I tako, dok još uvijek stojim bez riječi na ovom «svetom» mjestu, gotovo nepomičan, s nekakvom čudnovatom knedlom u grlu, jednostavno ne mogu dokučiti šta mi se događa, ali jedva susprežem suze da ne zaridam ko ljuta godina ovdje na vrhu planine uronjene i lebdeće iznad mora u isti mah, od nekog, do ovog trenutka, za mene potpuno nepoznatog, nedoživljenog osjećaja, od ganuća, od ljepote, od... nemam pojma čega...


Uhhh, zar je već prošla godina dana…

Prisjećajući se prošlogodišnjeg izleta na “sveto peliško tlo” i uspona na “najmanju veliku planinu na svijetu”, ove su mi se riječi ponovno nametnule nekako same od sebe pa me živo zanimalo može li još jedan uspon na isto mjesto, kod mene probuditi sličnu lavinu high-fly osjećaja...

Sveti Ilija, planina gromova, Zmijsko brdo ili Monte Vipera, kako ga god nazivali, u najmanju je ruku – neobično mjesto. Ne znam ni sam kako to objasniti ali «nečega» gore ima.
Definitivno ima!
Zato mu se tako rado i vraćam i nije me uopće trebalo posebno nagovarati, a pogotovo kad mi je kroz sivi labirint prostrujalo da ove godine još nisam pohodio niti jedan izlet s mojim matičnim društvom. Sramota, brate!
Pčelica se mora vratiti u svoju košnicu...

Iz Splita smo krenuli rano u subotnje jutro, nekoliko minuta nakon pet sati. Zamislite kakvi smo mi «luđaci», zanesenjaci i opičenjaci kad smo sposobni brutalno prekidati najljepše niti sna – zbog čega? Da bi se nekoliko sati truckali tarabasom i potom još čitav dan pržili na žestokom suncu?

Ma ne znate vi koji su to gušti...

Naša Sonja je bila jako zadovoljna što su se na izletu ponovno pojavile jake snage izgubljene generacije. I mi smo bili sretni što je Sonja sretna. I još smo bili smo sretni što su tu i Bigi i Gordan, Nela Gustirna, Mare Prekobrojna i njeno ljupko gipko djevojče i još mnogi dragi ljudi I svi smo bili sretni što smo svi sretni!

Nismo trepnuli ni okom, a već smo skokom bili u Putnikovićima, slikovitom selu u srcu Pelješca. Osim nekoliko zaseoka sa starim kamenim kućama, u Putnikovićima se nalazi i jako lijepa školska zgrada, izgrađena prema projektu arhitekta Igora Franića. Najbolji primjer kako se vrhunsko arhitektonsko djelo može realizirati čak i duboko u «bespućima provincije»



Početni dio staze vodio nas je makadamskim putem uz brižno održavane vinograde prema prvom cilju naše ekspedicije – vrhu Svetom Ivanu koji se izdigao 469 metara nad morem.
Čak smo izazvali pozornost nekoliko kornjača čančara koje su tom prilikom iskazale veoma visok stupanj zainteresiranosti invazijom skupine neobičnih svatova koji su barem za trenutak poremetili njihov mir.



Iako je ovaj uspon u prvom redu trebao poslužiti za zagrijavanje mišića i kao svojevrstan trening pred sutrašnji uspon na Svetog Iliju, nismo sumnjali da je Sonja za nas pripremila pravu poslasticu. I zaista, kad se popnete na vrh, oči zasuze a duša se napuni kad u jednom trenutku zasja veliko plavetnilo sa zelenim Mljetom s jedne, a tirkiznom lagunom Žuljane s druge strane.





Boje juga, boje kakvih nema ni u kakvim Photoshopovima...



Nakon kraćeg odmora i multilaterarnog skupa na vrhu, spustili smo se do mjestašca Žuljana. Osim rajskih plaža, dočekali su nas ljubazni domaćini koji su ovom prilikom otvorili kafić samo za nas.

Kako samo prija hladno pivo nakon planinarenja...
Savršeni spoj, k'o Black and Decker, utičnica i šteker, Renee i Renato, Ante i Tomato...



Nakon okrijepe duha i tijela, nastavili smo put prema Orebiću, točnije prema baznom logoru broj jedan. Postavljanje šatora, zabijanje klinova, prigodno beštimanje i preznojavanje, tipične su popratne pojave pri podizanju baznih logora. S obzirom na činjenicu da je ovaj naš bio smješten na nadmorskoj visini otprilike između dva i tri metra, usput smo morali paziti da nas ne strefi visinska bolest.

Predvečer smo se prošetali krasnim gradićem Orebićem. Putem smo sretali razdragane ljude, pjevače i plesače, političare i analitičare, jer kako smo saznali, upravo te večeri, održavala se svečana sjednica povodom dana općine.





U restorančiću koji se nalazi neposredno uz zgradu općine pripremao se obavezni domjenak. Naravno, mi o tome u prvom trenutku nismo imali blagog pojma, a kako je utjecaj debulece i punog mjeseca dosegnuo kritičnu razinu, privučeni magnetskom snagom miomirisa iz kužine, ušetali smo poput zombija na štekat restorana.
Dočekao nas vlasnik, sve nešto sumnjičavo gledajući i mjerkajući....

- Dobra večer
- Dobar večer, dobro došli, vi ste...
- Mi smo... mi smo gladni!
- Ho, ho, to vidim, ali čiji ste?
- Pa... kako čiji smo, mi smo naši! Planinari bome!
- Ali kako ste vi... mislim...
- Mi smo odlično!

Vidim ja da se on sve nešto premišlja, nije mu bilo jasno jesmo li predstavnici vlasti ili oporbe, ali nas i tako savršeno ne zanima taj njihov domjenak, dajte donesite nam nešto za čoknit.

Na svu sreću, gazdi i konobarima su se očito svidjele moje četiri gracije pa iako je za «normalne» goste, restoran bio zatvoren, nas su ipak propustili jer su vjerojatno zaključili da smo «naši»...Srića da nismo bili «vaši» ili još gore «njijovi»

Vrativši se do baznog logora, na plaži smo zatekli našu ekipu. Uz mirise mora ispod krošnje bora, okupani mjesečinom, sve je opet bilo kao nekad.
Samo nam je gitara falila...



U neka razumna doba, mudro smo zaključili kako je vrijeme za spavanac jer već u pet ujutro moramo skočiti na noge lagane.

Noć u baznom logoru, bila je prekrasna.
Vanja je pričala uspavanke.
Zlatka se smijala iako joj do smijeha nije bilo.
Ante se hrabro borio sa najezdom uholaža.
Gordan je bio izvrgnut cjelonoćnom napadu puževa-samoubojica!

No dobro, svi smo ipak preživjeli.
Osim nekolicine puževa i uholaža, naravno.



Nedjelja ujutro.
Buđenje u pet i pet.
Monte Vipera, čuvaj se, mi dolazimo!

Za razliku od prošle godine kad smo uspon započeli brodićem, ovoga smo puta ipak propješačili koji kilometar više, ali to za nas mlade i poletne ipak nije neki problem.
Uspinjemo se već poznatom stazom, u tišini, svatko sa svojim mislima. Već nakon sat vremena, kolona se prilično rastegla a kako osjećam da mi ovaj ritam baš i ne odgovara, pomalo ubrzavam naprijed. Ispred mene samo je Marjan, stari planinarski «mačak.»

Velika pogodnost ove staze preko Kabla je u tome što dobrim dijelom prolazi kroz borovu šumu, tako da smo barem donekle zaštićeni od prvih zraka žarkog sunca, ali ako je suditi po sparini, danas bi moglo biti pakleno.





Po izlasku iz šume i prelaska neugodnog sipara, već se nalazimo prilično blizu vrha, ali staza u ovom dijelu čak se počinje i lagano spuštati zaobilazivši najstrmiji dio. Marjan odlučuje opaliti prečicu pa kud puklo da puklo, ali ja se držim poznatog puta. Za svaki slučaj uredno klepetam planinarskim štapovima podsjećajući nadobudne poskoke kako bi bilo uputno da mi se sklone s puta. Pohvalno je što su oni to prihvatili bez velikog protivljenja pa do neželjenih susreta nije ni došlo. Ipak, bilo je ugodnih susreta s još ponekim dražesnim životinjama.



Ubrzo pristižu Irena, Vanja i Jakša koji su isto tako bili prebrzi za ostatak ekipe pa se zajedno uspinjemo još dvadesetak minuta do vrha. Iako je tek devet ujutro, sunce prži k'o ludo. Krema sa zaštitnim faktorom pedeset, samo što ne cvrči na koži. No dobro, bez muke nema nauke, koračamo konačno i na sam vrh.
Sveti Ilija gromovniče nebeski, evo nas opet kod tebe.

Iako lagana izmaglica donekle umanjuje doživljaj, a lipe još ne cvatu, sve je isto ko i lani.
To je to!
Savršeno...





Pogledi sa ovoga mjesta su fantastični a opet dobiješ želju da barem na trenutak zatvoriš oči i jednostavno se prepustiš osjećajima da te nose kao valovi....
Opijajuća ljepota...





Nedugo za nama dolazi i glavna kolona. Bez mnogo riječi, ali je zato na licima i te kako primjetan slavodobitni osmijeh.
S potpunim pravom, jer nije sve ovo baš tako jednostavno.







Naravno, ni u jednom trenutku ne treba smetnuti sa uma – kad si na vrhu, tek si na pola puta.
Spuštanje sa užarene planine isto tako zahtjeva dosta snage i koncentracije pa stoga lagano, korak po korak, nastavljamo prema moru. Ne vraćamo se istim putem kojim smo se penjali jer ne želimo propustiti «lebdeći» osjećaj iznad kanala. Korčula, Lumbarda, škojići, uvale...



Kako se spuštamo sve niže, noge postaju teže i teže. Vjerojatno zato da bi održale proporcionalan odnos muke i zadovoljstva.

A zadovoljstvo postaje ogromno kad nas kod samostana iznad Orebića dočeka dio ekipe koji se jutros baš i nije osjećao najspremnijim na ovu našu «ludost»
Razmjenjujemo misli, dojmove i osjećaje, sretna je okolnost što svi mislimo da smo izabrali pravu opciju.
Još samo malo zajedničkog điravanja po baznog logora i već nas očekuje raspremanje.

Uvijek mi je nekako tužan osjećaj kad se šatori raspreme, kad na onom mjestu na kojem je bio naš mali grad, preostane tek trava i ništa više. Kao da tu nikada nikog nije ni bilo. Jednostavno poželim ostati ovdje dugo dugo...

U Split smo se vratili umorni, ali neopisivo sretni.
Planinari i općenito ljudi koji se druže s prirodom, u pravilu nisu od velikih riječi.
U krajnjem slučaju, one nisu ni potrebne.
Nema tu filozofije.
Sve znamo.



Veliki pozdrav svim ljudima koji su sa mnom podijelili ovaj «Pelješac.»
I svima koji ste sada, barem za trenutak, bili zajedno s nama.