Onondi me nježno

11.09.2008.


Gotovo u svim modernim oglasima za radna mista, jedna od najvažnijih stvari koje se traže od kandidata zasigurno su one famozne “komunikacijske vještine”. Pusti kume na stranu diplome, radno iskustvo, završene škole i sve moguće kvalilfikacije, sve ti to ne vridi ni po pišljiva boba ako ne znaš dobro komunicirat ne samo s kolegama i partnerima, nego baš sa svima, od portira do direktora. Komunikacija je alfa i omega “imagea” modernoga poslovnoga čovika!

I znate šta ću vam reć – to je apasolutno u redu! Čovik koji je komunikativan lako će doć do rješenja u bilo kojoj situaciji. Ako se koji put dogodi da nešto i ne zna – barem zna koga triba pitat!

Samo je problem nešto drugo – kako te komunikacijske sposobnosti realno pripoznat i izmirit. Lako je za testove inteligencije ili poznavanje stranih jezika, ali isto sam malo kao ono skeptičan može li se za vrime samo jednog razgovora objektivno saznat koliko je neki čovik komunikativan. Za pravo reć, svi smo mi bokunić i ovakvi i onakvi, s onima koji su nam dragi, volimo komunicirat sve u šešnajšt, šta jezikom, šta očima, rukama i nogama, a opet kad nam neko ide lagano na pimpić, ma ne volimo ga vidit njanci na sto kilometri razmaka a kamo li s njime još komunicirat.

Ka drugo, nije nam svaki dan isti, nismo svakoga dana isto raspoloženi, ima dana kad smo komunikativni, agilni i poduzetni ali bome ima dana kad nam triba izvlačit riči iz usta teže nego vadit sidro od četrdeset kili sa dna mora.
Komunikacijske vještine su jedna ljudska karakteristika koja je potpuno odvojena od svih ostalih osobina. Nema nikakve veze sa čovikovim poštenjem, znanjem, pristojnošću, njanci sa seksualnim sklonostima. Princip je jednostavan – komunikativnost ili imaš ili nemaš, tako ti je to.
Doduše, danas je došlo takvo vrime da se svašta može naučit pa čak i komunikacijske vještine, ali to se brzo može pripoznat ka nešto falšo, glumljeno i nategnuto.

Prva lekcija u komunikacijskim vještinama je lipo pozdravljanje i “javljanje”.
Moram priznat da me oduvik fasciniralo koliko je ta na prvi pogled obična i svakodnevna radnja toliko bitna da svakoga može kako se moderno reče – pozicionirat u društvu. Možeš s jedne strane bit farabut, linčina, berekin, totalna šteta i svašta nešto još, ali ako se znaš lipo javljat ljudima, sve ti se te mane brišu.
Koliko sam puta čuja od starih (čekaj malo, ovo “starih” nije politički korektno reć), dakle koliko sam puta čuja od iskusnih žena “ajme, ma jesi vidila kako se oni mali/mala svaki put lipo javi – zlatno dite”…
E, ali nije to javljanje samo tako štrc-brc, ima javljanja i “javljanja”…

Možete nekome samo kimnit glavom, podignit obrvu ili eventualno manit rukom, ali sve su to javljanja nižega stupnja. Možeš imat moti koliko god oćeš, ali ako si “mutav”, neće te ni sveti Eustahije spasit.
U tom slučaju, ćakule će krenit od onoga – “ja mu se lipo javija, a on njanci abado!”
To “abado” oće reć - nije se ni ošerva (osvrnija), nije se niti oglasija…



Stoga, u najmanju ruku triba reć – “Dobar dan”
To uvik dobro dođe, iako zvuči prilično službeno i suhoparno, izuzetno je bitna intonacija i naglasak. Ako onu rič “dan”, izgovorite srdačno, glasno i sa uzlaznim naglaskom, učinak će bit više nego zadovoljavajući.
Isto tako možete reć – “zdravi bili”. To je izvrsno, ali ako još proširite i sa “veseli”, onda je to prava stvar!
Zdravi i veseli bili! - pozdrav prve klase!

Ako vam je priša i nemate vrimena na bacanje, onda možete reć pozdravit sa “zdravi” ili pak samo “veseli”, s time šta ono “veseeeeliiii” morate stvarno izgovorit s velikim veseljem maksimalno rastežući samoglasnike.

U svakom slučaju, dobro dođe i “evala”. To je nako, nako…puno poštovanja, kad oćete nekome pokazat koliko ga cijenite, ovo “evala” uvik dobro legne ka kumpiri ispod peke.
Naši stari su tokom godina razvili čitav spektar svih mogućih pozdrava i javljanja. Kad vidite starije barbe ili tete, babe, dide, suside možete reć “eto Vas”. Šta je je, malo je šempjasto ovo “etooo Vas”, ali bolje i to nego ništa (njanci abado).

Isto tako morate vodit računa o situaciji i okolnostima u kojima se nekome javljate. Recimo, prolazite nekome isprid kuće, čovik radi ništo po vrtlu, može okopavat, može zalivat, može radit sto đavli –u tom slučaju je dobro reć – “eeee, jeste vridni!”. To će ovome šta kopa, sadi, zalije, radi sto đavli, bit puno drago, cili će bit ponosan i odma će mu porast ugled kako u familiji tako i u društvu ujopće…
U slučaju da vidite nekoga da se samo šeta po rivi, ulici, bilo di, ne smite mu reć “poala, danas niste vridni”, nego lipo oprezno, stentano, s priličnom dozom otezanja pozdravite sa “pomalo”. To je isto dobro jer opet dajete čoviku priznanje da ima potpuno pravo malo se i prošetat jer Bože moj, niko nije stvoren da radi po čitav dan, triba s vrimena na vrime dat sebi malo važnosti, e!



Opet, ima situacija da svi ovi navedeni primjeri ne odgovaraju zadanoj situaciji, pa u takvim slučajevima možete primjenit spasonosnu i univerzalnu formulu, a to je javljanje sa “eeee, jeste li se onondili?”
Vaš sugovornik će vam na to vjerojatno odgovorit sa “ a evo jesmo” ili “sad ćemo”…

Da se razumimo ovo “onondit” je univerzalan glagol i može se odnosit na bilo koju radnju, stanje ili zbivanje. Znači , bez obzira je li nešto radite ili samo razmišljate, bez obzira kuvate li, perete robu, šumprešajete, činite gimnastiku, pilates ili aerobic, cipate drva, prinosite matune, fregajete portune, ljubite se, štipate, mazite, pušete ili stenjete…sve se to smatra pod “onondit”. Zato se niko ne bi smija smatrat uvriđenima ako ga ko pita “jesi li se onondija”, jer se lako može dogodit da oni koji je pita mislija jedno a oni koji odgovara, skroz nešto drugo…

Naravno, kako je naš jezik beskrajno bogat, onda glagol onondit ima i svoju suprotnost – “odonondit”.
To ka ono oće reć da se najprije morate dobro onondit da bi se kasnije mogli odonondit…
A ja sam se ne samo danas bome nego i sinoć i jutros toliko puti onondija da se sad stvarno moram malo odonondit a možda čak i razonondit…
Ako se ne štufam, bit će još koja lekcija...

Zdravi i veseli bili!

<< Arhiva >>