Opijen tišinom toplog svibanjskog popodneva, fjakasto gazim bos sa zavrnutim nogavicama pješčanim žalom jedne od tirkiznih peljeških uvala, pogledavam prema otočiću koji se presijava na suncu, pa iznenađen nekim neobičnim šumom koji dopire do mene, pogledam prema zelenoj punti iza koje se odjednom pojavi neki brzi, uski, šiljati brodić, a u njemu samo jedan čovjek i to ne za kormilom, već stoji uspravno i ponosno upravo po sredini broda i kako mi se približava shvatim da je to nitko drugi, nego glavom i bradom - Sandokan!?

Sjećate li se Sandokana?
O blože mili kako smo tamo nekih sedamdesetih ludili za njim!



Sandokan, malezijski princ i gusar nad gusarima, tih se davnih godina, nadasve hrabro i odlučno borio protiv britanskih imperijalista, a stotine njegovih vjernih suboraca oštrim bi mačetama i nekakvim praskavim pušketinama koje vjerojatno ne bi uspjele pogoditi ni dinosaura na pet metara udaljenosti, jurišali na mrske zavojevače nastojeći ih protjerati daleko, daleko, tako da se nikada više ne vrate u mirne vode Malezije.

Bujne samsonovske grive i guste crne brade, smaragdnih očiju iz kojih je isijavala strast na kvadrat, Sandokan je predstavljao oličenje borbe za pravednost i slobodu. Naravno, da sve to zajedno ne bi izgledalo previše krvavo i brutalno, u sagu o čojstvu i junaštvu provlačila se ljubavna priča između našeg glavnog junaka i zanosne ljepotice Marianne.

Sandokan, Sandokan...

Iskreno – detalja radnje gotovo se više i ne sjećam, ali vrlo dobro znam kako bi nedjeljom u dva, ulice naših gradova bile potpuno prazne jer smo svi gledali Sandokana.

Indijski glumac Kabir Bedi, u to je vrijeme dosegnuo planetarnu slavu, a mi bezbrižna djeca u jednoj zaboravljenoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu, bili smo svi redom očarani Sandokanom i Mariannom i zdušno smo navijali za njih.



Zavladala je prava sandokanomanija.
Nismo ih samo gledali na televiziji, ubrzo smo masovno počeli kupovati majice, pernice, olovke i gumice s likovima glavnih junaka. Sandokan je izvirivao iza svakog ugla, u svakom razredu bilo je najmanje dvanaest wananbe Sandokana, a tih je godina, upravo to ime bilo vrlo popularno u nekim romskim obiteljima...
Svi smo znali pjevati glavnu pjesmu a kako nismo znali riječi u originalu prevodili bi na naš način pa bi to na koncu ispadalo otprilike ovako:

Sandokan, Sandokan
Ka tigar se bori svaki dan
Sandokan Sandokan
Ima ženu i dicu i trosoban stan...


Često sam se pitao – kamo je nestao Sandokan?
Zašto nikada nakon tih sedamdesetih, nismo niti jednom uspjeli vidjeti reprizu?
Zašto se Sandokan nikada nije vratio?
Zar mu se nešto ružnoga dogodilo?

A onda se mislim...
Možda čak i bolje da nije
Vjerojatno bi ga danas gledali sasvim drugim očima, Sandokan bi u našim vremenima zasigurno bio tragikomičan, TV kritičari bi ga popljuvali i proglasili «trashom», a publika u eri novovjekih «šo-ova» ne bi ga niti primjetila...

Sandokan, Sandokan...
Živi i danas malezijski tigar
U našim sjećanjima
Na djetinjstvo
Na neke sretne dane

Na toplom žalu tirkizne pelješke uvale, opet sam imao deset godina...