Kako kombinirati ljeto, more, sunce, pomidore i paštetu, sa planinarenjem i boravkom u prirodi?
Hm, da kako - vrlo jednostavno – potrebno je samo izlet započeti plovidbom trajektom, katamaranom ili već nečim sličnim jer naši otoci obiluju atraktivnim planinicama, brdašcima i brežuljcima, a ako pak prikupimo samo malo dobre volje, pentranje u ozračju velikog plavetnila, može nam donijeti obilje zadovoljstva.

Vođeni upravo takvom niti vodiljom, uputili smo se ovoga vikenda na otok Vis i to kao prethodnica ili izvidnica za pravi «veliki» izlet koji je na programu našeg planinarskog društva za mjesec dana, od 26. do 28. lipnja. Naša Nela Gustirna vrlo je ozbiljno prihvatila odgovorni zadatak glavnog vodiča a mi smo opet bili više nego zadovoljni novom avanturom. Kako su u posljednje vrijeme veoma popularne ženske ekspedicije, ovoga smo puta i mi odlučili slijediti najnovije trendove tako da sam se gle-čuda, našao sam-samcat među šest gracija, šest mojih princeza.
U ulozi Sherpe, naravno!
Vjerojatno već pretpostavljate kako mi nije bilo nimalo lako, ali trudio sam se iz petnih žila biti na visini zadatka.



Iz splitske luke izvela nas je prova staroga kova bijele ljepotica «Istre».
Istina, čitavim je putem bila malo čudnovato nakošena na livu bandu, ali dami u pristojnim godinama, nije uputno tražiti mane.

Putovanje brodom, u svakom slučaju, ima svojih posebnih čari.







Putem smo pozdravili Mrduju, Brač i Šoltu, pa uz Hvar i Paklenjake brzo doplovili do stare Isse.



Palme na rivi odmah nam daju do znanja da nas očekuje čista egzotika. Sretna je okolnost da Nela na otoku ima svoj autić pa je prebacivanje otprilike šesnaest tona opreme do baznog logora u Poselju bio pravi pisofkejk.

U Poselju ili Velom selu, staroj otočkoj metropoli, došli smo malo do daha uz pršut, sir i prigodne napitke pa smo osokoljeni novom energijom, pomno isplanirali slijedeće akcije a prva među njima, glasila je otprilike ovako – desant na uvalu Srebrenu!



Opijeni rajskim ugođajem Srebrene bajne, potiho smo počeli kovati urotu i potaknuti pobunu ne bi li šeficu Nelicu privolili na malo skretanje sa zacrtanog puta.

Ma... je li nam sutra baš neophodno triba penjat se na Hum?
Skuvat ćemo se, ispeć ćemo se, šufigat...
Oli nam ne bi bilo bolje ić opet na more!?

Svi naši vapaji ostali su neuslišeni – Nela je bila i ostala čvrsta i nepokolebljiva.
Ako ste se mislili kupat – može, ali samo nakon šta se popnemo na Hum i zapamtite dobro - sutra se ujutro dižemo u šest uri, nema nikome popusta, a sad prestanite grintat nego se uvatite posla – za početak skupite drva za gradeladu.

I šta'š se borit kad će te nagovorit...

Nakon šta smo skupili tri brimena šume, napravili smo đir do punte.
Ajme lipote!
Južna obala Visa otvorila nam se u svoj svojoj raskoši, eno na zapadu Biševa, a južno od nas obrisi Sušca, istočno su Lastovo, Korčula...

Ispod nas bešumno klizi jedrilica...



Mojih šest gracija kao nimfe s otoka Ogigije pozdravljaju posadu broda a jedan prasac da bi li prasac, uzvratio nam je pokazivanjem svoje gole guzičetine!

Mislim, stvaaaaaarno....

O ljudska gluposti, beskonačna li si...

No dobro, neće nas takve budale iznervirat, ma ko ih šljivi, ništa nam ne može ovaj dan pokvarit uap šuvari-vari, uap šuvari-vari...

Večer u baznom logoru... a šta da vam pričam...
Vatrica, gradele, gusti plavac, zafrkancija, mjesec, zvijezde, ahhh

Dan drugi započeo je upravo onako kako smo se i dogovorili – buđenjem u šest!
Još onako sneni i mamurni, pakiramo vazda preteške ruksake za polazak u logor broj dva koji se nalazi u Žena-Glavi.
Naša domaćica Lea pripremila nam je pravu osvježavajuću razbuđujuću kavu tako da smo naš uspon započeli čili, odmorni i nadasve prpošni. Kako nitko od nas nema iskustva sa stazom koja nas očekuje do najviše točke otoka Visa, uzeli smo onako ugrubo četiri sata za uspon i silazak.

Brzo smo se uklopili u dobro poznati ritam tako da unatoč velikoj vrućini nismo imali nikakvih problema, osim moje notorne alergije zbog koje sam prigodno kihnuo brat-bratu pedesetak puta.
Za otprilike sat i po vremena od Žena Glave, evo nas svih zajedno kod kapelice Svetog Duha, 587 metara nad morem.
Na žalost, brojni otočki vrhovi, u pravilu su zakrčeni raznoraznim antenama, radarima, čudnovatim postrojenjima teško dokučive namjene tako da to niti ovdje nije iznimka, ali je zato pogled s vrha jednostavno čaroban, opijajući, zapanjujući.





Nakon prigodnog domjenka na visokom nivou, vraćamo se prema moru ali ne istim putem kojim smo se penjali, već sada hitamo nizbrdo prema zapadnoj strani otoka, prema Komiži.



Omamljeni mirisima aromatičnog bilja, bez prevelike priče ali s puno unutarnjeg zadovoljstva, i ovoga smo puta suvereno «osvojili» Komižu. Eto nam ubrzo i našeg Šurkija kojemu nije bilo teško dopremiti ostatak naše opreme iz logora broj dva...





I ovoga puta sve nam se poklopilo na najbolji mogući način. Znam da vjerojatno zvuči malo uvrnuto, ali penjati se na vrh otoka po ovakvim vrućinama unatoč tome što je teško i zafrkano, zaista donosi more zadovoljstva.

Jer, nakon svega doživljenog – ona krigla hladnog točenoga piva ti djeluje na nepce kao najbolji šampanjac Dom Perignon, kupanje na plaži Gusarici ugodnije od bilo kakve plaže južnog mora, a ljudi s kojima sve to dijeliš postaju ti toliko dragi i bliski, ostajete povezani na teško objašnjiv način.





Našoj Neli skidamo kapu šta nije popustila na naša grintanja, jer u suprotnom – ne bi imali pojma šta smo propustili. Ovako je ispala savršena kombinacija – Nela, Issa, nellissima!

Možda sam više i dosadan sa ovim mojim putopisima u kojima sve ispadne divno, bajno i krasno – ali zaista su takvi, uostalom ko ne viruje neka nam se pridruži, pa neka sam vidi!
A šta ću vam više govorit...