Pregled posta

Sjajni sretni ljudi na vrhu Biokova

Pet je sati i pedeset i pet minuta...
Kako je počelo, bilo bi logično da je petak, ali nije petak već je nedjelja, onaj dan kad se navodno ne-djela. Ili se barem, po novom zakonu, ne bi smjelo djelati. Znači li to ako se ne smiju raditi djela da se onda mogu raditi ne-djela!?
Ma ništa, zaboravite, to sam još uvijek malo pospan i zamantan. Dok pogledom broj pet pokušavam pronaći odraz lica svoga u dubinama ogledala i dok se windovsi XDV - verzija 2008. polako podižu, primjećujem kako nemam ni volje niti snage postaviti sam sebi jedno vrlo jednostavno pitanje – ma koji je meni vrag? Je li nedilja – je, je li moram na posal – ne moram, je li moram na koji drugi posal – ne moram ni to, pa jesam li moga još odspavat uru, dvi – moga sam, e pa šta sad oćeš???

I dok se tako svađam sam sa sobom, postaje mi čudno da mi ovo moje sadašnje stanje uopće više nije čudno. Čudna mi čuda!
Je, priznajem, gušt je spavat ušuškan u tople lancune, ali kvraguc – isto tako je i gušt dignit se u cik zore i to baš ove lipe sunčane proljetne nedilje, pogledat sunce kako izlazi i sačekat ostatak ekipe istih onih zaluđenih opičenih budaletina ka šta sam i sam a sve zbog jednog jedinog razloga – danas nas očekuje prava penjačka poslastica, planinarski praznik, i svašta još nešto na «P» - očekuje nas uspon na najveći vrh Biokova, na famoznog, fantastičnog i fenomenalnog – Svetoga Juru!



I to – nema danas mile-lale, nije to ona shema - vozikat se autom od Makarske pa serpentinama gori do ispod samog vrha pa ka ono za fintu, uspet se još par stotina metara i posli se falit «unutarzemaljcima» – je brale, bija sam na drugom najvišem vrhu Hrvatske!

U sklopu ambicioznog projekta naših Mosoraša pod nazivom «10 vrhova» koji smo sami sebi zadali kao cilj tokom ove godine, danas je nakon Svilaje i Poštaka bilo idealno vrime za treći uspon. Biokovo namjeravamo osvojiti sa sjeverne strane. Krenut ćemo stazom sa stare «Napoleonove» ceste, točnije u blizini prijevoja zvanog Turija (ko je tu kome nešto turnija i gurnija nemam pojma, ali za ovu priču i nije važno!), ako bude sriće, za četiri-pet sati uspentrat ćemo se na visinu od 1762 metara nad morem i vratit se natrag opet na sjevernu stranu, ali ovog puta drugom stazom, nešto zapadnije, do zaseoka Milići. Kako za ovakve izlete u našem društvu u pravilu vlada veliko zanimanje, a uzimajući u obzir da ni u kom slučaju nismo željeli zauzimati mjesta u autobusu nekom od naših poletnih mladih planinara, predstavnici eko-hedonističke sekcije ovoga puta su vrlo razborito odlučili krenuti na ne tako dalek put raspoređeni u dva manja autića.

Na Barutani kupimo Stipu koji čeka ka zapeta puška sa novim štapom od plemenitog drva, specijalno dizajniranim za biokovski krš, a nedugo zatim u retrovizoru primjećujemo razdragana lica Gorana, Buške i Sanje...
Laganom vožnjom magistralom, pa onda još malom cestom preko Zagore brzo stižemo do Zagvozda. Naravno da slijedi dodatno razbuđivanje kao i podizanje ionako već dobrog raspoloženja uz jutarnju kavicu. Kafić Histrion u samom centru mista, čini nam se kao idealan odabir.
I nismo falili!
Ljubazna konobarica znalački je saslušala sve naše posebne želje, potrebe i pozdrave, te je za nepunu minutu-dvi majstorski, bez greške poslužila nadobudnu ekipu. Ostali smo frapirani iako nismo naručili niti jedan frape, a ovo sve pišem samo za dišpet tebi Duje kad već nisi danas iša s nama, jer si kao ono ima «posla». Mala je ka bonbon, a sad se ti misli! A bit će da si «posla» učinija ove nedilje, to njanci ne moremo ni zamislit!

Znate, više mi uopće nije iznenađenje da u tamo nekim bezimenim birtijicama izgubljenima u bespućima Dalmatinske Zagore dobijem bolju kavu uz iskreni neizvještačeni osmijeh, nego u mnogim razvikanim čang-šlang kafićima na turbo ekskluzivnim i atraktivnim lokacijama.



Vrijeme je da se krene, ispraćeni korisnim savjetima i dobrim željama nastavljamo naš put strateški raspoređujući naše tonobile, jedno na startu, a drugo na cilju današnje etape.
Željno očekujemo glavninu ekipe iz busa, evo ih i oni su već tu i...avantura počinje!

Staza na početnom dijelu je prilično ravno položena i s blagim usponom, idealna za dobro zagrijavanje. Nakon dvadesetak minuta dočekuju nas ponešto strmiji dijelovi pa se kolona već prilično razvukla. Prolazeći kroz tek propupalu šumu mladih stabala uživamo u bojama i mirisima ranog proljeća. Za razliku od prošlonedjeljnog izleta na Omiškoj Dinari na kojem sam se bezvoljno vuka ka krepana krava, danas se osjećam izvrsno, moćno i poletno, što već izaziva komentare mojih kolega da sam očito «na nečemu»...





Nemam namjeru odavat tajnu na čemu sam danas, ali osokoljen dobrim ritmom, sa svakim novim kilometrom, sve bližim i atraktivnijim pogledima na snježnom kapom ukrašeni vrh planine i visoki elegantni toranj sa televizijskim odašiljačem, dobijam novu snagu i motivaciju.
Tek se nakratko odmaramo kod lokve prepune debelih kreketavih žaba u blizini vrha Ljubović. Već smo na 1300 metara nadmorske visine znači, ostaje nam još «samo» 462...



Junački grabimo naprid, «ono nešto» na čemu sam danas i dalje izvrsno djeluje, a vrlo brzo dolazimo i na snježnu granicu. Slično kao i lani kad smo se penjali na Kamešnicu, ali ovog puta smo već iskusniji pa nema većih problema. Istina, u jednoj rupetini smo malo zabucali smjer jer su markacije bile pokrivene snijegom, ali kako se među ekipom uvijek nađe netko bistre glave i zdravog razuma, vrlo brzo se vraćamo na prave staze.





Već su tri sata protekla od početka uspona i sad vrlo jasno vidimo naš cilj - crkvicu lijevo od odašiljača, hrabrimo sami sebe i jedni druge, skupljamo snagu za završni udar. Naša se ekipica odvojila od glavnog dijela grupe, naravno - ne zato da bi se pravili važni, ali zahvaljujući brojnim usponima u proteklom razdoblju, imamo dosta kondicije za održavanje dobrog ritma i bila bi prava šteta kvariti ga čestim zaustavljanjima.

Ipak pred samim ciljem zastajemo još jednom i jednostavno - uživamo! Fenomenalan je to osjećaj, a pogotovo još kad zakoračiš na vrh, pa kad ti se otme pobjednički krik iz grla, kad te preplavi ono zadovoljstvo, ushit, ponos...





Sad nam puca pogled prema južnoj strani, bezbrojnim biokovskim vrhovima, moru, Braču, Hvaru pa još dalje prema Lastovu i naravno - Pelješcu! Ako ga i ne vidimo, znamo da je tu negdi!
Unatoč sumaglici, sa sjeverne strane prepoznajemo Imotski, a odmah do njega Modro i Crveno jezero...

Ispod nas vijuga cesta koja ima status «najviše prometnice u Hrvatskoj» koja vodi do samog odašiljača. Ovako, dok stojim na vrhu, prisjećam se velikoga Tina i njegovog svevremenskog i bezvremenskog «Povratka»

...Malena mjesta srca moga
Spomenak Brača, Imotskoga....





Nedugo poslije nas, prema vrhu hita velika skupina planinara predvođena iskusnim vodičem Antom Bigavom. Vuče Ante naprid ka moćna lokomotiva, a iza njega «pačići mali» iz proljetne škole, ali i znatan broj već prekaljenih planinarskih vukova...
Na samom začelju je Sonja, koja strpljivo čeka i bodri sve one kojima danas nije bilo lako...





Unatoč umoru i teškim nogama, tek rijetki mogu sakriti osmijeh na licima. Bravo za sve, ovaj uspon nije mačji kašalj, a kamo li pasje štucanje...





Još veće zadovoljstvo od osvajanja vrhunaca je gozba koja nas čeka kao nagrada. Izbor ponuđenih jela je vrlo bogat....



A mlade i talentirane beračice šparoga iskoristile su priliku za uživanje na suncu...



Za povratak s vrha rado bi odabrali skije ili barem sanjke, ali i ovako je više nego dobro. Silazak obično ide brže nego uspon ali sad smo ufatili ipak nešto laganiji ritam s češćim zaustavljanjima i elaboriranjem stanja u društvi i državi .
Hondurasu, naravno....

Ipak, ono što me neugodno iznenadilo na sjevernim padinama Biokova, velik je broj odbačenih plastičnih i staklenih boca, konzervi, kesica, papirića od bombona, žvaki, kikirikija...Ne znam kakav sve profil ljudi kroči ovim stazama, ali na nekoliko mjesta na koja se očigledno često dolazi na "piknik", zatekli smo čitave hrpe zapaljenog otpada. Ružne slike zaista, a pogotovo još kad se uzme u obzir da se nalazimo u području Parka prirode Biokovo.

Očito je da takve neodgovorne ljude stalno i iznova treba educirati i ponavljati iz dana u dan –Iz prirode ponesite uspomene, a ostavite samo tragove svojih stopala.
Čudno zaista, jer na velikoj većini naših planina koje smo do sada pohodili, takvi prizori bili su iznimno rijetki.

Za sam kraj, u Zagvozdu nas očekuje još jedno zasluženo pobjedničko pivo. Prezadovoljni smo, pogled na visoko visoko izdignut najveći vrh jadranskih planina ispunjava nas ponosom. Sve se ružno sada zaboravlja, pa mi ne pada na pamet isticati kako je Danica tila odustat već nakon prve ure uspona, kako je Stipe dezorijentirano lutao zamantan magičnim učincima pancete, pršuta i gustoga plavca, kako se Buška strmopizdila i pri tom dobro natukla livo kolino i desni lakat (ili obratno, ne sićam se više, sorry Buška!), kako se....ej dosta je bilo....

Veseli, sritni i zadovoljni, puni dojmova, vozimo se natrag Plavom pticom prema Splitu, a iza jedne okuke dočeka nas visoko podignuta palica na kojoj piše STOP.

- Dobar dan, dobar dan, molim vas vozačku i prometnu!
- Ev..vo..izvv...olite – «pun samopouzdanja» pružam dokumente
Gleda policajac, gleda, sve se nešto mršti, pa me šćeto-neto priupita:

- Darko, jeste li danas konzumirali alkohol?
- Alkohol!? Ja? Ma kaaaaakvi!

Policajac me opet upitno pogleda podinuvši značajno obrve...

- Ma znate, danas smo se penjali na Svetoga Juru pa nas je sunce malo opalilo, zato su nam svima ovako face crvene!
- Oooo, pa izgleda da vas je danas puno bilo na Svetome Juri?
- Da puno!? Osamdeset, devedeset, skoro stotinu, moj šjor policajac!
- Ništa, evo vam dokumenti, vozite polako i sretno!
- Fala lipa, sritno i vama...

N'ti miša potopira da jesam li konzumira alkokol? A kako ću ja sad čoviku objašnjavat da pelješki «magarčić» na vrhu Biokova nije alkokol nego prijeko potreban ritual!? I kako ću mu objasnit da oni gutljaj domaćeg šeri-brendija od prave originalne višnje maraske šta ga je donila Danica, nije alkohol nego eliksir mladosti!
I na koncu, kako ću objasnit da je ono jedno veliko karlovačko pivo ( i još jedno!) u Zagvozdu bilo neophodno za opuštanje mišića???

Isto me posli progonila grižnja savjesti kako sam onako bezočno moga lagat čoviku, pa se nakon raspremanja stvari iz ruksaka nisam previše ni ljutija ni iznenadija kad sam vidija da sam spljoštija i s3.14zdija sunčane cvike. To mi je umisto pokore...

Za sam kraj, želim vam svima čestitat 22.travnja - Dan planeta Zemlje. Vrlo dobro znam da ste svi vi koji čitate ovaj blog i te kako svjesni o kakvom se danu radi i konačno - što sve možemo poduzeti da bi ovaj naš «wonderful world» ostao istinski Plavi Planet za generacije i generacije koje će doći poslije nas. Ako su moje reportaže, riječi i slike koje promoviram na «Brodu u boci» i to ne «po zadatku» nego iskreno, onako kako osjećam, kod vas potakle i pokrenule makar najmanje zrnce ljubavi i poštovanja za čudesni svijet prirode koji je tako blizu nas, onda je moje zadovoljstvo bezgranično.

A pogotovo kad pomislim koliko sam «sjajnih sretnih ljudi» upozna u ovih proteklih godinu, godinu i po dana, ljudi koji znaju koliko plemenitosti prirodi daju i koliko još više plemenitosti priroda vraća...
Shiny happy people...!
Zdravi mi, sritni i veseli bili, di god se nalazili!



Post je objavljen 21.04.2008. u 22:25 sati.