Evo me ovod, posli tri'est godin...

29.09.2008.

Listajući stranice prašnjavog i zaboravljenog albuma koji izlazi na svjetlo dana tek u rijetkim prilikama i pogledavajući na već pomalo izblijedjele fotografije iz nekih davno prohujalih vremena, obavezno sebi obećam kako ih moram što prije "pretvoriti u digitalni oblik" štono bi se kazalo modernim izričajem, jel... Isto tako, obavezno promislim kako bi bilo dobro barem nula-pet promila od svih onih fotki ispucanih tijekom posljednjih godina "oživjeti" na papir, jer mi je puno draži osjećaj pregledavati ih kad su "opipljive" nego li kad predstavljaju u puke kombinacije piksela na ekranu monitora.

I tako, gotovo uvijek zastanem kod jedne kod koje se obavezno pohvalim prijateljima, rođacima, manje ili više (ne)zainteresiranima: "Vidiš, ovo sam ti ja na vrhu Cincara, na dvi iljade i šest metara visine!"
Dok prisutna publika mudro kima glavom nesumnjivo iskazujući na taj način svekoliko divljenje mojim planinarskim uspjesima iz najmlađih dana, sjećanja me odvedu tridesetak godina unatrag. Krajem svakog ljeta kad bi svi već pomalo postali štufi mora, sunca, kupanja i ostalih radosti, obavezno bi otišli nekoliko dana našim "stojadinom" (ST-500-59) u posjet barbi Srećku i teti Verici u Livno. Moj barba Srećko, preciznije - tetak za one osjetljivije na točnu definiciju rodbinskih odnosa, mada je najveći dio života proveo u Splitu, odnosio se prema svom livanjskom kraju s posebnom ljubavi i žarom pa je tako malo-pomalo s tim virusom zarazio i nas ostale. Nije bilo dana kad ne bi odlazili na izlete, koji put prema Šujici i Kupresu, ponekad prema Glamoču, a vrlo često smo znali prohodati kilometre i kilometre po brdima oko grada. Pejzaži puni zelenila, šuma i proplanaka, valovitih livada i gorskih potoka bili su toliko različiti od naših uzmorskih, a kako sam već u to doba bio opsjednut vrhuncima - planinskim dakako, pod obvezatno i razno bih poduzimao diplomatske ofenzive s neizbježnim pitanjem:

- Kad ćemo se popet na Cincar?
- Na Cincar?- uzviknuli bi istovremeno svi kao da prvi put čuju moje pitanje
- Paaa, ove godine nemamo vrimena, ali dogodine ćemo sigurno..

I tako bi se često redale godine kad ne bi imali vrimena ili bi neka druga vrimena bila gruba, ali kako se upornost ponekad i isplati, jednog nam se ljeta konačno posložilo sve što se posložiti treba.



Za mene, tada mlađahnog i poletnog, taj uspon na više od dvije tisuće metara visoki vrh, bio je pravi pisofkejk kojega sam smazao u roku hića pa sam tako prije koji dan s primjetnom dozom oduševljenja prihvatio prijedlog naše "Žene od mota" kad je veselo kako samo ona to zna, zacvrkutala na telefon:

- Oćemo na Cincar u nedilju?
- Na Cincar!?
- E borati, oli nikad nisi čuja za Cincar!

U trenu mi je prošlo kroz glavu kako sam upravo sada ja onaj koji bi morao odgovarat sa "ove godine nemamo vrimena, ali dogodine ćemo sigurno", ali vremena za gubljenje više nemamo i odluka je donešena vrlo brzo, općim konsenzusom kako i priliči.



Glavna fešta na Cincaru, odvijala se prošlog tjedna, a kao glavni povod okupljanja više stotina pacijenata zaraženih planinarskim virusom bilo je svečano otvaranje novouređenog planinarskog doma "Kruzi". Iako nemamo ništa protiv veselica ovakvog tipa barem dok raštimani bend ne zajauče onu "sve je ona meni", odlučili smo za posjet slavljenicima jedan dan poslije. Mi smo ipak već zreli ljudi u godinama jeli, sportski nastrojeni dakako, pa bi nas možebitno preveliko izlaganje gurmanskim strastima spriječilo i ustvarenju našeg nauma a to je naravno - uspon na Dalmaciji najbliži "dvijetisućnjak".

Truckajući se dobrih četrdesetak minuta po živopisnoj makadamskoj cesti od predgrađa Livna prema planini, gotovo složno jaučući svakog puta kad bi "Plava ptica" doživjela neželjeni sraz sa izbočinama na cesti, prvenstveno vođeni navigacijom "po sjećanju" a zahvaljujući ponajviše metodama tipa "drž-nedaj", mogli smo odahnuti tek kad smo stigli pred novootvoreni dom. Nismo se još ni snašli a već nas dočeko Čeko!



Profesor Ivo Čeko, predsjednik planinarskog društva Cincar iz Livna, nije mogao skriti svoje oduševljenje našim dolaskom, pa uz malu ali neizbježnu primjedbu kako smo ipak zakasnili jedan dan, nije gubio vrijeme da nam stručno i precizno objasni svaki detalj vezan za gradnju doma. Naravno da je predsjednikovo izlaganje po dobrim planinarskim običajima popraćeno s degustacijom izvjesnih stimulativnih sredstava, a u međuvremeno je stigao i gospodin Kamilo koji nam je udijelio nekoliko korisnih interdisciplinarnih savjeta.







Mada je atmosfera u domu bila i više nego ugodna, vremena za bacanje i nemamo previše pa spremno bacamo ruksake na leđa i nakon tromjesečne stanke još tamo od Vaganskog vrha, naše gojze brzo hvataju pravi ritam. Kako smo već na visini debelo iznad naših domaćih mosorskih vrhova, zaključujemo kako smo bili ipak malo previše optimistični jer uopće nismo razmišljali da će nas ovdje dočekati znatno niže temperature. Uz prilično jaku buretinu koja nas šiba pravo u lice, zlokobni debeli i gusti oblaci koji su se nadvili nad vrhom "naše" planine, nisu nam davali puno razloga za optimizam. Ipak, napredovali smo malo-pomalo, lagano se uspinjujući po ogromnom planinskom platou.





Naviknuti već da nas na našim planinarskim pohodima prati uglavnom sunce, ne možemo se čudom načuditi zašto se oni tmasti i svakakvi nekakvi oblaci nikako ne razilaze, a za nevolju, bura postaje sve jača i jača. Moje tri gracije hrabro gaze, ali sudeći po izrazu njihovih lica, jasno mi je da nisu baš previše oduševljene ulaskom u mračnu zonu. Da nevolja bude još veća, oblaci su nam potpuno sakrili najviši dio planine tako da niti približno ne možemo odrediti koliko još imamo do cilja. Meni je posebno krivo jer imam osjećaj da smo prilično visoko i da bi vrh morao biti "tu negdje".

"Žena od mota" prva jasno i glasno kaže "dosta je bilo" a s njom se solidariziraju prva i druga pratilja. Kažem im kako nema nikakvih problema, neka nađu neko povoljno sklonište ako je to uopće moguće na ovoj vjetrometini a ja ću se popet još "samo malo" da vidim koliko bi nam još trebalo do vrha.





Naravno, kad ja kažem "još samo malo", to je prilično rastezljiv pojam, a ulaskom u same oblake, vidljivost se smanjuje na svega dvadesetak metara. Iako znam da radim nešto što se nikako ne bi smjelo, sam ulazim sve dublje i dublje u oblake predosjećajući da bi cilj morao biti blizu. Nekoliko stijena me zavaralo svojim oblikom, ali budući da u nekim stvarima imam slonovsko pamćenje, znam da imam jedan manji vrh lijevo pa onda moram po hrbatu desno nekoliko minuta. Temperatura je pala debelo ispod nule, bura zviždi ko mahnita, navlačim na sebe sve što imam, ali da pomaže - pa baš i ne!



Pri tome me začuđuju neobični snježni oblici na rijetkom raslinju koje može obitavati na ovako "divljim" visinama. Konačno izlazim na vršni greben, a sa sjeverne strane zapuhne me pravi pravcati orkan tako da se jedva održavam na nogama.



Za nevolju, veza mobitelom koja je uredno funkcionirala do prije koju minutu sad je tek sanak pusti. Spuštam se metar-dva niže u relativnu zavjetrinu i kroz oblak naslućujem kako se do vrha moram još penjati. Za divno čudo, kako dobijam na visini, bura postaje nešto slabija, ali je hladno uh uh uh. A ja pametan, bez rukavica...



Tražim onaj "moj" stup na vrhu ali vidljivost je pala na svega nekoliko metara.
Ništa, malo-pomalo, korak po korak, nailazim na nešto što bi trebalo sličiti na vrh, ali vidim da je stup srušen, tu je tek tuljak u kojem nalazim bilježnicu. Nema sumnje, to je to, na vrhu sam!



Evo me ovod, posli tri'est godin, evo me na mul...
Dobro ajde, nije baš mul, ma nije niti približno slično, ali ovo "tri'est godin" se slaže...



Taman zvoni mobitel, umjesto čestitke, dobijam "jezikovu juhu" od moje tri gracije koje su ostale nekoliko stotina metara niže. One više ne mogu čekat, počinju lagano sa spuštanjem...
Na brzinu smišljam opravdanja, "pucam" digitalcem okolo naokolo koliko se može, ništa od panorame i velebnih vidika ovoga put, trljam ruke da mi ne "otpadnu" prsti, a za nevolju sad mi nema druge, nego se moram slikat sam samcat...



Dakle, to je bilo to, nema vremena za promenadu na vrhu, bižim ća sa ove vjetrometine...
Nakon kojih desetak minuta spuštanja i kotrljanja konačno izlazim iz oblaka i preda mnom se pružila ona dobro poznata visoravan, samo mi sad izgleda sto puta ugodnija. Vidim u daljini njih tri, vide one i mene, sve je OK...



Sustižem ih kod jedne vrtače, jezikova juha se na moju sriću već ohladila, možda dobrim dijelom zbog toga šta je u mojem ruksaku ostala kompletna spiza...
Njami, njami, njami, dobro i ukusno izgledaju sendviči na ovoj visini, ali čim smo malo zastali, hladnoća je postajala sve nepodnošljivija.
Sad već dobro poznatim stazama, brzo se vraćamo do planinarskog doma na zadovoljstvo naših domaćina.

- Eto, sad kad ste se vratili, možemo bit mirni - zadovoljan je Kamilo...



Preostaje nam još samo topli čaj u domu, vani se polako već spušta mrak, vrime nam je...
Uz neizbježne pozdrave i dobre želje, opraštamo se od Ive i Kamila.
Sretno, dođite nam opet!
Doći ćemo, sigurno!

Na planinu se spustila noć...

Moćna Gomilica

27.09.2008.

U ono vrijeme kad je ludilo hodalo po Zemlji i dok je oružje zlokobno zveketalo, parafrazirajući zapjenjene šoviniste s one strane balkanskih gudura koji su uz obilatu pomoć alkoholnih para skvičali “Srbija do Karlobaga” a istovremeno kao njihov eho odjekivalo “Hrvatska do Drine” s ovih naših strana, šjor Antonio zvani Špigeta, miran i povučen čovjek koji ne bi ni termita zgazio čak i kad bi ga znao prepoznati, ubijajući dokolicu u prostorijama dobrovoljnog vatrogasnog društva, ničim izazvan ispalio je vrhunsku kampanilističku batudu – Trogir do Sućurca!

Sva je sreća da tada sredstva komunikacije za široke narodne mase nisu bila toliko razvijena kao danas, ali ne sumnjam da bi taj borbeni poklič vrlo brzo izazvao reakciju nekog slično rastrojenog mandrila s istočne strane Kaštelanskog zaljeva da moćno zagrmi odgovorom u stilu – Split do Štafilića!





Bilo kako bilo, trogirske i splitske plemićke obitelji, nekih su davnih godina sagradile na tom prostoru između dva grada ne samo sedam, već dvadesetak kaštela duž obala pitomog zaštićenog zaljeva koji je unatoč nadiranju i stalnoj opasnosti od osmanlijskih i inih osvajača, u to vrijeme zaista mogao nositi epitet “raja na zemlji”. Šteta što tada nije bilo turizma, pa su tek rijetki putnici namjernici poput znamenitog putopisca Alberta Fortisa krajem osamnaestog stoljeća mogli zabilježiti slijedeće: Od Mlinica kod Trogira pa sve do starinskih ruševina grada Salone, pruža se prekrasna položita obala Kaštela koju su zbog pitomosti pohvalili svi koji su pisali o ilirskim zemljama. Ovdje se loze i masline tako dobro goje da ovaj kratak pojas uska polja daje veći dio od trinaest tisuća barila izvrsna ulja i pedeset tisuća barila ponajboljeg vina. Kaštelansko primorje daje i podosta bajama, trista tisuća librica smokava i malo žita, ali ono nije najbogatija plodina ovog kraja. U ovom kraju živi kojih dvadeset tisuća stanovnika...





Prolazeći u ova naša vremena svakodnevno zapadnim krakom splitskog monstr-megalopolisa mogu samo zamišljati kako je izgledao ovaj kraj prije izgradnje cementara, željezara, betonara, Jugovinila, naftnih, radio-aktivnih i televizijsko-pasivnih bačvetina te nadasve, hrpetine užasnih pseudograditeljskih eskapada i otkliznuća koji su nekadašnji raj na zemlji pretvorili u bezličnu kaotičnu strukturu po mnogočemu sličnu slamovima južnoameričkih gradova kroz koje je najpoželjnije proći brzo i ne osvrtati se previše na ono viđeno…

Ipak, čak je i danas moguće, u trenucima kad malo zastanemo od ovog suludog ritma života koji nas satire i melje prodavajući nam istovremeno iluziju kako nam je dobro, samo što mi to baš i ne shvaćamo, spustiti se do same obale i pogledom potražiti tragove života i arhitekture nekih davnih vremena.



Kaštel Gomilica, za moj pojam zasigurno je najljepši u toj bisernoj niski kaštela, dvoraca i utvrđenih bedema, a tko zna, možda dobrim dijelom zbog činjenice kako ga nisu sagradili ondašnji feudo-tajkuni, već splitske opatice benediktinskog reda u prvoj polovini XVI stoljeća na otočiću uza samo kopno, u prvom redu za zaštitu svojih posjeda. Kameniti otočić, točnije rečeno –ispresjecani stjenoviti greben, zvao se Gomile, pa je po njemu čitav kaštel i dobio ime – Gomilica!





Utvrđeni Kaštilac pružao je utočište i sigurnost tadašnjim stanovnicima a kameni mostić preko kojeg se dolazilo pred sama vrata ostao je sačuvan i do naših dana. Unutrašnjost Kaštilca danas je u prilično zapuštenom stanju, a pomalo apsurdna činjenica kako je unatoč svome položaju na samoj obali, još uvijek malo „vanka ruke“ čak i nije toliko loša, jer u protivnom ne sumnjam da bi ovakva dražesna građevina zasigurno upala u štraloćavo oko nekog „vlastelina“ iz XXI stoljeća i u hipu stvorila ideje o nekakvim kockarnicama, noćnim klubovima i tko zna čime još sve ne.





Sjeta odlazećeg ljeta, obojala je ovih kasnorujanskih dana čitav Kaštilac ponekim neobičnim bojama, a mene još jednom uvjerila koliko se ljepote može naći u našoj neposrednoj blizini, pa usprkos svoj svojoj minijaturnosti, siguran sam kako se ovdje radi zaista o moćnoj Gomilici!





A za ne falit, još samo da spomenem i ovo - teta Filomena zvana File, sestra od našega trogirskog šjor Antonija zvanog Špigeta, udala se jedne davne lipe subote pogađate već – baš u Kaštel Gomilicu!







Bitka za zelenilo u moru sivila

26.09.2008.

Park aristokratske obitelji Garagnin-Fanfogna u Trogiru, kojeg se u stručnim krugovima smatra najstarijim botaničkim vrtom u Hrvatskoj, već je bio «na tapetu» ne samo na ovim «bložnim» stranicama, ali na žalost ne zbog njegove povijesne, hortikulturne i opće vrijednosti već zbog toga što taj park već desetljećima stoji zaboravljen, zapušten i devastiran, što nikome razumnome ne ide u glavu budući da se park nalazi gotovo u samom centru, tek stotinjak metara udaljenosti od povijesne jezgre i kao takav bi po svakoj logici trebao predstavljati izuzetnu atrakciju grada koji se voli diči svojom tisućljetnom kulturom.

Nije mi namjera danas ponavljati činjenice koje sam iznio u tom postu, jer bi naposljetku ova priča ispala tužna gotovo kao tužna pjesma o keruši i njenih sedam malih kučića, ali eto, počele su se događati neke stvari koje ipak zaslužuju pažnju i kako bi rekao naš prijatelj Galileo - «ipak se kreće».

Upravo na primjeru «Garanjinovog vrtla» najbolje je vidljiva nelogičnost i apsurdnost nekih propisa i birokratskih zavrzlama koji bi se najkraće rečeno mogle svesti na slijedeće pitanje: «Kako od hortikulturnog objekta najviše vrijednosti napraviti neprohodnu džunglu, idealno sklonište za pijančine, pse lutalice i one nesretnike koje su neplanirano pritisnuli probavni problemi?
Odgovor je jednostavan – «Zaštitite ga!»

A ta «zaštita» (u navodnim znakovima naravno) po našim lijenim birokratima očituje se u tome da grad Trogir i njegovo komunalno poduzeće nemaju ovlasti za održavanje ovog parka već se o njemu mora brinuti «Javna ustanova za upravljanje zaštićenim prirodnim vrijednostima na području Splitsko Dalmatinske županije”. Kompliciran naziv, nema šta!

Točno i netočno u isti mah, ajde recimo da je to – djelomično točno!
U stvari, točno je za one koji ne žele da se stvar pomakne s mrtve točke pa imaju idealan izgovor za svoje ne-djelovanje.
Apsurdno je to da zaštićena područja vremenom postaju «zaboravljena područja» i vrlo brzo dolaze u stanje u kojem se svatko neupućen pita «pa čekaj, zašto je ovo uopće zaštićeno?»

E sad, zašto sam se opet zakačio za ovu priču?
Znate moga prijatelju Stipu, bilologa, zmijologa, ekologa, planinara i mnogo još toga?
Ma kako ne znate, ne budite smišni...

Dakle, taj moj, odnosno «naš» Stipe odnedavno radi kao stručni suradnik upravo u spomenutoj «Javnoj ustanovi za bla bla bla» i već od njegovog prvoga radnog dana, maksimalno sam ga utlačija pitanjima i optužbama na račun zaštićenih područja u mome gradu, a to je osim Parka Garganin još i ornitološki i ihtiološki rezervat Pantan koji se nalazi u sličnom stanju.

Kako često razgovaramo o tome, eto sad znam kako ta famozna «Javna ustanova» na koju nas redovito upućuju lokalne dangube udobno smještene u proračunske fotelje, ima svega jedanaest zaposlenih i to mahom profesora, visoko stručnih ljudi kojima nije u opisu radnog mjesta da vuku karijole, maškline i lopate, već da svojim stručnim znanjem pomognu pri održavanju svih zaštićenih objekata na području Županije, a njih nije mali broj – čak četrdeset i sedam! Naravno da se pitanje nameće samo od sebe – kako jedanaest ljudi mogu održavati toliko zaštićenih prirodnih područja!?
Nikako!



Naravno, «naš» Stipe nije niti malo kriv za takvo stanje, ali bez obzira na to, moj presing po blogersko- prijateljsko-planinarskoj liniji je vjerovali ili ne – urodio plodom!

Kad se male ruke služe, sve se može, sve se može, ali kako ovdje dva metra od mora nemamo ni vlaka ni snijega, ovu retro-funky poskočicu možemo iskoristiti za neka drugačija zbivanja.
Dobra volja je najvažnija
Male vrijedne ruke donijeli su sa sobom učenici i profesori Pete gimnazije iz Splita koji već dugo surađuju s «Javnom ustanovom za bla bla bla» pa tako u okviru izborne nastave iz biologije redovno sudjeluju u akcijama čišćenja i održavanja zaštićenih područja. Tako im ove subote nije bilo previše teško skoknuti di Trogira, zasukati rukave i barem malo ublažiti katastrofalno stanje u parku. Naravno, sve pod nadzorom «našega» Stipe i njegove kolegice Marijane.





U nekoliko sati rada, tridesetak gimnazijalaca napunilo je veliki kontejner svakojakog smeća, granja, trave i tko zna čega još sve ne, pa je park nakon toga jednostavno – prodisao...
Naravno, ova akcija tek je kap u moru svega onoga što bi se još trebalo napraviti, a u svakom slučaju ne bi bilo loše da se slijedećeg puta pridruže i sami Trogirani.
Međutim, održavanje zaštićenih područja ne može se tek tako prepustiti dobroj volji pojedinaca, udruga ili škola. To je u svakom slučaju pohvalno, ali na duge staze ne fukcionira.



Zašto trogirsko komunalno poduzeće ne bi moglo održavati ovaj park kao i sve ostale gradske parkove koji su inače u dobrom stanju? To što je park Garanjin u ingerenciji «Javne ustanove» ne bi trebala biti prepreka već upravo suprotno – to je mogućnost za stručnu pomoć! Uostalom, dobiti, bolje reći - obnoviti takav atraktivan prostor u centru grada, bio bi pogodak «u sridu» i na dobitku bi bili svi – i građani i turisti i slučajni prolaznici.
Prema tome, niti jedan gradonačelnik niti gradski pročelnik, predstojnik, sam vrag zna kako li se sve ne zovu, ne bi ni u ludilu smio govoriti – «to nije naše!»
Doduše, kakvih smo se sve njihovih gluposti do sada naslušali, ništa me više ne čudi...



Nakon završene akcije, vjerovali ili ne, nismo išli na jiće i piće, već smo zajedno sa Stipom i Marijanom obišli sve ostale zaštićene objekte u Trogiru i Kaštelima – Pantan, staru maslinu u Štafiliću, park hotela «Palace», park dvorca «Vitturi» u Lukšiću i osam stoljeća stari hrast u Kaštel Gomilici. O svemu tome možemo neki drugi put, jer svaki od ovih lokaliteta zaslužuje poseban post, ali da su se stvari zakotrljale u pravom smjeru (neću uobrazit da je to zbog moga navaljivanja, Stipe je zaslužan thumbup), dokaz može biti i slijedeća akcija koja će se održatii već sutra, u subotu i to na Pantanu!



Odakle vam pravo

24.09.2008.


Mediji u Hrvatskoj sve me više podsjećaju na one nesretnike koji satima kopaju po smeću ne bi li pronašli kakvu odbačenu plastičnu bocu vrijednu 50 lipa i pri tom se ne libe isprevrtati čitav kontejner natrag na ulicu. Njezino veličanstvo zvano «vijest koja se prodaje» postala je glavni cilj i najbitniji razlog postojanja ne samo medija sa zavidnom količinom žutila i šarenila već i onih koji su do jučer slovili kao «ozbiljni».

Sijedeća priča počinje relativno bezazleno prije dva dana kada je objavljeno da je šesnaestog ovog mjeseca u splitskom KBC «Firule», preminula 22-godišnja studentica iz Zadra. Kao glavni uzrok smrti spominje se plućna embolija koja je nastala (navodno!?) kao posljedica uzimanja kontracepcijskih pilula «Yasmin». Također je objavljeno kako se u istoj bolnici nalazi još nekoliko pacijentica sa sličnim simptomima.

Jučer su tu vijest poput papagala prenosili doslovce svi, stvarajući od neprovjerene činjenice tipa «čula-rekla-kazala» histerični senzacionalizam. Slušajući vijesti na Radio-Splitu koje su se iste i iste ponavljale svakog punog sata, i sam sam počeo osjećati slične simptome premda nikada u životu nisam uzimao kontracepcijske pilule. Pri tome me posebno nerviralo što se uporno provlači vijest kako se «nagađa» da je plućna embolija izazvana korištenjem već spomenutih pilula. Bez obzira na to što je ravnatelj KBC jasno izjavio kako se ta «nagađanja» ne mogu potvrditi, kao i da je potpuno netočno da se u bolnici nalazi još nekoliko pacijentica sa sličnim simptomima, vijesti se nisu mijenjale....

Nagađa se!?
Tko to nagađa?
Od kada to gradske ćakule postaju relevantne činjenice?
Ali, priča je krenula...

Ono što je najgore u svemu tome jest činjenica da se kroz sve te vijesti uporno provlači ono «22-godišnja studentica iz Zadra». Doduše, ne navodi se ime i prezime, ali za onoga koga zanima, nije teško doći do tih podataka.
Zašto se ne iskazuje pijetet prema žrtvi?
Nesretna djevojka je izgubila život i od svega, najmanje je zaslužila da je sada «razvlače» po svim medijima ulazeći doslovce u njezinu intimu. Neke reporterske ekipe, čak su bile toliko drske da su zakucale na vrata stana njezine obitelji u Zadru i tražili izjavu uplakane majke.
Zašto!?
Jer majka nije dopustila obdukciju!
Do koje granice može ići njihova bešćutnost?

U medicinske uzroke i razloge ne želim i ne mogu ulaziti, jer se u to ne razumijem. Očito je kako je plućna embolija jedna od mogućih negativnih pojava uzimanja tih tableta, ali zašto se u svemu ovome ne poštuje dignitet žrtve? Ako se već i željelo objavljivati ta famozna «nagađanja» kao relevantnu vijest, zašto se u tom slučaju nije moglo govoriti samo o «pacijentici», ne ulazeći u daljne detalje. Naprosto me čudi kako nisu ušli još dublje u problematiku, pa pitali za mišljenje i neizbježne susjede, ali tko zna što nas još očekuje...
Ni trunčice suosjećanja...
Odakle im pravo?

Još jedna vrhunska glupost koja se ovih dana mogla vidjeti odnosi se na priču o dvjema maloljetnim djevojkama koje su pobjegle od svojih domova u Sisku, pa su nakon nekoliko dana, na svu sreću, žive i zdrave pronađene u Šibeniku. Kao maloljetnima, slike njihovih lica su zamućene, ali ispod tih istih slika, jasno se navode njihova puna imena i prezimena kao i slike i izjave roditelja!?

Pa mislim, tko tu koga?



Na Krupi Kudin most

22.09.2008.


Da je znanje krhko, svi smo manje-više dokučili, doduše neki prije a neki kasnije, ali unatoč svoj svojoj krhkosti nikad nam ne bi trebalo biti teško čvrsto zgrabiti znanje i tražiti puteve do njegove veličanstvenosti, pardon – krhkosti, jer kako god okrenuli – mnoge stvari nisu onakve kakve nam se na prvi pogled čine, pogotovo kad shvatimo da se u i takvom naoko krhkom znanju krije – moć! Pa eto, iako sam iz zemljopisa ili geografije kako vam god drago, u osnovnoj i srednjoj nizao sve same petice, (ah moja usta hvalite me, kad nitko drugi neće...) moram priznati da su moje dosadašnje spoznaje o rijeci Krupi stajale na prilično nestabilnim da ne kažem – krhkim nogicama. Ipak, donekle me tješi činjenica da većini mojih sugovornika na tu temu također nije bilo jasno,o kojoj uopće Krupi govorim, radi li se tu možda o općepoznatoj Kupi ili možda Bosanskoj Krupi ili nekoj tuči, gradu, selu ili zaseoku...

Ništa čudno, makar sam prilično uvjeren da je i u ovom slučaju riječ o svojevrsnoj zavjeri šutnje, jer se iza nevelikog toka dugog svega desetak kilometara nepobitno krije jedna od naših najlijepših rijeka.

Neuspješno tražeći Zrmanju prije otprilike godinu dana, ali ipak utješen i naravno osokoljen velikim «otkrićem», makar iz drugog pokušaja, bilo mi je prilično čudno kako to da zelena ljepotica Zrmanja nekoliko kilometara uzvodno od Obrovca djeluje tako raskošno i bogato a eto, u gornjem toku izgleda više kao gorski potočić. Stoga i nije trebalo biti isuviše bistar da se skuži kako Zrmanja očito ima neki moćan pritok «sa strane» koji joj daje dodatnu snagu i zeleni pigment.

Pogledavajući na svemoćni Google Earth, upravo se riječica Krupa prva našla na listi osumnjičenih, stoga nam se cillj za ovonedjeljni put u nepoznato nametnuo sam od sebe – idemo na lice mjesta provjeriti o čemu se tu radi... Auto karta je spremna, karta Parka prirode Velebit također, krećemo
najprije A-1 Dalmatinom do Benkovca, pa preko Karina i Kruševa do Obrovca, ali ovaj dio nam je već poznat pa produžavamo dalje do Kaštel Žegarskoga u kojem se nalazi mostić preko Zrmanje.





Put nas vodi dalje prema manastiru Krupa koji se smjestio kilometar-dva nizvodno od samog izvora istoimene rijeke, na rubu pitomog polja omeđenog sivim i krševitim brežuljcima. Ipak, kilometar prije manastira skrećemo desno prema zaseoku Mandići, kako bi pronašli i sam izvor Krupe. Na žalost, ploče na kojima su nacrtane mrtvačke glave sa zlokobnim natpisima «U ovom području prijeti velika opsanost od mina», u trenu su nam odagnale planove o bezbrižnom tumaranju okolo-naokolo, pa smo se za ovu priliku morali zadovoljiti pogledom na ove dražesne bačvice koje se «stanjavaju» u bistroj izvorskoj vodi.



Vraćamo se natrag do raskršća i spuštamo do manastira Krupa, sagrađenog u 14. stoljeću, koji je do današnjih dana ostao jedan od naznačajnijih vjerskih i kulturnih spomenika pravoslavnog stanovništva u ovom dijelu Hrvatske. Svjestan sam u kakvim traumatičnim poslijeratnim vremenima živimo, ali sam isto tako uvjeren kako bi bolje upoznavanje kulture i običaja dojučerašnjih smrtnih neprijatelja, svima i te kako dobro došlo.









Nismo kucali na vrata manastira jer još nije otvoren za posjetitelje, a na prostranom izletištu u neposrednoj blizini zatekli smo tek dvoje Poljaka očito sličnog avanturističkog duha.

Zavojitom cestom krećemo dalje prema raštrkanom selu Golubiću u kojem na jednom proširenju sasvim slučajno primjećujemo vidikovac a sve opet zahvaljujući onim «našim» Poljacima koji su se tu zaustavili prije nas. Dok Poljak, nazovimo ga Pavel za ovu priliku, u kratkim hlačicama drhturi na buri koja se mahnito spušta s ogranaka južnog Velebita, a njegova draga ga zdušno sokoli, mi sasvim nezainteresirani za Pavelove muke, uživamo na mjestu s kojeg puca fantastičan pogled na kanjon Krnjeze, još jednog krškog fenomena, riječice koja izvire u dnu šezdesetak metara duboke spilje i koja se nakon nepunih sedam stotina metara toka ulijeva u Krupu. Naravno, ne vidi se sve to s ovog vidikovca, ali pogled je u svakom slučaju vrijedan zaustavljanja. Jedino mi ovo «Krnjeza» nekako para uši, pa brate, mogli su smislit neko atraktivnije ime, ali eto, nije moj posal pa se neću mišat...





Atraktivne, čak malo i zastrašujuće litice kanjona, za nas inficirane planinarskim virusom, kao da pozivaju da se spustimo, ali to ćemo ipak ostaviti za neku drugu priliku, jer se naš današnji cilj ekspedicije zove - Kudin most. Još jedno neobično ime, nije mi za sada poznato tko je ili što, bio ili bila Kuda, ali nema veze, putokaz sa ove naše «glavne» ceste pokazuje nam da smo na dobrom putu. Koji kilometar uske asfaltirane cestice pa još par stotina metara makadama i na stablu pored zadnje kuće u selu ponosito stoji tabla na kojoj između ostaloga piše kako do našeg mosta ima još svega dvadesetak minuta hoda.

Dok ostavljamo ruksake u autu i uzimamo samo neophodne stvari, eto nam opet Pavela i njegove drage! Iako ne sumnjam da bi mu malo kretanja po friškoj ariji izbilo onu smrzajicu u kostima, Pavel i njegova draga ipak odustaju od pješačenja i vraćaju se natrag u toplinu autića svoga...

Iako se bura već prilično razmahala, mi našu toplinu akumuliramo zahvaljujući pogledima na kanjon Krupe koji sa svakim novim korakom postaju sve atraktivniji. Tek se sad rijeka Krupa otkriva u potpunoj raskoši. Zellena dolina u kojoj vijuga rijeka nasuprot surim liticama kanjona...









Neposredno pred samim ciljem, iza litica primjećujemo ušće Krnjeze u Krupu nakon kojeg se počinju stvarati sedrene barijere zvane «deveterac» a koje završavaju s proširenjem ispred samog mosta.









Ovo «most» ipak ne treba shvaćati doslovno iako se radi o pravom remek-djelu mostogradnje u minijaturi. Kudin most sastoji se od dvanaest lukova koji su izgrađeni od sedrenih blokova a sami lukovi su međusobno povezani kamenim stupovima.





Naravno da uz ovakve građevine obavezno dođe i neka legenda, a ova naša kaže kako je ovaj most podignut u ime ljubavi između mladića i djevojke koji su živjeli na suprotnim stranama kanjona. Djevojka se nikako nije usuđivala prijeći rijeku Krupu pa joj je mladić izgradio most. Naravno da su nakon toga sretno živjeli do kraja života, ako kojim slučajem još i danas ne žive...
Eh šta ti je ljubav...



A kad smo već kod ljubavi i ljepote, mislim da vam ne moram posebno isticati kako se ovdje radi o gotovo netaknutom dragulju prirode, za mene gotovo ravno nekom senzacionalnom otkriću. Čitavo područje oko mosta je toliko slikovito da se teško može opisati riječima. Mogu samo zamisliti kako je ovdje krajem zime ili početkom proljeća kad rijeka nabuja!







Danas smo otškrinuli tek djelić ljepote rijeke Krupe, ostalo nam je još mnogo toga za otkriti neki drugi,
treći, pa i četvrti put. Naravno – pojačani udarnim postrojbama eko-hedonista i ostalih simpatizera koji su se, nezahvalnici jedni, razbižali okolo ka rakova dica nakon ljetne stanke pa ih zato obavezno moram dovest u red i to u roku hića!



Barem sam siguran da me niko više neće pitat slijedeće pitanje (ako budem polaga ispit za osnovnu školu):
- Jesi li čit'o post «Na Krupi Kudin most»?
- Ma šta čito!? Šet'o po njemu...

Nastavak s Anom Karenjinom - neki drugi put...



Skidajmo se do gola

19.09.2008.

Sjećate li se Andreje Šipek?

Andreje who!?
Ma kako se ne sjećate!
Andreja Šipek, zasigurno je prva djevojka koja je postala neupitna zvijezda «stvarnosnica» na ovim našim prostorima stisnutim između brdovitog Balkana, ravne Panonije i Jadranskog mora. Predstava za široke narodne mase koje su to doba prije pojave Severine, znale baratati internetom, zvala se «60 sati» i kako joj samo ime kaže, cjelokupna radnja se odvijala tijekom dva i po dana u stanu spomenute gospodične, tadašnje studentice zemljopisa.
Radnja vrlo zahtjevna - Andreja čita, Andreja kuha, uči, gleda televiziju, odmara se...a publika na internetu sve to marljivo prati i bilježi. Wow, kakav atraktivan scenarij!

Međutim, sve je to bilo tako-tako, nakon početnog zanosa, poneki neodgovorni pojedinci već su počeli izražavati svoju sumnju u zanimljivost i smisao takvog projekta, ali nesumnjivi forte fortissimo čitavog «šoua» dogodio se u trenutku kad je Andreja krenula u kupaonicu na tuširanje. Internet mreža tada je doživjela prvi potres zbog preopterećenosti sistema, gotovo čitava «umrežena» mužjačka populacija, u stampedu je nagrnula na Iskonovu stranicu samo da može «u živo» gledati rasprskavajuće mine, pardon – kapljice vode koje su se slijevale na obnažene Andrejine grudi.

Slijedećih dana, to je famozno tuširanje, u principu ništa neobičnije od svih naših svakodnevnih, postalo top-tema svih razgovora, Andreja je dobila svojih petnaest minuta slave, autori projekta su zadovoljno trljali ruke, a oni pronicljiviji su tada došli do slijedećeg zaključka – svi smo mi ćiribimbaši!





Šta je to toliko zanimljivo u otkrivanju tuđe intime, sam vrag će ga znati, ali očito je da se tom sirenskom zovu samo rijetki mogu uspješno odupirati. U ovih sedam-osam godina, sve naše vrle dalekovidnice s nacionalnom koncesijom, pokupovale se sve moguće licence za nove i nove stvarnosnice i to se marketinški gledano – pokazalo kao pun pogodak. Koliko god se mi s gnušanjem i gađenjem ograđivali kako «to nas ne zanima», kako je sve to «odvratno i degutantno», neosporna je činjenica da ljudi to jednostavno – vole!

U međuvremenu, mnogi su shvatili kako se, samo na prvi pogled jednostavno i bez puno truda, može postati «zvijezda» koju će svi prepoznavati na ulici, tražiti autograme, pozivati na «glamugrozne» prijeme, partije i sve ostale moguće «evente», barem do početka nove sezone s nekim novim likovima i budućim zvijezdama.

Moram priznati da televizijski producenti izvrsno obavljaju svoj posao jer su nove «stvarnosnice» sve pikantnije, intrigantnije, surovije i pogibeljnije za njihove sudionike. Ne doslovce naravno, iako me zaista ne bi začudilo da se već u skoro vrijeme pojave i prve žrtve
Reality-revolucije.

U kojem pravcu i dokle će sve to ići, postoje li uopće granice intime, kako one voajerske tako i one egzibiconističke, teško je pretpostaviti, ali meni je u ovom trenutku najzanimljivije do kada će postojati zanimanje javnosti da sazna zašto Pero krišom oblači donje rublje svoje žene, je li Barica izgubila nevinost na traktoru, kombajnu ili pak bunkeru iz drugog svjetskog rata, koliko je klamerica ukrao Đuro iz svoga ureda, kakvu tehniku koristi Matija pri kopanju nosa i još mali milijun sličnih «zanimljivosti».





Pa eto, budući da je došlo takvo vrijeme, razmišljam zašto se i sam ne bih priključio ovom surfanju na valu «iskrenosti» pa možda jednog lijepog dana otkrijem svojim vjernim čitateljima da sam ja u stvari – gay!!!
Neka vas ne nikako zavaravaju činjenice da sam svakodnevno okružen ženama, to mi je i tako samo paravan! Ko zna šta se događa iza paravana!?
Uostalom, sa ženama i tako razgovaram samo o temama poput prednosti i mana trendi Fendi torbica, skupljanju salveta ili svladavanju tehnike origamija kao i najbezbolnijim načinima depilacije i friziranja intimnih zona....
Eto, sad se slobodno mogu posvetiti pletenju i kukičanju...





Kava kod Tatjane M.

17.09.2008.


- Poala brale šta ti guštaš! – zaustavija me jučer isprid škverske kapije moj vjerni Sancho Shansa, jedan od rijetkih likova u našem malom mistu koji priznaje da tu i tamo pročita moj blog
- Ma di guštam, kako guštam, vidiš da sam iza žice? – pravim se ka ono malo blesav.
- Aaa, vidim ja sve, ništa mi ne moraš pričat, uvik su u điru neke peke, gradele, pa oni niki konobing, kanjunjing, šta je sve ono...
- E, znaš, ma ne bi ja, ali šta ću kad mi je takav horoskop...







Posli sam se sitija kako mome vjernom Sanchu Shansi nisam dospija reć kako nema pravog guštanja bez barem male doze patnje, gušte triba zaslužit, nije to baš samo tako jednostavno, peking, gradeling, kumpliring, vino, gitare i tako dalje...

Nisu gušti uvik daleko, triba ih samo znat pripoznat.
Eto, ka da nije gušt ostat nediljom ujutro malo duže u postelju!?
Gušt je, kako da nije, pogotovo ako si se čitavu prošlu noć gingolava na valovima, borija s krvoločnim komarcima, rastiza konope, tende, šatorska krila da se sve ne smoči od kišurine...

Tako je i u noći od subote na nedilju opet lampalo, grmilo i štrapalo, ali sad sam bija skroz u drugačijoj situaciji. Ušuškan u tople lancune, nema zujanja krvopija, samo svako malo vrimena kroz polusan pinkicu otvoriš oči, a priko škura slušaš kišni tam-tam i promrmljaš sam sebi – e sad padaj koliko oćeš, baš me briga...

Jutro je osvanulo lipo, rasfriškano i okupano, idealno za obnovu jednog već zaboravljenog rituala – nedjeljne jutarnje kavice

- Di ćemo?
- Možemo di oćemo...
- Oćemo do Primoštena?
- Ajmo ća!

Drag mi je Primošten i nikad mi nije teško skoknit do njega, šta je to za nas – neš ti, po ure vožnje autom, a još usput i guštaš u lipim prizorima "Mediterana kakav je nekad bio".
Ostavim auto kod onog ruvinanog hotela za kojega mi nikako nije jasno koji se privatizacijsko-mućkaroški kupus dogodija s njime, ali to je i tako tema za neku drugu priču.
Kako smo rekli da za svaki gušt triba barem malo patit i platit, ovoga puta naša se patnja ogledala u činjenici da smo do mista prošetali lipo uz more ali ne puno – po ure, možda tri kvarta, sasvim dovoljno. Ala koja patnja, mo'š mislit...







Di ćemo, kud ćemo, šta ćemo, štekati isprid kafića puni su svita, evo tu je još jedan lipi, izgleda pristojno, ajmo ovde, ima mista, može, sve pet...

Kafić se zove "Subito", a koliko se razumim u talijanski to znači "odmah" oli "istoga trena".
To je lipo, to je dobro, znači da je usluga brza i učinkovita.

Na stolovima su meniji, vidimo da poslužuju i doručak, svega ima, sira putra jajca i krumpira, voće, omleti na sto načina, nema čega nema, teče med i mliko...

Prošlo je pet minuti, ma prošlo je već i deset, ali konobarice još nema. U stvari ima je, ali zuji okolo po ostalim stolovima, a u jednom trenutku nam je i mahnila rukom ka ono – sinjala sam vas, odma ću doć.
Puno zuji malo meda daje...
Unutra u kafiću ćakulaju još dvi djelatnice, pretpostavljam da rade u kužini i prilično glasno komentiraju i ogovaraju goste na štekatima. N'ti jarca, ovo me podsjetilo na Korčulu, kad će ovim našim turističkim djelatnicima više doć u glavu da nismo svi gluvi stranci i da vrlo dobro razumimo njihova klepetanja.

Eto konačno i konobarice do nas, dobar dan, izvolite, jedna velika s mlikom, još jedna mala sa šlagom, kakav vam je šlag, je li Ledov - nije, oni je umjetni iz praška e, onda neću šlag, dajte i meni s mlikom, imate li kolača., nema kolača, ima kroasana, e odlično, može kroasan...

Evo naše pčelice konobarice brzo nazad, nosi kafe, nosi kroasane, mmmm šta ovo lipo izgleda...
Kava ka s razglednice, čikare lipe, sve kako triba, gucnem malo i...šta je ovo???
Gucnem i drugi put, ali opet isto, ma ovo nije kava, ovo je piždrika!
A bemu...šta ću sad, a ništa, popit ću je, možda je ovo čak i dobra kava, ali eto, nije po mome ukusu, ko bi svima ugodija, e...
Ništa zato, imamo još kroasane, vidi ih ogromni su, boja savršena, ispečeni kako triba...
Zagrizem kroasan a ono – ništa!!!
Gospe moja šta je ovo, bezukusno, bljutavo, kroasan punjen zrakom!?
Izvanka gladac unutra jadac!

Ma je li ovakvo sve šta imaju na meniju?
Nemami namjeru provjeravat, dosta nam je i ovo bilo za umjetnički dojam...
A tako je lipo izgledalo...

Konačno, konobarica donosi račun, vidi i ona sama po našim facama da baš ne skačemo u ariju od oduševljenja, ali eto...
Nešto me zainteresiralo na računu, ček, ček, šta ovo piše, vidim da je vlasnica ovog objekta izvjesna Tatjana M. ma je li to ona naša manekenka...

A-ha...ma je, to je ona šta je bila cura u to vrime najboljem nogometašu u Hrvatskoj pa su zajedno otišli vanka, u Englesku i Portugal, ona bidna žrtvovala svoju manekensku karijeru zbog svoga dragoga, a on nesrića jedna, prdnija u varićak, ništa nije napravija u balunu, izgleda da su mu neke druge stvari bile zanimljivije u životu...
Da, ali ono šta je bilo posebno zanimljivo u toj ljubavnoj priči je to da je poznata manekenka nakon prekida veze tužila na sudu spomenutog nogoloptača i tražila puste milijune kuna jer se ona bajna zbog njega, pijančine i linčine, odrekla svoje karijere!





Ne znam ni sam kako je ta priča završila, valjda su se dogovorili ka ljudi, danas i jedno i drugo imaju svoje živote, neka im je sa srićom...

Dakle, moda je u pitanju.
Sjaj, raskoš, glamour...
Je, svaka čast, Tatjanin kafić stvarno lipo izgleda...
E sad, možda će se neki pitat kakve veze imaju moda i manekenke s piždrikom od kave i bljutavim kroasanom?
Nemaju nikakve!

Hm... možda čak i imaju!
Sve mi se to izgleda nekako falšo.
Ali...tko sam ja da im sudim...
Sva srića da u Primoštenu ima puno lipih prizora koji nisu nimalo falši....
Gušti su još uvik oni pravi!











U ribara mokre gaće...

15.09.2008.

Biti rođen u vremenima posrtajućeg socijalizma i proživjeti najbolje godine života začahuren u zadanim okvirima divljeg kapitalizma, gledajući iz šireg konteksta zasigurno se neće baš vrednovati nekim naročitim zgoditkom na povijesnom lotu, no barem za moju malenkost, ovo je ipak puno bolja solucija nego da sam, ne daj B(l)ože rođen u vrijeme prvobitne zajednice. Jerbo, prati me neki čudan osjećaj kako bi u tim vremenima bio pozicioniran prilično nisko na društvenoj ljestvici, ovako totalno netalentiran za djelatnosti poput lova, ribolova, a pogotovo borbe s pripadnicima agresorski raspoloženih protivničkih plemena.

Ipak, uzimajući u obzir da se nitko naučen rodio nije, tješim se mišlju kako ipak ima još nade za nas, premda mi još uvijek čak i sam spomen srcedrapajućeg pjesmuljka Dražena Honey-Boney Zečića i njegove Anđele izaziva gricule, grop u prsima kao i akutnu glavobolju…

Da ne kompliciram dalje bezveze, idemo dalje malo razumljivijim jezikom i to sa intonacijom u Cis molu – dakle, bili smo na ribanju! Ne, ni u kojem slučaju na onoj vrsti ribanja koja za posljedicu ima razne oblike ribeža, svrbeža i daveža, već smo, bolje i preciznije rečeno, bili na ribarenju.

U manje - više jednakom sastavu kao i prošli put, dakle s trojicom virtuoza na ribičkim štapovima u prvom ešalonu, dvije mlađahne, poletne i vrlo ambiciozne pripravnice u drugom i konačno sa mnom u manje-više neodređenoj ulozi teško dokučivog karaktera.

Premda smo iz trogirske luke isplovili u priličnom vremenskom i prostornom tjesnacu, ovoga puta za divno čudo, nikakvi mi se pobješnjeli konopci i konopčići nisu obavijali oko vrata, točnije rečeno -oko propelera, tako da smo pogonjeni brundavom ergelom od devet konja ispod poklopca motora sa još dodatna tri i po maloga “Tohatsua” na krmi, živahno pojurili prema bezimenom i jaaaako udaljenom pučinskom škojiću čiju vam točnu poziciju, iz razumljivih razloga, ne smijem obznaniti, molim lijepo…



S laganim vjetrićem u provu, stanjem mora jedan do dva, u laganom pojačanju na tri do četiri, napredovali smo bez ikakvih problema susrećući se pri tom s nekim plovilima neobičnog izgleda…



I konačno, nakon xy sati vožnje pretežno u kursu 220, eto nas u dobro poznatoj uvalici u kojoj iskrcavamo svu silu opreme, spize, pića i tko zna čega još sve ne. Trojica mušketira zajedno s mlađahnim pripravnicama hitro hitaju na drugu stranu otoka, a meni preostaje da osiguram vez broda pogotovo uzimajući u obzir brljavu vremensku prognozu.



Tek djelomično zadovoljan kutevima i položajem četveroveza, za svaki slučaj rastežem i peti konop po krmi tražeći povoljnu bužu u škrapama. Stvarno je neobično kako je te buže teško pronaći onda kad ti najviše trebaju, a pri tom zadatku nije mi nimalo pomogao iznenadan susret s izvjesnom raščupanom, kosmatom i kreketavom spodobom koja se ničim izazvana, pridigla iz nekakve rupetine poput prerijskog svisca i nemušto zahroptala:

- Hej rođak, koliko ostaješ? – prozbori lik...

Gledam ga malo pozornije išćuđujući se zašto me naziva rođakom i ne bi li kojim slučajem prepoznao u ovom neobičnom stvorenju splitske ili trogirske karakterne crte i osobine, ali vraga – ovaj tip mi nikako ne može rođak!
- Ne znam…dva ili tri dana…ovisi o vrimenu- odgovorim nesuđenom rođaku.
- Znači, ostaješ čitavu noć?
- Je, ostajem, ostajem…
- Suuper – radosno zamekeće moj daleki rođak pa se i on hitrim koracima udalji preko suhozida noseći na ramenima nekakvu ogromnu boršetinu.

Nije mi baš previše drago kad mi se neko ovakvo mužjačko stvorenje nalik na satira i još na pustom otoku razveseli činjenicom da ostajem čitavu noć, ali već sam se ja navika na svakojake susrete en-te vrste, pa računam kako neće bit većih problema…

Konačno odlazim na drugu stranu otoka, vidim da je ekipa u punom zanosu već izvukla nekoliko dražesnih primjeraka ljuskavih stvorenja pa osokoljen njihovim uspjesima pokušavam dozvati dašak, barem početničke sreće. Međutim, ni ovoga ga puta na moju žalost nisam dočekao, jednostavno rečeno, moje udice se zapetljavaju na rijetko viđene načine, štap u mojim rukama naprosto podivlja i otima se kontroli, a pogoditi more na udaljenosti od dva metra za mene predstavlja nemoguću misiju. A šta’š, ne mo’š imat sve u životu, tješim se dok se sa zapadnog horizonta valja sve deblja naslaga prijetećih kumulusa…







Brzo se ostavljam ćoravog posla jer nema smisla da potrošim sve zalihe ješke i pričuvnog materijala kojega su moji vridni ribiči pripremali danima prije velikog vijađa. Do noći nas je malkice poštrapala kišica koja je vrlo brzo protutnjala prema nekim dalekim obalama, a večera na oštrozubim i negostoljubivim škrapama ovoga puta bila je slađa nego li u najboljim gastro- da prostite- destinacijama…



Frižideri za ulovljenu ribu polako se pune, ne baš onom dinamikom kojom bi bili zadovoljni, ali ipak…

Tražeći na nebu iznad sjeverne hemisfere velikoga i maloga Medu borimo se s rojevima podivljalih komaraca koji su nakon dugog sušnog perioda napokon dočekali svoje mušterije. Uspkos činjenici da prilično puše, da čak nije ni toliko toplo, razularene horde letećih krvopija zunzaju oko ušiju dajući poseban štimung na mjesečinom obasjanom pustom škojiću izgubljenom negdje blizu sredine jadranskog mora…

Trojica mušketira ostat će na škrapama čitavu noć a nešto manje ambiciozno društvo vraća se na brod ne bi li ušićarilo nekoliko sati sna. Spavati u kabini malene barčice daleko na moru a pogotovo još u društvu dvije poletne ribičke praktikantice zasigurno kod mnogih budi prilično živahne asocijacije, no ostavimo primisli ovoga puta sa strane, jer su nas čitavu noć tukle nevere i kiše, sve to naravno u bezbrojnim kombinacijama okretanja smjera vjetra iz svih mogućih i nemogućih latica ruže vjetrova. Jedino utješno u čitavoj situaciji, bila je spoznaja da je mušketirima na otvorenom još gore nego nama u brodu a sam vrag će ga znati kojim stranputicama baulja onaj moj raščupani rođak u ovakvoj olujnoj noći…
Samo mi sad fali da mi bane na vrata od kabine…

Za razliku od burne noći, jutro je osvanulo puno svježije, mirisnije i spokojnije.





Naši mađioničari, vrli vitezovi ribičkih štapova, stoički su podnijeli sve noćne kiše i nevere, vidi se kako imaju oni o- ho- ho ovakvih utakmica u nogama …





Iako se ogromni valovi mrtvog mora valjaju s pučine i žestoko udaraju u obalu, jutarnje sunce nas poprilično dobro grije tako da nam se baš i ne mili prebrzo odlaziti s otoka. Pogotovo zbog toga šta se obično u trenucima kad nam već polako počinje posustajati ribolovni žar, na neku od udica zakači pokoje ovakvo stvorenje predivnog izgleda ali nesretne sudbine, barem iz njezine perspektive, ofkors…





Oko podneva, jedne ure, zaključujemo da bi to ovoga puta bilo – to, zalihe ješke su iscrpljene, ulovom se nećemo hvalit, jer se po lošem starom nepisanom običaju moramo žalit, ajmekat i prenemagat kako smo slabo lovili, eeee kad bi se gađali avionima naravno, preostaje nam još jedino najmanje romantičan dio ovakvog događaja a to je pretpostavljate – čišćenje ribe.
Odakle se čisti riba, dal’ od glave il’ od repa, ostat će neodgonetnuto pitanje i za neki slijedeći put , a vesela družina vratila se domu svome umorna, pospana, nabijenih tabana i natučenih koljena, ali u svakom slučaju prepuna dojmova, priča za duge zimske noći koje nam predstoje, a bome i frižidera s ribom (to ka ono u povjerenju, pssst…)
U ribara mokre gaće, za večeru ne zna šta će…
A-ha…
How yes no!

Sudeći po slijedećim prizorima, za večeru se i te kako znalo šta će!





A ja se usrdno nadam da ću do penzije ipak savladat osnovne ribarske tehnike, ma oću, eto baš oću!
Sramota me brate…

Zvalo je grubo vrime...

13.09.2008.






S glavom u balunu, a s napumpanim balunom na rubu kaznenog prostora, viškom “nadrealina” a manjkom zdrave pameti , pogrešno pritisnutom kombinacijom znakova na tipkovnici umalo počinih tiješku griješku. Ne morate se brinuti, ne radi se ni o čemu fatalnom, to je i tako bila samo mala vježba rada “pod pritiskom”. Očigledno, nisam baš "na ti" s raznim pritiscima po jedinici površine.





Pomalo konsterniran najavama dalekovidničarskih meteorologa kako ovih dana imamo čast svjedočiti definitivnom oproštaju s ljetom, čak i s ponekim katastrofičarskim zrncem sijanja ozime panike, dođoh neplanirano u nedoumicu šta di kud i kako, jer sam imao unaprijed dogovoren sastanak s Morem.

Nije se lako sastajati s Morem kad sa svih strana čujete zabrinuto tuljenje s onim zlokobnim prizvukom “zvalo je grubo vrime”.
Ko je zva?
Di je zva?
Ja sigurno nisam!
Jeste li vi?
Niste?
Pa šta će nam onda grubo vrime?





Stoga, da ne duljim, sastanak s Morem ipak je uspješno okončan unatoč tome “šta je zvalo grubo vrime” i što je ljetno plavetnilo uglavnom zamjenilo šarenilo sivih nijansi, teme za mini-Odiseje u takvim prilikama uvik se nekako stvore same od sebe. Najprije nas je malo istriskalo jugo koje je u jednom trenu okrenulo na tramuntanu da bi se nešto kasnije opet pojavilo na pozornici u velikom stilu, pa opet da ne bi bilo dosadno , malo skrenulo na lebić i jugozapad i pred samo jutro ostavilo ogromne valove mrtvog mora. Malo su nas štrapale kiše, nešto malo više grijalo sunce, ali o tome ćemo detaljnije ipak nekom drugom prilikom.





Fotografski dio današnjeg posta ipak nije inspiriran najnovijim vijađom (bit će prilike i za to, samo kad se naspavam op.p.) nego je više potaknut iznenadnim daškom poznatih mirisa i okusa čudesnog Otoka, pa se u konačnici mogu svesti pod zajednički nazivnik ili zadanu temu svejedno - “sjećanje na Silbu”…











Oproštaj s ljetom!?
A ne ne, pričekat će to još malo…

Onondi me nježno

11.09.2008.


Gotovo u svim modernim oglasima za radna mista, jedna od najvažnijih stvari koje se traže od kandidata zasigurno su one famozne “komunikacijske vještine”. Pusti kume na stranu diplome, radno iskustvo, završene škole i sve moguće kvalilfikacije, sve ti to ne vridi ni po pišljiva boba ako ne znaš dobro komunicirat ne samo s kolegama i partnerima, nego baš sa svima, od portira do direktora. Komunikacija je alfa i omega “imagea” modernoga poslovnoga čovika!

I znate šta ću vam reć – to je apasolutno u redu! Čovik koji je komunikativan lako će doć do rješenja u bilo kojoj situaciji. Ako se koji put dogodi da nešto i ne zna – barem zna koga triba pitat!

Samo je problem nešto drugo – kako te komunikacijske sposobnosti realno pripoznat i izmirit. Lako je za testove inteligencije ili poznavanje stranih jezika, ali isto sam malo kao ono skeptičan može li se za vrime samo jednog razgovora objektivno saznat koliko je neki čovik komunikativan. Za pravo reć, svi smo mi bokunić i ovakvi i onakvi, s onima koji su nam dragi, volimo komunicirat sve u šešnajšt, šta jezikom, šta očima, rukama i nogama, a opet kad nam neko ide lagano na pimpić, ma ne volimo ga vidit njanci na sto kilometri razmaka a kamo li s njime još komunicirat.

Ka drugo, nije nam svaki dan isti, nismo svakoga dana isto raspoloženi, ima dana kad smo komunikativni, agilni i poduzetni ali bome ima dana kad nam triba izvlačit riči iz usta teže nego vadit sidro od četrdeset kili sa dna mora.
Komunikacijske vještine su jedna ljudska karakteristika koja je potpuno odvojena od svih ostalih osobina. Nema nikakve veze sa čovikovim poštenjem, znanjem, pristojnošću, njanci sa seksualnim sklonostima. Princip je jednostavan – komunikativnost ili imaš ili nemaš, tako ti je to.
Doduše, danas je došlo takvo vrime da se svašta može naučit pa čak i komunikacijske vještine, ali to se brzo može pripoznat ka nešto falšo, glumljeno i nategnuto.

Prva lekcija u komunikacijskim vještinama je lipo pozdravljanje i “javljanje”.
Moram priznat da me oduvik fasciniralo koliko je ta na prvi pogled obična i svakodnevna radnja toliko bitna da svakoga može kako se moderno reče – pozicionirat u društvu. Možeš s jedne strane bit farabut, linčina, berekin, totalna šteta i svašta nešto još, ali ako se znaš lipo javljat ljudima, sve ti se te mane brišu.
Koliko sam puta čuja od starih (čekaj malo, ovo “starih” nije politički korektno reć), dakle koliko sam puta čuja od iskusnih žena “ajme, ma jesi vidila kako se oni mali/mala svaki put lipo javi – zlatno dite”…
E, ali nije to javljanje samo tako štrc-brc, ima javljanja i “javljanja”…

Možete nekome samo kimnit glavom, podignit obrvu ili eventualno manit rukom, ali sve su to javljanja nižega stupnja. Možeš imat moti koliko god oćeš, ali ako si “mutav”, neće te ni sveti Eustahije spasit.
U tom slučaju, ćakule će krenit od onoga – “ja mu se lipo javija, a on njanci abado!”
To “abado” oće reć - nije se ni ošerva (osvrnija), nije se niti oglasija…



Stoga, u najmanju ruku triba reć – “Dobar dan”
To uvik dobro dođe, iako zvuči prilično službeno i suhoparno, izuzetno je bitna intonacija i naglasak. Ako onu rič “dan”, izgovorite srdačno, glasno i sa uzlaznim naglaskom, učinak će bit više nego zadovoljavajući.
Isto tako možete reć – “zdravi bili”. To je izvrsno, ali ako još proširite i sa “veseli”, onda je to prava stvar!
Zdravi i veseli bili! - pozdrav prve klase!

Ako vam je priša i nemate vrimena na bacanje, onda možete reć pozdravit sa “zdravi” ili pak samo “veseli”, s time šta ono “veseeeeliiii” morate stvarno izgovorit s velikim veseljem maksimalno rastežući samoglasnike.

U svakom slučaju, dobro dođe i “evala”. To je nako, nako…puno poštovanja, kad oćete nekome pokazat koliko ga cijenite, ovo “evala” uvik dobro legne ka kumpiri ispod peke.
Naši stari su tokom godina razvili čitav spektar svih mogućih pozdrava i javljanja. Kad vidite starije barbe ili tete, babe, dide, suside možete reć “eto Vas”. Šta je je, malo je šempjasto ovo “etooo Vas”, ali bolje i to nego ništa (njanci abado).

Isto tako morate vodit računa o situaciji i okolnostima u kojima se nekome javljate. Recimo, prolazite nekome isprid kuće, čovik radi ništo po vrtlu, može okopavat, može zalivat, može radit sto đavli –u tom slučaju je dobro reć – “eeee, jeste vridni!”. To će ovome šta kopa, sadi, zalije, radi sto đavli, bit puno drago, cili će bit ponosan i odma će mu porast ugled kako u familiji tako i u društvu ujopće…
U slučaju da vidite nekoga da se samo šeta po rivi, ulici, bilo di, ne smite mu reć “poala, danas niste vridni”, nego lipo oprezno, stentano, s priličnom dozom otezanja pozdravite sa “pomalo”. To je isto dobro jer opet dajete čoviku priznanje da ima potpuno pravo malo se i prošetat jer Bože moj, niko nije stvoren da radi po čitav dan, triba s vrimena na vrime dat sebi malo važnosti, e!



Opet, ima situacija da svi ovi navedeni primjeri ne odgovaraju zadanoj situaciji, pa u takvim slučajevima možete primjenit spasonosnu i univerzalnu formulu, a to je javljanje sa “eeee, jeste li se onondili?”
Vaš sugovornik će vam na to vjerojatno odgovorit sa “ a evo jesmo” ili “sad ćemo”…

Da se razumimo ovo “onondit” je univerzalan glagol i može se odnosit na bilo koju radnju, stanje ili zbivanje. Znači , bez obzira je li nešto radite ili samo razmišljate, bez obzira kuvate li, perete robu, šumprešajete, činite gimnastiku, pilates ili aerobic, cipate drva, prinosite matune, fregajete portune, ljubite se, štipate, mazite, pušete ili stenjete…sve se to smatra pod “onondit”. Zato se niko ne bi smija smatrat uvriđenima ako ga ko pita “jesi li se onondija”, jer se lako može dogodit da oni koji je pita mislija jedno a oni koji odgovara, skroz nešto drugo…

Naravno, kako je naš jezik beskrajno bogat, onda glagol onondit ima i svoju suprotnost – “odonondit”.
To ka ono oće reć da se najprije morate dobro onondit da bi se kasnije mogli odonondit…
A ja sam se ne samo danas bome nego i sinoć i jutros toliko puti onondija da se sad stvarno moram malo odonondit a možda čak i razonondit…
Ako se ne štufam, bit će još koja lekcija...

Zdravi i veseli bili!

Gušti na brzaka

09.09.2008.

Ponekad bi, pa čak i malo češće od ponekad, dobro došlo malo probudit i oslobodit dite u sebi, jer se s godinama tili mi to ili ne tili, zaboravimo smijat, dječju znatiželju zamjeni ravnodušnost a mladenačku bezbrižnost stotine novih svakodnevnih problema.



Za nas koji smo modroga mora uvik imali u izobilju, nije bilo veće radosti kad bi se obično krajem lita dočepali kakve hladnjikave i bljutnjikave rijeke, koje su u jednu ruku bile slične a u drugu opet toliko različite od naših poznatih morskih ambijenata da bi nas takva okruženja redovito poticala na dašak avanture pa bi se upuštali u prave Odiseje ploveći nekakvim sklepanim splavima ili u šašu slučajno otkrivenim brodićima koji su propuštali vodu na sve strane.

Tako smo se ove subote, opet našli na zelenoj Cetini sa sličnim motivima, jedva dočekavši da navala nadobudnih turista-avanturista malo splasne, pa da konačno i mi "domaći" dočekamo svojih pet minuta slave.
Ovog puta, naši planovi nisu bili vezani za plivanje, plutanje, davljenje u virovima, posrtanje po liticama i skakanje niz slapove, jednom riječju zvane – kanjoning, (iako je u nekima jako buktila ta želja), već smo se odlučili za nešto sasvim drugačije, barem na prvi pogled – kanuing!







Iskreno, taj naziv «kanuing» nije mi zvučalo kao baš nešto idealno pogođeno, ali u svakom slučaju, moje predodžbe su bile kako se tu radi o manje-više penzionerskom načinu spuštanja kroz mirni tok rijeke u kojem se tek tu i tamo malo napregneš pa zaveslaš.

Međutim, poučeni prošlogodišnjim iskustvom, naši vodiči su znali kakav im «štof» dolazi, pa su nam pripremili ipak nešto malo atraktivniju rutu.
Koristeći tam-tam metode komunikacije, za zborno mjesto odredili smo mjestašce Blato na Cetini, preciznije rečeno, jednu plažicu koja za divno čudo uopće nije bila blatnjava već naprotiv - jako slikovita.

Nakon psihološke pripreme i laganog zagrijavanja tijela i duha malko neobičnim metodama, posjedali smo dvoje po dvoje u gumene kanue ili kajake, nemojte me sad vatat za rič. Koliko je meni poznato, kanu se vozi jednim veslom, a kajak s dvostrukim, a kako smo mi u našim plovilima imali kombinaciju jednostrukih i dvostrukih vesala, tako možemo slobodno reć da smo bili na ka-nu-jak-ingu...

Moja očekivanja kako se radi o penzionerskoj zabavi vrlo brzo su demantirana na prvome brzaku kad se naš kanu propeo poput Ferrarijevog konjića pa se stropoštao nizvodno brzinom svjetlosti. Sjećam se samo nekog vrbovog šiblja kako mi se približava ogromnom brzinom i triska me po licu pa me za tren oka izbacilo iz kanua u podivljalu rijeku koja piči dalje nimalo se ne obazirujući na moje probleme. Brže bolje, još onako ispod vode, zgrabim svoju «gumicu» koja me istoga trena katapultira na površinu, još samo malo drž-ne daj metoda uspinjanja i eto me ponovno u sedlu...
Wow, hopla-đilda, ovo će bit dobro!

Gledam ekipu u ostalim kanuima, uz ciku i viku, svi imaju širom razvučen osmijeh preko lica koji nikako ne posustaje, pa dolazim u sumnju ne radi li se tu možda o kolektivnom facijalnom grču uzrokovanom ne baš toplom vodom Cetine. Ma kakav facijalan grč, ekipa se uživila samo tako, ples hopa-cupa na brzaka sve nas je oduševija! Mirniji tokovi rijeke idealno se izmjenjuju s brzacima, a vrlo brzo smo naučili kako se na kanuingu prije svega mora poštivat red vožnje, jer kad na isti slap naleti istovremeno više posada, lako može doć i do brljavih scena.



Pored jednog opasnijeg slapa, izvlačimo «gumije» na obalu pa ih malo planinareći, malo bauljajući prenosimo preko skliskih i ne pretjerano gostoljubivih kamenih gromada.





Kao i kod kanjoninga prošle godine, zanimljivo mi je to kako gotovo u trenu upadneš u neki sasvim poseban način razmišljanja, jednostavno – oko tebe je samo rijeka, kanjon, ne misliš ni u ludilu ni o čemu drugom, čak nema ni onih klasičnih primisli u stilu «ma šta meni sve ovo triba»...
Naprotiv, samo poželiš da ovako nešto potraje šta dulje.
S okomitih litica kanjona promatraju nas neke ptice grabljivice, nimalo se ne uzbuđujući ne pokazuju prevelik interes za nas. Čak je i jedno pato jataka, pardon – jato pataka, lijeno promicalo pored nas ne mareći za tamo neke budaletine u neoprenskim bermudama naoružanim nekakvim čudnovatim kacigama i raznobojnim prslucima.







Nakon nešto više od dva sata plovidbe koja su prošla u jednom trenu, stižemo do brane hidroelektane iznad Zadvarja, još samo par zaveslaja skroz livo da se slučajno ne bi našli na ogromnom toboganu i konačno se smirujemo! Ispuhujemo naše gumije, slažemo vesla i opremu u ogromne platnene vriće koje bacamo na leđa kao naprtnjače, očekuje nas još «samo» kojih par stotinjak metara penjanja okomito do vrha kanjona, ma šta je to za nas...
Unatoč puf-pant metodama uspinjanja, osmijeh i dalje ne silazi s naših lica.

Šta slijedi nakon kanu-kajak-kanjon-inga!?
Naravno, samo jedno – konobing!
Eeeee, to je ono pravo, ali što se subotnjeg konobinga tiče, imam samo nekakvo selektivno pamćenje pa vam najpikantnije detalje i ne bih baš mogao precizno objašnjavati. Doduše, ove slike me podsjete na nešto ali hm...ne bih u detalje...







Na koncu, opet sve dođe na ono dobro poznato – nikom nije ljepše neg je nam, samo da je tako...barem svaki drugi dan!

Ali meni sad vrag ne da mira, u glavi mi se vrzma jedna ideja. Ako Neretva može imat svoj Maraton, zašto ne bi i Cetina!?
Zamislite takvo natjecanje od izvora do ušća Cetine, svladavanje puna sto i dva kilometra toka koje bi ukjučivalo plivanje i trčanje od izvora do onog kamenog mostića pa vožnju ka-nu-jacima, preko Peručkog jezera, obilazak brane pa sve tako do donjeg toka u kojem bi se tribali pribacit kanjoning ispod Zadvarja i rafting do Radmanovih mlinica, pa nakon toga još malo veslanja do Omiša !?
To bi bila prava avantura!
Idem tražit sponzore...







Kontemplacije o gavunićima

07.09.2008.

Iako postoji uvriježeno mišljenje kako je Povijest učiteljica života, ne mogu se oteti dojmu kako je u ovom slučaju, učiteljica Priroda nepravedno izostavljena iz školske zbornice. Jer, kako god okrenuli da okrenuli, gotovo sve što je izmišljeno na ovome svijetu, na jedan, drugi ili stoti način, svoju inspiraciju, ideju i izvor uvijek vuče iz majčice Prirode.



Ostajući tako ovih postsezonskih dana sam, naravno a gdje drugdje već na suroj hridi kraj plavoga mora, primjetih u plićaku jato, odnosno plovu riba. Ribice kao ribice, možda su gavunići, srdelice, papaline…
Pa ih tako sve gledam i gledam i divim im se kako su mirne, složne, sinkronizirane, disciplinirane…





Hm, nije ni čudo, očito je kako su se sve ove ribice skupile zajedno zbog društvenih razloga.
Kako se naš veliki Dobriša Cesarić jednom davno zapitao “što u tom slapu znači moja mala kap”, tako se i ove ribice okupljaju na, političkim riječnikom kazano - “zajedničkoj platformi”. Jato riba u svakom slučaju za potencijalnog predatora odaje dojam puno većeg organizma. Osim učinka stvaranja zbunjoze za grabežljivce, puno bolje funkcionira sistem dojavljivanja i uzbunjivanja, jer se stvara klasična optička varka poput one kad se “od šume ne vidi drveća” pa je u tom slučaju izuzetno teško izabrati pojedinu ribicu za svoj plijen.





S druge strane, ako na ovaj problem gledamo sa fizikalnog aspekta, plova riba ima znatno bolja hidrodinamička svojstva od pojedinačnih ribica, lakše se dolazi i do hrane a da ne spominjem koliko je u takvim okolnostima povećan reproduktivni uspjeh!

E sad, koji je to vrag u čoviku da ne uočava ove mudrosti iz prirode, nego uvik oće potezat na svoju stranu!? Ma da, svi smo mi dio nekakvih kolektiva, bilo onih koji su nam unaprijed određeni i nametnuti ne našom željom i voljom, bilo onih u koje se dragovoljno “učlanjujemo”. Svatko od nas nosi u sebi pečat vlastite individualnosti , vrijednosti i postojanosti kao i varljivog, subjektivnog osjećaja da smo upravo mi sami, nešto više posebniji i vrijedniji od ostalih ribica u jatu i da kao takvi imamo pravo na neke privilegije i povlastice.
Možda je to zbog toga što je čovjek “razumno” biće, samo nije baš dobro da ga taj razum donekle udaljuje od prirodno ugrađenih instikata koje posjeduje negdje u genetskom hodu. Pa zar nisu instinkti isto tako dio razuma?

Koliko će nas ubrzani razvoj tehnike I tehnologije na neki način “oglupiti” i kako će nam s vremenom oduzeti veliki dio naših”ugrađenih” ali zaboravljenih prirodnih instikata, tema je za neki sasvim novi post! A ovom jatu gavunića se moram zahvalit, ne samo na dražesnim prizorima koje su mi priredili, nego i na još jednoj spoznaji kako sve na ovome svitu ima svoje odakle, zašto i kako…



Da mi je biti Apoksiomen

05.09.2008.

Moj ministar zadužen za povijest književnosti, alternativnu enologiju i primjenjeno strojarstvo, javni agent Rascho, u srijedu navečer, hitno je sazvao izvanrednu sjednicu upravnog odbora razrednog vijeća:

- Ajmo!
- Di ćemo?
- Moramo ga vidit, uteć će nam ća!
- Ma ko će uteć, di će uteć?
- Apoksiomen!
- A webate, skroz sam zaboravija!
- Još se tribamo dogovorit za nedilju.
- Šta je u nedilju?
- Ražanj!
- A di je zec?
- Aj, ne zawebaji, mi idemo sad odma, a vi dođite!
- Dobro!

Vi'š kako je dobro imat ovakve agilne ministre, jerbo znam da je kip Apoksiomena izložen u Splitu već misec i po dana, a ja se sve mislim, danas ću, sutra ću, a-ha, how yes no...
Nikad tako na zelenu granu, a kraj devetog miseca će doć u čas i brončani nam kip plovi prema Dubrovniku.
Idemo s Rive u podrume, pa na zadnji izlaz desno (prvi livo ako se spuštaš s Peristila) pa posli još malo desno, i još desno (čoviče, dokle više desno!?) ka da smo u labirintu i eto nas konačno isprid Etnografskog muzeja.

Plaćamo ulaznice – za Apoksiomena trideset, a za muzej deset kuna...
Kako smo došli oko osam i po, a muzej zatvara već u devet, ovoga puta idemo samo na Apoksija!
Evo nam i Rasche, sve ništo šapće, ka pravi picaškandal...

- Koliko vam je naplatija kartu?
- Trideset kuna...
- Ja sam vidija da je ovima dvima ženskima šta su došle prije vas naplatija samo deset...
- Pa šta ćemo sad?
- Pođi ga pitat zašto je tebi naplatija trideset, a njima deset!
- Ajde Rascho lovit rake na Pantan, imam još dvadeset minuta i sad bi ih triba potrošit karajući se...

Idemo naprid, ulazimo u jednu prostoriju livo i u njoj – WOW kakav prizor!







Čovik bi promislija kako je odavno već sve otkriveno, iskopano i pronađeno, a eto, nije prošlo puno vrimena, otkad je jedan belgijski turist roneći kod otočića Vele Orjule blizu Lošinja pronaša zarobljenog među stinama brončani kip grčkog atlete. Naravno da nakon više od dvi iljade godina provedenih ispod mora nije izgleda ovako ka danas, ali neću vam sve pričat, lipo dođite i sve ćete saznat. Samo se mislim – sva je srića da ga je pronaša neki, očito prosvijećeni Europejac, jer me strah iti pomislit šta se moglo dogodit da ga je otkrija neki papan, hrvatski ili europski, svejedno...

Restauracija i navikavanje na «izvanmorske» uvjete, trajali su godinama, ali u svakom slučaju – vridilo je! Gledajući samo slike, teško se može dobit pravi dojam...

Šta je je – lip je, mora se priznat!
Antički ideal lipote i proporcije ljudske figure, očito su ostale aktualne i do današnjih dana.
Ma vidi, koja preženca, svaka čast...







Ali...nešto sam primjetija!
Svi muški koji su ušli, pogledali bi Apoksiomena onako usput, pogled livo, pogled desno i vidiš im na facama da bi tili šta prije ić ća.
Ali žene!?
Žene ga gledaju zadivljeno, ushićeno, pa se sve nešto smijuckaju, došaptavaju, pokušavaju ga taknit kad ih niko ne gleda (nitko osim kamera op.p), uglavnom, da mi je ovaj Apoksi šta i mislit...



E sad, je li zbog pločica na trbušnom zidu, ricave kose, napućenih usana ili mišićavih ekstremiteta – uglavnom, to bi tribalo provjerit!

Ne bi bilo loše nabavit i plakat u prirodnoj veličini pa ga obisit dikod na zid i to kako za žene tako i za muškarce. Za žene zbog toga šta su prave ljubiteljice umjetnosti je li tako hm... a za muške da vide kako bi mogli izgledat ako se ostave piva, kobasica, keksa, seksa (ne ne, toga se ne odricat) i ostalih goluzarija...

I da, dobili smo stopostotni popust za slijedeći posjet Etnografskom muzeju!

Antonija

04.09.2008.

Prije nekih desetak godina, možda čak i nešto više, u Trogiru je održano natjecanje mladih pjevača amatera. Natjecanje kao i svako drugo, ni po čemu posebno, tek manifestacija koja je u tmurnom zimskom razdoblju godine bila možda i jedino značajnije "okupljanje građana". Znate kako to već ide, talentirana i ona manje talentirana djeca na pozornici pjevaju i plešu, izvode pjesmice mahom tipa "Vrapci i komarci", a u publici sjede njihovi vršnjaci, prijatelji iz razreda, roditelji, tete, bake, susjede...

Bilo je te večeri u kino sali u kojoj se odavno već ne prikazuju filmovi, mnogo uspjelih i manje uspjelih ostvarenja ali u sjećanju mi je ostao nastup jedne djevojčice koja je tada imala kojih trinaest-četrnaest godina. Pripremila je, ako se dobro sjećam, pjesmu Simpatija od grupe Magazin. Ne znam pamtite li, ali to je bila prva u nizu Magazinove trilogije u kojima su zajedno sa humpa-cumpa grupom nastupale i operne pjevačice, Mare Bubić, Lidija Horvat, čak i mala Kanita Beba.
Simpatija, Nostalgija, Romantika...mislim da je to tako nekako izgledalo.

Trogirska djevojčica započela je pjesmu lagano u stilu Danijele Martinović, pa je "operni" dio pokušala razvući kao sopranistica Mare Bubić, ali se na tom putu nenadano izgubila kako u intonaciji tako i u ritmu, pa je zatim i drugi Danijelin dio pjesme nastavila u opernom stilu, uglavnom, da previše ne dužim, naposljetku je ispala prava katastrofa od izvedbe! Drhtavog glasa i s velikim gropom u prsima, na rubu plača, jedva susprežući suze u očima, djevojčica je ipak uspjela pjesmu nekako dovesti do kraja.

A djeca u publici k'o djeca, znate kako ponekad znaju biti surova. Jedva su dočekali takvo nešto da bi se doslovce valjali po podu od smijeha, zluradosti, pakosti i izrugivanja. Nisu ni stariji u publici odoljeli pa su se i oni pridružili općoj atmosferi. Čitava kino sala odjekivala je od pogrda, zvižduka i ismijavanja.

Nekoliko dana potom, video snimka s natjecanja, kružila je po čitavom gradu, pa su manje-više svi zainteresirani bili i te kako dobro upoznati s najvažnijim detaljima te večeri. Uglavnom, opći je zaključak bio kako je ta djevojčica žrtva nerealnih roditeljskih ambicija, malomišćanske ćakule dobile su tih dana idealnu porciju novog materijala.

Posljednje kolovoške večeri ljeta dvije tisuće i osme, na splitskoj Poljudskoj ljepotici održan je i treći hibridni mega-spektakl pod nazivom "Ne damo te pismo naša". Red klapa, red zabavnjaka, uglavnom dobra zabava za široke narodne mase. O umjetničkim i emocionalnim vrhuncima tog koncerta, zasigurno će se još mnogo čuti, ali meni je ostao upečatljiv jedan poseban nastup.

Na veliku pozornicu pred deset tisuća ljudi izišla je mlada sopranistica Antonija Mirat i krenula sa splitskom arijom nad arijama "Daleko me biser mora", iz operete Mala Floramy Ive Tijardovića...

...Kad si negdje sama daleko u svijetu
zašto uvijek moraš mislit na svoj rodni grad...

Već nakon prvih taktova, publika je shvatila da mala «ima mota», a sa svakim daljnjim stihom početnu ushićenost zamjenili su aplauzi i ovacije na otvorenoj sceni. Mada stadioni blago rečeno - nisu idealni prostori za ovakav tip pjesama, publika je doslovce ostala u čudu. Precizno, savršeno izveden svaki ton, toplo, melodiozno, emocionalno, fenomenalno... Naposljetku, poljudskim se stadionom prolomio vulkan oduševljenja. U gradu u kojem «svi sve znaju najbolje», dobiti ovacije upravo za ovu pjesmu, neosporno predstavlja ogroman uspjeh. Možeš ti kume moj pivat i u Scali i Metropolitan operi i ne znam di već sve po svitu, ali ako nisi proša splitski ispit, ništa ti se to ne računa...

Na kraju svog nastupa. Antonija se posebno zahvalila zasigurno najvećoj «maloj Floramy» svih vremena, jednoj i jedinoj, velikoj pjevačici Gertrudi-Bebi Munitić koja je te večeri sjedila u svečanoj loži. Nestrpljivo čekam kad će izaći DVD s ovog koncerta da pogledam na koji su način kamere sve to zabilježile. U svakom slučaju, bio je to jedan od najljepših trenutaka koncerta.

Antonija Mirat, “naša” trogirska operna pjevačica, diplomirala je prošle godine na Akademiji, nedavno je pobjedila na natjecanju mladih solista u Beču. Nema nikakve sumnje da je pred njom sjajna karijera, zapamtite to ime, još ćete ga mnogo puta čuti…



Sjećate li se djevojčice s početka moje današnje priče?
One ismijane, ponižene pjevačice, zvižducima ispraćene s pozornice…

Da, na pravom ste tragu, ta djevojčica se zvala – Antonija Mirat!!!

Život ponekad piše bajke
Ili filmske scenarije, svejedno…
Da nitko nije prorok u svom selu, odavno već znamo…
Bez obzira na sve - nikada nemojte odustajati od svojih snova.

Glava u torbi, guza u dvojbi

02.09.2008.


Ako je suditi po onoj uzrečici koju vrlo često koristimo u svakodnevnoj komunikaciji koja kaže kako pametni uče na tuđim, a oni manje pametni na svojim greškama, ukupan broj zaista pametnih u tom bi slučaju zaprepašćujuće stremio prema plus minus nuli. Ma dajte, molim vas, ko se to naučija na tuđim greškama!?

Žalosno je ali bolno istinito, vlastite greške imaju mnogostruko jači učinak od tuđih koje u pravilu i ne shvaćamo u poučnom smislu već nam više dođu kao izvor naslade prema onima «glupima»...

No, da ne bi danas zaglibili u puko kontempliranje i teoretiziranje, idemo konačno na konkretnu temu i dilemu.
Nedavni tragičan događaj koji se zbio na rijeci Cetini u kojem je na «kanjoningu» poginula mlada Francuskinja, izazvao je čitavu lavinu senzacionalističkih napisa, opću kakofoniju i seriju birokratskih nebuloza koje nisu prestale ni do današnjeg dana, a čini mi se da mnogi u svoj toj priči od šume ne vide drveće ili rade po sistemu «Petar Petru plete petlju»...

Čitajući sve te napise lako se može steći dojam kako na takve avanture kreću mahom neiživljene individue željne adrenalinskih šokova koji nose glavu u torbi a guzu u dvojbi po sistemu dinar-dolar.
Stvara se prava fama, histerija čak, govori se o općem kaosu, nekakvim «mrljama» na licu Hrvatske i da ne nabrajam dalje...

Najprije me nervira što se stalno u isti koš trpaju rafting i kanjoning, «avanturističke discipline» koje se premda imaju zajednički nazivnik, razlikuju jedna od druge kao bijela čaplja s Pantana od čudnovatog kljunaša. Što je rafting, manje-više znamo svi, kolektivno spuštanje niz brzake u drečečo žutim čamcima već je postalo opće mjesto «team building» bauljanja nadobudnih poduzetnika u usponu koji sve veću popularnost dobija i u širokim narodnim masama...

S druge strane imamo taj famozni kanjoning.
Eh taj kanjoning, oprostite ali moram malo zastati, udahnuti i...
Da ne gubite vrime, možete časkom skočiti na moj prošlogodišnji post o kanjoningu.



Jeste li se vratili?
E dobro, sad idemo dalje!

Što je to uopće kanjoning?
Pojednostavljeno rečeno, kanjoning je u stvari nešto slično spuštanju na ogromnom vodenom toboganu u kojem sam kanjon glumi tobogan a voda nije iz vodovoda ili kolektora već je čista bistra i prirodna rijeka. Doduše, ovdje je spuštanje nešto sporije od onih mutant tobogana koji nagrđuju izgled hotelskih plaža, ali u svakom slučaju mnogo dojmljivije i opasnije. Nema tu nikakvih gumenjaka, čamaca, kanua, vesala i ostalih tričarija, u stvari, puštate da vas rijeka nosi po svojim zakonima i pravilima a vaš je jedini zadatak da se u tim uvjetima najbolje prilagodite kako znate i umijete.

Kanjoning je zaista nezaboravna avantura teško usporediva s bilo kojom drugom. Kad se jednom nađete u tom okruženju brzaka, slapova i virova a vaš jedini mogući put omeđuju okomite litice visoke nekoliko stotina metara, sve druge stvari u životu postaju nevažne, jednostavno - ulazite u jedan poseban mikro svijet potpuno različit od svakodnevnih i ustaljenih okvira u kojima se krećete.



Je li kanjoning opasan?
U svakom slučaju – jest!
No, s priličnom dozom sigurnosti mogu reći da šanse da stradate na kanjoningu nisu ništa veće od mogućnosti da vas na bilo kojoj našoj cesti pomete neki mamlaz, bilo da mirno vozite bicikletu, skuterić ili ste tek u ulozi vulgaris pješaka.

Nesreća nikada ne dolazi sama, tragične događaje u pravilu izaziva splet negativnih okolnosti koji se ponekad zaredaju poput domino-efekta. Prošlog ljeta smo bili na kanjoningu u aranžmanu iste agencije i s potpuno istim vodičima s kojima je bila i nesretna Francuskinja.
Za naše vodiče imam samo riječi hvale, čitavo vrijeme su bili veoma stručni i odgovorni, na svim opasnim mjestima su nas preusmjeravali na druge pravce, u niti jednom trenutku se nismo osjećali niti malo ugroženima. Svi sudionici kanjoniga obavezno na sebi imaju neoprensko odjelo, zaštitni prsluk i kacigu. Kako se moglo dogoditi da se unatoč svim mjerama opreza i sigurnosti, mlada Francuskinja utopi u niti jedan metar dubokoj vodi, za sada ostaje fatalna enigma, ali u svakom slučaju – enigma koju je potrebno riješiti što prije.

Nakon tragičnog događaja slijedi priča u tipičnom našem stilu – promptno i «ad hoc» je zatvoreno tridesetak agencija koje su se bavile raftingom i kanjoningom na Cetini. Obrazloženje je bilo - skiperi i vodiči nemaju potrebne licence za bavljenje tim aktivnostima!
Ono što je prava bizarnost u čitavoj priči jest činjenica da nitko ne zna kakve te licence trebaju biti niti na koji način se uopće može doći do njih!?
Licenca nema iz jednostavnog razloga jer licence nitko ne izdaje!!!

I ono što je posebno tragikomično u čitavoj priči da i sada, mjesec dana nakon nemilog događaja, svi nastavljaju rad makar i u «nezakonitim» i ilegalnim uvjetima. Da se razumimo, agencije rade «nezakonito» ne zato što bi one same to htjele, već zbog toga što zakon ne postoji!



U međuvremenu, dosjetile se neke mudre glavice, sjele za stol, zašiljile svoje olovčice i počele pisati pravilnik. Kad se nešto radi ishitreno i na brzinu onda i ne čudi da je jedna od predviđenih stavki budućeg pravilnika glasi da će se programi obuke skipera i vodiča razlikovati od lokacije do lokacije u skladu s različitim prirodnim uvjetima.
Kakav bullshit!?
Znači – možete biti vodič po Zrmanji, ali ne i na Cetini, Kupi ili Korani?
Pa to je isto kao da imate planinarske vodiče posebno za Mosor, Biokovo ili Velebit!
Slažem se da svaka rijeka ili planina imaju svoje specifičnosti i da one moraju biti uzete u obzir, ali mi je prilično blesavo da se vodiči obučavaju samo za tu i tu lokaciju i niti jednu drugu...

Ipak, dobro je da su se stvari konačno pokrenule s mrtve točke ali se isto tako nadam da će se u svim budućim aktivnostima uzimati u obzir iskustva Gorske službe spašavanja, institucije koja se odlikuje vrhunskim profesionalizmom iako je mahom sačinjavaju izuzetno hrabri i požrtvovani volonteri.
U njihovom svakodnevnom radu postoji jedan termin, doduše prilično birokratskog prizvuka koji se zove «upravljanje rizicima». Predaleko bi nas sad odvelo objašnjavanje tko što odakle kako i zašto, ali u svakom slučaju, dobrim pripremama i zdravim razumom, opasnosti se mogu svesti na minimum.

Ipak, ne treba smetnuti s uma da su unatoč svim obukama i licencama, nesreće uvijek moguće i nikada ne možete biti apsolutni sigurni, ne samo na kanjonigu, raftingu, kanuingu, planinarenju već i u mnogim, na prvi pogled prilično bezazlenim situacijama i aktivnostima.

Unatoč svemu da me netko pita bi li ponovno na kanjoning – odmah, iz ovih stopa!
Ako imate vruće srce i bistru glavu, to morate doživjeti.
Samo pametno... glavu izvadite iz torbe, a guza...o znat će se ona već nekako pobrinit za sebe...