
Oli ja moram ispovidit svaki svoj korak ovde na blogu, e!

Ali...

Malo je reć da sam sinoć osta paf!
Osta sam PAF PAF PAF!!!
Turbo PAF!





Amatersko kazalište "Moreta", izvelo je dramolet pod nazivom "Kule od karat oli mijuri od sapunice" kojeg je napisala i osmislila njihova voditeljica Marija Meri Bradarić.
Lipo ispunjena sala Pastoralnog centra u Kaštel Lukšiću, ugodna atmosfera, vrime ni friško ni vruće, idealno za igru, pozornica, scenografija, sve ka u pravome teatru...
Publika se lipo smistila, ugasila se svitla.
A onda je krenilo...

Glavna glumica Jelica Škopljanac u ulozi Pine i mala Nives Jurić ka njezina unuka Filka ćakulaju u dvoru isprid kuće.
Vidi, vidi, poala, šta im lipo ide!
A onda uletila Ana Tranfić u ulozi vlajine Boje ili pogospođene Karoline. Čoviče, glumi Ana ka da je Zrinka Cvitešić!
Ma na momente, još i bolje!
Pa moja glasnogovornica Ivana u ulozi lulave Nanice, Jelena ka Domina, sve bolje od boljega, ma nemo'š ih uvatit da faliju niti zarez!
Maja, Carletta, Karmelo, Giovanni, Žuvana, John... parada likova na pozornici, potpuno su se stopili s predstavom, a publika se valja od smija, gušta, plješće...

Ne znam ni sam koliko je predstava trajala, ali proletilo je vrime ka u trenu.





Iskreno vam govorim - ovo nisam očekiva.
Iz-vrs-no!
Sve je bilo izvrsno - od teksta, režije pa do glume.
Ma ke izvrsno, ovo je senzacionalno!

Amatersko kazalište "Moreta", svaka vam čast, da vam rečem bravo - malo sam reka, ostavili ste me bez teksta!



Subota je...
Ima bit da će lipo vrime
Nakon one lude nevere, dobro je da je došlo i malo sunca.
Nije baš za kupanje, ali izdržat ćemo nekako
Može se na more i bez kupanja



A ako baš nemamo brodić na raspolaganju, zašto ne odgibat na najbližu planinu, za uživanciju u pogledima...



Ako ništa od toga, onda možemo barem malo s noge na nogu, onako kolafjaka, u dobrom društvu, razumi se....



Guštajte ljudi, zaslužili ste

Planinarenje - terapija za hiperaktivce

28.05.2009.

Potaknut roditeljskim, ali i osobnim iskustvom s teškoćama vezanim uz poremećaj pažnje i koncentracije, ADHD ili kako se kod nas popularno kaže – hiperaktivnost, nastojim što pažljivije pratiti sve novosti i istraživanja na tom području, ujedno se nadajući kako će se neke stvari pokrenuti sa umrtvljene točke jer u svakom slučaju – nije dovoljno tek dijagnosticirati problem, mnogo je važnije – pronaći rješenje!

Moram priznati da je izuzetno ugodan osjećaj kada potvrdu nekih svojih vlastitih slutnji pronađeš u rezultatima istraživanja renomiranih stručnjaka, a takvo nešto mi se upravo dogodilo ovih dana. Naime, u njemačkom stručnom časopisu Ergopraxisu objavljena je studija koja pokazuje kako je upravo planinarenje izuzetno korisna aktivnost za djecu koja pate od tog poremećaja, kako onu malu tako i onu malo manje malu, da ne kažem – odraslu.

Suvremeni način života kojega odlikuje izuzetno malo kretanja i tjelesne aktivnosti, uz "plastičnu" hranu začinjenu aditivima svih mogućih vrsta, uvjetovao je da je sindrom ADHD-a, jednostavno "nabujao" tijekom proteklih deset-dvadeset godina.

Naravno, bio je prisutan i godinama ranije, ali tada bi svi obično mudro zaključili "dite ti je divlje", a danas eto imamo privilegiju pa baratamo brojnim stručnim izrazima ne bi li nam problem izgledao nekako "otmjeniji".



Zašto je planinarenje dobro?
Zbog mali milijun razloga, ali prije svega – djeci s takvim teškoćama potreban je- uspjeh!
Uspjeh, ma koliko na prvi pogled bio mali i beznačajan, pojam je koji oni na žalost, teško dostižu u svakodnevnom životu.
S druge strane, boravak u prirodi, kretanje koje nije kaotično već je usmjereno i planirano, savladavanje prepreka i teškoća snagom vlastite volje i mišića, a u isto vrijeme osjećaj zaštićenosti jer ni u jednom trenutku nisi sam, već u skupini koja te bodri i podržava, može imati izuzetno blagotovoran učinak.
Osim toga, penjanje pojačava sposobnost koncentracije, uočavanje mnogih stvari na koje u našoj svakodnevici i ne obraćamo previše pažnje i konačno – jača osjećaj povjerenja u ljude.





Ako mislite da je djeci od pet-šest godina pa i onim nešto starijima, planinarenje previše naporno – varate se. Nebrojeno sam puta na našim izletima vidio kako mi "iskusniji" stenjemo, lipšemo, otpuhujemo i prigodno kolutamo očima, djeca u isto vrijeme, kao da lebde iznad planinarskih staza.

Planinarenje ni u kom slučaju nije vezano samo za visoke planine i impozantne vrhove, naša zemlja srećom obiluje bezbrojnim mogućnostima penjanja za one "od sedam do sedamdeset i sedam", pa i šire od tog, naravno...
Kroz planine, brda ili gore, naći ćemo se doslovce u svom prirodnom okruženju, naučiti prepoznavati ljepotu u malenim detaljima, postati svjesni vrijednosti svakog živog bića.

Iako u planine možemo odlaziti u vlastitom aranžmanu, izuzetno je dobro učlaniti se u neko planinarsko društvo ili se barem posavjetovati sa onim iskusnijima jer slaba priprema takvih izleta može lako donijeti neželjene učinke.

Naša Hrvatska gorska služba spašavanja, organizacija koja zaslužuje ne samo pohvale već i prave ovacije, pripremila je nekoliko programa za hiperaktivnu djecu i vrlo skoro će krenuti i njihovo ostvarenje. Ne sumnjam da ćemo i mi «obični» planinari u svojim društvima pokrenuti nešto slično, u stvari – jedva čekam.

Bez obzira na ADHD ili neki drugi sindrom, planinarenje preporučujem doslovce – svima.



Iskreno ću vam reći – planinarenje je preporodilo moj život.
Neizmjerno me je obogatilo, darovalo mi je more lijepih doživljaja i uspomena ali ono što je najvažnije – donijelo mi je ljude.
Male-velike, predivne, fantastične ljude s kojima mi je druženje ostvarenje snova, lijek, najbolja terapija za dušu i tijelo.
Ljude, s kojima je tako lako naći zajednički jezik, makar i razmišljali na drugačije načine.
Sreća i zadovoljstvo nisu nedostižne stvari.

Stoga se nemojte ustručavati svako jutro pozdraviti sunce pa čak i ako je skriveno iza oblaka i reći sam sebi:
Danas je najljepši dan u mom životu.
Danas sam potpuno novi čovjek.



Nela, Issa, nellissima!

26.05.2009.


Kako kombinirati ljeto, more, sunce, pomidore i paštetu, sa planinarenjem i boravkom u prirodi?
Hm, da kako - vrlo jednostavno – potrebno je samo izlet započeti plovidbom trajektom, katamaranom ili već nečim sličnim jer naši otoci obiluju atraktivnim planinicama, brdašcima i brežuljcima, a ako pak prikupimo samo malo dobre volje, pentranje u ozračju velikog plavetnila, može nam donijeti obilje zadovoljstva.

Vođeni upravo takvom niti vodiljom, uputili smo se ovoga vikenda na otok Vis i to kao prethodnica ili izvidnica za pravi «veliki» izlet koji je na programu našeg planinarskog društva za mjesec dana, od 26. do 28. lipnja. Naša Nela Gustirna vrlo je ozbiljno prihvatila odgovorni zadatak glavnog vodiča a mi smo opet bili više nego zadovoljni novom avanturom. Kako su u posljednje vrijeme veoma popularne ženske ekspedicije, ovoga smo puta i mi odlučili slijediti najnovije trendove tako da sam se gle-čuda, našao sam-samcat među šest gracija, šest mojih princeza.
U ulozi Sherpe, naravno!
Vjerojatno već pretpostavljate kako mi nije bilo nimalo lako, ali trudio sam se iz petnih žila biti na visini zadatka.



Iz splitske luke izvela nas je prova staroga kova bijele ljepotica «Istre».
Istina, čitavim je putem bila malo čudnovato nakošena na livu bandu, ali dami u pristojnim godinama, nije uputno tražiti mane.

Putovanje brodom, u svakom slučaju, ima svojih posebnih čari.







Putem smo pozdravili Mrduju, Brač i Šoltu, pa uz Hvar i Paklenjake brzo doplovili do stare Isse.



Palme na rivi odmah nam daju do znanja da nas očekuje čista egzotika. Sretna je okolnost da Nela na otoku ima svoj autić pa je prebacivanje otprilike šesnaest tona opreme do baznog logora u Poselju bio pravi pisofkejk.

U Poselju ili Velom selu, staroj otočkoj metropoli, došli smo malo do daha uz pršut, sir i prigodne napitke pa smo osokoljeni novom energijom, pomno isplanirali slijedeće akcije a prva među njima, glasila je otprilike ovako – desant na uvalu Srebrenu!



Opijeni rajskim ugođajem Srebrene bajne, potiho smo počeli kovati urotu i potaknuti pobunu ne bi li šeficu Nelicu privolili na malo skretanje sa zacrtanog puta.

Ma... je li nam sutra baš neophodno triba penjat se na Hum?
Skuvat ćemo se, ispeć ćemo se, šufigat...
Oli nam ne bi bilo bolje ić opet na more!?

Svi naši vapaji ostali su neuslišeni – Nela je bila i ostala čvrsta i nepokolebljiva.
Ako ste se mislili kupat – može, ali samo nakon šta se popnemo na Hum i zapamtite dobro - sutra se ujutro dižemo u šest uri, nema nikome popusta, a sad prestanite grintat nego se uvatite posla – za početak skupite drva za gradeladu.

I šta'š se borit kad će te nagovorit...

Nakon šta smo skupili tri brimena šume, napravili smo đir do punte.
Ajme lipote!
Južna obala Visa otvorila nam se u svoj svojoj raskoši, eno na zapadu Biševa, a južno od nas obrisi Sušca, istočno su Lastovo, Korčula...

Ispod nas bešumno klizi jedrilica...



Mojih šest gracija kao nimfe s otoka Ogigije pozdravljaju posadu broda a jedan prasac da bi li prasac, uzvratio nam je pokazivanjem svoje gole guzičetine!

Mislim, stvaaaaaarno....

O ljudska gluposti, beskonačna li si...

No dobro, neće nas takve budale iznervirat, ma ko ih šljivi, ništa nam ne može ovaj dan pokvarit uap šuvari-vari, uap šuvari-vari...

Večer u baznom logoru... a šta da vam pričam...
Vatrica, gradele, gusti plavac, zafrkancija, mjesec, zvijezde, ahhh

Dan drugi započeo je upravo onako kako smo se i dogovorili – buđenjem u šest!
Još onako sneni i mamurni, pakiramo vazda preteške ruksake za polazak u logor broj dva koji se nalazi u Žena-Glavi.
Naša domaćica Lea pripremila nam je pravu osvježavajuću razbuđujuću kavu tako da smo naš uspon započeli čili, odmorni i nadasve prpošni. Kako nitko od nas nema iskustva sa stazom koja nas očekuje do najviše točke otoka Visa, uzeli smo onako ugrubo četiri sata za uspon i silazak.

Brzo smo se uklopili u dobro poznati ritam tako da unatoč velikoj vrućini nismo imali nikakvih problema, osim moje notorne alergije zbog koje sam prigodno kihnuo brat-bratu pedesetak puta.
Za otprilike sat i po vremena od Žena Glave, evo nas svih zajedno kod kapelice Svetog Duha, 587 metara nad morem.
Na žalost, brojni otočki vrhovi, u pravilu su zakrčeni raznoraznim antenama, radarima, čudnovatim postrojenjima teško dokučive namjene tako da to niti ovdje nije iznimka, ali je zato pogled s vrha jednostavno čaroban, opijajući, zapanjujući.





Nakon prigodnog domjenka na visokom nivou, vraćamo se prema moru ali ne istim putem kojim smo se penjali, već sada hitamo nizbrdo prema zapadnoj strani otoka, prema Komiži.



Omamljeni mirisima aromatičnog bilja, bez prevelike priče ali s puno unutarnjeg zadovoljstva, i ovoga smo puta suvereno «osvojili» Komižu. Eto nam ubrzo i našeg Šurkija kojemu nije bilo teško dopremiti ostatak naše opreme iz logora broj dva...





I ovoga puta sve nam se poklopilo na najbolji mogući način. Znam da vjerojatno zvuči malo uvrnuto, ali penjati se na vrh otoka po ovakvim vrućinama unatoč tome što je teško i zafrkano, zaista donosi more zadovoljstva.

Jer, nakon svega doživljenog – ona krigla hladnog točenoga piva ti djeluje na nepce kao najbolji šampanjac Dom Perignon, kupanje na plaži Gusarici ugodnije od bilo kakve plaže južnog mora, a ljudi s kojima sve to dijeliš postaju ti toliko dragi i bliski, ostajete povezani na teško objašnjiv način.





Našoj Neli skidamo kapu šta nije popustila na naša grintanja, jer u suprotnom – ne bi imali pojma šta smo propustili. Ovako je ispala savršena kombinacija – Nela, Issa, nellissima!

Možda sam više i dosadan sa ovim mojim putopisima u kojima sve ispadne divno, bajno i krasno – ali zaista su takvi, uostalom ko ne viruje neka nam se pridruži, pa neka sam vidi!
A šta ću vam više govorit...







Oblozi za skidanje sala s trbuha

23.05.2009.


Dugo toplo ljeto banulo nam je na vrata u velikom stilu, znatno ranije nego li ga je itko očekivao i mnoge od nas ostavio zatečenim, iznenađenim pa čak i osupnutim!
Dobra strana ovog toplinskog udara je u tome što ćemo ovog vikenda spremno pohitati na plaže, ali na žalost, postoji i ona druga, nešto manje ugodna. Naime, kad skinemo sve krpice sa sebe, na svjetlo dana će besramno izaći izdajničke posljedice dugog zimskog sna u vidu uredno nataloženih masnih naslaga na bočnom i prednjem dijelu trbuha a kod ljepšeg spola osobito na bokovima, stražnjici i bedrima.

Na svu sreću, fatalne posljedice još se uvijek mogu uspješno sanirati i to u vrlo razumnom roku, na znatno ugodniji način od boravka u skupim, smrdljivim teretanama ili neuspješnog izvođenja stotina ili tisuća trbušnjaka i sklekova.



O ovom načinu skidanja neželjenih naslaga na strateškim djelovima tijela još se uvijek šapuće s nevjericom, ali vas uvjeravam iz vlastitog iskustva da je metoda koju ću vam sada otkriti, veoma brza i djelotvorna. Radi se o jednoj vrsti obloga koji imaju izrazito antioksidansko djelovanje i direktno utiču na otapanje masnih stanica. Neke strane farmaceutske kompanije prodaju, kako ih oni nazivaju - čudotvorne kreme po basnoslovno skupim cijenama, ali vjerujte mi - istu takvu, ako ne i kvalitetniju možete napraviti sami kod sebe doma.

Morate u decilitar i pol ekstra djevičanskog maslinovog ulja (najbolje sorte Leccino) usuti dvije žličice jabučnog octa, tri samljevena muškatna oraščića srednje veličine, prstohvat osušene kadulje, malo nevenove masti, jednu do dvije žličice meda od bagrema i sok od jednog ocijeđenog limuna.
Tu smjesu morate dobro izmješati toliko dugo dok ne postane gusta i kompaktna. Najbolje mjerilo je li vam smjesa dovoljna gusta je kad je uzmete u žlicu i okrenete naopako, ništa ne smije curiti!

Tada morate tu smjesu, bolje reći - kremu, obilato namazati na kritične dijelove tijela, i sve to omotati onom prozirnom folijom koja inače služi za pakiranje hrane. Takvu foliju možete nabaviti u bilo kojem supermarketu. Dakle, ne ona aluminijska, nego prozirna, plastična, razumijete!? Folija mora čvrsto prijanjati uz tijelo i takav "oblog" morate nositi otprilike četrdeset i pet minuta, maksimalno sat vremena.
Više od toga nikako ne smijete jer inače koža neće moći disati i može doći do ozbiljnih posljedica, mučnina i glavobolja.

Isti postupak možete ponavljati devet dana uzastopce a tada morate napraviti pauzu od najmanje pet dana. Ukoliko sve napreduje po planu možete krenuti i u drugi ciklus.
Ostat će te ugodno iznenađeni kako će se masne naslage s vašeg tijela topiti nevjerojatnom brzinom.



Samo pazite - ima jedna kvaka!
Nije toliko značajna, ali u svakom slučaju - najbolje ju je izbjeći na vrijeme.
Dakle, za svo vrijeme dok nosite te obloge na sebi, ne smijete nikako misliti na krokodila!
Niti slučajno!
Ako samo za jedan trenutak promislite na krokodila ili nedaj Bože aligatora ili gavijala, ovaj postupak neće imati nikakve svrhe i sav trud bit će uzaludan.
Stoga samo hrabro, pametno i sretno!



Tiramola

21.05.2009.


Tiramola priko dvora
Tiramola priko mora
Kolotura i bokun špaga
Od praga do praga



Cilo nebo sunca je upila
Planinu bure ćutila
Bile lancune i divojačku dotu
Crninu i korotu



Digod je valjalo tirat
Ma koji put i molat
I ko to uvik more znat
Koliko vridi primit
A koliko dat



Tiramola priko dvora
Tiramola priko mora
Tiramola o' života

Kadena jubavi
Od tebe
do mene
Od mene
do tebe...



Ovo mi je škola

19.05.2009.

Ako je suditi po onoj staroj izreci koja kaže kako je od kolijevke pa do groba najljepše đačko doba, za većinu od nas to ne bi bilo niti malo utješno jer bi po svemu sudeći značilo kako su nam najbolji dani već poodavno ostali na istrgnutim listovima životnog kalendara. Međutim ako u takve mudrolije ubacimo spasonosni amandman u skladu s onim "čovjek se uči dok je živ", tada đačko doba možemo smatrati prilično rastezljivim pojmom, a pogotovo kad ih usporedimo s najnovijim bombastičnim parolama o društvu znanja i izvrsnosti pa ma šta god to značilo.

Izvrsnost - o kako to gordo zvuči!
Kad porastem - bit ću izvrstan!

Ako se za trenutak vratimo s globalnih misli na lokalna djela, onda vam se moram pohvaliti kako u našem malom lijepom gradu na obali Jadranskog mora, ove godine obiilježavamo rijedak, ali zaista hvale vrijedan jubilej - sto godina škole, točnije rečeno - stotu godišnjicu izgradnje zgrade nekada pučke, kasnije osnovne škole na trogirskoj rivi!



Premda sto godina u životu jednog grada koji se diči višemilenijskom poviješću i ne zauzima baš previše prostora na vremenskoj lenti, a pogotovo kad ih u promatramo u svjetlu stare romaničko-gotičko-renesansne jezgre staroga grada, škola na trogirskoj rivi ipak zaslužuje dužnu pažnju. Ne samo zbog toga što je ostavila neizbrisivi trag, zapisan u srcima već sto generacija Trogirana, već iz mnogih drugih razloga. Izgrađena daleke 1909. godine, za vrime "kurbe Auštrije" i to zamislite u - neohistoricističkom stilu, školska zgrada koja se slučajno ili ne - našla točno na pola puta imeđu katedrale Svetog Lovre i Kule Kamerlengo, čini neizostavni dio prepoznatljive vizure grada, gotovo idealno uklopljena u linije starih gradskih zidina. Nisam siguran jesu li arhitekti tadašnjeg doba razmišljali o mnogim detaljima i jesu li uopće mogli slutilti o tome, ali u svakom slučaju - škola kojoj je prirodno dvorište jedna od najljepših dalmatinskih riva, od samog je početka bila - osuđena na uspjeh.





Nemali se broj turista iznenadi kad ih iz jednog tipično fjakastog mediteranskog ozračja pri šetnji rivom, odjednom prene žamor učenika i dječji smijeh, a pogotovo kad nakon školskog zvona nahrupe poput stampeda prema školskim vratima.

Pa eto, iako će rijetki Trogirani, razmišljajući "na prvi balun" o tipičnim simbolima svoga grada, promisliti upravo na staru školu, nema sumnje kako je ona za sve nas uvijek bila nešto više od života. Uostalom kao manje-više i u svakom drugom gradu, ali nadam se da mi nećete zamjeriti - ova je ipak "moja". Istina, bila je moja "samo" prvih šest godina jer sam se u sedmom razredu, zajedno s još mnogim učenicima nadasve humano, preselio u novoizgrađenu školu na Travarici ali je ova stara na Rivi ipak ostala u sjećanjima kao "Škola" s velikim "Š", jedna i jedina. Sve ostalo su samo bile zgrade, od betona i željeza...



Milijun uspomena mi je ostalo u toj školi. Od mojih školskih drugova, učiteljice Nede Pažanin, razrednika Branka Ivasa, podvornice Jerke, svih učitelja i nastavnika, prvih đireva po rivi, dijeljenja marendi, prvih skrivenih sramežljivih pogleda. Miris školske krede, vodenih boja i tempera, plavih kecelja na kojima su bila ispisana bezbrojna imena, masovnog skakanja u more na zadnji dan školske godine.

A prve dane u školi nikad neću zaboravit. Kako je kod mene uvik moralo nešto bit naopako, u prvi razred nisam krenija kad i svi ostali jer sam se par dana prije početka škole strmoglavija s jednog čiovskog zidića i umisto u školu, završija u bolnici. Dijagnoza je bila - potres mozga i fraktura lubanje. Lipo, nema šta.
U svakom slučaju, odleža sam u bolnici nekih desetak dana a kasnije me još čekalo misec dana oporavka. To je bilo očajno jer nisam smija čitat, nisam smija gledat televiziju, nisam smija ništa ništa jer sam bija - udren u glavu...
I tribalo je vrimena da to dođe na svoje, jel...

I tako, već je bija skoro kraj desetoga miseca, eto i mene konačno prvi dan u školi. Uša sam u razred pun nekih novih nepoznatih tipova i tipica, a ne moram ni govorit, oni su već misec i po dana bili zajedno, skompali se, ekipa, e znate kako to ide. S druge strane, ja ništa nisam zna, ni koliko traje školski sat, ni šta je mali, ni šta je veliki odmor, kad ostajemo u razredu, kad izlazimo vanka, ništa! Za vrime velikoga odmora, ostaja bi sam samcat kod one ogradice, pet metara livo od ulaza i ni makac dalje, vrtija bi onu crvenu jabuku po rukama šta mi je mater stavila u torbu za marendu, gleda bi pristrašeno svit oko sebe i čudom se čudija di nestaju svi ovi moji iz razreda. Vidija bi ja njih kako izlete ka vanzemaljci svako malo vrimena iz neke od uskih uličica iza škole, ali nisam ima blage veze šta oni to u stvari rade. A onda mi je, negdi četvrti-peti dan, dok sam opet tako staja sam, pet metara livo od ulaza i ni makac dalje, sa onom jabukom u ruci, priša Đorđi, moj kumpanjo iz razreda:
- Ajde s nama!
- Di?
- Ma samo ajde, vidit ćeš!

I proveja me Đorđi kroz nike razrušene kale, tamo di su se svi ostali iz razreda igrali na vatalo i kukalo...
Ništa posebno, ali meni se onda činilo ka da su mi otvorili vrata nekog novog, velikog svita.
Jedva su me dočekali ka "svoga" a ja sam zbog toga bija sritan do neba, samo šta nisam poletija.
NIkad neću zaboravit taj smij i ta lica i te ljude. I danas, kad ih vidim po gradu, neka su "malo stariji", još im uvik vidim onaj neiskvareni dičji sjaj u očima, onu bezbrižnu igru i one sritne dane.
I danas ćutim onaj miris crvenih jabuka, pet metara livo od ulaza, isprid najlipše škole šta postoji na ovome svitu.
E moja školo...
Sritan ti stoti rođendan!



Šutnja je...

16.05.2009.

Opijen mirisima predizbornog asfalta koji mi ovih dana draška nosnice jače od bilo kojeg alergena, opet radosno hodam ulicama svoga grada pomno pazeći da ne padnem preko brojnih, prekonoćno čudesno nastalih gredica instant maćuhica, palmica, oleandara pa jednostavno ne nalazim riječi kojima bi opisao taj doslovce neopisivi osjećaj.
Šutnja je
Blažena šutnja.
Brate mili, bilo je i vrijeme.

Jerbo, da se još samo dan-dva nastavilo ovako, nisam siguran kako bi itko mogao preživjeti od ludog plesa pomahnitale horde sjajnih cak-cak nožica koje su se ovih dana junački napresjecale crveno-bijelo-plavih lenti preko paralela i meridijana diljem lijepe naše.
Tako sam na pola uha čuo da je ovih dana negdje, otvoren zatvoren bazen!?
Zar to nije divno!?
Pa to je zaista mnogo bolja solucija nego da je nedajblože negdje zatvoren otvoren bazen, zar ne?



Na svu sreću, još od nekih davnih dana posjedujem bjanko propusnicu za uživanciju u najljepšem mogućem otvorenom bazenu sjeverne hemisfere pa nastojim svakodnevno koristiti tu privilegiju na najbolji mogući način. Još uvijek postoje neka tajnovita mjesta na koje je najbolje doći, sjesti i jednostavno - šutjeti....



I u toj šutnji, često se dogode neke lijepe stvari pa mi tako sasvim nenadano doziba miris jednog otoka usidrenog u podnožju moćne Planine, otoka na kojem miriše kadulja kao nigdje drugdje, otoka na kojemu kamen ima boju zlata...





A kada nakon kiše i oluje, zrake novog sunca prerežu tamni sloj oblaka...



Zabljesnu neke nove boje







A tada se odjednom osjetim tako malen ispod ovog velikog neba, širom otvorenih očiju zagledan u moćno more i budem zahvalan što sam tu, što živim, što postojim pa makar i tako sićušan i beznačajan...
Oslobođen jarma svih svakodnevnih briga i problema, jednostavno zastanem i šutim...



Zaustavimo brkanizaciju Trogira

14.05.2009.


Politiku ne volim, jer politika dijeli ljude.
Meni je matematika oduvijek bila puno draža, pogotovo umijeće traženje zajedničkog nazivnika u tim silnim diobama društvenih razlomaka.
Kažu da je politika kurva.
Ne znam, nisam se nikada bavio njome, a ona se umjereno bavila sa mnom.
Samo jedno znam - ko ne plati kurvu, plati likara, pa ti biraj...

Istina, neki vispreni likovi koji su nekada znali ovdje komentirati u mnogim su mi prilikama govorili kako o politici blage veze nemam i da sam, barem što se takvih tema tiče, potpuno OUT, ma šta god to značilo.

Ništa čudno, politika u ovom balkanskom blatu oduvijek je zaudarala na smeće.
A kad se smeće prevrće, smrdi još i više.

No isto tako, koliko god politika bila gadna, kurvanjska i smrdljiva, ne vjerujem u apsolutnu apolitičnost. Tko to može biti apolitičan?
Tko to danas sebi može dopustiti luksuz reći – ne zanima me?
Tko god razmišlja, tko god ima svoj stav – ne može biti apolitičan.

Ne želim pričati o političkim strankama.
Želim govoriti o ljudima.

Ljudi stvaraju politiku, politika stvara moć, a moć je vrlo ubojito oružje, pogotovo kad se nađe u rukama neodgovornih budaletina.

Takvi se u pravilu ponašaju poput slona u prodavaonici kristala, svaki njihov nezgrapan pokret iza sebe ostavlja krš i lom.

Na žalost, mi danas u Hrvatskoj živimo samo u prividu demokracije.
Višestranačje nije automatski donijelo demokraciju.
Dobili smo demo(n)kracija, vladavinu demona.

Vremena nam treba.
Još uvijek se učimo, što je dobro, ali uglavnom na svojim greškama, što je već manje dobro.

Zašto ovo uopće pišem?

Svjestan sam kako se nalazim u velikoj opasnosti jer ovo vrlo lako može imati prizvuk političkog pamfleta, ali jednostavno moram, jer je nama u Trogiru voda došla do grla. Bahadžije na vlasti pretvorile su stari plemeniti grad u provincijsku selendru, naseobinu koja danas ne sliči ni na grad niti na selo, užasnu gomilu nabacanih betonskih objekata bez ikakvog reda i smisla.
Siti smo obećanja kako će nešto jednog lijepog dana «biti», kako će se nešto napraviti «iduće godine» ili «uskoro» ili «samo što nije», siti smo toga da nam kao uspjeh svoje vladavine predstavljaju dobijanje lokacijske dozvole za novi most, heeeeej ljudi, bravo mi, dobili smo lokacijsku dozvolu!?????

Ljudi su dužni kazniti svaku lošu vlast bez obzira na to kakve boje bila, iz koje stranke dolazila, pogotovo na lokalnom nivou, tu nema potrebe drviti o ustašama i partizanima,
tu ne smije biti podjela na naše i vaše, recept je jednostavan – potrebno je raditi.
Krvavo raditi.
Ako za četiri godine nisi napravio ono što si obećao – zdravo, do viđenja kume, adio, nema više! Nema tu sentimenta!
Nema tu «dogodine», nema tu «uskoro», nema tu «samo što nije!»



Glavni kreator politike koja je dovela do apsolutnog sloma u Trogiru, zove se Vinko Brkan.
Osebujan lik.
On kaže da voli Trogir.
Ne sumnjam u to.
Ali ljubav zna biti jako varljiva.
I Mate je navodno volio Maricu pa je isto Marica postala Modrica.

Vinko Brkan je čovjek koji je, dopustit ću i tu mogućnost - možda čak imao dobre namjere.
No, isto tako znamo kako je put u pakao popločan upravo dobrim namjerama.
Na svu sreću, Vinko Brkan neće moći vječno šerifovati u Trogiru.
Gradu, kojem ni po svom ponašanju, ni po manirima, ni djelima, ni u kom slučaju ne pripada.
I to mu treba jasno dati do znanja.
Ne može više tako Brksi, dosta je bilo.
Ne samo dosta, već i previše!

Stoga danas apeliram na svoje sugrađane – zaustavimo brkanizaciju Trogira!
Krajnji je čas!
Nisam političar, nisam kandidat za ovo ili ono vijeće, nisam ni na kakvim listama, običan sam građanin, ali osjećam da nemam pravo šutjeti, jer ovaj grad nosim u srcu, nosit ću ga do svog posljednjeg daha i ne mogu više gledati kako pred mojim očima propada.



Monte Vipera

12.05.2009.

I tako, dok još uvijek stojim bez riječi na ovom «svetom» mjestu, gotovo nepomičan, s nekakvom čudnovatom knedlom u grlu, jednostavno ne mogu dokučiti šta mi se događa, ali jedva susprežem suze da ne zaridam ko ljuta godina ovdje na vrhu planine uronjene i lebdeće iznad mora u isti mah, od nekog, do ovog trenutka, za mene potpuno nepoznatog, nedoživljenog osjećaja, od ganuća, od ljepote, od... nemam pojma čega...


Uhhh, zar je već prošla godina dana…

Prisjećajući se prošlogodišnjeg izleta na “sveto peliško tlo” i uspona na “najmanju veliku planinu na svijetu”, ove su mi se riječi ponovno nametnule nekako same od sebe pa me živo zanimalo može li još jedan uspon na isto mjesto, kod mene probuditi sličnu lavinu high-fly osjećaja...

Sveti Ilija, planina gromova, Zmijsko brdo ili Monte Vipera, kako ga god nazivali, u najmanju je ruku – neobično mjesto. Ne znam ni sam kako to objasniti ali «nečega» gore ima.
Definitivno ima!
Zato mu se tako rado i vraćam i nije me uopće trebalo posebno nagovarati, a pogotovo kad mi je kroz sivi labirint prostrujalo da ove godine još nisam pohodio niti jedan izlet s mojim matičnim društvom. Sramota, brate!
Pčelica se mora vratiti u svoju košnicu...

Iz Splita smo krenuli rano u subotnje jutro, nekoliko minuta nakon pet sati. Zamislite kakvi smo mi «luđaci», zanesenjaci i opičenjaci kad smo sposobni brutalno prekidati najljepše niti sna – zbog čega? Da bi se nekoliko sati truckali tarabasom i potom još čitav dan pržili na žestokom suncu?

Ma ne znate vi koji su to gušti...

Naša Sonja je bila jako zadovoljna što su se na izletu ponovno pojavile jake snage izgubljene generacije. I mi smo bili sretni što je Sonja sretna. I još smo bili smo sretni što su tu i Bigi i Gordan, Nela Gustirna, Mare Prekobrojna i njeno ljupko gipko djevojče i još mnogi dragi ljudi I svi smo bili sretni što smo svi sretni!

Nismo trepnuli ni okom, a već smo skokom bili u Putnikovićima, slikovitom selu u srcu Pelješca. Osim nekoliko zaseoka sa starim kamenim kućama, u Putnikovićima se nalazi i jako lijepa školska zgrada, izgrađena prema projektu arhitekta Igora Franića. Najbolji primjer kako se vrhunsko arhitektonsko djelo može realizirati čak i duboko u «bespućima provincije»



Početni dio staze vodio nas je makadamskim putem uz brižno održavane vinograde prema prvom cilju naše ekspedicije – vrhu Svetom Ivanu koji se izdigao 469 metara nad morem.
Čak smo izazvali pozornost nekoliko kornjača čančara koje su tom prilikom iskazale veoma visok stupanj zainteresiranosti invazijom skupine neobičnih svatova koji su barem za trenutak poremetili njihov mir.



Iako je ovaj uspon u prvom redu trebao poslužiti za zagrijavanje mišića i kao svojevrstan trening pred sutrašnji uspon na Svetog Iliju, nismo sumnjali da je Sonja za nas pripremila pravu poslasticu. I zaista, kad se popnete na vrh, oči zasuze a duša se napuni kad u jednom trenutku zasja veliko plavetnilo sa zelenim Mljetom s jedne, a tirkiznom lagunom Žuljane s druge strane.





Boje juga, boje kakvih nema ni u kakvim Photoshopovima...



Nakon kraćeg odmora i multilaterarnog skupa na vrhu, spustili smo se do mjestašca Žuljana. Osim rajskih plaža, dočekali su nas ljubazni domaćini koji su ovom prilikom otvorili kafić samo za nas.

Kako samo prija hladno pivo nakon planinarenja...
Savršeni spoj, k'o Black and Decker, utičnica i šteker, Renee i Renato, Ante i Tomato...



Nakon okrijepe duha i tijela, nastavili smo put prema Orebiću, točnije prema baznom logoru broj jedan. Postavljanje šatora, zabijanje klinova, prigodno beštimanje i preznojavanje, tipične su popratne pojave pri podizanju baznih logora. S obzirom na činjenicu da je ovaj naš bio smješten na nadmorskoj visini otprilike između dva i tri metra, usput smo morali paziti da nas ne strefi visinska bolest.

Predvečer smo se prošetali krasnim gradićem Orebićem. Putem smo sretali razdragane ljude, pjevače i plesače, političare i analitičare, jer kako smo saznali, upravo te večeri, održavala se svečana sjednica povodom dana općine.





U restorančiću koji se nalazi neposredno uz zgradu općine pripremao se obavezni domjenak. Naravno, mi o tome u prvom trenutku nismo imali blagog pojma, a kako je utjecaj debulece i punog mjeseca dosegnuo kritičnu razinu, privučeni magnetskom snagom miomirisa iz kužine, ušetali smo poput zombija na štekat restorana.
Dočekao nas vlasnik, sve nešto sumnjičavo gledajući i mjerkajući....

- Dobra večer
- Dobar večer, dobro došli, vi ste...
- Mi smo... mi smo gladni!
- Ho, ho, to vidim, ali čiji ste?
- Pa... kako čiji smo, mi smo naši! Planinari bome!
- Ali kako ste vi... mislim...
- Mi smo odlično!

Vidim ja da se on sve nešto premišlja, nije mu bilo jasno jesmo li predstavnici vlasti ili oporbe, ali nas i tako savršeno ne zanima taj njihov domjenak, dajte donesite nam nešto za čoknit.

Na svu sreću, gazdi i konobarima su se očito svidjele moje četiri gracije pa iako je za «normalne» goste, restoran bio zatvoren, nas su ipak propustili jer su vjerojatno zaključili da smo «naši»...Srića da nismo bili «vaši» ili još gore «njijovi»

Vrativši se do baznog logora, na plaži smo zatekli našu ekipu. Uz mirise mora ispod krošnje bora, okupani mjesečinom, sve je opet bilo kao nekad.
Samo nam je gitara falila...



U neka razumna doba, mudro smo zaključili kako je vrijeme za spavanac jer već u pet ujutro moramo skočiti na noge lagane.

Noć u baznom logoru, bila je prekrasna.
Vanja je pričala uspavanke.
Zlatka se smijala iako joj do smijeha nije bilo.
Ante se hrabro borio sa najezdom uholaža.
Gordan je bio izvrgnut cjelonoćnom napadu puževa-samoubojica!

No dobro, svi smo ipak preživjeli.
Osim nekolicine puževa i uholaža, naravno.



Nedjelja ujutro.
Buđenje u pet i pet.
Monte Vipera, čuvaj se, mi dolazimo!

Za razliku od prošle godine kad smo uspon započeli brodićem, ovoga smo puta ipak propješačili koji kilometar više, ali to za nas mlade i poletne ipak nije neki problem.
Uspinjemo se već poznatom stazom, u tišini, svatko sa svojim mislima. Već nakon sat vremena, kolona se prilično rastegla a kako osjećam da mi ovaj ritam baš i ne odgovara, pomalo ubrzavam naprijed. Ispred mene samo je Marjan, stari planinarski «mačak.»

Velika pogodnost ove staze preko Kabla je u tome što dobrim dijelom prolazi kroz borovu šumu, tako da smo barem donekle zaštićeni od prvih zraka žarkog sunca, ali ako je suditi po sparini, danas bi moglo biti pakleno.





Po izlasku iz šume i prelaska neugodnog sipara, već se nalazimo prilično blizu vrha, ali staza u ovom dijelu čak se počinje i lagano spuštati zaobilazivši najstrmiji dio. Marjan odlučuje opaliti prečicu pa kud puklo da puklo, ali ja se držim poznatog puta. Za svaki slučaj uredno klepetam planinarskim štapovima podsjećajući nadobudne poskoke kako bi bilo uputno da mi se sklone s puta. Pohvalno je što su oni to prihvatili bez velikog protivljenja pa do neželjenih susreta nije ni došlo. Ipak, bilo je ugodnih susreta s još ponekim dražesnim životinjama.



Ubrzo pristižu Irena, Vanja i Jakša koji su isto tako bili prebrzi za ostatak ekipe pa se zajedno uspinjemo još dvadesetak minuta do vrha. Iako je tek devet ujutro, sunce prži k'o ludo. Krema sa zaštitnim faktorom pedeset, samo što ne cvrči na koži. No dobro, bez muke nema nauke, koračamo konačno i na sam vrh.
Sveti Ilija gromovniče nebeski, evo nas opet kod tebe.

Iako lagana izmaglica donekle umanjuje doživljaj, a lipe još ne cvatu, sve je isto ko i lani.
To je to!
Savršeno...





Pogledi sa ovoga mjesta su fantastični a opet dobiješ želju da barem na trenutak zatvoriš oči i jednostavno se prepustiš osjećajima da te nose kao valovi....
Opijajuća ljepota...





Nedugo za nama dolazi i glavna kolona. Bez mnogo riječi, ali je zato na licima i te kako primjetan slavodobitni osmijeh.
S potpunim pravom, jer nije sve ovo baš tako jednostavno.







Naravno, ni u jednom trenutku ne treba smetnuti sa uma – kad si na vrhu, tek si na pola puta.
Spuštanje sa užarene planine isto tako zahtjeva dosta snage i koncentracije pa stoga lagano, korak po korak, nastavljamo prema moru. Ne vraćamo se istim putem kojim smo se penjali jer ne želimo propustiti «lebdeći» osjećaj iznad kanala. Korčula, Lumbarda, škojići, uvale...



Kako se spuštamo sve niže, noge postaju teže i teže. Vjerojatno zato da bi održale proporcionalan odnos muke i zadovoljstva.

A zadovoljstvo postaje ogromno kad nas kod samostana iznad Orebića dočeka dio ekipe koji se jutros baš i nije osjećao najspremnijim na ovu našu «ludost»
Razmjenjujemo misli, dojmove i osjećaje, sretna je okolnost što svi mislimo da smo izabrali pravu opciju.
Još samo malo zajedničkog điravanja po baznog logora i već nas očekuje raspremanje.

Uvijek mi je nekako tužan osjećaj kad se šatori raspreme, kad na onom mjestu na kojem je bio naš mali grad, preostane tek trava i ništa više. Kao da tu nikada nikog nije ni bilo. Jednostavno poželim ostati ovdje dugo dugo...

U Split smo se vratili umorni, ali neopisivo sretni.
Planinari i općenito ljudi koji se druže s prirodom, u pravilu nisu od velikih riječi.
U krajnjem slučaju, one nisu ni potrebne.
Nema tu filozofije.
Sve znamo.



Veliki pozdrav svim ljudima koji su sa mnom podijelili ovaj «Pelješac.»
I svima koji ste sada, barem za trenutak, bili zajedno s nama.



Vratite mi Sandokana

11.05.2009.




Opijen tišinom toplog svibanjskog popodneva, fjakasto gazim bos sa zavrnutim nogavicama pješčanim žalom jedne od tirkiznih peljeških uvala, pogledavam prema otočiću koji se presijava na suncu, pa iznenađen nekim neobičnim šumom koji dopire do mene, pogledam prema zelenoj punti iza koje se odjednom pojavi neki brzi, uski, šiljati brodić, a u njemu samo jedan čovjek i to ne za kormilom, već stoji uspravno i ponosno upravo po sredini broda i kako mi se približava shvatim da je to nitko drugi, nego glavom i bradom - Sandokan!?

Sjećate li se Sandokana?
O blože mili kako smo tamo nekih sedamdesetih ludili za njim!



Sandokan, malezijski princ i gusar nad gusarima, tih se davnih godina, nadasve hrabro i odlučno borio protiv britanskih imperijalista, a stotine njegovih vjernih suboraca oštrim bi mačetama i nekakvim praskavim pušketinama koje vjerojatno ne bi uspjele pogoditi ni dinosaura na pet metara udaljenosti, jurišali na mrske zavojevače nastojeći ih protjerati daleko, daleko, tako da se nikada više ne vrate u mirne vode Malezije.

Bujne samsonovske grive i guste crne brade, smaragdnih očiju iz kojih je isijavala strast na kvadrat, Sandokan je predstavljao oličenje borbe za pravednost i slobodu. Naravno, da sve to zajedno ne bi izgledalo previše krvavo i brutalno, u sagu o čojstvu i junaštvu provlačila se ljubavna priča između našeg glavnog junaka i zanosne ljepotice Marianne.

Sandokan, Sandokan...

Iskreno – detalja radnje gotovo se više i ne sjećam, ali vrlo dobro znam kako bi nedjeljom u dva, ulice naših gradova bile potpuno prazne jer smo svi gledali Sandokana.

Indijski glumac Kabir Bedi, u to je vrijeme dosegnuo planetarnu slavu, a mi bezbrižna djeca u jednoj zaboravljenoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu, bili smo svi redom očarani Sandokanom i Mariannom i zdušno smo navijali za njih.



Zavladala je prava sandokanomanija.
Nismo ih samo gledali na televiziji, ubrzo smo masovno počeli kupovati majice, pernice, olovke i gumice s likovima glavnih junaka. Sandokan je izvirivao iza svakog ugla, u svakom razredu bilo je najmanje dvanaest wananbe Sandokana, a tih je godina, upravo to ime bilo vrlo popularno u nekim romskim obiteljima...
Svi smo znali pjevati glavnu pjesmu a kako nismo znali riječi u originalu prevodili bi na naš način pa bi to na koncu ispadalo otprilike ovako:

Sandokan, Sandokan
Ka tigar se bori svaki dan
Sandokan Sandokan
Ima ženu i dicu i trosoban stan...



Često sam se pitao – kamo je nestao Sandokan?
Zašto nikada nakon tih sedamdesetih, nismo niti jednom uspjeli vidjeti reprizu?
Zašto se Sandokan nikada nije vratio?
Zar mu se nešto ružnoga dogodilo?

A onda se mislim...
Možda čak i bolje da nije
Vjerojatno bi ga danas gledali sasvim drugim očima, Sandokan bi u našim vremenima zasigurno bio tragikomičan, TV kritičari bi ga popljuvali i proglasili «trashom», a publika u eri novovjekih «šo-ova» ne bi ga niti primjetila...

Sandokan, Sandokan...
Živi i danas malezijski tigar
U našim sjećanjima
Na djetinjstvo
Na neke sretne dane

Na toplom žalu tirkizne pelješke uvale, opet sam imao deset godina...

Ja sam negativno-reaktivan tip

08.05.2009.


Ni sam nisam posve siguran je li to dobro ili nije, ali primjenjujući metodu alternativne introspekcije, u zadnje vrime zapažam kako bi se stručno reklo - određeni diskontinuitet u svojim promišljanjima, razmišljanjima, idejama, akcijama i reakcijama.
(poala lipe li rečenične konstrukcije, za izvrnit se na guzicu...)

Naime, još mi je od ranije poznato kako sam prilično negativno-reaktivan tip i da najčešće reagiram tek onda kad me netko ili nešto dobro nagazi, a sve to mi je znalo poprilično ić na živce čak toliko daleko pa sam se često nalazija u situacijama da se žučno posvađam sam sa sobom ili pojednostavljeno – nerviralo me to šta nisam toliko ustrajan u stvarima koje želim, ali sam zato tvrdoglavo uporan kad nešto ne želim.
Kad ja odlučim da nešto neću – ma nema toga Boga koji će me nagovorit...
No dobro, i to je nešto
Ako već ne znaš šta oš, barem nije loše znati šta neš.
Oš-neš, Uttar Pradesh....

Eto, baš prije koji dan, uvatila me uvjeravat dvojica zagriženih bjesničara da je crno u stvari bilo, bombardiraju me besmislenim nebulozama, stoposto uvjereni kako su popili svu pamet ovog planeta. Znam da bih ranije trenutno odgovorija na takvu paljbu svim ubojitim oružjima poznatim još od vrimena Matije Gupca pa sve do današnje raketne politehnike, ali danas računam – ljudi imaju pravo na svoje mišljenje pa ma koliko inšempjano bilo...
I jednostavno idem ća, nemam volje za raspravu, ko može buzdovanima objasnit Arhimedov zakon...

Ovih zadnjih priko nekoliko dana idem pješke na posal, Istina, za doć od kuće do škvera, triba mi dobrih četrdesetak minuti ubrzanog hoda, ali nema veze, osjećam kako mi baš odgovara. Za razgibavanje zakržljalih ekstremiteta.
Kako je većina nazovi ulica ovoga kvazi grada pod zaštitom UNESCO-a, raskopana do bola, tako korištenje bilo kakvog prometala kod većine vozača uzrokuje frustracije i duševne patnje, pa lipo uredno propješačim ta tri kilometra u jednom, a kasnije opet u drugom smjeru, opet dvostruko brže od ovih blesavih vozača koji četiri sata čame čekajući u kolonama i uglavnom – bude sve pet.

Dobro, recimo da kojim slučajem trogirske ulice imaju najobičniji trotoar to ne bi bija nikakav problem. ali kako je stanje godinama već takvo kakvo je, moje se pješačenje pretvori u pravo marširanje po šumama i gorama naše zemlje ponosne. Nema čega nema na tome putu, šporkih kanala, blatnjavih lokvetina, drače, smeća, gušterica, krepanih maški i pantagana.
Ono šta sam mislija uštedit na benzini – sve ću potrošit za kupit nove postole!
Opet sam na isto.

E, ma nije to problem, nego baš jučer, nisam ni doša doma, a eto ti istog trena na vrata lepršavo bane umilna natapirana susida šjora Grozde, dobrodržeća gospođa u zlatnim godinama.

- Je li ti sve u redu s autom?
- Je...
- Je li ti sve u redu s vespom?
- Je...
- Pa zašto onda ideš na noge na posal?
- Mooolim???

Ma pogledaj ti nju, nema pametnijeg posla nego svako jutro gleda kad ja idem, a kad dolazim, šta vozim a šta ne vozim, pa čoviče, ko zna šta ona još sve ne prati i upisuje u svoj dnevnik!?
Šantoća jedna!
Ma da smo nešto naročito bliski ajde da, razumija bi, ali ovako...
I svjestan sam toga, da mi je bilo kad ranije došla ovako, vjerojatno bi je spremno verbalno katapultira put pitome Makedonije, zgražajući se (zgraž-zgraž) njezinim uplitanjem u moju svakodnevicu.

Ali sad ovako kontam – ma možda je žena samo usamljena, u penziji je, muž odavno ore nebeske njive, a dica se razbižala, ima samo toga redikulastoga pasa koji laje po čitave noći na misec i zvizde, a po danu na... sve ostalo, u stvari, možda je čak i pohvalno da ovako «brine» o meni...
Tako sam lipo pristojno objasnija šjori Grozdi sve razloge i uzroke mojega dragovoljnog pješačenja, čak joj ponudija skuvat i kavu, koju je na svu sriću odbila...

I tako, ni za šta se nerviram, aktualni događaji me ne zanimaju, zakon o zabrani pušenja ne tangira me ni dva posto, na poslu me niko ne gnjavi, ogovaraju me u razumnim količinama,
opći je zaključak - nalazim se u čudnovato pasivnoj životnoj fazi.



Isto mi sve to i nije baš drago.
Nisam navika ovako, od pasivizacije do rezignacije nije dalek put.

Imam osjećaj da me sad može dobro iznervirat samo realna mogućnost da mi za gradonačelnika nametnu onu primitivnu, nepismenu, unjkavu, bahatu, brkanoidnu spodobu.
Bolno poznavajući sredinu u kojoj živim, čak me ni to ne bi previše začudilo!

Ala šta će nam bit veselo!
Blago nama!

napomena: ovo na slici nije redikulasti pas od suside šjore Grozde, mislim samo - da ne bi bilo zabune...

Paško proljeće

05.05.2009.

Kad smo prije desetak dana razgovarali s prijateljima kamo namjeravamo otići za PPPV (perfektno-padajući prvomajski vikend), reakcije su bile gotovo identične, uglavnom svi su bili iznenađeni (srećom ne i uvrijeđeni) našom odlukom da – idemo na Pag!?

Zašto na Pag!?
Šta to ima na Pagu!?

Da šta ima????

Baš se nešto mislim - od čega je satkan najveći dio šarma naših jadranskih otoka? Bilo da ih promatramo kao biserne perle, u pravilu za lijepa vremena ili pak kao male samodovoljne introvertirane kontinente kad ih pritisnu oblaci ili dugi zimski mrak, čini mi se da je upravo taj magični faktor X skriven velikim dijelom u činjenici da koliko god oni bili slični jedni drugima, toliko opet s druge strane, svaki od njih ima nešto posebno svoje, prepoznatljivo, nešto što ga jasno odvaja od ostalih kamenčića modrog arhipelaga.

Ipak, postoji jedan otok koji je toliko različit od svih ostalih i jednostavno ga je nemoguće, makar i zabunom, zamjeniti s bilo kojim drugim – naravno, to je otok Pag.



A opet, taj isti otok sam za sebe, zna biti toliko različit, tako da se nerijetko dogodi da u desetak metara prelazimo "pragove" iz kamenih pustinja u zelene oaze i obratno...



Otok Pag, imao je svoj prepoznatljiv "brand“ desetljećima ranije nego li je itko od nas uopće čuo za taj pojam. Paška bura, sol, čipka, živopisna narodna nošnja, mjesečevi pejzaži, izuzetno važan prirodan položaj, a iznad svega – njegovo veličanstvo Paški sir, stvorili su od ovog otoka mozaik gotovo mitskih razmjera.

Da, znam kako zvuči doista paradoksalno, ali upravo otok Pag - u gotovo svim svojim segmentima – pravi dalmatinski otok, nama koji nosimo "lančić oko vrata" uvijek je nekim čudom ostajao "izvan ruke". Zanimljivo kako taj isti Pag nije izvan ruke recimo Zagrepčanima ili Slovencima. Imam dojam da je samo za ovog vikenda od ukupno dva milijuna Slovenaca koliko ih postoji, na otoku Pagu boravilo najmanje milijun i po!
Ozbiljno!

Stoga me i nije previše začudilo kad su nas naši domaćini u Mandrama zapitali: "Otkud vi Splićani na Pagu!?"
- Došli smo na "pozdrav proljeću"
- Znate, tako rijetko viđamo Splićane na otoku...



I zaista, ovo "paško proljeće", nagradilo nas je na najbolji mogući način. Iako nas je nekoliko puta kiša dobro poštrapala, nismo dopustili da nas takve tričarije ometaju u istraživanju paških horizontala, vertikala a bome i dijagonala.

Gotovo je nemoguće u samo jedan post utkati sve niti paške čipke i priznajem da se ovoga puta nalazim na velikim mukama, jer sam u opasnosti da umjesto još jednog brodopisa skribomanski naškrabam novi "Rat i mir".





No dobro, idemo u akciju, barem onako "natukničarski", jerbo ako ćemo u detalje – nećemo nikad!
Sam grad Pag, izuzetno mi se svidio, čist, prozračan, uredan, u svakom slučaju – čini mi se kao gradić "s mjerom", a imali smo sreću da smo uletjeli točno na smotru narodnih limenih orkestara koja se održala na glavnom trgu.









Što je na takvu glazbu imao reći časni starina Bartol Kašić nismo uspjeli doznati – samo se zagonetno smješkao...



Kao što već spomenuh, smještaj smo našli u mjestašcu zvanom Mandre, na jugozapadnoj, "zelenijoj" strani otoka, onoj koja gleda na otoke – Maun i Škrda najbliži, a iza njih Olib, pa moja Silba, nešto sjevernije Ilovik, Lošinj...

A kad smo već kod sjevernih obratnica, nismo propustili priliku da se zaputimo do najsjevernije točke otoka Paga – punte Luna, s koje se lijepo vidi otok i grad Rab, kao na dlanu. Najbliže punti se nalaze Tovarnele u kojima, čudna mi čuda, nismo zatekli niti jednog tovara ali zato u Tovarnelama more miriše kao rijetko gdje drugdje. Fan-ta-zi-ja!





U iznimne atrakcije otoka svakako spada i "Paški trokut", geološka pojava koja je još uvijek velikim dijelom zagonetna i tajanstvena tako da se najčešće povezuje s vanzemaljcima koji su navodno upravo ovdje sletjeli nekim letećim čudom prije mnogo, mnogo godina.



Zaista, upravo na prijevoju sa kojeg s jedne strane puca pogled na moćni Velebit a s druge opet na široku pučinu, nalazi se prilično čudnovata površina veličine kojih petstotinjak metara kvadratnih koja se drastično razlikuje od kamenog mora koji je okružuje. Istina, Paški trokut je isto tako satkan od kamena ali
ipak znatno manjeg u odnosu na okolne oštre škrape. Kako, zašto, čemu... ostaju pitanja za budućnost.





Biti na Pagu a ne kupiti pravi domaći sir, veliki je grijeh.
U Kolanu smo "naletjeli" na siranu obitelji Gligora.



Pored male sirane koja se zove "Sirena" nalazi se i najmirisnija prodavaonica na svijetu.
Čudo jedno!
Vjerujte mi, miris je toliko zamaman da jednostavno poželite svo to blago ponijeti sa sobom.
Paški sir, samo za vašu informaciju – otprilike 160 kuna po kilogramu, ali vjerujte mi - vrijedi svake lipe, to u stvari i nije sir, to je lijek!





Ako želite otok samo ovlaš poljubiti prošetajte njegovim plažama i rivama ali ako ga želite upoznati u njegovoj iskonskoj nutrini, tada se morate zaputiti u samo srce otoka. Sveti Vid, najviša je točka otoka Paga i naravno da nam je predstavljala izazov dok smo je ovako pogledavali s druge strane.
Uspon smo započeli iz Šimuna i na samom početku nam se činilo kako će to biti običan pisofkejk, ali staza se pokazala prilično zahtjevnom i lažljivom. Ipak, osjećajući kao da hodam biblijskom kamenom pustinjom, nisam zažalio niti jednog trenutka čak ni tada kad nam se činilo kako nam crkvica na vrhu bježi sve dalje i dalje kako smo joj bliži....
Čudnovato baš!









Svuda oko nas, umilno blejanje ovčica i janjadi. Ovnovi baš i ne bleje tako umilno, više nas gledaju onako prijekorno u stilu "što vi sada hoćete"





A mi u stvari ne želimo ništa posebno, samo doći na vrh i gledati ovakve prizore...





Da ne bi sve bilo bajno, divno i krasno, na otoku sam vidio i puno (previše čak) grozomornih prizora. To se prije svega odnosi na totalno podivljalu izgradnju užasnih apartmanskih zgradurina, posebice u Novalji i okolnim naseljima. Jednostavno – ne mogu shvatiti motive i razloge pohlepnih "investitora", ali ovako unakaziti djevičanski otok, zločin je koji će biti vidljiv stoljećima.
Graditeljski užas – doslovce...

U samoj Novalji željeli smo posjetiti stari akvedukt iz rimskih vremena ali smo na ulazu u muzej samo ugledali naškrabanu obavijest da je radno vrijeme od ponedjeljka do petka i to od devet do trinaest!???
Poala brale, lipoga li radnog vrimena....

Dobro, vjerujem da devedeset posto posjetitelja Novalje ne zanimaju rimski akvedukti i arheološke zbirke ali ipak...

Par kilometara od Novalje nalazi se plaža Zrće.
A-ha, već vas vidim, očekujete da izgadim Zrće na pasja kola.
He he, neće moći ove noći...

Znate, meni je Zrće sasvim OuKej!
Velika, u stvari ogromna plaža, čista, uredna, izvrsno održavana, sa brojnim sadržajima koji su od Zrća stvorili već pravu famu, gotovo kult.
I opet kažem, nemam ništa protiv, pa mladost se mora negdi "izbiskat"
Istina, sad još nije puna sezona, ali od onih milijun i po Slovenaca koje sam već spominjao, na Zrću ih je bio popriličan broj.





Na koncu, što još reći...
Otok Pag krije u sebi more jedinstvenih i fenomenalnih prizora, radi se zaista o nevjerovatno slikovitom otoku i ove plaže u Staroj Novalji su zaista ovakve, posebnog kolorita...





Otok Pag nikad nije poznavao palače, vile i dvorce, sve stare kućice su zbijene jedna do druge u nizovima kao da se žele ogrijati zajedno, tu se oduvijek živjelo teško i radilo mukotrpno. Upravo zato, već spomenute "apartmandžije", najblaže rečeno - nije ugodno gledati.

Na povratku domu svome, iskrcao sam na hard disk 1.3 gigabajta fotografija.
1.3 gigabajta zrnaca pjeska ili dijelića uspomena i dojmova.
Otok koji u mnogim svojim elementima djeluje gotovo nadrealno.
Mjesečev otok – vječni otok, otok – most, otok iskona, otok beskraja
Pag...





Intro-retro-perspektiva

01.05.2009.




Ne čudi se kad ti tepam more moje
I kad te ponekad zovem onako, bez jakog razloga
kao nije mi stalo,
ali eto
recimo slučajno...



Nespretno promrmljam samo da si mi daleko
kao da to i sama već ne znaš
ali eto
more moje
ti me bolje slutiš



I još se uvijek čudim
kako to da se tako lako slažu
more i zore
zore i gore
gore gore
a more dolje
a more bolje





Pa onda ti brodovi
blesavi
mali
dosadni
popišanci



šporkačuni...



I da
uvijek me je čudilo
zašto ne postoji škola
za jezik
morski
Zaista - kad te netko pita
Govorite li morski?



Ah da, kako da ne
govorim li morski
kakvo je to uopće pitanje...
govorim morski aktivno
iako znam da djelujem pasivno...





Razumjeti govor mora
sasvim je prirodna stvar
Otvoriti širom svoja čuvstva
Prisjetiti se djeteta u sebi



Slušati ga kako diše



Napuniti svoja jedra dobrim vjetrom



Zaplesati na vrhu vala



Biti jednostavno - sretan





U svakom trenutku biti moćno, ponosno i gordo
I za oluje



I za bonace



U smiraj dana



Usnuti s njim



I zato se ne čudi kad ti tepam more moje
I kad te ponekad zovem onako, bez jakog razloga
kao, nije mi stalo
More moje...

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>