Marketing
Kampaneli
Na svašta se živ čovik može naviknit, pa sam u skladu sa tom novostečenom mudrolijom svečano odlučija kako neću više grintat, žugat i ajmekat šta mi je i kako mi je.
A neš ti šta mi je!
Jerbo, kad malo bolje pogledaš, nakon nekog vrimena shvatiš da je čak i u ovakvim danima koji su obilovali kišama, neverima, gromima, sivim oblacima i valovima koji se južnjački lino valjaju po moru sve tamo od Otranta, ipak moguće pronać makar krpice, fragmente, komadiće vedrine.
Pravo za reć, nisam ni primjetija u kojem mi se momentu dogodija taj klik u glavi, ali iskreno - dopizdilo mi je više bit napet, nervožast i uvik u nekoj priši…
Zanimljivo, kad počneš tako razmišljat, onda ti se, ka nekim čudom dogodi da primjetiš osmijeh pun zahvalnosti na licu nekog nepoznatog čovika kojeg si vidija eto sad prvi put i vjerojatno nikad više, a samo si ga pustija da prvi prođe na raskršću na kojem si inače ima prednost…
Pa sam još vidija da mi nije potriba uvik vozit brzo, beštimat na one spuže u prometu koji svojim karampanama samo smetaju po ulicama…
Jerbo, kad otkriješ taj botunić u glavi, onda dođeš do spoznaje da te na svim semaforima čeka zeleno svitlo, da si se na jedanput naša na krilima vala za koji nisi ima pojma da uopće postoji…
Pa onda, na krilima tog zelenog vala shvatiš još neke stvari, čak i to da ti nije potriba vikat na svoje dite zato šta je opet u školi pokupija asa iz fizike i još koječega, nego triba ostat miran, s njim lipo sist i razgovarat…
A kad posli tega prosvjetiteljskog razgovora onako molećivo digneš pogled prema nebu ne bi li se smilovalo, u oko ti, ničim izazvani - upadnu kampaneli.
I rečeš sam sebi - Gospe moja šta je ovo lipo…
Misec mi se tako lipo uvalija u oni kantunić svetoga Duje...
U stvari, sad vidim da mi pogled i nije biža prema kampanelima
Ma šta biža, kako biža - vratija se doma...
Sestro moja, sritan ti rođendan 
Post je objavljen 18.04.2008. u 10:05 sati.