U ono vrijeme kad je ludilo hodalo po Zemlji i dok je oružje zlokobno zveketalo, parafrazirajući zapjenjene šoviniste s one strane balkanskih gudura koji su uz obilatu pomoć alkoholnih para skvičali “Srbija do Karlobaga” a istovremeno kao njihov eho odjekivalo “Hrvatska do Drine” s ovih naših strana, šjor Antonio zvani Špigeta, miran i povučen čovjek koji ne bi ni termita zgazio čak i kad bi ga znao prepoznati, ubijajući dokolicu u prostorijama dobrovoljnog vatrogasnog društva, ničim izazvan ispalio je vrhunsku kampanilističku batudu – Trogir do Sućurca!

Sva je sreća da tada sredstva komunikacije za široke narodne mase nisu bila toliko razvijena kao danas, ali ne sumnjam da bi taj borbeni poklič vrlo brzo izazvao reakciju nekog slično rastrojenog mandrila s istočne strane Kaštelanskog zaljeva da moćno zagrmi odgovorom u stilu – Split do Štafilića!





Bilo kako bilo, trogirske i splitske plemićke obitelji, nekih su davnih godina sagradile na tom prostoru između dva grada ne samo sedam, već dvadesetak kaštela duž obala pitomog zaštićenog zaljeva koji je unatoč nadiranju i stalnoj opasnosti od osmanlijskih i inih osvajača, u to vrijeme zaista mogao nositi epitet “raja na zemlji”. Šteta što tada nije bilo turizma, pa su tek rijetki putnici namjernici poput znamenitog putopisca Alberta Fortisa krajem osamnaestog stoljeća mogli zabilježiti slijedeće: Od Mlinica kod Trogira pa sve do starinskih ruševina grada Salone, pruža se prekrasna položita obala Kaštela koju su zbog pitomosti pohvalili svi koji su pisali o ilirskim zemljama. Ovdje se loze i masline tako dobro goje da ovaj kratak pojas uska polja daje veći dio od trinaest tisuća barila izvrsna ulja i pedeset tisuća barila ponajboljeg vina. Kaštelansko primorje daje i podosta bajama, trista tisuća librica smokava i malo žita, ali ono nije najbogatija plodina ovog kraja. U ovom kraju živi kojih dvadeset tisuća stanovnika...





Prolazeći u ova naša vremena svakodnevno zapadnim krakom splitskog monstr-megalopolisa mogu samo zamišljati kako je izgledao ovaj kraj prije izgradnje cementara, željezara, betonara, Jugovinila, naftnih, radio-aktivnih i televizijsko-pasivnih bačvetina te nadasve, hrpetine užasnih pseudograditeljskih eskapada i otkliznuća koji su nekadašnji raj na zemlji pretvorili u bezličnu kaotičnu strukturu po mnogočemu sličnu slamovima južnoameričkih gradova kroz koje je najpoželjnije proći brzo i ne osvrtati se previše na ono viđeno…

Ipak, čak je i danas moguće, u trenucima kad malo zastanemo od ovog suludog ritma života koji nas satire i melje prodavajući nam istovremeno iluziju kako nam je dobro, samo što mi to baš i ne shvaćamo, spustiti se do same obale i pogledom potražiti tragove života i arhitekture nekih davnih vremena.



Kaštel Gomilica, za moj pojam zasigurno je najljepši u toj bisernoj niski kaštela, dvoraca i utvrđenih bedema, a tko zna, možda dobrim dijelom zbog činjenice kako ga nisu sagradili ondašnji feudo-tajkuni, već splitske opatice benediktinskog reda u prvoj polovini XVI stoljeća na otočiću uza samo kopno, u prvom redu za zaštitu svojih posjeda. Kameniti otočić, točnije rečeno –ispresjecani stjenoviti greben, zvao se Gomile, pa je po njemu čitav kaštel i dobio ime – Gomilica!





Utvrđeni Kaštilac pružao je utočište i sigurnost tadašnjim stanovnicima a kameni mostić preko kojeg se dolazilo pred sama vrata ostao je sačuvan i do naših dana. Unutrašnjost Kaštilca danas je u prilično zapuštenom stanju, a pomalo apsurdna činjenica kako je unatoč svome položaju na samoj obali, još uvijek malo „vanka ruke“ čak i nije toliko loša, jer u protivnom ne sumnjam da bi ovakva dražesna građevina zasigurno upala u štraloćavo oko nekog „vlastelina“ iz XXI stoljeća i u hipu stvorila ideje o nekakvim kockarnicama, noćnim klubovima i tko zna čime još sve ne.





Sjeta odlazećeg ljeta, obojala je ovih kasnorujanskih dana čitav Kaštilac ponekim neobičnim bojama, a mene još jednom uvjerila koliko se ljepote može naći u našoj neposrednoj blizini, pa usprkos svoj svojoj minijaturnosti, siguran sam kako se ovdje radi zaista o moćnoj Gomilici!





A za ne falit, još samo da spomenem i ovo - teta Filomena zvana File, sestra od našega trogirskog šjor Antonija zvanog Špigeta, udala se jedne davne lipe subote pogađate već – baš u Kaštel Gomilicu!