Marketing
Kako postići višestruke vrhunce
Nekoliko dana dobrovoljnog izgnanstva od elektronskih, tiskanih i inih medija rezultiralo je neobičnim svrbežom u jagodicama prstiju, noći ispunjenoj nemirnim i konfuznim snovima, čak i još nekim čudnovatim simptomima o kojima za sada ne bih u detalje. Dijagnoza je očita – na djelu je blogerska apstinencijska kriza, a kako se nemam baš neke volje boriti s njom, idealno je vrijeme da se napiše nešto novo.
Naravno, dan iza vikenda u pravilu je rezerviran za neki putopisni slikopis ili slikopisni putopis, kako vam drago, pa stoga nema nikakvog razloga da ovoga puta odstupam od spontano zadane «programske sheme».
Iako je znatan broj eko-hedonista ovu nedjelju odlučio provesti u opuštajućoj atmosferi i kao usput – izložiti se sirovim strastima nepoznatog i nekontroliranog porijekla, mala ali odabrana skupina pojedinaca inficirana planinarskim virusom i osokoljena vedrim nedjeljnim jutrom zdušno je odlučila ostvariti ambiciozni plan na domaćem terenu – prokrstariti Mosorom od zapada prema istoku, popeti se na vršni greben i osvojiti vrhunaca što god je više moguće.
A kao kruna svih tih sinusoidalnih gibanja, danas smo odlučili osvojiti, po mnogima - najljepši i najimpozantniji mosorski vrh zvan Kozik ili Sveti Jure, koji se kroz duga tisućljeća, zahvaljujući geološkim i tektonskim promjenama uvrijeđeno i jogunasto izdvojio od ovih ostalih mosorskih «tisućnjaka», očito odlučivši da kad već sa svojom visinom od 1319 metara ne može biti priznat kao najviši vrh Zlatne Planine, mora preuzeti primat u svim ostalim karakteristikama.
A taj primat mu se zaista mora priznati, jer je još od davnih vremena, njegova dominantna pojava nad cijelom Poljičkom Republikom, Koziku donijela status svojevrsnog Olimpa. Stoga i nije čudo da je i na ovom vrhu podignuta crkvica posvećena svetome Juri, zaštitniku Poljica. Na ovim prostorima postoji još nekoliko crkvica, vrhova i toponima nazvanih po ovom svecu, a naravno, nije daleko ni istoimeni najviši vrh Biokova.
Uspon smo započeli na dobro poznatom zbornom mjestu iznad Sitna Gornjega, s kojeg kreće najveći dio mosorskih ekspedicija. Pentranje do planinarskog doma «Umberto Girometta» na Ljuvaču, za nas je šala mala. Ispred doma nas dočekuje poznata ekipa, a naravno i već pripremljen čaj od planinskih trava obogaćen još nekim stimulativnim sredstvima čiji je sadržaj stroga poslovna tajna.
Nakon okrijepe duha i tijela krećemo dalje, na četiri sata hoda udaljen vrh. Tješimo se mišlju da su vremenske oznake na pu(NK)tokazima baždarene za one s manje penjačke kondicije pa već planiramo kako ćemo mi smlatiti taj put i za manje vrimena.
A-ha....
Težina uspona najbolje se mjeri količinom izgovorenih riječi. Kad je staza položenija, sve odzvanja od ćakula, podbadanja, laprdanja, jezičnih eskapada svih mogućih vrsta. Kako strmine postaju veće i zahtjevnije, tako sve više čuju uzdisanja, otpuhivanja, u ekstremnim uvjetima čak i vapaja za što ćešćim pauzama.
Međutim, našoj složnoj ekipi vapaji i nisu bili odveć potrebni, hrabro smo grabili naprid i u visine tako da smo vrlo brzo izbili na sam hrbat planine. Staza vrluda malo sjevernom pa malo južnom stranom, uglavnom po kamenjaru i ljutom kršu, ali dobrim dijelom i kroz bjelogoričnu šumu punu zelene mahovine. Nekako je lakše kad je cilj uspona na vidiku, ali Kozik je jedan od onih vrhova koji su skloni zavaravanjima i planinskim fatamorganama. Taman kad pomisliš – evo ga, to je taj vrh, iznebuha i sasvim nepozvan osvane još jedan kojeg moramo prije savladati prije ovog glavnog, pa zatim još jedan, pa još....nikad kraja čoviče!
Sve u svemu, do našeg današnjeg naj-vrhunca tribalo nam je i više od četiri sata, ali uživajući u pogledima prema moru i otocima s jedne, a poljima i snijegom pokrivenim planinama s druge strane, sve se te muke lakše podnose. Ne moram posebno ni napominjat kako nas je vrime i ovoga puta idealno poslužilo, doduše bilo je malo vitra i priko mire, ali nećemo se žalit.
Kakav je pogled s Kozika? A šta ću vam poć govorit, na koncu u stvari ne znaš uopće na koju se stranu okrenit, možda doli prema Omišu i kanjonu Cetine, ili prema otocima, ili prema ovom sivom moru krša koje, koliko god bilo divlje i nepristupačno, opet zrači nekom posebnom ljepotom....
Obećali smo sami sebi da ćemo taj famozni planinarski ručak napravit tek nakon osvajanja vrha, a za divno čudo, uspili smo i održat rič. Stoga je posve razumljivo kako smo vidno iscrpljeni i već na izmaku snaga zdušno navalili na livanjski, paški i još neki nepoznati sir, buđolu, pršut, utvrdo kuvana jaja, kobasice i još sto drugih raznih jestivih čuda. Još smo računali da nećemo niti otvarat paštetu i mortadelu, ali i to je sve nastradalo u drugom ešalonu...
Još kad smo sve te delicije zalili sa čašom «Pelješca» (s magarčićem ofkors), poželili smo ostat na ovim visinama još satima...
Ipak, ne bi nam služilo na čast da nas iz ovog položaja izvlači Gorska služba spašavanja, pa smo zdravi, čili i rumeni, nešto od sunca a nešto malo više od «magarčića» krenuli dalje u avanturu zvanu kotrljanje prema podnožju. Za povratak smo odabrali drugu stazu, ne više po vršnom grebenu, nego pravo doli niz strminu sve do sela Dubrave.
Znamo dobro da naši usponi znaju biti prilično zafrkani, ali ni ovaj silazak nije bio ništa manje naporan. Strmo, strmo, a još ako se spotakneš i ljosneš nosom....Sve mi se čini da je izraz «strmopizditi se» nastao upravo na ovim padinama Mosora!
S prvim dubovima Dubrave vratili smo se opet u blagodati civilizacije. Priznajem da svoje motorno prometalo nisam ostavija baš na idealnom mistu, pa smo morali neplanirano bacit još malo i auto-nogavice, ali je zato zadovoljstvo kad smo konačno ugledali «plavu pticu» bilo neopisivo. Ipak se nije izgubila dok smo vrludali vrletima...
Na samom kraju ovog dana nakon povratka iz dobrovoljnog izgnanstva, nisam mogao ne primjetiti kako je nakon posjeta izvjesne grmolike individue, rapidno poskočio ugled «Lijepe naše» u čitavom svijetu. I to ne samo ugled naše države, već i ugled svih pojedinaca ponaosob. Našim ulicama sada voze uljudni i ugledni vozači, našim poduzećima rade i upravljaju ugledni stručnjaci, naše državne institucije prepune su uglednih političara...
Sve je lijepo, veselo i ugledno!
Trava je zelenija, cvijeće raskošnije, ptičice cvrkuću, zeko radosno skakuće oko potočića, ma čitav svijet oko nas je sada i više nego pet plus!
Post je objavljen 07.04.2008. u 11:55 sati.