Američki san na hrvatski način kratko je trajao. Velike iluzije protkane bombastičnim izjavama samohvale i samozadovoljstva, isparile su na brzinu kao kapljice ljetne kiše s vrućeg limenog krova.
I od gorega uvijek može biti gore...
Zlo mi je. Muka mi je kad vidim što se događa.
Lupeži, kriminalci, mafijaši, špijuni, političari, novinari, biznismeni, svi su zajedno u istom kolu, svi su u istom klupku, međusobni isprepleteni vezama zamršenijim od Gordijskog čvora.
Tko je za, a tko je protiv koga, tko je tu lud a tko zbunjen, to nitko pametan više ne može pojmiti. Svi su puni tajnih dosjea, kao slučajno podmetnutih snimaka i dokumenata, ljubavnica, kurvi, povezani na zapanjujuće načine sa opskurnim kreaturama iz polusvijeta. Pokvarenost do srži, zloba i licemjerje pršte na sve strane. Pomahnitale ubojice šeću se na slobodi, a oni koji vole zaglumiti moralne vertikale, guše se u odvratnom smradu korupcije, kriminala i skandala.
I tko im što može?
Odurni ste gospodo, ma neka izgledali sjajni, njegovani i ulickani, neka nas s visoka gledate iz tih vaših Cayenna, Tuarega, X petica, ML-a, kako li se već sve ne zovu.

Višestruko više od bilo kakvog umijeća, talenta, poleta i vrijednosti, važnije je znati odgovor na pitanje «a čiji si ti»???
Jer ako si «ničiji», to je isto kao da te nema, kao da si tek neki slučajni prolaznik, tek puki statist u horroru s puno režisera, scenarista, kostimografa, glavnih i sporednih glumaca.
Biti «self-made man», a pokušati uspjeti u ovom društvu, očigledno je puka iluzija.
Prodati dušu vragu ili ostati svoj do kraja? Pa iskreno...i nije neka dilema.

Da gospodo, znam da se danas novcem može kupiti sve, možete kupovati i ljubav, možete kupovati čak i zdravlje, barem neko vrijeme, ali eto – nama, malima, bijednima, bespomoćnima, možda je jedino čista savjest ostala. Čista savjest koja se ne može kupiti. Čista savjest, sjećate li se možda što je to?

Ne znam, ma u stvari znam kako stvari funkcioniraju, ali to nije moj svijet.
Baš me briga!
Znam da ću svoj mir, pa makar to izgledalo pomalo uvrnuto, čak i autistično, još uvijek pronalaziti u tišini planina, u šumu morskih valova, u naoko beznačajnim proticanjima rijeka ispod mostova. Jer naposljetku – sve se mijenja i sve teče, pa čak i onda kad ne izgleda tako...