Marketing
Aktivna apstinencija
Nakon izuzetno bogate zimsko-proljetne sezone ispunjene brojnim, pa i ne tako jednostavnim usponima i planinarskim dostignućima, uz moramo se pohvaliti - minimalan broj padova i posrnuća, a naravno i osvajanjima zavidnog broja vrhunaca u najširem smislu te riječi, ovog smo se vikenda nekako spontano odlučili prepustiti čarima apstinencije. Pa...sve u svemu, nakon toliko do-ručaka u travi, koji u svakom slučaju imaju svoje posebne i neponovljive draži, nije se loše prisjetiti kako nedjeljni ručak izgleda za više-manje čvrstim stolom, uz čaše, pjate, perune, žlice i sve ostale udobnosti civilizacije.
Ipak, to ni u kom slučaju nije značilo da smo se ove nedjelje izložili ljenčarenju, peglanju fotelja, trosjeda, kanapea i sličnih primjeraka glomaznog namještaja ili nedajbože- gledanju televizijskog programa, samo smo ovoga puta naše gojze odlučili zamjeniti Bridgestone gumama "Plave ptice". Danas idemo, to jest- vozimo se bez posebnog plana i programa ili preciznije rečeno - tek s njihovim naznakama, na put u nama još uvijek neistražena područja.
Ne brinite se, ne kriju se ta nepoznata područja nužno iza sedam mora i sedam gora, puno puta je sasvim dovoljno samo to, da na dobro poznatim stazama na nekom od raskršća umjesto produžiti naprijed, damo lijevi ili desni žmigavac (ovisno o tome kako smo tog dana raspoloženi!) i avantura može početi.
Ako već našem vrlom guslaru M.P.T-u nisu odobrili nastup u nekim (ne)prosvijećenim zemljama u kojima će se ovog ljeta održati izvjesno natjecanje u naganjanju napumpane svinjske kože, ne znam hoće li ga utješiti činjenica da su ove nedjelje izvjesni uvjereni ljevičari ipak na jednom od raskršća poslušali njegov davni savjet pa makar za ovu prigodu skrenuli - desno.
Nakon desetak-petnaestak minuta vožnje kroz maslinike i smokovike i seoca sa, moram priznati, ne baš atraktivnim imenima poput Podorljaka, Sapina Doca, Široke i njima sličnih, dokotrljali smo se do jednog s ipak umilnijim imenom – Drage!
I to ne bezveze, nego s dobrim razlogom, jer tražimo etno-eko selo «Jurlinovi dvori».
Duboko svjesni činjenice da se u današnje vrijeme mnoge seoske birtije s klasičnim inventarom koji se ponajprije ogleda u musavim dešperatnim seoskim dangubama koji svoje slobodno vrijeme najradije ispunjavaju pridržavajući šankove, vole dičiti s tim turbo atraktivnim nazivom «etno-eko selo», priznajem da nisam očekivao previše.
Na svu sreću, nisam bio u pravu. Dobro označeni putokazi brzo su nas doveli pred Jurlinove dvore, sklop od sedam-osam kućica tipične tradicionalne dalmatinske pučke arhitekture, obnovljene po mjeri i baš onako kako triba!
I to za divno čudo, za takav pothvat nisu bili zaslužni nikakvi veleučeni i visokoestetizirani Francuzi i Englezi, već riječi hvale za ovaj projekt idu ponajprije don Stipi Perkovu koji je baštinu svoje obitelji na zaista čudesan način obnovio i stvorio mjesto vrijedno divljenja. Nije to tek konoba u kojoj ćemo guštat u jiću i piću, tu su i stara kuća, kapelica, etnografska zbirka, biblioteka, galerija, ima još puno lipih stvari ali ne smin kazat...
Nije bilo lako, ali ovog puta smo se ipak othrvali zamamnim mirisima delicija ispod peke, samo smo iskoristili priliku i kupili par suvenira uz naravno – bočicu-dvi tamne guste plemenite tekućine koja se navodno odaziva na ime «Babić».
Nakon zapisivanja koordinata ovog mista u rubriku «obavezno posjetiti ponovo», nastavljamo put dalje, a ubrzo nam se iza jednog prijevoja ukazuje fantastičan pogled prema uvali Grebaštici, pučini i škojima šibenskog akvatorija. Na žalost, i te kako su primjetne posljedice prošloljetnih požara, a šta ćemo uopće više govorit o toj temi...
Mora uvik nešto kvarit raj na zemlji, tako je to..
Ako smo danas već u Podorljaku skrenuli desno, sad ćemo, ravnoteže radi, u Brodarici dat livi žmigavac. Tražimo mogućnost da se pribacimo nekako na Krapanj, živopisni otočić koji nas privlači magnetskom snagom, ali nikako ne možemo potrefit na trajekt zvan čežnja. Izgleda da nediljom ne vozi...
Još se i prilično dobro raspuvalo, digli se lipi valovi, plivat se ne isplati, pa se nastojimo nekako uštekat ovim surferima koji se prave važni, ne bi li nas nekako pribacili priko kanala. Ništa, toliko su digli nos da nas nisu njanci sinjali...
Isto ka i u Jurlinovim dvorima, tako smo i u Brodarici izloženi strašnim iskušenjima. Iz kultnog restorana «Zlatna ribica» dopiru tako omamljući mirisi morskog porijekla da lako zamantaju i one s puno čvršćim karakterima.
Zato bižimo dalje do slijedeće «destinacije». Ne moš uteć od destinacije, nikako...
Dolazimo u Zablaće, a tamo na ulici, mladi vatrogasci igraju na male branke.
- Dobar dan, dobar dan!
- Kako ćemo doć do tvrđave?
- Arghh, aaa... ček ček... ma ne znan van ja, ali evo ovi van zna!
Dolazi još jedan nadobudni mladi vatrogasac i objašnjava:
- Vako ćete, najprije idete desno, orprilike kilometar, pa ćete skrenit livo
- Odlično, fala lipa!
- Samo nisan siguran da ćete uspit doć do tvrđave...
- Zašto?
- Plima je...
Zahvaljujemo još jednom mladome pumpjeru, ali isto nam nije baš bistro šta je mislija pod onim «plima je»...
Parkiramo Plavu pticu isprid bivše kasarne di je sniman film «Kako je započeo rat na mom otoku» i grabimo dalje auto-nogavicom.
E sad nam je jasno zašto je plima bila bitna. Za doć do tvrđave Svetog Nikole na ulazu u kanal Svetog Ante kojim plove brodovi za grad Svetog Mihovila, mi koji smo nešto manje sveti, moramo proć jednu prevlaku koja je skoro čitava pod morem. Ipak, za vješte planinare nije to nikakav problem. Ako triba malo prohodat i bos, s patikama u ruci, ne pada nam na pamet odustajat a tvrđava je tu isprid nas...
Slikovita tvrđava Svetog Nikole koja čuva ulaz u kanal još od 16. stoljeća, očarala nas je na prvi pogled. Dobro nam je poznata s morske strane, a evo tek sad otkrivamo kako se do nje dolazi manje-više kopnenim stazama. Na žalost i ovdje nas prožima onaj isti osjećaj kao i na brojnim našim utvrdama. S jedne strane gledaš i diviš se izuzetnoj povijesnoj vrijednosti i neopisivoj ljepoti, a s druge strane bode u oči već poslovična zapuštenost i sveopće neznanje i nemoć šta di kad i kako...
Ma znam da nam fali šoldi za ovo i za ono, ali opet...mora se nešto napravit, ili šta bi se stručno rekli – ovo područje se treba «valorizirati». Ne znam, izvrstan je osjećaj koji te prožima kad sa vrhova zidina promatraš brodove koji plove kanalom, pa onda pogled na svjetionik Jadriju na suprotnoj strani, a tek splet hodnika, dvorana zaobljenih svodova kad se spustiš u dubine tvrđave...
Neću sad ponavljat istu štoriju ka sa «Beverly Klisa», ali uvjeren sam da ovakvi «velevrijedni» objekti, uz malo pameti i puno truda mogu biti i te kako živi i «održivi».
Bit će to dobro jednoga dana, samo ko zna oće li nas bit...
U nadi je spas, a osim nas, na tvrđavi je bilo još desetak ljudi od kojih su se pojedini bavili i nekim neobičnim aktivnostima i uživancijama, ali o tom ćemo ipak nekom drugom zgodom....
U svakom slučaju, i ovaj lokalitet upisujemo u kategoriju «strongly recomended».
Ma šta strongly, ultra turbo the strongest way of strongliness!!! More-less blessed..
Poučen iskustvom od prošle nedilje, nisam tija izazivat sudbinu ludu, pa smo onu bočicu tamne guste plemenite tekućine otvorili tek kad smo se vratili doma.
Kakva je?
Da plemenita...
Mmmm...
Nema više za danas, šta sam napisa napisa sam...
Ma...pari mi se da baš i nisam stvoren za apstinenciju bilo koje vrste...
A šta ću!?
Post je objavljen 28.04.2008. u 21:05 sati.