Ako je suditi po onoj uzrečici koju vrlo često koristimo u svakodnevnoj komunikaciji koja kaže kako pametni uče na tuđim, a oni manje pametni na svojim greškama, ukupan broj zaista pametnih u tom bi slučaju zaprepašćujuće stremio prema plus minus nuli. Ma dajte, molim vas, ko se to naučija na tuđim greškama!?

Žalosno je ali bolno istinito, vlastite greške imaju mnogostruko jači učinak od tuđih koje u pravilu i ne shvaćamo u poučnom smislu već nam više dođu kao izvor naslade prema onima «glupima»...

No, da ne bi danas zaglibili u puko kontempliranje i teoretiziranje, idemo konačno na konkretnu temu i dilemu.
Nedavni tragičan događaj koji se zbio na rijeci Cetini u kojem je na «kanjoningu» poginula mlada Francuskinja, izazvao je čitavu lavinu senzacionalističkih napisa, opću kakofoniju i seriju birokratskih nebuloza koje nisu prestale ni do današnjeg dana, a čini mi se da mnogi u svoj toj priči od šume ne vide drveće ili rade po sistemu «Petar Petru plete petlju»...

Čitajući sve te napise lako se može steći dojam kako na takve avanture kreću mahom neiživljene individue željne adrenalinskih šokova koji nose glavu u torbi a guzu u dvojbi po sistemu dinar-dolar.
Stvara se prava fama, histerija čak, govori se o općem kaosu, nekakvim «mrljama» na licu Hrvatske i da ne nabrajam dalje...

Najprije me nervira što se stalno u isti koš trpaju rafting i kanjoning, «avanturističke discipline» koje se premda imaju zajednički nazivnik, razlikuju jedna od druge kao bijela čaplja s Pantana od čudnovatog kljunaša. Što je rafting, manje-više znamo svi, kolektivno spuštanje niz brzake u drečečo žutim čamcima već je postalo opće mjesto «team building» bauljanja nadobudnih poduzetnika u usponu koji sve veću popularnost dobija i u širokim narodnim masama...

S druge strane imamo taj famozni kanjoning.
Eh taj kanjoning, oprostite ali moram malo zastati, udahnuti i...
Da ne gubite vrime, možete časkom skočiti na moj prošlogodišnji post o kanjoningu.



Jeste li se vratili?
E dobro, sad idemo dalje!

Što je to uopće kanjoning?
Pojednostavljeno rečeno, kanjoning je u stvari nešto slično spuštanju na ogromnom vodenom toboganu u kojem sam kanjon glumi tobogan a voda nije iz vodovoda ili kolektora već je čista bistra i prirodna rijeka. Doduše, ovdje je spuštanje nešto sporije od onih mutant tobogana koji nagrđuju izgled hotelskih plaža, ali u svakom slučaju mnogo dojmljivije i opasnije. Nema tu nikakvih gumenjaka, čamaca, kanua, vesala i ostalih tričarija, u stvari, puštate da vas rijeka nosi po svojim zakonima i pravilima a vaš je jedini zadatak da se u tim uvjetima najbolje prilagodite kako znate i umijete.

Kanjoning je zaista nezaboravna avantura teško usporediva s bilo kojom drugom. Kad se jednom nađete u tom okruženju brzaka, slapova i virova a vaš jedini mogući put omeđuju okomite litice visoke nekoliko stotina metara, sve druge stvari u životu postaju nevažne, jednostavno - ulazite u jedan poseban mikro svijet potpuno različit od svakodnevnih i ustaljenih okvira u kojima se krećete.



Je li kanjoning opasan?
U svakom slučaju – jest!
No, s priličnom dozom sigurnosti mogu reći da šanse da stradate na kanjoningu nisu ništa veće od mogućnosti da vas na bilo kojoj našoj cesti pomete neki mamlaz, bilo da mirno vozite bicikletu, skuterić ili ste tek u ulozi vulgaris pješaka.

Nesreća nikada ne dolazi sama, tragične događaje u pravilu izaziva splet negativnih okolnosti koji se ponekad zaredaju poput domino-efekta. Prošlog ljeta smo bili na kanjoningu u aranžmanu iste agencije i s potpuno istim vodičima s kojima je bila i nesretna Francuskinja.
Za naše vodiče imam samo riječi hvale, čitavo vrijeme su bili veoma stručni i odgovorni, na svim opasnim mjestima su nas preusmjeravali na druge pravce, u niti jednom trenutku se nismo osjećali niti malo ugroženima. Svi sudionici kanjoniga obavezno na sebi imaju neoprensko odjelo, zaštitni prsluk i kacigu. Kako se moglo dogoditi da se unatoč svim mjerama opreza i sigurnosti, mlada Francuskinja utopi u niti jedan metar dubokoj vodi, za sada ostaje fatalna enigma, ali u svakom slučaju – enigma koju je potrebno riješiti što prije.

Nakon tragičnog događaja slijedi priča u tipičnom našem stilu – promptno i «ad hoc» je zatvoreno tridesetak agencija koje su se bavile raftingom i kanjoningom na Cetini. Obrazloženje je bilo - skiperi i vodiči nemaju potrebne licence za bavljenje tim aktivnostima!
Ono što je prava bizarnost u čitavoj priči jest činjenica da nitko ne zna kakve te licence trebaju biti niti na koji način se uopće može doći do njih!?
Licenca nema iz jednostavnog razloga jer licence nitko ne izdaje!!!

I ono što je posebno tragikomično u čitavoj priči da i sada, mjesec dana nakon nemilog događaja, svi nastavljaju rad makar i u «nezakonitim» i ilegalnim uvjetima. Da se razumimo, agencije rade «nezakonito» ne zato što bi one same to htjele, već zbog toga što zakon ne postoji!



U međuvremenu, dosjetile se neke mudre glavice, sjele za stol, zašiljile svoje olovčice i počele pisati pravilnik. Kad se nešto radi ishitreno i na brzinu onda i ne čudi da je jedna od predviđenih stavki budućeg pravilnika glasi da će se programi obuke skipera i vodiča razlikovati od lokacije do lokacije u skladu s različitim prirodnim uvjetima.
Kakav bullshit!?
Znači – možete biti vodič po Zrmanji, ali ne i na Cetini, Kupi ili Korani?
Pa to je isto kao da imate planinarske vodiče posebno za Mosor, Biokovo ili Velebit!
Slažem se da svaka rijeka ili planina imaju svoje specifičnosti i da one moraju biti uzete u obzir, ali mi je prilično blesavo da se vodiči obučavaju samo za tu i tu lokaciju i niti jednu drugu...

Ipak, dobro je da su se stvari konačno pokrenule s mrtve točke ali se isto tako nadam da će se u svim budućim aktivnostima uzimati u obzir iskustva Gorske službe spašavanja, institucije koja se odlikuje vrhunskim profesionalizmom iako je mahom sačinjavaju izuzetno hrabri i požrtvovani volonteri.
U njihovom svakodnevnom radu postoji jedan termin, doduše prilično birokratskog prizvuka koji se zove «upravljanje rizicima». Predaleko bi nas sad odvelo objašnjavanje tko što odakle kako i zašto, ali u svakom slučaju, dobrim pripremama i zdravim razumom, opasnosti se mogu svesti na minimum.

Ipak, ne treba smetnuti s uma da su unatoč svim obukama i licencama, nesreće uvijek moguće i nikada ne možete biti apsolutni sigurni, ne samo na kanjonigu, raftingu, kanuingu, planinarenju već i u mnogim, na prvi pogled prilično bezazlenim situacijama i aktivnostima.

Unatoč svemu da me netko pita bi li ponovno na kanjoning – odmah, iz ovih stopa!
Ako imate vruće srce i bistru glavu, to morate doživjeti.
Samo pametno... glavu izvadite iz torbe, a guza...o znat će se ona već nekako pobrinit za sebe...