Marketing
Gušti na brzaka
Ponekad bi, pa čak i malo češće od ponekad, dobro došlo malo probudit i oslobodit dite u sebi, jer se s godinama tili mi to ili ne tili, zaboravimo smijat, dječju znatiželju zamjeni ravnodušnost a mladenačku bezbrižnost stotine novih svakodnevnih problema.
Za nas koji smo modroga mora uvik imali u izobilju, nije bilo veće radosti kad bi se obično krajem lita dočepali kakve hladnjikave i bljutnjikave rijeke, koje su u jednu ruku bile slične a u drugu opet toliko različite od naših poznatih morskih ambijenata da bi nas takva okruženja redovito poticala na dašak avanture pa bi se upuštali u prave Odiseje ploveći nekakvim sklepanim splavima ili u šašu slučajno otkrivenim brodićima koji su propuštali vodu na sve strane.
Tako smo se ove subote, opet našli na zelenoj Cetini sa sličnim motivima, jedva dočekavši da navala nadobudnih turista-avanturista malo splasne, pa da konačno i mi "domaći" dočekamo svojih pet minuta slave.
Ovog puta, naši planovi nisu bili vezani za plivanje, plutanje, davljenje u virovima, posrtanje po liticama i skakanje niz slapove, jednom riječju zvane – kanjoning, (iako je u nekima jako buktila ta želja), već smo se odlučili za nešto sasvim drugačije, barem na prvi pogled – kanuing!
Iskreno, taj naziv «kanuing» nije mi zvučalo kao baš nešto idealno pogođeno, ali u svakom slučaju, moje predodžbe su bile kako se tu radi o manje-više penzionerskom načinu spuštanja kroz mirni tok rijeke u kojem se tek tu i tamo malo napregneš pa zaveslaš.
Međutim, poučeni prošlogodišnjim iskustvom, naši vodiči su znali kakav im «štof» dolazi, pa su nam pripremili ipak nešto malo atraktivniju rutu.
Koristeći tam-tam metode komunikacije, za zborno mjesto odredili smo mjestašce Blato na Cetini, preciznije rečeno, jednu plažicu koja za divno čudo uopće nije bila blatnjava već naprotiv - jako slikovita.
Nakon psihološke pripreme i laganog zagrijavanja tijela i duha malko neobičnim metodama, posjedali smo dvoje po dvoje u gumene kanue ili kajake, nemojte me sad vatat za rič. Koliko je meni poznato, kanu se vozi jednim veslom, a kajak s dvostrukim, a kako smo mi u našim plovilima imali kombinaciju jednostrukih i dvostrukih vesala, tako možemo slobodno reć da smo bili na ka-nu-jak-ingu...
Moja očekivanja kako se radi o penzionerskoj zabavi vrlo brzo su demantirana na prvome brzaku kad se naš kanu propeo poput Ferrarijevog konjića pa se stropoštao nizvodno brzinom svjetlosti. Sjećam se samo nekog vrbovog šiblja kako mi se približava ogromnom brzinom i triska me po licu pa me za tren oka izbacilo iz kanua u podivljalu rijeku koja piči dalje nimalo se ne obazirujući na moje probleme. Brže bolje, još onako ispod vode, zgrabim svoju «gumicu» koja me istoga trena katapultira na površinu, još samo malo drž-ne daj metoda uspinjanja i eto me ponovno u sedlu...
Wow, hopla-đilda, ovo će bit dobro!
Gledam ekipu u ostalim kanuima, uz ciku i viku, svi imaju širom razvučen osmijeh preko lica koji nikako ne posustaje, pa dolazim u sumnju ne radi li se tu možda o kolektivnom facijalnom grču uzrokovanom ne baš toplom vodom Cetine. Ma kakav facijalan grč, ekipa se uživila samo tako, ples hopa-cupa na brzaka sve nas je oduševija! Mirniji tokovi rijeke idealno se izmjenjuju s brzacima, a vrlo brzo smo naučili kako se na kanuingu prije svega mora poštivat red vožnje, jer kad na isti slap naleti istovremeno više posada, lako može doć i do brljavih scena.
Pored jednog opasnijeg slapa, izvlačimo «gumije» na obalu pa ih malo planinareći, malo bauljajući prenosimo preko skliskih i ne pretjerano gostoljubivih kamenih gromada.
Kao i kod kanjoninga prošle godine, zanimljivo mi je to kako gotovo u trenu upadneš u neki sasvim poseban način razmišljanja, jednostavno – oko tebe je samo rijeka, kanjon, ne misliš ni u ludilu ni o čemu drugom, čak nema ni onih klasičnih primisli u stilu «ma šta meni sve ovo triba»...
Naprotiv, samo poželiš da ovako nešto potraje šta dulje.
S okomitih litica kanjona promatraju nas neke ptice grabljivice, nimalo se ne uzbuđujući ne pokazuju prevelik interes za nas. Čak je i jedno pato jataka, pardon – jato pataka, lijeno promicalo pored nas ne mareći za tamo neke budaletine u neoprenskim bermudama naoružanim nekakvim čudnovatim kacigama i raznobojnim prslucima.
Nakon nešto više od dva sata plovidbe koja su prošla u jednom trenu, stižemo do brane hidroelektane iznad Zadvarja, još samo par zaveslaja skroz livo da se slučajno ne bi našli na ogromnom toboganu i konačno se smirujemo! Ispuhujemo naše gumije, slažemo vesla i opremu u ogromne platnene vriće koje bacamo na leđa kao naprtnjače, očekuje nas još «samo» kojih par stotinjak metara penjanja okomito do vrha kanjona, ma šta je to za nas...
Unatoč puf-pant metodama uspinjanja, osmijeh i dalje ne silazi s naših lica.
Šta slijedi nakon kanu-kajak-kanjon-inga!?
Naravno, samo jedno – konobing!
Eeeee, to je ono pravo, ali što se subotnjeg konobinga tiče, imam samo nekakvo selektivno pamćenje pa vam najpikantnije detalje i ne bih baš mogao precizno objašnjavati. Doduše, ove slike me podsjete na nešto ali hm...ne bih u detalje...
Na koncu, opet sve dođe na ono dobro poznato – nikom nije ljepše neg je nam, samo da je tako...barem svaki drugi dan!
Ali meni sad vrag ne da mira, u glavi mi se vrzma jedna ideja. Ako Neretva može imat svoj Maraton, zašto ne bi i Cetina!?
Zamislite takvo natjecanje od izvora do ušća Cetine, svladavanje puna sto i dva kilometra toka koje bi ukjučivalo plivanje i trčanje od izvora do onog kamenog mostića pa vožnju ka-nu-jacima, preko Peručkog jezera, obilazak brane pa sve tako do donjeg toka u kojem bi se tribali pribacit kanjoning ispod Zadvarja i rafting do Radmanovih mlinica, pa nakon toga još malo veslanja do Omiša !?
To bi bila prava avantura!
Idem tražit sponzore...
Post je objavljen 09.09.2008. u 08:50 sati.