Marketing
Bitka za zelenilo u moru sivila
Park aristokratske obitelji Garagnin-Fanfogna u Trogiru, kojeg se u stručnim krugovima smatra najstarijim botaničkim vrtom u Hrvatskoj, već je bio «na tapetu» ne samo na ovim «bložnim» stranicama, ali na žalost ne zbog njegove povijesne, hortikulturne i opće vrijednosti već zbog toga što taj park već desetljećima stoji zaboravljen, zapušten i devastiran, što nikome razumnome ne ide u glavu budući da se park nalazi gotovo u samom centru, tek stotinjak metara udaljenosti od povijesne jezgre i kao takav bi po svakoj logici trebao predstavljati izuzetnu atrakciju grada koji se voli diči svojom tisućljetnom kulturom.
Nije mi namjera danas ponavljati činjenice koje sam iznio u tom postu, jer bi naposljetku ova priča ispala tužna gotovo kao tužna pjesma o keruši i njenih sedam malih kučića, ali eto, počele su se događati neke stvari koje ipak zaslužuju pažnju i kako bi rekao naš prijatelj Galileo - «ipak se kreće».
Upravo na primjeru «Garanjinovog vrtla» najbolje je vidljiva nelogičnost i apsurdnost nekih propisa i birokratskih zavrzlama koji bi se najkraće rečeno mogle svesti na slijedeće pitanje: «Kako od hortikulturnog objekta najviše vrijednosti napraviti neprohodnu džunglu, idealno sklonište za pijančine, pse lutalice i one nesretnike koje su neplanirano pritisnuli probavni problemi?
Odgovor je jednostavan – «Zaštitite ga!»
A ta «zaštita» (u navodnim znakovima naravno) po našim lijenim birokratima očituje se u tome da grad Trogir i njegovo komunalno poduzeće nemaju ovlasti za održavanje ovog parka već se o njemu mora brinuti «Javna ustanova za upravljanje zaštićenim prirodnim vrijednostima na području Splitsko Dalmatinske županije”. Kompliciran naziv, nema šta!
Točno i netočno u isti mah, ajde recimo da je to – djelomično točno!
U stvari, točno je za one koji ne žele da se stvar pomakne s mrtve točke pa imaju idealan izgovor za svoje ne-djelovanje.
Apsurdno je to da zaštićena područja vremenom postaju «zaboravljena područja» i vrlo brzo dolaze u stanje u kojem se svatko neupućen pita «pa čekaj, zašto je ovo uopće zaštićeno?»
E sad, zašto sam se opet zakačio za ovu priču?
Znate moga prijatelju Stipu, bilologa, zmijologa, ekologa, planinara i mnogo još toga?
Ma kako ne znate, ne budite smišni...
Dakle, taj moj, odnosno «naš» Stipe odnedavno radi kao stručni suradnik upravo u spomenutoj «Javnoj ustanovi za bla bla bla» i već od njegovog prvoga radnog dana, maksimalno sam ga utlačija pitanjima i optužbama na račun zaštićenih područja u mome gradu, a to je osim Parka Garganin još i ornitološki i ihtiološki rezervat Pantan koji se nalazi u sličnom stanju.
Kako često razgovaramo o tome, eto sad znam kako ta famozna «Javna ustanova» na koju nas redovito upućuju lokalne dangube udobno smještene u proračunske fotelje, ima svega jedanaest zaposlenih i to mahom profesora, visoko stručnih ljudi kojima nije u opisu radnog mjesta da vuku karijole, maškline i lopate, već da svojim stručnim znanjem pomognu pri održavanju svih zaštićenih objekata na području Županije, a njih nije mali broj – čak četrdeset i sedam! Naravno da se pitanje nameće samo od sebe – kako jedanaest ljudi mogu održavati toliko zaštićenih prirodnih područja!?
Nikako!
Naravno, «naš» Stipe nije niti malo kriv za takvo stanje, ali bez obzira na to, moj presing po blogersko- prijateljsko-planinarskoj liniji je vjerovali ili ne – urodio plodom!
Kad se male ruke služe, sve se može, sve se može, ali kako ovdje dva metra od mora nemamo ni vlaka ni snijega, ovu retro-funky poskočicu možemo iskoristiti za neka drugačija zbivanja.
Dobra volja je najvažnija
Male vrijedne ruke donijeli su sa sobom učenici i profesori Pete gimnazije iz Splita koji već dugo surađuju s «Javnom ustanovom za bla bla bla» pa tako u okviru izborne nastave iz biologije redovno sudjeluju u akcijama čišćenja i održavanja zaštićenih područja. Tako im ove subote nije bilo previše teško skoknuti di Trogira, zasukati rukave i barem malo ublažiti katastrofalno stanje u parku. Naravno, sve pod nadzorom «našega» Stipe i njegove kolegice Marijane.
U nekoliko sati rada, tridesetak gimnazijalaca napunilo je veliki kontejner svakojakog smeća, granja, trave i tko zna čega još sve ne, pa je park nakon toga jednostavno – prodisao...
Naravno, ova akcija tek je kap u moru svega onoga što bi se još trebalo napraviti, a u svakom slučaju ne bi bilo loše da se slijedećeg puta pridruže i sami Trogirani.
Međutim, održavanje zaštićenih područja ne može se tek tako prepustiti dobroj volji pojedinaca, udruga ili škola. To je u svakom slučaju pohvalno, ali na duge staze ne fukcionira.
Zašto trogirsko komunalno poduzeće ne bi moglo održavati ovaj park kao i sve ostale gradske parkove koji su inače u dobrom stanju? To što je park Garanjin u ingerenciji «Javne ustanove» ne bi trebala biti prepreka već upravo suprotno – to je mogućnost za stručnu pomoć! Uostalom, dobiti, bolje reći - obnoviti takav atraktivan prostor u centru grada, bio bi pogodak «u sridu» i na dobitku bi bili svi – i građani i turisti i slučajni prolaznici.
Prema tome, niti jedan gradonačelnik niti gradski pročelnik, predstojnik, sam vrag zna kako li se sve ne zovu, ne bi ni u ludilu smio govoriti – «to nije naše!»
Doduše, kakvih smo se sve njihovih gluposti do sada naslušali, ništa me više ne čudi...
Nakon završene akcije, vjerovali ili ne, nismo išli na jiće i piće, već smo zajedno sa Stipom i Marijanom obišli sve ostale zaštićene objekte u Trogiru i Kaštelima – Pantan, staru maslinu u Štafiliću, park hotela «Palace», park dvorca «Vitturi» u Lukšiću i osam stoljeća stari hrast u Kaštel Gomilici. O svemu tome možemo neki drugi put, jer svaki od ovih lokaliteta zaslužuje poseban post, ali da su se stvari zakotrljale u pravom smjeru (neću uobrazit da je to zbog moga navaljivanja, Stipe je zaslužan 
), dokaz može biti i slijedeća akcija koja će se održatii već sutra, u subotu i to na Pantanu!
Post je objavljen 26.09.2008. u 09:40 sati.