Potaknut roditeljskim, ali i osobnim iskustvom s teškoćama vezanim uz poremećaj pažnje i koncentracije, ADHD ili kako se kod nas popularno kaže – hiperaktivnost, nastojim što pažljivije pratiti sve novosti i istraživanja na tom području, ujedno se nadajući kako će se neke stvari pokrenuti sa umrtvljene točke jer u svakom slučaju – nije dovoljno tek dijagnosticirati problem, mnogo je važnije – pronaći rješenje!

Moram priznati da je izuzetno ugodan osjećaj kada potvrdu nekih svojih vlastitih slutnji pronađeš u rezultatima istraživanja renomiranih stručnjaka, a takvo nešto mi se upravo dogodilo ovih dana. Naime, u njemačkom stručnom časopisu Ergopraxisu objavljena je studija koja pokazuje kako je upravo planinarenje izuzetno korisna aktivnost za djecu koja pate od tog poremećaja, kako onu malu tako i onu malo manje malu, da ne kažem – odraslu.

Suvremeni način života kojega odlikuje izuzetno malo kretanja i tjelesne aktivnosti, uz "plastičnu" hranu začinjenu aditivima svih mogućih vrsta, uvjetovao je da je sindrom ADHD-a, jednostavno "nabujao" tijekom proteklih deset-dvadeset godina.

Naravno, bio je prisutan i godinama ranije, ali tada bi svi obično mudro zaključili "dite ti je divlje", a danas eto imamo privilegiju pa baratamo brojnim stručnim izrazima ne bi li nam problem izgledao nekako "otmjeniji".



Zašto je planinarenje dobro?
Zbog mali milijun razloga, ali prije svega – djeci s takvim teškoćama potreban je- uspjeh!
Uspjeh, ma koliko na prvi pogled bio mali i beznačajan, pojam je koji oni na žalost, teško dostižu u svakodnevnom životu.
S druge strane, boravak u prirodi, kretanje koje nije kaotično već je usmjereno i planirano, savladavanje prepreka i teškoća snagom vlastite volje i mišića, a u isto vrijeme osjećaj zaštićenosti jer ni u jednom trenutku nisi sam, već u skupini koja te bodri i podržava, može imati izuzetno blagotovoran učinak.
Osim toga, penjanje pojačava sposobnost koncentracije, uočavanje mnogih stvari na koje u našoj svakodnevici i ne obraćamo previše pažnje i konačno – jača osjećaj povjerenja u ljude.





Ako mislite da je djeci od pet-šest godina pa i onim nešto starijima, planinarenje previše naporno – varate se. Nebrojeno sam puta na našim izletima vidio kako mi "iskusniji" stenjemo, lipšemo, otpuhujemo i prigodno kolutamo očima, djeca u isto vrijeme, kao da lebde iznad planinarskih staza.

Planinarenje ni u kom slučaju nije vezano samo za visoke planine i impozantne vrhove, naša zemlja srećom obiluje bezbrojnim mogućnostima penjanja za one "od sedam do sedamdeset i sedam", pa i šire od tog, naravno...
Kroz planine, brda ili gore, naći ćemo se doslovce u svom prirodnom okruženju, naučiti prepoznavati ljepotu u malenim detaljima, postati svjesni vrijednosti svakog živog bića.

Iako u planine možemo odlaziti u vlastitom aranžmanu, izuzetno je dobro učlaniti se u neko planinarsko društvo ili se barem posavjetovati sa onim iskusnijima jer slaba priprema takvih izleta može lako donijeti neželjene učinke.

Naša Hrvatska gorska služba spašavanja, organizacija koja zaslužuje ne samo pohvale već i prave ovacije, pripremila je nekoliko programa za hiperaktivnu djecu i vrlo skoro će krenuti i njihovo ostvarenje. Ne sumnjam da ćemo i mi «obični» planinari u svojim društvima pokrenuti nešto slično, u stvari – jedva čekam.

Bez obzira na ADHD ili neki drugi sindrom, planinarenje preporučujem doslovce – svima.



Iskreno ću vam reći – planinarenje je preporodilo moj život.
Neizmjerno me je obogatilo, darovalo mi je more lijepih doživljaja i uspomena ali ono što je najvažnije – donijelo mi je ljude.
Male-velike, predivne, fantastične ljude s kojima mi je druženje ostvarenje snova, lijek, najbolja terapija za dušu i tijelo.
Ljude, s kojima je tako lako naći zajednički jezik, makar i razmišljali na drugačije načine.
Sreća i zadovoljstvo nisu nedostižne stvari.

Stoga se nemojte ustručavati svako jutro pozdraviti sunce pa čak i ako je skriveno iza oblaka i reći sam sebi:
Danas je najljepši dan u mom životu.
Danas sam potpuno novi čovjek.