Na svašta se živ čovik može naviknit, pa sam u skladu sa tom novostečenom mudrolijom svečano odlučija kako neću više grintat, žugat i ajmekat šta mi je i kako mi je.
A neš ti šta mi je!

Jerbo, kad malo bolje pogledaš, nakon nekog vrimena shvatiš da je čak i u ovakvim danima koji su obilovali kišama, neverima, gromima, sivim oblacima i valovima koji se južnjački lino valjaju po moru sve tamo od Otranta, ipak moguće pronać makar krpice, fragmente, komadiće vedrine.

Pravo za reć, nisam ni primjetija u kojem mi se momentu dogodija taj klik u glavi, ali iskreno - dopizdilo mi je više bit napet, nervožast i uvik u nekoj priši…
Zanimljivo, kad počneš tako razmišljat, onda ti se, ka nekim čudom dogodi da primjetiš osmijeh pun zahvalnosti na licu nekog nepoznatog čovika kojeg si vidija eto sad prvi put i vjerojatno nikad više, a samo si ga pustija da prvi prođe na raskršću na kojem si inače ima prednost…
Pa sam još vidija da mi nije potriba uvik vozit brzo, beštimat na one spuže u prometu koji svojim karampanama samo smetaju po ulicama…

Jerbo, kad otkriješ taj botunić u glavi, onda dođeš do spoznaje da te na svim semaforima čeka zeleno svitlo, da si se na jedanput naša na krilima vala za koji nisi ima pojma da uopće postoji…

Pa onda, na krilima tog zelenog vala shvatiš još neke stvari, čak i to da ti nije potriba vikat na svoje dite zato šta je opet u školi pokupija asa iz fizike i još koječega, nego triba ostat miran, s njim lipo sist i razgovarat…
A kad posli tega prosvjetiteljskog razgovora onako molećivo digneš pogled prema nebu ne bi li se smilovalo, u oko ti, ničim izazvani - upadnu kampaneli.

I rečeš sam sebi - Gospe moja šta je ovo lipo…



Misec mi se tako lipo uvalija u oni kantunić svetoga Duje...



U stvari, sad vidim da mi pogled i nije biža prema kampanelima
Ma šta biža, kako biža - vratija se doma...







Sestro moja, sritan ti rođendan

Prošlotjedno štrapavo, gnjilo, bljuzgavo i bezobrazno uporno jugo, zblesilo me totalicus, ne samo do daske, već i do šper-ploče, puntižele čak, bacilo u stanje trajne indisponiranosti, samo milimetar od krajnje granice duševnog rastrojstva.
Uh zaista - nije to bilo lako za izdržati, a pogotovo uzimajući u obzir da mi je kombinacija tlaka zraka, bioritma i kineskog horoskopa bila izuzetno složena, nije previše ni čudno da su misli u mojoj glavi bile izložene vrlo jakim centrifugalnim silama.

No, treba preživjeti i takve dane, pa iako skrušeno priznajem da ove nedjelje nisam bio idealna osoba za druženje, opcija da ostanem doma, uronjen u mračne dubine samoće, nikako nije dolazila u obzir.







U sklopu priprema za uspon na Biokovo koji nas očekuje slijedećeg vikenda, ove nedjelje smo odlučili malo trenirati u susjedstvu, na Omiškoj Dinari. Već smo je pohodili prije nepuna dva mjeseca, a da nam ne bi bilo dosadno, ovog smo se puta odlučili za ponešto drugačiju rutu. Najprije dobro poznatim putem od Omiša do livade ispred Lude kuće pa zatim malo uzbrdo, a više nizbrdo do crkvice svetog Vida iz 14. stoljeća koja se nalazi na jednom od prijevoja iznad Lokve Rogoznice, 639 metara iznad površine velikog plavetnila.






Na razmeđi između mora i planine, pogledavajući malo na jedan prvi, dva druga i nekoliko trećih Brača s jedne, a kanjonom Cetine i obroncima Mosora s druge strane, nismo propustili priliku da i ovog puta guštamo u bojama, mirisima i okusima prirode, iako smo tek nešto kasnije shvatili da nas je jako marčano sunce koje se preselilo u travanj prilično dobro zamantalo. A pogotovo mene, danas ovako «koncentriranog» bez ikakve kape i marame. Ma čak ni one pionirske!







Zanimljivo, na našim pentranjima i tumaranjima po brdima i planinama, prilično se odgovorno odnosimo prema zalihama jela, a pogotovo pića.
Ali čim se spustimo «na normalu» i osjetimo čari kakve – takve civilizacije počnemo se ponašati kao žedni vuci, vile i hajduci.

Izuzetno preciznim sustavom navođenja detektiramo prvu obećavajuću birtiju.
Za razliku od jutarnjih kava koje su isto tako svojevrstan ritual prije polaska na izlete, ove «povratničke» narudžbe su vrlo jednostavne:

- Pivo! Veliko...Točeno!

Međutim...ovog puta dočekalo nas je iznenađenje

- Nemamo točenog....
- Nemate točenog!? A dobro...onda veliko iz boce...
- Nemamo velikog iz boce!
- Nemate velikog iz boce!?
- Onda nam donesite 0.33 Karlovačkog!
- Nema 0.33 Karlovačko samo 0.25...
- A hebate....
- Imamo Ožujsko 0.33!
- A fala blogu, barem nešto....

Unatoč poluglasnim gunđanjima i pritajenim prosvjedima kako nismo došli naručiti kapi za oči, već popiti staro dobro pivce za opuštanje premorenih mišića, nismo željeli izazivati daljnje incidente zbog mršave ugostiteljske ponude. Ne znaju oni, čak ni ne slute, kakvi smo mi kapaciteti...



I na kraju, s neskrivenim zadovoljstvom, moram vas izvijestiti kako su Mosoraši odlučili pokrenuti novu stranicu.
WEB stranicu naravno...
Nađ dobri i vridni Vinci, najbolji bloger među planinarima i naravno – najbolji planinar među blogerima, podnio je glavni teret osmišljavanja i kreiranja nove stranice, žrtvovao je u proteklom periodu i svoje slobodno vrijeme i odlaske u planinu i pisanje bloga, ali na koncu - rezultat je i više nego vrijedan. Bravo Vinci, svaka čast!

Opet je jugo...
Ono sivo, gnjilo, nikakvo
Satrat će me...



A možda i neće...

Sanja Jovanović i Duje Draganja, ovog su vikenda postali svjetski prvaci u plivanju i još pri tom, onako kao usput - oborili svjetske rekorde. Mario Ančić je u nedjelju Hrvatskoj donio pobjedu u meču sa Talijanima u Davis Cupu, a samo dan kasnije obranio diplomski rad na splitskom Pravnom fakultetu.
To svi znate, sve ste čuli, priznajem - baš i nije najfriškija vijest.
Ali...

Svjestan sam činjenice da sportski uspjesi naših ljudi, imaju malo uticaja na život nas ostalih "bezveznjaka". Osim kratkotrajnog zadovoljstva i iskaljivanja navijačkih strasti, iskreno rečeno – nitko od nas neće živjeti bolje samo zbog činjenice da su Janica, Sanja, Blanka, Duje postali najbolji na svijetu.
Opet ali...
Sport je ogledalo života a ujedno i izvrstan pokazatelj mnogim «nesportašima» kako se može doći do željenog cilja. Za razliku od nekih prošlih vremena u kojima smo uspjehe postizavali uglavnom u kolektivnim sportovima, danas na svjetla pozornice izlaze neki novi klinci koji su poniknuli iz kućnih i obiteljskih radionica.
Zvijezde tihog obrta.
Istina, još uvijek smo jaki u nekim sportskim igrama poput vaterpola ili rukometa, ali to je dobrim dijelom zbog našeg genetskog materijala kojeg je oblikovao krš Dinarida.

E sad, zašto su uspjesi naših cura i mladića značajni i na neki način - indikativni?
Pa upravo zbog toga što je stasala nova "power-generacija" cura i momaka koji se nisu prepustili otkrivanju tople vode, već su samo počeli primjenjivati stari dobri recept - ključ uspjeha je u radu! Da, da – RAD je ključ uspjeha.

Znam da zvuči kao prvomajska parola, ali kad ogolimo činjenice do srži, onda uvijek ostaje stari dobri RAD.
Sportaši možda čak i nisu najbitniji u ovoj priči, oni su samo esksponent jedne pojave koja se događa tu pored nas a da je čak i nismo svjesni. Daleko od televizijskih kamera i svjetla reflektora, u raznim "neatraktivnim" djelatnostima, stasavaju "Hrvati nove generacije".
Pametni, obrazovani, vrijedni, zgodni mladi ljudi, koji poznaju struku, strane jezike i sposobni su bez ikakvog kompleksa razgovarati i biti ravnopravni s bilo kojom bjelosvjetskom "čunkom". To što u našem kaotičnom društvu još ne mogu doći do izražaja, druga je priča, ali o njoj danas nećemo.
Sumnjate?
Okrenite se oko sebe i prepoznat ćete najmanje desetak takvih ljudi. Samo...mi smo skloni svakome pronalaziti mane, pa čak i onda kad ih je zaista teško naći. "Eeee, znate, nije to baš tako - šaptat ćemo u povjerenju neupućenima - znam ja tu familiju, dida mu je bija ovakav, baba onakva, stric pijanac, tetka munjena..."

Znam da zvuči paradoksalno, ali smatram da je ovakve grandiozne uspjehe na svjetskoj pozornici, još najlakše ostvariti u sportu.
Znate zašto?
Zato što su u sportu pravila igre jasna, precizna, jednaka za sve i što je najvažnije – ta pravila se primjenjuju!
Vidite kako je dobro kad pravosuđe funkcionira!
Može se tu i tamo dogoditi poneki sudački kiks, ali to je više iznimka nego pravilo. Mogu vas zaustaviti jednom, ali kad-tad sve dođe na naplatu.

Stoga nije čudno da Blanka leti više od svih, jer joj nitko od sudaca ne može na leđa naprtiti uteg od dvadeset kila. Nitko ne može zaustaviti Duju i Sanju tako da ostalim plivačima dozvoli da plivaju u perajama, štoperica i metar su egzaktni, nema tu lova u mutnome..



Znam da je jučer na burzama bio crni ponedjeljak, znam da je gorivo opet poskupilo, ali...možda se ipak nazire svjetlo na kraju tunela. Na koncu opet se vraćamo na isto – sve je u ljudima. Hrvati "nove generacije" moraju dobiti svoju šansu. Čak i ako stari mastodonti braneći svoje pozicije to ne žele i učinit će sve da se to ne dogodi, nova generacija se jednostavno – mora izboriti za svoje mjesto pod suncem
Mora!

Kakav bi ja to bio brodoljubac i potencijalni moreplovak kada bi propustio vašar, pardon sajam, i to s oznakom «najjačeg u regiji», unatoč bezobrazno visokoj cijeni ulaznice, «glamugroznog» pumpanja atmosfere i mnogim popratnim događanjima od kojih mi se, da prostite – diže želudac...

Jerbo...kada se govori o brodovima, preciznije rečeno – plovilima za odmor i razonodu, naši (i ne smo naši) mediji, od svih silnih tehničkih karakteristika, dizajnerskih pogodaka i promašaja, ljepote, elegancije i ukupnog dojma, ističu samo jedno – koliko ta i ta jahta košta!
Quando costa, how much?
Bolje rečeno – čija jahta najviše košta!
I naravno, onda idu bombastični naslovi tipa:
«Ugledni poduzetnik Mate Protrka kupio megajahtu vrijednu XXX milijuna eura...
A iza toga obično slijedi top-ljestvica domaćih tajkuna i njihovih plovila, koji se i na takav način nastoje što bolje pozicionirati u odabranom društvancu uspješnika koji su već ostvarili svoj «hrvatski san».



No, za ovu priliku, odbacit ćemo sve te medijske eskapade sa strane, uostalom moja malenkost na brodove i tako gleda ponajprije kao na tehničko-umjetnička (remek) djela, pa iako sam bolno svjestan činjenice da 99 posto izloženih primjeraka sa CB-shoua nikada sebi neću moći priuštiti, nitko mi ne brani da barem «glasno» sanjam...
Ipak, moram priznati, doza glamura i preseransa je neizbježna, tako to već ide...



Idemo zajedno napravit jedan đir...

Iako su se proizvodi hrvatskih «malih» brodograditelja nekako sramežljivo skrivali u manje atraktivnim kantunićima, mislim da se nemamo čega sramiti, naprotiv.
Vjerovali ili ne, ovaj brodić proizvodi se u Muću!



Da, da u «onome» Muću, u Dalmatinskoj zagori, točnije u škveru «Monachus» koji nakon linije brodića «Marco Polo», sada kreće korak naprijed...

Ovaj «Boston Whaler» uopće ne bi bija loš za ić fatat ribe tamo negdi oko Šolte, Drvenika...



Samo...ko bi uspija napojit ova tri monstruma na krmi, tz,tz,tz...



Čekajte da skontam na brzinu...750 «konjova», a ako računamo da benzinci za uru vrimena rada pod punim opterećenjem, troše otprilike 0.4 litre goriva po konjskoj snazi, to ispada 300 litara. Lipo!
Idemo još malo kontat, 300 litara puta 8.5 kuna znači
2550 kuna potrošenih za samo jedan sat vrimena vožnje, pardon - plovidbe. Još lipše!
I sad zamislite – ulovite tri šparića, dva kanjca i sedam pirki – poala koja lipa računica!!!

Gumenjaci i dalje rastu rastu kako u dužinu tako i u širinu. Rastu i u još mnogim dimenzijama. Na ovome «sirotanoviću» najviše mi se svidilo ime – «A je to!».



Mnogi su na «Croatia Boat Show» došli dobrim dijelom i zbog atraktivnih hostesa....
Njihov zadatak je jako složen. Moraju se smiješiti po čitave dane. I naravno – biti lijepe, elegantne i zavodljive. Što naravno, uključuje i štikle.



Štiklice na brodu – ne ne, to nikako, ne pokušavajte ni za živu glavu!
Ovo je danak sveopćoj «glamurizaciji» ovakvih «evenata»...

S glamurom ili bez njega, mislim da nitko ne bi bio nesretan da ga dopadne ovakvo upravljačko mjesto...



Bilo je i jako lijepih dizajnerskih ostvarenja u retro stilu...



Moje škverane već godinama pokušavam animirati da pokušamo proizvoditi ovakve brodove.



Nizozemsko brodogradilište «Linssen yachts» proizvodi seriju brodova pod nazivom «Grand Sturdy». Trup im je izrađen od čeličnog lima, ali zahvaljujući suvremenim metodama antikorozivne zaštite i kvalitetnoj izradi, ovi brodovi se ističu odličnim karakteristikama.
Istinu govoreći, njihov dizajn je više prilagođen sjevernim «teškim» morima, ali ne vidim razloga zašto mi ne bi mogli pokušati sa mediteranskom verzijom ovakvih tipova brodova...

O ovom brodiću još nekako i smijem glasno sanjati...
Merry Fisher 705, francuskog proizvođača «Jeanneau», izvrsno je «pogođen» za naše more.
Nepunih sedam metara dužine, veliki kokpit, prostrana kormilarnica, tri ležaja, kuhinjica i WC, maksimalna snaga motora 110 kilowata ili prevedeno - 150 konjskih snaga.





Ah, kako bi to bilo lijepo....

Svaka čast motornjacima, ali jedrilice su ipak moja veća ljubav.
Salona 42 – regatna verzija, wow...



A što reći na ovaj bolid, također sa oznakom «domaće je domaće»...



Arhitekt Marko Murtić, još uvijek poznatiji kao sin velikog slikara Ede Murtića, (ali ne zadugo!) hrabro je zakoračio u avanturu zvanu «proizvodnja vrhunskih regatnih jedrilica». Za sada mu ide i više nego dobro, preostaje nam samo da mu kao i ostalim domaćim proizvođačima, poželimo dobar vjetar u jedra... Na slici je jedrilica «Adria.Azija», pobjednica mnogih jadranskih regata.

A kad smo već u ovoj našoj regiji, zašto ne istaknuti i naše susjede Slovence, posebno braću Jakopin, koji su nakon godina rada, dizajniranja i projektiranja za druge škverove, odlučili napraviti nešto svoje – linija «Shipman» - lud'lo brale, čisto lud'lo...



Zahvaljujući vezi, uspio sam ući i u Beneteau 57, jedrilicu predviđenu za putovanja oko svijeta.



Lipi moji, kad otplovim na put oko svijeta u 800 dana, u ovom kutku ću, između ostalog – pisati blog...



Nisam siguran, hoće li stol za blagovanja biti uvijek ovako ukusno dekoriran, ali bit će sigurno dobrih bokuna...



U rijetkim trenucima odmora i opuštanja, ovo će biti idealno mjesto za.... hmm...dobro se naspavati...



Ehhh, sve je ovo lipo, puno lipo, samo je malo puno za jedan post. Sve u svemu, možda sam ja malo konzervativan, ali još uvijek smatram da brod mora bit brod, a ne kuća na moru.
I to kakva kuća!?
Opremljena zlatnim špinama, najmodernijim audio-vizualnim uređajima i još mnogim udobnostima koje su na moru najblaže rečeno – nepotrebne.
Ali, tko sam ja da namećem trendove, samo me žalosti da najveći dio ovih najatraktivnijih brodova i nisu plovila nego najobičnija – plutala, kojima je osnovna uloga i namjera vezati se za neku rivu i javno se šepuriti s neskrivenim izrazom zadovoljstva na licu iz kojeg će mnogi iščitavati samo ono – «Nu me!»

A dok čekamo da se i nama takujini malo podebljaju, navodno treba biti zadovoljan i s malim.
Ići, mići, brodići...



Od svega viđenog, još mi samo preostaje riješiti financijski grop. Naime, on je još prilično zamršen, zapetljan i ingropan, ali kad jednog dana bude lipo vezan kao ovaj «pašnjak» na slici, eeeee onda ćemo zaprašit na more!!!



Barem prvo vrime, dok ne oplovim sve ono o čemu sam oduvik sanja.
A kad me plovidba malo štufa, vezat ću se za neku jadransku rivu, sist na krmu, pijuckat piće i vrlo vjerojatno - s neskrivenim izrazom zadovoljstva svima davati do znanja – NU ME!
Heeej, šala, šala, nemojte mi odma skakat...

Ponekad je zaista sasvim malo potrebno da sivi kišni dan, ispunjen teškom južinom, lošom biometeorološkom prognozom i sveopćom depresijom, pretvorimo u nešto posve drugačije. To je dobro. To je čak i vrlo dobro.

Skoro svake subote, s radošću očekujem poziv nekog od mojih pajdaša iz srednjoškolskih klupa. Slavimo godišnjicu mature. Dvadeset i neku. Istinu govoreći, ne pada nam baš svake subote okrugla obljetnica, ali to nama zaista nije problem.
Uglavnom...družimo se, razgovaramo, bistrimo razne teme, znate kako to već ide kod ljudi u tamo nekakvim srednjim godinama...

Naravno da se u takvim prigodama kao usput, posloži nešto fino, ukusno i zamamno na stol, a sve to, naravno samo zbog toga da bi naše teme lakše mogle «kliziti».
Uglavnom, danas nisam dopustio mojim pajdašima da osvoje glavnu nagradu u obliku makaruna u toču od tunjevine tek tako lako, već sam im najprije dao «težak» zadatak – idemo u đir!

- A di ćemo?
- Idemo do Knina, vidit Krčić!
- Knin? Krčić?
- E!
- A šta ćemo tamo?
- Moramo ga vidit!
- Baš moramo!?
- Moramo!
- A onda idemo!!!

A taj famozni slap Krčić oliti Topoljski buk, na mjestu na kojem se potok Krčić pretvara u rijeku Krku, danima me već intrigira i doziva, imam osjećaj da su ga ove kiše jesenske, pardon – proljetne, poprilično obogatile i da bi nam se upravo sada, trebao predstaviti u najraskošnijim oblicima...







I drago mi je da sam ovaj put bio u pravu, jer vidjeti slap Krčić i izvor rijeke Krke u ovakvom izdanju, zaista je nešto nesvakidašnje i teško za opisati.
Stoga i nema prevelike potrebe da vam u ovakve sitne sate dodatno objašnjavati šta, di, kud i kako, jednostavno - pred ovakvom snagom i ljepotom, potrebno je samo bez riječi zastati, diviti se i ...uživati...

















Svi vi koji ste blizu - požurite!
Ovo je...ovo je...nešto posebno!

Američki san na hrvatski način kratko je trajao. Velike iluzije protkane bombastičnim izjavama samohvale i samozadovoljstva, isparile su na brzinu kao kapljice ljetne kiše s vrućeg limenog krova.
I od gorega uvijek može biti gore...
Zlo mi je. Muka mi je kad vidim što se događa.
Lupeži, kriminalci, mafijaši, špijuni, političari, novinari, biznismeni, svi su zajedno u istom kolu, svi su u istom klupku, međusobni isprepleteni vezama zamršenijim od Gordijskog čvora.
Tko je za, a tko je protiv koga, tko je tu lud a tko zbunjen, to nitko pametan više ne može pojmiti. Svi su puni tajnih dosjea, kao slučajno podmetnutih snimaka i dokumenata, ljubavnica, kurvi, povezani na zapanjujuće načine sa opskurnim kreaturama iz polusvijeta. Pokvarenost do srži, zloba i licemjerje pršte na sve strane. Pomahnitale ubojice šeću se na slobodi, a oni koji vole zaglumiti moralne vertikale, guše se u odvratnom smradu korupcije, kriminala i skandala.
I tko im što može?
Odurni ste gospodo, ma neka izgledali sjajni, njegovani i ulickani, neka nas s visoka gledate iz tih vaših Cayenna, Tuarega, X petica, ML-a, kako li se već sve ne zovu.

Višestruko više od bilo kakvog umijeća, talenta, poleta i vrijednosti, važnije je znati odgovor na pitanje «a čiji si ti»???
Jer ako si «ničiji», to je isto kao da te nema, kao da si tek neki slučajni prolaznik, tek puki statist u horroru s puno režisera, scenarista, kostimografa, glavnih i sporednih glumaca.
Biti «self-made man», a pokušati uspjeti u ovom društvu, očigledno je puka iluzija.
Prodati dušu vragu ili ostati svoj do kraja? Pa iskreno...i nije neka dilema.

Da gospodo, znam da se danas novcem može kupiti sve, možete kupovati i ljubav, možete kupovati čak i zdravlje, barem neko vrijeme, ali eto – nama, malima, bijednima, bespomoćnima, možda je jedino čista savjest ostala. Čista savjest koja se ne može kupiti. Čista savjest, sjećate li se možda što je to?

Ne znam, ma u stvari znam kako stvari funkcioniraju, ali to nije moj svijet.
Baš me briga!
Znam da ću svoj mir, pa makar to izgledalo pomalo uvrnuto, čak i autistično, još uvijek pronalaziti u tišini planina, u šumu morskih valova, u naoko beznačajnim proticanjima rijeka ispod mostova. Jer naposljetku – sve se mijenja i sve teče, pa čak i onda kad ne izgleda tako...

Zanimljiva stvar kod odrastanja (da sad ne koristim riječ «starenja»), između svih ostalih divota i vrednota, što se s vremenom, polako ali sigurno, lišavate mnogih zabluda.
Eto, sve do prije koji dan i ja sam nasjedao na opće poznatu floskulu kako seks prodaje sve!
Znate ono – reklamu za nekakav bezvezan proizvod upakirate u prizore s više ili manje vidljivim aluzijama na seks i – uspjeh je zagarantiran!

Ali ima još nešto što je ljudima zanimljivije i intrigantnije od seksa, a to je – nasilje!

Možete li se sjetiti kada ste posljednji put odgledali neki film u kojem se nije desilo barem jedno ubojstvo?
Kada ste posljednji put pogledali dnevnik na bilo kojoj televiziji, a da nije bilo ratova, sukoba, tučnjava, demonstracija, uhićenika...
Jeste li ikada pročitali novine, a preskočili crnu kroniku?
Nasilje je prosječnom «ljudu» očito toliko privlačno i zanimljivo da mu naprosto ne može odolijeti.

Uostalom, zar nismo svi mi pomalo licemjeri? Kao propagiramo snošljivost, uljudbu, kulturno ponašanje, a s druge strane obožavamo mišićave super junake koji su za ostvarenje svog pravednog cilja sposobni pokokati i otpratiti u vječna lovišta pola stanovništva ove planete?
Pa dajte, priznajte, ako ne meni, onda barem sami sebi, je li za vaš pojam pravo oličenje muškarca Woody Allen ili Rambo/Rocky/Sly???

Najkraći put da postanete slavni, upravo je nasilje.
Ako pretučete pijanog mrmota iz bircuza u vašem kvartu, sukobite se s protivničkim navijačima na Krbavskom polju, odalamite pretpostavljenog ili nekog sličnog – naslovnice svih dnevnih listova su vam zagarantirane.
Ništa lakše!

Eto i ja sad povlačim sve ono što sam do sada negativno govorio ili razmišljao o famoznoj «Farmi».
«Farma» je spašena!
I to u samo nekoliko sekunda.
Znate li tko ju je spasio?

Ma kakav Rafo, ma kakav balavi Svizac koji još od vremena prvog Big Brace slini za svakom fuficom koja prošeta svoje dupence ispred njegovog šmrkljavog nosa!
Stipe i Štef su zakon! Alfa mužjaci puni testosterona, za koje je samo bilo pitanje vremena kad će nasrnuti jedan na drugoga, isto kao u borbi pijetlova tamo negdje u predgrađima Bankoka.
Svi pričaju o makljaži na Farmi, to je top tema.
Samo, ipak mislim da je produkcija Farme grdno poriješila što ih je nakon inkriminiranog čina obojicu diskvalificirala.
Baš bi sada bilo zanimljivo gledati ih zajedno!

Zanimljivo je i to kako na prvi, drugi, pa i stoti pogled, neki mirni ljudi koji ne bi ni mrava zgazili, u jednom jedinom trenu postaju tučaroši, besprizorni razbijači ili nedajbože nešto još mnogo gore.

Možda se i u vama krije potencijalni Stipe/Štef/Stevo?

Stoga vam ni u kom slučaju ne bi bilo na odmet da provjerite svoju osobnost i odgovorite na nekoliko pitanja koje ću vam postaviti u ovom kratkom testu, kako bi saznali u koju kategoriju ljudi pripadate i naravno – da bi znali kako je najbolje i najispravnije reagirati ukoliko se nađete u nekoj kritičnoj situaciji.

Vežite se, polijećemo!

1.Ušli ste u trgovinu i kupili samo jednu neophodnu sitnicu. U redu pred blagajnom već je troje kupaca s punim kolicima. Vi ćete:

a) Strpljivo čekati da dođete na red
b) Nervozno cupkati s noge na nogu i poluglasno gunđati sebi u bradu ne bi li vas propustili naprijed
c) Preskočiti red, ostaviti blagajnici otprilike točan iznos i odgibati u nepoznatom smjeru

2. Susjedov pas preskočio je ogradu i vrši nuždu u vašem dvorištu. Vi ćete:

a) Pozvati i obavijestiti susjeda da se čovjek ne brine gdje mu je pas
b) Otjerati psa glasnim lajanjem (pardon, vikanjem)
c) Dohvatiti prvo raspoloživo vatreno oružje i pucati (i na psa i na susjeda)

3. Vi ste:

a) prelijepi
b) prekrasni
c) predivni

4. Mrzite:

a) do podne sebe, poslije podne sebe i cijeli svijet
b) kolege, poznanike, susjede, kokoši, guske i patke
c) nikoga ne mrzite, samo vrapce i komarce

5. Koji bi vas trač najmanje pogodio?

a) Uhićeni ste prilikom sudjelovanja u homoseksualnim orgijama
b) Vozili ste romobil goli i pijani po pješačkoj zoni u centru grada otprilike u dva sata iza pola noći
c) Napravili ste dijete/ostali ste trudni s najvećom zvijezdom turbo-folka na Balkanu ( a i šire)

6. Vjerujete li vi uopće u išta?

a) Da, naravno da vjerujem
b) Ne vjerujem da vjerujem
c) Vjerujem da ne vjerujem

7. Na koji ste način osvojili svoga partnera/partnericu?

a) slatkim riječima
b) ljubavničkim sposobnostima
c) toljagom po glavi, pa pravo u pećinu...

8. Vozite sporo u gradskoj gužvi, jedva jedvice, u koloni. Vozač automobila ispred vas vozi brzinom od 0 kilometara na sat i prijateljski razgovara s drugim vozačem u koloni iz suprotnog smjera. Vi ste:

a) radosni zbog spoznaje da još postoje ljudi koji srdačno razgovaraju
b) psujete, trubite i gestikulirate dajući im do znanja da se konačno pokrenu
c) vadite bejzbol palicu iz gepeka, izlazite vani i obojici razbijate šofer-šajbu u
paramparčad...

9. Vaše omiljeno predjelo je:

a) janjetina s ražnja
b) pršut,sir,francuska
c) barchette s gljivama u umaku

10. Vaše omiljeno jelo je:

a) tripice na toskanski način
b) janjetina s ražnja
c) roastbeef sa šampanjcem

11. Vaš omiljeni desert je:

a) sladoled lješnjak-pistaccio
b) banana/mango/papaja
c) janjetina s ražnja

12. Koliko ste do sada imali seksualnih partnera? *

a) do 10
b) 10-20
c) preko 20

13. Koliko je vaš sadašnji dragi/draga imao/imala seksualnih partnera?*

a) 3 (Tri)
b) ne zna/ mulja/ odbija odgovoriti
c) vi ste mu prvi/prva

14. Ovaj mjesec ste neočekivano dobili deset posto umanjenu plaću

a) šutite i radite dalje kao da se ništa nije dogodilo
b) radite vidljivo manje nego ranije
c) glasno prosvjedujete kod svojih šefova i tražite objašnjenja

15. Što vas najviše može uvrijediti?

a) kad vas netko nazove stokom sitnog zuba
b) kad vas netko nazove stokom krupnog zuba
c) kad vas netko namjerno ignorira

16. Voljeli bi se reinkarnirati kao:

a) tigar
b) zmaj
c) janjetina, s ražnja naravno

17. Za vas je zakon:

a) Arhimedov zakon
b) Zakon o Udrugama
c) Zakon kolta

A sada molim vas lijepo, uzmite olovku/penkalu/kalkulator u ruke i računajte:

odgovori pod a) donose po 1 bod
odgovori pod b) donose 3 boda
odgovori pod c) donose 5 bodova

Provjerite rezultate:

od 17-30 bodova

Vi ste miroljubivi, strpljivi i pouzdani. Ugodna ste osoba za svoju okolinu, osoba koju bi svatko poželio za radnog kolegu/prijatelja/partnera. Jedini vam je problem što imate nizak tlak i relativno mali broj otkucaja srca. Netko neupućen bi pomislio da ste u stanju trajne hibernacije. Ili još gore, da vi uopće niste više među živima. Vi u stvari ne postojite! I sad mi recite - koga vi uopće pokušavate prevariti!? Ma molim Vas! Sad ćete se lijepo vratiti na rješavanje testa i odgovoriti ponovno na sva pitanja, ali ovaj put iskreno!

od 31-44 bodova

A-ha, ipak ste došli u ovu kategoriju! Vi ste oličenje poštenog građanina koji se grozi, gnuša i kloni svakog mogućeg oblika nasilja. Doduše, još vas i danas proganja onaj događaj iz ranog djetinjstva kad ste na nagovor onog papana Pajde iz petog Ce razreda, ne znajući, iz čistog nehata, petardama ubili susjedovu perzijsku mačku Mikicu! Poslije ste se opravdavali da vi niste ni za šta krivi, već da je to nedjelo napravio susjed Marko s trećeg kata, rezervni poručnik ondašnje tkzv. JNA, dok je nehajno čistio osobno naoružanje. Zato danas živite kao vegetarijanac, član ste nekoliko udruga za zaštitu prava životinja, a vrlo ste aktivni u lokalnom boćarskom klubu, čak ste u jednom mandatu bili i tajnik.

od 45 - 58 bodova

Vaši odgovori su stabilni, uravnoteženi i promišljeni. Izvrsno balansirate između razuma i osjećaja. U svakoj prilici ste u stanju popu reći bob, a bobu reći pop!
Jedini je vaš problem u tome što nikada ne reagirate kako treba. U trenucima kad bi trebali reagirati hrabro i odlučno, vi naprosto zanijemite i ne nalazite prikladne riječi. Zato se naknadno, grizete u sebi što niste tome papanu/mamlazu/manijaku rekli u brk sve što mu spada. Utjehu pokušavate pronaći izdirući se i maltretirajući članove svoje familije. Sram neka vas bude!

od 59-72 bodova

Vi ste već prilično sumnjiva kategorija. Od malih nogu privlačile su vas manifestacije tipa kolinje, martinje, pečenje rakije...Vi ste narodski rečeno – «doktor seoskih nauka», iako dopuštam mogućnost da možete živjeti i u gradu. Zaista je fascinantno kako se razumijete u sve moguće teme, počevši od poljoprivrede, enologije, sporta, politike, pa sve do nuklearne fizike.
I što je posebno zanimljivo – uvijek ste u pravu!
Ipak, valja vam odati priznanje jer ste upravo vi oni u koji u odsudnim trenucima kada je ugrožena vaša osobnost, vaša obitelj ili čak cijela država, prvi spremno skačete i zauzimate borbeni položaj na braniku Domovine. Sa susjedima, kolegama i poznanicima nemate problema u komunikaciji, doduše...hm... manje zbog vaše miroljubive naravi a više zbog toga što vas se oni istinski boje jer vrlo dobro znaju da ste razmjerno često u stanju čak i prekoračiti nužnu obranu.

od 73-85 bodova

Vi niste normalni, pa vi ste zapravo tempirana bomba. Dovoljna vam je i najmanja sitnica da planete. Cijene dionica su pale za sedamdeset posto? Pa što sad? Ljubavnica vam je slupala vaš novi BMW X5? Svo zlo s tim! Kako bi se tek osjećali da su vam ga ukrali!?
Ah da, sad sam se sjetio, pa taj vaš BMW X5 je već bio ukraden kad ste ga vi kupili od onog lupeža Brgljuza za nekakvu siću eura.
Upamtite dobro, nije svako zlo za zlo. I dajte zabogamiloga, maknite više iz podruma onu maljutku, pa onih sedamnaest bombi, tri PROM-ovke, minobacač od 82 mm...
Haubicu kalibra 105 mm također, a šta mislite da za nju nitko ne zna?
Ako već ne želite sve to odnijeti u najbližu policijsku postaju, možete dobro zaraditi i prodajući sva ta čuda kao staro željezo.
Uostalom, sad ćemo ući pod kišobran NATO-a pa vaše strepnje nisu više opravdane.


Ukoliko se niste prepoznali u niti jednoj od ponuđenih kategorija, još uvijek nemate razloga za brigu. Ovo je i tako samo demo-verzija testiranja nasilnosti.
Stoga očekujem vašu suradnju i pomoć kako bi još bolje obradili ovu zahtjevnu problematiku, pa sam odlučio najbolje prijedloge i komentare nagraditi sa slijedećim nagradama po vašem izboru:

a) komplet slikovnica "Maja u autobusu", "Maja u zoološkom vrtu", "Maja u zrakoplovu" i još mnogim Majama
b) sabrana djela Marcela Prousta
c) komplet DVD-a prvih pet sezona serijala "Walker-teksaški rendžer" sa Chuck Norrisom u glavnoj ulozi

Zadovoljni?

Pitanja sa zvijezdicom (*) uletila su iz nekog drugog testa, ispričavam se...

Nekoliko dana dobrovoljnog izgnanstva od elektronskih, tiskanih i inih medija rezultiralo je neobičnim svrbežom u jagodicama prstiju, noći ispunjenoj nemirnim i konfuznim snovima, čak i još nekim čudnovatim simptomima o kojima za sada ne bih u detalje. Dijagnoza je očita – na djelu je blogerska apstinencijska kriza, a kako se nemam baš neke volje boriti s njom, idealno je vrijeme da se napiše nešto novo.

Naravno, dan iza vikenda u pravilu je rezerviran za neki putopisni slikopis ili slikopisni putopis, kako vam drago, pa stoga nema nikakvog razloga da ovoga puta odstupam od spontano zadane «programske sheme».

Iako je znatan broj eko-hedonista ovu nedjelju odlučio provesti u opuštajućoj atmosferi i kao usput – izložiti se sirovim strastima nepoznatog i nekontroliranog porijekla, mala ali odabrana skupina pojedinaca inficirana planinarskim virusom i osokoljena vedrim nedjeljnim jutrom zdušno je odlučila ostvariti ambiciozni plan na domaćem terenu – prokrstariti Mosorom od zapada prema istoku, popeti se na vršni greben i osvojiti vrhunaca što god je više moguće.

A kao kruna svih tih sinusoidalnih gibanja, danas smo odlučili osvojiti, po mnogima - najljepši i najimpozantniji mosorski vrh zvan Kozik ili Sveti Jure, koji se kroz duga tisućljeća, zahvaljujući geološkim i tektonskim promjenama uvrijeđeno i jogunasto izdvojio od ovih ostalih mosorskih «tisućnjaka», očito odlučivši da kad već sa svojom visinom od 1319 metara ne može biti priznat kao najviši vrh Zlatne Planine, mora preuzeti primat u svim ostalim karakteristikama.

A taj primat mu se zaista mora priznati, jer je još od davnih vremena, njegova dominantna pojava nad cijelom Poljičkom Republikom, Koziku donijela status svojevrsnog Olimpa. Stoga i nije čudo da je i na ovom vrhu podignuta crkvica posvećena svetome Juri, zaštitniku Poljica. Na ovim prostorima postoji još nekoliko crkvica, vrhova i toponima nazvanih po ovom svecu, a naravno, nije daleko ni istoimeni najviši vrh Biokova.

Uspon smo započeli na dobro poznatom zbornom mjestu iznad Sitna Gornjega, s kojeg kreće najveći dio mosorskih ekspedicija. Pentranje do planinarskog doma «Umberto Girometta» na Ljuvaču, za nas je šala mala. Ispred doma nas dočekuje poznata ekipa, a naravno i već pripremljen čaj od planinskih trava obogaćen još nekim stimulativnim sredstvima čiji je sadržaj stroga poslovna tajna.

Nakon okrijepe duha i tijela krećemo dalje, na četiri sata hoda udaljen vrh. Tješimo se mišlju da su vremenske oznake na pu(NK)tokazima baždarene za one s manje penjačke kondicije pa već planiramo kako ćemo mi smlatiti taj put i za manje vrimena.
A-ha....

Težina uspona najbolje se mjeri količinom izgovorenih riječi. Kad je staza položenija, sve odzvanja od ćakula, podbadanja, laprdanja, jezičnih eskapada svih mogućih vrsta. Kako strmine postaju veće i zahtjevnije, tako sve više čuju uzdisanja, otpuhivanja, u ekstremnim uvjetima čak i vapaja za što ćešćim pauzama.





Međutim, našoj složnoj ekipi vapaji i nisu bili odveć potrebni, hrabro smo grabili naprid i u visine tako da smo vrlo brzo izbili na sam hrbat planine. Staza vrluda malo sjevernom pa malo južnom stranom, uglavnom po kamenjaru i ljutom kršu, ali dobrim dijelom i kroz bjelogoričnu šumu punu zelene mahovine. Nekako je lakše kad je cilj uspona na vidiku, ali Kozik je jedan od onih vrhova koji su skloni zavaravanjima i planinskim fatamorganama. Taman kad pomisliš – evo ga, to je taj vrh, iznebuha i sasvim nepozvan osvane još jedan kojeg moramo prije savladati prije ovog glavnog, pa zatim još jedan, pa još....nikad kraja čoviče!





Sve u svemu, do našeg današnjeg naj-vrhunca tribalo nam je i više od četiri sata, ali uživajući u pogledima prema moru i otocima s jedne, a poljima i snijegom pokrivenim planinama s druge strane, sve se te muke lakše podnose. Ne moram posebno ni napominjat kako nas je vrime i ovoga puta idealno poslužilo, doduše bilo je malo vitra i priko mire, ali nećemo se žalit.







Kakav je pogled s Kozika? A šta ću vam poć govorit, na koncu u stvari ne znaš uopće na koju se stranu okrenit, možda doli prema Omišu i kanjonu Cetine, ili prema otocima, ili prema ovom sivom moru krša koje, koliko god bilo divlje i nepristupačno, opet zrači nekom posebnom ljepotom....







Obećali smo sami sebi da ćemo taj famozni planinarski ručak napravit tek nakon osvajanja vrha, a za divno čudo, uspili smo i održat rič. Stoga je posve razumljivo kako smo vidno iscrpljeni i već na izmaku snaga zdušno navalili na livanjski, paški i još neki nepoznati sir, buđolu, pršut, utvrdo kuvana jaja, kobasice i još sto drugih raznih jestivih čuda. Još smo računali da nećemo niti otvarat paštetu i mortadelu, ali i to je sve nastradalo u drugom ešalonu...

Još kad smo sve te delicije zalili sa čašom «Pelješca» (s magarčićem ofkors), poželili smo ostat na ovim visinama još satima...

Ipak, ne bi nam služilo na čast da nas iz ovog položaja izvlači Gorska služba spašavanja, pa smo zdravi, čili i rumeni, nešto od sunca a nešto malo više od «magarčića» krenuli dalje u avanturu zvanu kotrljanje prema podnožju. Za povratak smo odabrali drugu stazu, ne više po vršnom grebenu, nego pravo doli niz strminu sve do sela Dubrave.

Znamo dobro da naši usponi znaju biti prilično zafrkani, ali ni ovaj silazak nije bio ništa manje naporan. Strmo, strmo, a još ako se spotakneš i ljosneš nosom....Sve mi se čini da je izraz «strmopizditi se» nastao upravo na ovim padinama Mosora!



S prvim dubovima Dubrave vratili smo se opet u blagodati civilizacije. Priznajem da svoje motorno prometalo nisam ostavija baš na idealnom mistu, pa smo morali neplanirano bacit još malo i auto-nogavice, ali je zato zadovoljstvo kad smo konačno ugledali «plavu pticu» bilo neopisivo. Ipak se nije izgubila dok smo vrludali vrletima...

Na samom kraju ovog dana nakon povratka iz dobrovoljnog izgnanstva, nisam mogao ne primjetiti kako je nakon posjeta izvjesne grmolike individue, rapidno poskočio ugled «Lijepe naše» u čitavom svijetu. I to ne samo ugled naše države, već i ugled svih pojedinaca ponaosob. Našim ulicama sada voze uljudni i ugledni vozači, našim poduzećima rade i upravljaju ugledni stručnjaci, naše državne institucije prepune su uglednih političara...
Sve je lijepo, veselo i ugledno!
Trava je zelenija, cvijeće raskošnije, ptičice cvrkuću, zeko radosno skakuće oko potočića, ma čitav svijet oko nas je sada i više nego pet plus!

Nekada davno, tamo negdje krajem osamdesetih, dok sam još bio mlađahan i nadobudan student brodogradnje i u slobodno vrijeme – jebivjetar vulgaris, pala mi je na um jedna genijalna ideja.
Da, stvarno mi je pala na pamet, ko sjekira u med, ko dupe na led...
Mislim, u to doba su mi padale razne ideje na pamet. Uglavnom seksualne prirode.
Ali ova nije bila takva.
Seksualne prirode mislim.
Ova je bila genijalna.
Ticala se nečeg jaaaaako bitnog, nekakve turbine, iskorištenja energije, ili već nečeg takvog sličnog.
Pala mi je na pamet dok sam spremao jedan ispit.
Ležao sam na krevetu, razmišljao, razmišljao... i dosjetio se!
Kao profesor Baltazar.
Mislim fakat je bilo nešto genijalno.
Stvaaaaarno!!!

Trebala mi je nekakva olovka i bilježnica da zapišem genijalnu ideju.
Ali... bilo je već kasno.
Spavalo mi se.
Mislija sam – ma šta ću sad to zapisivat, nema šanse da zaboravim.

Šipak!
Ujutro je više nije bilo.
Nije bilo moje ideje.
Genijalne ideje!
Druga strana kreveta ostala je prazna.
Isparila je ideja, otišla, izgubila se.
Nikad se više nije ni vratila

Ostao sam sam.
Bezidejan.
I tužan...
Sad godinama već, živim i lutam besciljno ovim svijetom u potrazi za svojom izgubljenom idejom.
Genijalnom idejom.
Navodno...



Svađam se sam sa sobom ovih dana.
Ljutim se, beštiman, vičem...
Bižim od sebe, odlazim, napravim krug, pa se opet vraćam.

Svađaju se u meni odgovorni ja i neodgovorni ja.
I jedan i drugi ja, imaju svoje argumente za i protiv...
Ko je jači?

Mislim se šta ću radit.
Kako dalje?
Opće stanje u mojoj struci je u nježniku. U banani! Ananasu čak!
Signali koje dobijam ovih dana nisu niti malo optimistični.
Kažu mi:"Neće još dugo!"
Znam to.
Osjećam to.
Nećemo više gradit brodove.
Navodno se ne isplati!
Nama se ništa ne isplati radit...
Raditi i ulagati u svoje znanje u ovakvoj atmosferi stalne neizvjesnosti daleko je od idealnog.
Opet ću sve morat iz početka.

Odgovorni ja je zabrinut, odgovorni ja čak i strepi
Neodgovorni ja razmišlja – ma šta se brineš, riješit će se to već... nekako.
Nikad nije bilo da ni nekak bilo...
I sad se mislim...koji sam ja u stvari pravi ja?
Odgovorni ili neodgovorni?



Kad sam i ja sav nekakav nikakav!
Eto, za ovaj posal projektanta kojim se bavim, čovik mora bit precizan, koncentriran i temeljit.
Sve ono šta ja nisam!
Ma mislim...mogu ja to, daleko od toga da ne mogu, mislim ono -mogu ako se baš mora, ali to je više onako – pod prisilom!
Meni misli lutaju, biže, rasipaju, učine dva kruga oko cile kugle zemaljske za osam uri koliko sam na poslu. Ko to more platit moje misli!?
I pratit i platit...

I još jedna stvar - štufajica sam. Ma jesam, ne mogu pobić od toga. Taman kad "ovladam materijom" u nekom području i kad bi triba počet ubirat plodove, meni iz ovoga ili onoga razloga počne padat.
Elan, mislim...
Ne onaj Elan od skija i jedrilica, nego znate već koji.
Ne ne ne ni taj elan, nego...ma nema veze!

Znam ja da ću se već nekako snać, ne bižim ja od posla. Eto mogu recimo bit vrtlar!
Ne ne, ipak ne mogu, smetnija sam sa uma da sam alergičan na korov, un'ti sve korove ovega svita!
Moga bi recimo postat kuvar ili picarijol. Ili buregdžija, čujem da se to sad traži.
Roštiljdžija čak...
Turistički vodič?
Ma koga ću vodit, jedva natucam engleski...
Vodič po planinama?
E moga bi, ma se bojim visine.
Vodič po dolinama?
Eeee, to bi već bilo moguće, samo kome triba vodič za doline?



Moj je najveći "problem" šta mogu svašta nešto radit.
Univerzalni sam sveznalica u trenucima euforije
Univerzalni neznalica u trenucima depresije.

I umisto da se uvatim pametnijega posla, umisto da privređujem, zarađujem, da mislim na budućnost, ja se bavim 3.14zdarijama.
Pišem blog.
Enti blog!
Pa ja nisam normalan, majke mi...
Ma šta mi to triba?
Kome se ja to oću dokazat?

Sebi?
Vama?
Kome?

Ma znam da ću se štufat jednoga dana i bloga mi moga, samo mi triba dovoljno jak razlog.
I dajte molim vas, nemojte me više falit, izgadite me već jednom, recite mi napokon da ovo ništa ne vridi, da ovako može pisat i svako dite u četvrtom osnovne.
Jer, dok me vi podržavate, hrabrite i kokolavate, teško ću se ovoga ostavit.



Zamislite paradoksa!
Ovaj prethodni post o Bushu je ispa jedan od načitanijih, gotovo rekorderski.
A on je u stvari copy-paste!
I još me usput hvale da sam i prevodija.
Umitnik, pisnik, prevoditelj, atroke Servantes iz maloga mista!
Ma đavla sam prevodija, naša sam sve to negdi razbacano na internetu, posložija i nalipija ka post!
Heeeej ljudi, Bush mi je napisa najčitaniji post.
Džordž Dabl-ju Buš!
Jebate....

Vanka pada kiša.
Puše škura bura.
Da barem puše jugo pa bi se za ovu grintavost moga na njega vadit.

A ništa...u međuvremenu čekam onu izgubljenu genijalnu ideju.
Ne dolazi valjda ko Halleyev komet, svakih 76 godina?
Nema ništa od čekanja, vrijeme je da se krene...



P.S. A isto morate priznat da mi slike nisu loše...

- Obećajem vam da ću slušati sve što se ovdje kaže, iako tu nisam bio.

- Provodimo mnogo vremena razgovarajući o Africi, što bi i trebali. Afrika je nacija koja boluje od nevjerojatne bolesti.

- Preletim naslove samo kako bi dobio uvid u to što je aktualno. Rijetko čitam vijesti, ali me informiraju ljudi koji su ih vjerojatno pročitali.

- Ja sam zapovjednik - vidite, ne moram objašnjavati - ne moram objašnjavati zašto govorim što govorim. To je zanimljiva stvar kad si predsjednik.

- Ovdje sam kako bih vas obavijestio da će ovaj četvrtak šalteri i avioni odletjeti s aerodroma Ronald Reagan.

- Rat protiv terorizma uključuje Saddama Husseina zbog prirode Saddama Husseina, povijesti Saddama Husseina, i njegove volje da samog sebe terorizira.

- Trebamo zakon o energiji koji će poticati njezinu potrošnju.

- Na svaku fatalnu pucnjavu dolaze tri nefatalne pucnjave. Ljudi, to je u Americi neprihvatljivo. Jednostavno neprihvatljivo. Moramo učiniti nešto u vezi toga.

- Ne znam zašto razgovaramo o Švedskoj. Oni su neutralni. Oni nemaju vojsku.

- Ja nisam analitičan. Znate da ne provodim mnogo vremena razmišljajući o sebi, zašto radim neke stvari.

- Ja znam u što vjerujem. I nastavit ću izražavati ono u što vjerujem i u što vjerujem. Vjerujem da je ono u što vjerujem ispravno.

- Najvažnija stvar za nas je naći Osamu bin Ladena. To nam je najvažniji prioritet i nećemo mirovati dok ga ne nađemo'', Washington, 2001. godine

- Ne znam gdje je bin Laden. Nemam pojma i nije me briga. To nije važno. To nije naš prioritet'' - Washington, 2002. godine

- Našli smo oružje za masovno uništenje. Našli smo laboratorije i naći ćemo još oružja. Oni koji misle da nismo našli ništa varaju se. Jer našli smo oružje, a ne kako drugi misle da nismo našli. Oružje za masovno uništenje mora biti negdje.

- Svi ambiciozni ljudi moraju znati da se uspjeti može samo s uspjehom, a ne s neuspjehom..

- Velika većina našeg uvoza dolazi iz inozemstva.

- Čini mi se da smo krenuli nezaustavljivim putem prema slobodi i demokraciji – ali se to može promijeniti.

- U jednu riječ može se sažeti odgovornost onog koji vlada, a ta jedna riječ glasi: "Budi potpuno pripremljen."

- Donio sam neke jako dobre odluke u prošlosti. Donio sam i neke jako dobre odluke u budućnosti.

- Budućnost će nam sutra biti bolja.

- Mi ćemo imati najbolje obrazovane Amerikance na svijetu.

- Ljudi koji su stvarno jako izvitopereni mogu doći i na vrlo važne funkcije, pa potom imati i ogroman utjecaj na politiku.

- Ako ne postignemo uspjeh, u opasnosti smo od neuspjeha.

- Mi stojimo uz NATO. Mi smo dio NATO-a. Mi stojimo uz Europu. Mi smo dio Europe.

- Nizak postotak birača na izborima pokazuje da je manji broj ljudi izašao na birališta.

- Kad su me pitali tko je odgovoran za nerede u Los Angelesu, moj je odgovor bio jednostavan: za nerede su odgovorni oni koji su izazvali te nerede, a za ubojstva su bili odgovorni oni koji su počinili ta ubojstva.

- Mi smo spremni za događaje koje je nemoguće predvidjeti, a koji će se možda dogoditi, ali se možda i neće dogoditi.

- Za američku svemirsku agenciju NASA svemir je prvi prioritet.

- Kad pažljivije proučimo stvar, vidjet ćemo da su učitelji jedina profesija koja podučava našu djecu.

- Nije zagađenje ono što ugrožava naš okoliš, njega ugrožavaju nečistoće u našem zraku i našoj vodi.

- Vrijeme je za ljudsku vrstu da uđe u Sunčev sustav.

- Ja ću nastaviti govoriti ovoj naciji što o njoj mislim kao o ljudskom biću i pojedincu.

- Mislim da se svi slažemo da je prošlost prošla.

- Vidim da ljudi imaju povjerenja u mene. Svaki put to osjetim kad mi u predizbornoj kampanji nepoznati ljudi dođu i kažu: ‘Nemojte nas opet iznevjeriti.

- I tako, u mojem stanju, mojem stanju unije, zapravo stanju, mojem govoru naciji, ma zovite to kako želite, govoru naciji, ja sam zatražio od Amerikanaca da daju 4000 godina, zapravo 4000 sati na godinu, do kraja svog života, u službu Amerike, da , to sam tražio, 4000 sati.

- Mi imamo džepove trajnog siromaštva u našoj zemlji, kojima ja ne dopuštam da nastave, pa stoga nastojim da oni prošire svoja krila diljem Amerike, kako bi se osjetio taj divan duh suosjećanja.

- Jasno mi je da nemir na Bliskom istoku stvara nemir na Bliskom istoku.

- Nadam se da će Kongres izglasati zakon s kojim ću ja moći živjeti čak ako i ne bude izglasan.

- Vrlo je važno da naš narod shvati da, kada je više trgovine, onda se više trguje.

- Da u SAD-u postoji diktatura, bilo bi mi mnogo lakše. Naravno, kad bih ja bio diktator.

- Divna stvar u knjigama jest to što se katkad u njima mogu naći i prekrasne slike.

- Znam da ljudi i ribe mogu zajedno živjeti miroljubivo.

- Neću odgovarati ni na kakva pitanja, ni na ona postavljena na engleskom, ni na ona postavljena na francuskom, ni na ona postavljena na meksičkom jeziku.

- Kao prvo, mi nećemo prihvatiti ugovor koji neće biti ratificiran ni ugovor za koji ja mislim da bi bio koristan ovoj zemlji.


Mislite li da tip koji je u stanju izlaprdati sve ove gluposti zaista zaslužuje da zbog njega uvodimo izvanredno stanje!?