Politiku ne volim, jer politika dijeli ljude.
Meni je matematika oduvijek bila puno draža, pogotovo umijeće traženje zajedničkog nazivnika u tim silnim diobama društvenih razlomaka.
Kažu da je politika kurva.
Ne znam, nisam se nikada bavio njome, a ona se umjereno bavila sa mnom.
Samo jedno znam - ko ne plati kurvu, plati likara, pa ti biraj...

Istina, neki vispreni likovi koji su nekada znali ovdje komentirati u mnogim su mi prilikama govorili kako o politici blage veze nemam i da sam, barem što se takvih tema tiče, potpuno OUT, ma šta god to značilo.

Ništa čudno, politika u ovom balkanskom blatu oduvijek je zaudarala na smeće.
A kad se smeće prevrće, smrdi još i više.

No isto tako, koliko god politika bila gadna, kurvanjska i smrdljiva, ne vjerujem u apsolutnu apolitičnost. Tko to može biti apolitičan?
Tko to danas sebi može dopustiti luksuz reći – ne zanima me?
Tko god razmišlja, tko god ima svoj stav – ne može biti apolitičan.

Ne želim pričati o političkim strankama.
Želim govoriti o ljudima.

Ljudi stvaraju politiku, politika stvara moć, a moć je vrlo ubojito oružje, pogotovo kad se nađe u rukama neodgovornih budaletina.

Takvi se u pravilu ponašaju poput slona u prodavaonici kristala, svaki njihov nezgrapan pokret iza sebe ostavlja krš i lom.

Na žalost, mi danas u Hrvatskoj živimo samo u prividu demokracije.
Višestranačje nije automatski donijelo demokraciju.
Dobili smo demo(n)kracija, vladavinu demona.

Vremena nam treba.
Još uvijek se učimo, što je dobro, ali uglavnom na svojim greškama, što je već manje dobro.

Zašto ovo uopće pišem?

Svjestan sam kako se nalazim u velikoj opasnosti jer ovo vrlo lako može imati prizvuk političkog pamfleta, ali jednostavno moram, jer je nama u Trogiru voda došla do grla. Bahadžije na vlasti pretvorile su stari plemeniti grad u provincijsku selendru, naseobinu koja danas ne sliči ni na grad niti na selo, užasnu gomilu nabacanih betonskih objekata bez ikakvog reda i smisla.
Siti smo obećanja kako će nešto jednog lijepog dana «biti», kako će se nešto napraviti «iduće godine» ili «uskoro» ili «samo što nije», siti smo toga da nam kao uspjeh svoje vladavine predstavljaju dobijanje lokacijske dozvole za novi most, heeeeej ljudi, bravo mi, dobili smo lokacijsku dozvolu!?????

Ljudi su dužni kazniti svaku lošu vlast bez obzira na to kakve boje bila, iz koje stranke dolazila, pogotovo na lokalnom nivou, tu nema potrebe drviti o ustašama i partizanima,
tu ne smije biti podjela na naše i vaše, recept je jednostavan – potrebno je raditi.
Krvavo raditi.
Ako za četiri godine nisi napravio ono što si obećao – zdravo, do viđenja kume, adio, nema više! Nema tu sentimenta!
Nema tu «dogodine», nema tu «uskoro», nema tu «samo što nije!»



Glavni kreator politike koja je dovela do apsolutnog sloma u Trogiru, zove se Vinko Brkan.
Osebujan lik.
On kaže da voli Trogir.
Ne sumnjam u to.
Ali ljubav zna biti jako varljiva.
I Mate je navodno volio Maricu pa je isto Marica postala Modrica.

Vinko Brkan je čovjek koji je, dopustit ću i tu mogućnost - možda čak imao dobre namjere.
No, isto tako znamo kako je put u pakao popločan upravo dobrim namjerama.
Na svu sreću, Vinko Brkan neće moći vječno šerifovati u Trogiru.
Gradu, kojem ni po svom ponašanju, ni po manirima, ni djelima, ni u kom slučaju ne pripada.
I to mu treba jasno dati do znanja.
Ne može više tako Brksi, dosta je bilo.
Ne samo dosta, već i previše!

Stoga danas apeliram na svoje sugrađane – zaustavimo brkanizaciju Trogira!
Krajnji je čas!
Nisam političar, nisam kandidat za ovo ili ono vijeće, nisam ni na kakvim listama, običan sam građanin, ali osjećam da nemam pravo šutjeti, jer ovaj grad nosim u srcu, nosit ću ga do svog posljednjeg daha i ne mogu više gledati kako pred mojim očima propada.