- Di ćemo?
- Možemo di oćemo!
- Oćemo na Mosor?
- Ajmo ća!
- Pa je snig jučer na vrhovima...
- Oće nam bit ladno?
- Hmm, moglo bi bit, tribalo bi se dobro obuć, uzet kape, rukavice...
- A šta si spominja da idemo prema Zadru?
- Možemo i to. Pa usput skočit do Nina i Vinjerca....

I taman u srid našeg razgovora i vrludanja di ćemo i šta ćemo, zvoni telefon. Tajni agent, ministar Rascho.

- Alo ekipa, dolazimo u Trogir na kaffu -
- Nećemo u Trogir, idemo negdi put Zadra -
- Ej, ej, čekajte nas, idemo i mi -
- Ajde čekamo vas, pa ćemo se dogovorit...

I stvarno, u roku hića, eto ti u mome dvoru direktor Frane, u pratnji tajnih agentica Ćimoze i Dijane, uz naravno neizbježnog Raschu. Svi zajedno izgledaju ka Mulder i Scully. Puta dva..

Objašnjavam im na karti plan ekspedicije. Ad hoc, u letu određujemo nove ciljeve.

- Betina, Murter, oću se naguštat lipih brodova...
- Povratak kroz Tribunj, Vodice pa u Šibenik na iće i piće, dogovoreno?
- Dogovoreno!





Znam da će sad nasmijat brk (ne doslovce) jednoj meni vrlo dragoj blogerici, jer ona mi je, možda čak i nehotice natuknula ideju za današnji đir. Svjesno ili nesvjesno, pomogla mi je da izvučem na sunce nešto šta je bilo samo trenutno zaboravljeno, spremljeno u donjem škafetinu.

Tek nešto malo više od ure vrimena vožnje autom, eto veselog društva na malom mostu priko tjesnaca u Tisnome, pa uz ribarska Jezera do Betine i Murtera.

Betina, na prvi pogled tipično naše malo misto, ali ipak na svoj način posebno. Naravno ne samo zbog toga šta sam upravo tu, nekih davnih godina, odjedrija svoju prvu regatu u klasi "Optimist". Sedamdeset i neke...

To naravno nije jedina poveznica. U Betini se održala tradicija klasične drvene brodogradnje, a na svu sriću, ona zadnjih godina više ne izumire nego joj vridne ruke kalafata udahnjuju novu snagu.

I zato volim svako malo vrimena doć ovde, napojit se ka žedan vode sa izvora, pomalo štuf čeličnih grdosija i konfekcijske plastike, koji me svakodnevno okružuju..

Želim ćutit opet i iznova, kako miriše “pravi” brod, kako je toplo njegovo drvo, ubrano prije ko zna koliko godina…Hrast, crnika, brist, smreka, mendula….Svaki dio broda od posebne vrste drva…Kaže stara izreka da drveni brod može živit dok u gori ima drva. Pravoga drva. Ali I pravih meštara, kalafata, naravno.







Miruju brodi u portu obasjani zimskim suncem. Puše lagana burica, čisto nebo, miriše more....

Znam da se nikad ne bi smilo stupit na tuđi brod bez poziva, ali ove prove starih brodova baš nekako zavodnički dozivaju. Koji su to gušti kad doskočiš na provu, a barka ispod tebe samo lagano zanjiše bokovima, isto onako kao kad žena prima u zagrljaj svog čovika...

Da to pokušaš učinit na plastičnome brodu, izvrća bi se ka vrića kumpira. Šta ti je danak napretku tehnologije...

Ribari i težaci u Dalmaciji se nikad nisu baš pretjerano "ljubili". Znali su i strašne kletve upućivat jedni drugima. Uvik su smatrali da je "onima drugima" lakše. Ali na ovom otoku to nije bilo tako. Jer su ovde ljudi morali ići u polje "priko mora". Murterini su najvećim dijelom vlasnici zemalja na Kornatima. I upravo zato su te gajete morale bit niske, široke, da mogu ponit i ljude i masline, ovce i koze, jarce, prasce, magarce... Dobro ajde, prasce baš i ne, ali su mi izvrsno legli u ovoj rečenici. Ah, ta pjesnička sloboda...

Moja mala i složna ekipa nakon razbuđujuće kaffe, kreće u otkrivanje novih spoznaja. Kroz male uske kaletice brzo dolazimo do crkve na najvišem dijelu maloga mista. Kampanel se obnavlja. Zarobljen je skelama...Ali kad zazvone zvona....to je muzika...

Šestoro nepoznatih ljudi u malome mistu, još u ovo doba godine, pa još ovakvih ka šta smo mi, znaju unit zbrku i strku u idiličan život mištana. Nećemo sad unosit zbunjozu ljudima, taman u sveto vrime nedjeljnoga blagovanja. Ajmo ća polako...

Pičimo dalje, ali ne toliko daleko, tek do mista sa kojeg puca pogled na pučinu prema Kornatima.





Sram me je reć, iako se stalno brčim tu po blogu, te iša vamo, iša tamo, uvik neki mooving, akcija... a možete li virovat da ja na Kornatima nikad nisam bija? Eto, stalno su mi nekako "vanka ruke". Nemam vrimena.... Shame on me!

Da, ali zato uvik imam vrimena za neke druge stvari. Ipak, nećemo sad o njima. Ne uklapaju se u koncepciju ovog posta....

Nemam vrimena...

To je vjerojatno jedno od najglupljih opravdanja koje pronalazimo da uvjerimo sami sebe kako ne možemo nešto napravit, a u stvari nam se baš i ne da. Pa onda samo tako lakonski kažeš, prevališ preko usta, a znaš da lažeš, sebi i drugima. Nemam vrimena...



A u zadnje vrime mi se zaista događa da sam razapet na sto strana i nastojim svima udovoljit, ali već imam osjećaj kao da sam pred nekom ogromnom branom koja počinje propuštat vodu, a ja skroz nemušto pokušavam i rukama i nogama i glavom i ušima spriječit da voda provali kroz te silne buže. A provalit će kad-tad i odnit će ta rijeka i branu i mene, odnit će me ta ogromna sila sve do ušća u more. Do mora... More, more mi fali, iako ga gledam svaki dan i stalno je tu, ali ne mogu se nikako otet dojmu da još nešto nedostaje

Možda mi fali onaj osjećaj kad se baciš u kristalno čisto more i u jednom trenu te ono prihvati i zagrli, a kroz tijelo ti prostruji nekakav antiorgazmički trans... I preplave te oni mirisi od algi, joda i soli, ostave tanak sloj po čitavom tijelu da te štiti i čuva...



Ne može se na sto strana....
A ja gramzivo i halapljivo hoću sve, hoću sve upravo sada i odmah, bez tri, četiri ili šest rata, bez odgode plaćanja...
I onda nije ni čudo da mi zbog vlastite halapljivosti zapne drača u grlu, izdajnička drača od onog ugora koji je izgleda tako primamljivo u teći brujeta. Riba ribi grize rep.
Čak i ako je dračav...
I nisam uopće više siguran je li mi ta riblja kost još u grlu ili nije, ali je definitivno osjećaj da me nešto guši...

I sad ću vam još jednom bezobrazno lagat kako nemam vrimena za napisat nešto suvislo pa valjam zvizdarije. Ali hoću, obećavam, možda večeras, možda sutra, možda jednog dana...

Ali sad nemam vrimena....
Letim...iznad otoka...

Eto vam ga sad na!
Svima onima šta su dobra dva miseca kokodakali da kakvo je ovo vrime, da šta je to sa klimom, te globalno zatopljenje, te lokalno zaglupljenje, bla, bla bla....
I kako sve ovo nije normalno. Nije normalno toliko sunca, nije normalno toliko miseca...

Pa šta da nije normalno!? Šta sve uvik mora bit normalno!?
Ja baš oću sunca, oću boje, oću lipo vrime pa ma koliko to bilo nenormalno...



Danas sam se u četiri ure popodne namistija isprid televizora. Čekam utakmicu.
S kime ono igramo? Sa Česima... Kako ćemo ih samo rasturit, neće im pomoć ni vojak Švejk. Čekam ja tako utakmicu. Čekam...Čekam...Pa di je više? Jesu li rekli u četiri u kvarat!?

Već je četiri i dvadeset. Nema ničega!
Tražim, gledam, koji je vrag sad, znam da ovaj naš nesretni blog pada u afan svaku malo vrimena, ali šta je sad s ovim? I iman šta i vidit.
Je, točno je da je u četiri i petnajst, ali ne danas nego sutra! Danas je slobodan dan...
Mas pater, ko je to vidija imat slobodan dan...

Ajde sad kad nema utakmice da se još malo hvalim. Hvali me tipkovnico moja...
Nekada davno, u prošlom tisućljeću i ja sam bio rukometaš. Stvarno, ne zafrkavam se....
I to nisam bija ni neki bezveznjak.
Čak sam bija u pionirskoj reprezentaciji Hrvatske tamo neke osamdesete godine.
U društvu sa Ivicom Obrvanom, Ratkom Tomljanovićem, Brunom Gudeljem....
Bila je to dobra generacija. U prosjeku 1966.....

Posli su oni odletili u zvjezdane visine, a ja sam se posvetija nekim drugim guštima.
Gušti su gušti...

Par godina kasnije išli smo igrat u Češku. U Plzen.
Grad Škode, piva i još puno lipih stvari.
Bili smo gosti njihovoga kluba. Imali su famozne klupske prostorije.
Počasno mjesto između svih silnih pokala, priznanja, slika i medalja, zauzimala je bačva piva.
Velika bačva! Piva u potocima...
Pravoga Plzenskoga. Vjerojatno su imali direktno spojen pivovod od pivovare do dvorane.
A nama krivo!

Odigrali smo i nekoliko utakmica. Prijateljskih.
Sredinom prvog poluvremena zove naš trener jednog od domaćina da nam donese na klupu nešto za osvježenje. Evo ti našega Karela za dva minuta. Nosi punu kašeta piva...

-Šta je ovo? – pita ga naš trener
-Paaaa...za osvježenje...tražili ste- širom otvorenih očiju objašnjava Čeh
-Pa imate li neku mineralnu!? Kako ćemo pit pivo usrid utakmice???
-Ma kakva mineralna! To vam ništa ne valja. Pa pogledajte naše igrače....

I stvarno, pogledamo mi prema njihovoj klupi i vidimo njihove igrače kako truse pivo...
Habate, možete li zamislit Ivana Balića kako zabije gol, u šprintu doleti do klupe da ga zamjeni obrambeni igrač, zgrabi bocu piva (zidarušu!) i potegne....What a show...

Bila je to ipak prijateljska utakmica. Vrlo prijateljska...
Ali braćo Česi, svaka vama čast na pivu, knedličkama i Čehinjama, ali isto ćemo vas sutra rasturit....

A lipo vrime? Idem ga probat dozvat ovim slikama...







P.S. I naravno, idem ja objavit ovaj post a ono po tko zna koji već put - znate već šta!
Bojim se da nas je nepoznat netko ureka vapajem "Da Blog da crko!"

Sad mi je ovo već izgubilo na aktualnosti.
Izgleda da sam uspija dozvat lipo vrime! Jeah....

Kažu da su prvi sigurni znakovi starenja duha, kad počinjete imati loše mišljenje o mlađim generacijama. Poznata vam je sigurno ovakva priča. Eeeee, nije toga bilo u "naše" vrime, ova današnja dica rade sve šta ih je volja, nikoga ne slušaju...Mi smo bili puno bolji. Mo'š mislit, šta smo mi bili bolji...

Ovi zimski dani i ovo jugo koje pritiska i dušu i tijelo, znaju nas odvuć mislima u neke davne, bezbrižnije dane, dane kad je sve izgledalo puno jednostavnije, u dane našeg djetinjstva.
Pa se sitiš tako sve one mularije sa kojima si provodija čitave Božje dane. Bore, Duška i Debeloga, Marka, Stipe i Kulenka, Jozice i Dušice....Čiovska banda! Ko zna di su sad. Kud koji...

Zborno mjesto je bila šentada isprid švetoga Osiba i obično ne bi prošlo puno vrimena dok nekome od nas ne bi pala ideja na pamet: "Ajmo u brdo!"

"Ajmo ća!"-glasija je složan odgovor. A ta naša brda i nisu bila Bog zna kako velika, više su to bila obična brdašca ili brežuljci, ali tada nam su se činila straaašno velikima.
Koliko smo samo skrovišta i "bunkera" znali napravit. Od kamenja, granja, kartonskih kutija. Naša carstva. Znalo bi se koji put dogodit da nam suparničke "bande" razlupaju naše bunkere. To su bili pozivi na otvorene bitke. Kauboji i indijanci, Nijemci i partizani, Bruce Lee i ... tamo već neki...

Najveća atrakcija na našemu brda je bila jedna velika kosa stina. Puzavica – tako smo je zvali. Uzeli bi neki veliki plosnati kamen, popeli bi se na vrh puzavice, sili na taj kamen i spuštali se doli...Bila je to neka začudna kombinacija sanjkanja i tobogana, znali smo se spuštat i po stotinu puta zaredom, bilo je tu i razbijenih laktova i kolina, isparanih gaća i majica...ali ti se gušti ne daju opisat.

Nedavno sam opet bija gori, želija sam sinu pokazat našu stijenu. Tražim je, ali...Nema je više. Razbili su je bagerima i dinamitom. Na njezinom mistu danas se nalazi neka ogomna nakaradna zgrada sa apartmanima. Zgrada, koja je deset miseci u godini prazna. Bez života. Bez nekih novih klinaca...Nema više naše puzavice...



Staze kojima sam kročija i vrluda ovih dana nisu staze mojeg, već nečijih drugih djetinjstava.
Ali su pobuđivale slične emocije.
Nakon obilnog (a kakvog drugog) nedjeljnog ručka, atmosfera je bila idealna za slatko dokoličarenje uz kavu i kolače. Vrime je vani šućmurasto, oblačno, sluti se kiša. Ali koji bi mi to bili avanturisti pa još i blogeri kad bi pristali na takav scenarij. Nema kave, nema kolača, diži dupe, ajmo pokret!


Od ušća rijeke Žrnovnice kroz Strožanac pa sve do Gornje Podstrane. Čak i još malo dalje, do jedne od brojnih crkvica na ovim prostorima posvećenih svetome Juri.
Dobra dva sata nam je tribalo od nadmorske visine nula do nekih pet stotinjak metara. Najviše me začudilo koliko je novih kuća izniklo visoko u brdima. Kako dođu uopće do njih!? Nekakvim puteljcima, stazicama, vododerinama... Je, istina je da imaju fantastičan pogled na prvi, drugi i još pokoji Brač, ali čoviče, di ovi ljudi žive....

I onda ona klasična naša priča. Kuća od dvista i pedeset kvadrata na parceli od trista. Bez zelenila, vrta, okućnice. Gledam isprid jedne kuće parkiran ogromni tamno modri Audi osmica. Ne može niti čitav stat u dvor isprid kuće. Guzica mu viri vanka na ulicu!

A ulica široka....Deboto dva i po metra...



Gornja Podstrana postaje sve atraktivniji prostor za življenje. Nekada su se iz ovih sela u brdima svi spuštali na more, a sad kad smo zagušili čitavu obalu, nama nam druge nego opet u brda... Iznad sela vodi vijugava pješačka staza do crkvice. Nakon desetak minuta već smo tu. Sa sjeverne strane puca pogled na mosorske vrhove i zvjezdarnicu, sa juga otoci se gube u izmaglici. Nismo sami, ima dosta ljudi gori, čitave familije...



Uživanje u pogledu i friškoj ariji kratko traje, jer sunce već lagano pada tamo negdi iza Šolte i Visa. Povratak uvik ide nešto brže, ali sa većim opterećenjem na mišiće na nogama i kolina.

Nema veze, bit će slađe spavat večeras....

Zamislite da su Hrvatskoj proizvode automobili. U našoj tvornici, od domaće «pameti». Dobro, ajde, nemojte odma vikat poafffff. I da takvo auto osvoji glavnu nagradu na najprestižnijem svjetskom sajmu. U konkurenciji sa Golfom, Mazdom 3, Toyotom Corollom, Renault Meganom i Peugeot 307....Možete li zamislit? Teško da možete, naravno....



A upravo se ovih dana dogodilo nešto slično. Doduše ne u auto-industriji, ali ipak...
Za one koji dobro poznaju prilike u maloj brodogradnji u Hrvatskoj, ovo je bilo samo pitanje vremena. Sve je nekako slutilo na to, ali se ipak samo u pola glasa šaputalo o tome. Jedrilica "Salona 37" koju proizvode «AD brodovi», izabrana je za europski brod godine 2007. u kategoriji dužine od 10 do 12 metara na jednom od najpoznatijih nautičkih sajmova u svijetu, duesseldorfskom sajmu brodova.

Kad prolazite cestom od Solina prema Splitu, vjerojatno će vaš pohlepni potrošački pogled privući sjajna zgrada Mercatora. A nasuprot njoj, sa druge strane ceste nalazi se tvornica u kojoj se rade brodovi koji su osvojili sam svjetski vrh. Iz nekadašnje slavne «Jugoplastike» nastala je najprije tvornica auto-dijelova, a tek posljednjih desetak godina se krenulo ambicioznije u proizvodnju brodova.



Kad se o tome počelo govorit, naravno da su dežurni ignoranti bili skeptični i odmahivali
čvrstom desnicom rukom kako nema šanse da se u nas tako nešto proizvodi. Ali.. ovo je dobro «ali»...

AD brodovi su počeli proizvodnju na neobičan način. Velike svjetske tvornice počnu proizvodnju sa manjim brodovima, pa kako s vremenom dobijaju i na kvaliteti i ugledu, tako rastu i njihovi proizvodi. Solinjani su odmah krenuli u glavu. Prvi brod je bila Salona 45. Projekt su napravili dvojica od najjačih svjetskih «mačaka» u ovome poslu, Slovenci, braća Jernej i Japec Jakopin. Kako su ambicije bile da se napravi prava jedrilica koja neće bit samo spavaonica za čarteraše, angažirani su i najbolji splitski jedriličari da daju svoje prijedloge. I zaista, prva Salona 45 je bila senzacija. Ljudi nisu mogli virovat.
Nakon nekoliko godina došla je Salona 40, pa konačno okrunjena lipotica «trideset i sedmica»



Možda ste primijetili da brodovi gotovo uvik uz svoje ime imaju i brojčanu oznaku. Ako se niste usudili pitat šta to znači, sad ću vam malo pomoć. Taj broj iza imena znači dužinu plovila izraženu u stopama ( 1 stopa ili feet = 30.48 cm). Dakle pojednostavljeno, ako vidite privezanu uz neku rivu recimo Bavariu 50, znate da je duga oko 15 metara, 40-ice su duge oko 12, i tako dalje, neću vam sad tu izbiflat čitavu tablicu množenja.

Naravno, to ne znači da brod mora biti dug točno toliko i toliko stopa, to je više onako orijentaciona dužina. A cijena? Ma ko to gleda cijenu...prava sitnica!

Slije uz ovaj post su snimljene prije tri miseca na regati «BMW-Business cup» (je li dobro Juli?). I na toj regati, među stotinama jedrilica najboljih svjetskih firmi, posebno su se isticale Salone 37. Svi koji su ih vozili bili su oduševljeni, a u brodogradnji ima jedno nepisano pravilo da ako nešto izgleda lipo, da je onda to i dobro.A one su se zaista «ljubile» sa morem i vitrom. A meni je samo preostalo da pohotno voajerski ispucam na njima desetke fotki. A la Lupino...I zato ova nagrada nije iznenađenje, jer kad je nešto dobro, to se mora prepoznat, prije ili kasnije.
I zašto ovom prilikom ne uputit čestitku svim mojim kolegama i brodograditeljima i jedriličarima koji su zaslužni za ovaj veliki uspjeh. Zaslužili su je pošteno, svaka čast ljudi!



Možda nije strogo vezano za ovu temu, ali mislim da ipak ima neke veze.
Naši rukometaši nastavljaju sa briljantnim predstavama.
U sportu koji je u zadnjih dvadesetak godina fantastično napredovao u atraktivnosti, brzini i gledanosti, oni su kraljevi. I nije bitno šta će bit dalje, hoće li ili neće postat svjetski prvaci. Ne bi ih nikako tija ureć, ali način na koji su pomeli protivnike u ove tri utakmice je fantazija. Croatian rapsody...

I sad ne želim zvučat kao neki komesar za agit-prop (moderno bi se reklo Pi-aR), ali možemo li zamislit bolje primjere kako se talentom, znanjem i radom mogu napravit čuda!?

Zauzeti našim svakodnevnim problemima i brigama, prečesto izgubimo osjećaj o vremenu, kako nam neumitno curi. Troši se pješčani sat bez mogućnosti preokretanja.

A prošlo je pet godina. Već pet godina. I svaki put kad ugledam to anđeosko lice mlade djevojke u crnom okviru, lice pred kojim je bila neka sretna budućnost, čitav život, šta mi drugo preostaje do samo jednog gorkog vapaja, jedva suzdržavajući u sebi neku šporku, najšporkiju beštimju... I uvijek ostaje jedno te isto pitanje. Zašto?

Tog kobnog dana, dvadeset i prvog siječnja 2002. neka je spodoba, monstrum, nekakva zvijer u ljudskom obliku, na nevjerojatno svirep način ubila Marijanu Jerković. Na njezinom radnom mjestu, u agenciji za promet nekretninama „Kontakt M“, na Mažuranićevom šetalištu u Splitu. Rekli bismo, usred grada...

Ta zvijer koja je počinila okrutno ubojstvo nikad nije otkrivena. Šeta slobodno gradom. Možda se baš danas, netko od nas mimoišao s tim monstrumom na splitskim ulicama....

Trebalo bi da ima neke pravde u životu. Da ima neke ravnoteže. Dobra i zla.
Što je Marijana Bogu skrivila? Što su Bogu skrivili njezina majka i njezin brat?
Kao da nije dovoljno što su doživjeli takvu tragediju. Možda bi dobili kakvu-takvu satisfakciju da se njezinog ubojicu privede pravdi. Da ga se osudi. Ali ne, do dana današnjeg, ništa od toga....

Po nekim saznanjima, policija je izvršila očevid nevjerovatno traljavo. Na mjestu ubojstva, prodefilirale su razne osobe kojima tu uopće nije bilo mjesto. Navodno...
Što se uopće možete saznati iščitavajući stupidne i šablonizirane izjave glasnogovornika policijskih uprava? Kriminalistička obrada je u tijeku. Ma bravo! I sad bi mi morali kao biti zadovoljni...

I onda još kad kažu:“ubojstvo je izvršio profesionalac“. Krasno! Ma, pohvalite ga još. Kako je uspješan u svom „poslu“. Pravi profesionalac...

Uostalom, što očekivati u zemlji u kojoj se ogroman broj zločina relativizira do granica krajnjeg apsurda!? Često se umjesto suosjećanja za žrtve, suosjeća sa zločincima.
Traže se sve moguće subjektivne i objektivne olakotne okolnosti.
I kad nemaju više kud, onda štrajkaju „glađu“. Izvode cirkus pred medijima.
Mjesec dana nešto ekstremnije dijete i istraga se obustavlja.
Bidan čovik, ma ne bi on ni mrava zgazija, znan ga ja...

I što ćemo sad? Svatko od nas može danas-sutra postati žrtva nekog takvog „profesionalca“. Tko mu išta može? Ministar unutarnjih poslova? Ravnatelj policije? Tko?
Kako nakon svega imati povjerenja u bilo kakvu instituciju?

Ima li itko u ovoj državi snage, morala i elementarne ljudskosti da odgovori na jedno jedino pitanje?
Tko je ubio Marijanu Jerković?

Dok Cetina teče uvik će nas biti
Čvrsti smo ka' stina, dragi Bog nas štiti
Tukli su nas vitri, nevere od rata
Al' slomili nisu granu od Hrvata

Zavonjalo smilje s krša, zapivali grdelini
Hrvatski se barjak vije na omiškoj stini
Ponosno i sad leprša taj barjak od zlata
Omiška je stina simbol nas Hrvata

Živi' će nam ime makar granu sikli
Resti će nam sime ovdi di smo nikli
Tukli su nas vitri, nevere od rata
A slomili nisu granu od Hrvata

(Dušan Šarac)

Nisam baš siguran svrne li ponekad harni El Bandinjo na ove stranice, ali eto njemu za ljubav, kad mu već klapa Cambi na koncertu u Lisinskome nije tila otpivat pismu „Na omiškoj stini“, onda ću ja toj istoj stini posvetit današnji post.

Trogir i Omiš, dva dalmatinska grada na početku i na kraju splitskog „megalopolisa“ povezani su brojnim, ali tajnovitim vezama. Koliko god slični, toliko su i različiti. Na najlipši mogući način povezuje ih klapska pisma. Slušat klapu Trogir na pjaceti isprid Svetog Mihovila... ma ko to more platit...



Jabuka razdora u odnosima Omišana i Trogirana ukazala se tamo početkom osamdesetih na „Jadranskim susretima“ i to zamislite u liku i djelu jednog – pršuta! Nesritnog pršuta koji je u jeku najžešće borbe na život i smrt, odlučija upast u more i tim fatalnim činom zamalo izazva pravi pravcati rat, altroke oni nogometni između Hondurasa i Salvadora...

Trogirani su bili bolji u „teškim“ disciplinama, potezanju konopa i nošenju ribarskih kašeta. Marko Koc, u to vrime nogometni vratar, letija je nebu pod oblake i probušiva balune, a kršne ljudine su ga izbacivale ka iz katapulta. S druge strane, omiški gusari carevali su u morskim disciplinama. Imali su fantastične plivače koji su zavezanih ruku i nogu radili čuda. Veslači također... Izjednačena borba primicala se svome vrhuncu da bi se u pretposljednjoj disciplini velikoga boja, taj nesritni pršut otkačija sa sprave i upa u more i tako izazva lavinu polemika o regularnosti natjecanja. Nastala je barufa, velika bitka je prekinuta, Jadranski susreti nikad više nisu održani... Šteta, velika šteta...



Lipo je doć u Omiš. I zbog kanjona i ušća Cetine, impresivnih kamenih gromada i one famozne plaže. Poseban je gušt popet se do tvrđave Peovice ili Mirabele, kako je još nazivaju. Dok prolazite uskim gradskim kaleticama, potrebno je samo slijedit putokaze i sa svakim novim korakom, sa svakom novom skalinom, otkrivat će vam se nove divote. Nemojte se puno čudit kad stignete pred samu Mirabelu i ugledate natpis „ZABRANJENO BACANJE KAMENJA SA TVRĐAVE“. Čak i najmanji kamenčić sposoban je izazvat pravu lavinu, a onda ovima doli šta side na štekatima i pijuckaju piće ne bi bilo baš ugodno.

Kula je prava gusarska, sa uskim hodnicima i prolazima. Oni malo punašniji lako bi se mogli zaglavit u njima. Sa vrha puca pogled na ušće Cetine i Brački kanal. Sumnjam da je neki brod u ono doba moga proć neprimjećen.

Sva srića da geni pradjedova u današnjih stanovnika Omiša još nisu zamrli, pa svakoga lita organiziraju urnebesne „gusarske večeri“. Jedva čekam lito da vam podnesem izvještaj sa te lude fešte. A dok grad na ušću Cetini sniva zimski san, eto vam prijedloga za malo mrdanja ovih dana... Vrime je da se krene...

Ma neću! Neću dozvolit da mi jedan dan u kojem je krenulo naopako gotovo sve šta naopako može krenit, baca u crnjake. Ili u sivnjake...Ne znam koje su planete zaslužne za to, ali one koje su odgovorne za komunikaciju su se jučer vjerojatno našle u nekakvim zawebanim položajima. Barem što se virtualne komunikacije tiče.

Vjerojatno sam ima sriću pa sve do jučer nisam bija upleten u nikakva prepucavanja u blogosferi.
Međutim, danas vidim koliko ovaj internetski prostor može bit gadna stvar.
Naime, jedna virtualna "prijateljica" koju nikad nisam upozna uživo, vrlo oštro mi je zamjerila na jednom komentaru kojeg sam ostavija kod jednog drugog virtualnog "prijatelja" kojeg također nikad nisam vidija, niti znam ko je. Jer njih dvoje su međusobno na ratnoj nozi. Ko zna već otkad. On je nju nazivao bolesnom i prijetio silovanjem, čak i ubojstvom! Pa, odakle sam ja to moga znat!? I kakve to ima veze sa mnom?
Da, ali ako sam ja njemu ostavija pozitivan komentar, to znači da sam isti kao i on i s tim činom ona me stavlja na svoju ignore listu.

Šta sad to znači? Da od svakog blogera kojemu želim ostavit komentar, najprije tražim popis njegovih grijeha i popis osoba s kojima ne komunicira???

Ajde gospodo moja, manite me se, dosta je meni bitaka, pravih bitaka sa mirisom baruta i krvi, nemojte me uvlačit u vaše pizdarije, jer me to savršeno ne interesira. To vi riješite međusobno ako možete, a ako ne, opet vaš problem...

A zašto bi uopće dopustija da me ovakve gluposti izbacuju iz takta, uostalom još se nije rodija ko je svakom ugodija, je li tako? Naravno da mi je žao zbog jednog izgubljenog "virtualnog prijateljstva". Zahvaljujem joj na informaciji, ali neću dopustit nikome da me vrijeđa bez osnove. Imam ja pametnijeg posla nego kopat po internetu šta je ko napisa kontra nekoga prije godinu ili dvi dana...

I nasuprot ovom sivilu i gnjileži, nasuprot kiši koja rominja, ja ću vam danas dat malo plavetnila, sunca i čiste lipote. Ništa mi neće ovi dan pokvarit....

Skoro vsaki put kad se miiii pogjedamooo....
Čekaj malo, pa neću sad pivat, ajmo mi nazad u prozu. Slušaj vamo...
Skoro svaki put kad se brzom cestom uputimo prema Vlajlandu, pogledamo prema kliškoj tvrđavi i gotovo istovremeno utvrdimo kako tamo još nismo bili i da moramo obavezno jednom poć. Eto, to nam je tu na vratima od kuće, a nikad nismo bili, sramota jel' tako?
Klis je oduvik bija jedno od najznačajnijih strateških položaja. Vrata koja vode iz Bosne u Primorje, a gospodar Klisa drža je njihove ključeve.



I konačno, ove sunčane nedilje, eto moje izvršne producentice i moje malenkosti na slavnoj tvrđavi između Kozjaka i Mosora, eto nas na vratima Dalmacije...Vozimo se plavom pticom starom cestom prema Klisu i malo iza tunela skrećemo ulivo (Jel' čuješ Thompsone!) i dolazimo do samog podnožja stare utvrde. Parkiramo plavu pticu i ostatak puta idemo pješke. Za nama ide neki drndavi smrdljivi stari golf dizelaš dvojka. Kad smo stigli pred samu kapiju, tek tada smo shvatili, da se u tom drndavom golfu vozija glavni ključar utvrde. Uredno nam je naplatija ulaznice, jer smo bili prvi u vižiti toga jutra i nakon toga se lipo vratija u svoj bazni logor. Tek kasnije sam shvatija da je njegovo „radno misto“ doli u jednom objektu koji je pola birtija a pola kladionica. On tamo provodi svoje radno vrime sa pajdašima i kad vidi da se netko penje gori, onda on u letećem startu izleti iz birca i sustiže potencijalne posjetitelje.

Nisam ima nikakvu predodžbu o tome šta nas očekuje u samoj tvrđavi, ali mogu reć da sam osta ugodno iznenađen. Radi se o stvarno golemoj građevini koja se velikim dijelom obnavlja i kad svi ti radovi budu gotovi, mogla bi to bit sjajna stvar. Vidi se da je uloženo dosta love za obnovu, ali za sada nema nikakvih konkretnih sadržaja.



Ali, mi smo svi smotani. Kao narod. Stvarno smo smotani za zaradit lovu. Evo, uvik mi padnu na pamet blesavi Ameri. Oni su iznad Beverly Hills-a postavili ona ogromna nakaradna slova HOLLYWOOD i od toga su stvorili svjetsku atrakciju. Glupo, ali profitabilno. I sad se ja pitam. Kad mogu Ameri, šta ne bi mogli i mi. Evo, u podnožju tvrđave podignit ćemo ogromna slova K L I S. I taj natpis se mora vidit barem od Kaštel Kambelovca pa do Stobreča. I sa mora isto. Čim nautičari prođu splitska vrata između Šolte i Brača, odma kraj Mrduje mora im upast u oči K L I S. Nije to ništa novo, imali smo i prije takvih natpisa T I T O, ali smo bili glupi pa smo ih sve srušili. Ta slova naravno moraju bit bile boje (kud će suza neg' na oko) i po noći mora bit osvjetljena svjetlosnim snopovima reflektora. To mora bit orjentir broj jedan.



Druga stvar. Šta će nam tvrđava koja ničemu ne služi? Mislim, zanimljivo je poć gori to vidit, uživat u pogledu na kaotični megalopolis, na cementare, na zagađeni Kaštelanski zaljev, ali nama triba nešto više....

Evo ovako. Činit ćemo predstave. Za koga? Za turiste naravno. Nama nije u krvi da se baš pretrgnemo od velikoga rada. Nama je to tlaka, ajte molim vas ko se to od rada u nas usrićija. A šta mi znamo dobro? Pa znamo se tuć, borit. Naši susedi isto tako umeju da se biju. Klanje, ubijanje, genocid, to su uvik bili naši omiljeni nacionalni sportovi. A znamo i glumatat! Eto idealne kombinacije. I sad, pitam ja vas: Zašto mi ne bi rekonstruirali sve povijesne bitke koje su se odvijale pod Klisom? Uživo, za vrime turističke sezone!

Prvi čin naše predstave bit će provala Avara i Slavena koje se dogodila 614. godine. U to vrime, Klis je bila rimska utvrda i predstraža Salone. Za ovu predstavu će nam tribat puno statista. Sve ih možemo mobilizirat sa Zavoda za zapošljavanje. Ili ovi šta civilno služe vojsku. Ma koje civilno služenje! Triba ih sve angažirat kao glumce u ovome spektaklu. A tako će ujedno steći i vojničke vještine. Evo ovako. Oni od Ljubitovice priko Prgometa, Dugobaba pa sve do Muća bit će Avari. Vamo ova strana, Dugopolje, Dicmo, Bisko....oni će bit Slaveni.

Ovi doli nezaposleni iz Solina i Kaštela će glumit stare Rimljane iz Salone. Računam da nam triba jedno dvi-tri iljade ljudi. Ukupno. Avara, Slavena i Rimljana. A imamo još i ilirsko pleme Delmati. Te ćemo skupit sa splitskog Zavoda za zapošljavanje. I sad gledajte računice. Za svih njih triba napravit uniforme. Eto posla za "TRIMOT"iz Imotskoga, "Galeb" iz Omiša i "Dalmatinku" iz Sinja. Triba napravit i oružje za sve te ratnike. Koplja, mačevi, buzdovani, štitovi...Eto posla za "Željezaru Split".

Tribat će napravit i nekakve makete u prirodnoj veličini, jer za vrime tih rekonstrukcija bitaka, mora se nešto i srušit. I to će bit spektakli samo takvi. Za vrime turističke sezone, svakodnevno ćemo održavat te bitke. A di je još pirotehnika! Turisti će na to navalit ka ludi. Oni nemaju pojma o bitkama i ratovima, Mi bome znamo...



Drugi čin će bit Turska opsada Klisa. Za tu predstavu moramo angažirat dodatne snage. Koji će glumit Turke. To je još par iljada ljudi. Morat ćemo glumce uvozit čak i iz drugih županija. U ovome drugom činu glavni junak je Petar Kružić. Pod njegovim vodstvom, kliška tvrđava je desetljećima odolijevala turskim nasrtajima.

Petar Kružić je jedan od najslavnijih hrvatskih heroja svih vremena, iako se o njemu zna vrlo malo podataka. Kapetan Klisa postao je 1520. godine a četiri godine kasnije sa svojih nekoliko stotina vojnika odbija je udare sedmerostruko brojnijeg neprijatelja.
U to vrime i papa Pavao III je bija svjestan važnosti obrane Klisa, pa je posla za podršku talijanske i njemačke vojnike. Turci su se vratili 1537. godine i usrid noći počeli toliko urlikat da su ovi unutra pomislili da ih ima najmanje sto iljad. Vrli talijanski junaci i njemački kobasičari počeli su bižat doli prema moru i time omogućili da Turci idućih 111 godina vladaju ovim prostorom.



E, možete li zamislit lipi moji, koji bi to bija spektakl rekonstruirat ove bitke! Pa to bi dolazilo pola Europe gledat. Ma i šire.
U tih 111 godina samo jednom su naši uspili vratit Klis u svoje ruke. Pod vodstvom splitskih plemića Ivana Albertija i Nikole Cindra su u travnju 1596 uvatili Turčine na spavanju. Na žalost kratko je to trajalo, jer su već misec dana kasnije Osmanlije opet nagrnili gori. Konačni udar se ipak dogodio 31. ožujka 1648. i tada je konačno Klis oslobođen od Turaka. Ova završna bitka bi bila treći čin ove velebne predstave.

Ali to nije sve. Bilo bi dobro napravit i igricu za PiSi ili Playstejšn koja bi se bavila ovim temama. To bi ova moderna dica sa oduševljenjem prihvatila. Bilo bi ubijačine na sve strane, prolivanja vriloga ulja sa zidina, nasrtaja na kule...I kad bi ta dičina mogla uživo gledat ove naše predstave, zabezeknili bi se od čuda. To šta bi posli imali traume, to je druga stvar. Zato bi odmah mogli angažirat i sve nezaposlene psihologe...



Ali ni to još nije sve. Kad ovaj čitavi projekt zaživi, kad to postane atraktivno i popularno, onda ćemo prodat prava za snimanje filma holivudskim facama. Oni će naravno odmah zaključit da će se tu radit o visokobudžetnom povijesnom filmskom spektaklu, pa će angažirat Brad Pitta za ulogu Petra Kružića, a Erica Banadinovića zvanoga Banu, za ulogu Murat Bega. Naravno da i Anđa Džolić mora dobit neku primjerenu ulogu. Ona će bit neka fatalna pičnija. Sigurno je i u to doba postojalo takvih, nisu baš sve bile djeve bajne...

I kad taj film konačno pohara sve svjetske kino-blagajne, onda smo na konju. Svi će znat i za Klis i Mosor i Kozjak i Solin i Split i Dugopolje. Ma di će nam bit kraj? Živit ćemo bolje od onih na Beverly Hills-u. Mi ćemo imati Beverly Klis!

Nemojte nikad s meštrima pričat o njihovome zanatu. S piturima o bezbojnim lakovima, automehaničarima o karburatorima i getribama, električarima o lusterima ili fidovim sklopkama... Ajme, gotovi ste, nemate šanse, nikakve...To su vam unaprid izgubljene bitke. Jer oni samo čekaju trenutak da dođete na njihov teren.



Počela je sezona sajmova voćnih sadnica. Ili sadnica voćaka, kako god oćete. I naravno da i ja kao ekološki osvješten poljoprivrednik-amater, bolje rečeno voćar-diletant, moram bit u trendu. Ove zime moram posadit barem pet-šest novih stabala. Barem dvi trišnje, koju višnju, bajamu, krušku... Krušku posebno, da mogu kad to stabalce naraste, padat s kruške...

Ali lani sam se opeka u razgovoru s jednim "stručnjakom". Razgovor je izgledao otprilike ovako.

- Dobar dan, dobar dan...
- Imate li koju višnju marasku?- pitam vrlog stručnjaka.
- Šta vam je to?
- Kako šta!? Pa višnja...maraska...- učinilo mi se da čovik nije dobro čuja
- Čekajte malo, je li vi oćete višnju ili marasku? – tupi i dalje "stručnjak"
- Pa oli maraska nije višnja? Šta je maraska? Helikopter? Vrtolet?- već sam lagano popizdija
- Eeeee, nije vam to baš tako. Maraska je maraska, a višnja je višnja...- ceri mi se samozadovoljno u facu

Tlak mi je skočija na trista, ma šta me ovi budalaš ovde uvatija u đir, on će sad na meni razvijat skolastičku filozofiju! Malo mi je falilo da ga bombizam u ćivericu, već sam ga vidija kako se valja bespomoćno među onim cvićem, voćem i povrćem. Glava od kupusa! Da maraska nije višnja!? Onda ja cili život živim u zabludi, a da nisam ni bija svjestan. Ali ipak sam se mora suzdržat jer ne bi bilo baš zgodno da osvanem u kronici 92. Poznati bloger pretukao prodavača sadnica... Koji bi to bija lipi naslov...



Zato sam se lipo uljudno zahvalija ovome filozofu šta me prosvitlija, okrenija se na livo krug i odjahao u zalazak sunca. Koliko me iznervira, na kraju nisam ništa ni kupija.

U ovu subotu sam opet doša na to isto potencijalno mjesto zločina, onoga Aristotela nisam vidija i bolje da nisam...Bemu njegovu i višnju i marasku...Na kraju će još ispast da plavac mali nije grožđe, da vašingtonka nije naranča, da viljamovka nije kruška...



Sad mi je još samo preostalo malo rekreacije. Tribam ovih dana iskopat rupe dimenzija otprilike negdi oko cirka približno (ovo beskorisno ponavljanje istih pojmova vam se zove PLEONAZAM!) 50x50 a dubine 45 centimetara. Kako još nije izmišljen software koji bi omogućija da klikom miša napravim tolike rupe, dobro će za ovu priliku poslužit i stara dobra motika. Ali to ću ja uspješno riješit, ne sumnjam, ipak sam ja nekakav stručnjak za..., za... sadnju. Voćaka, naravno...

Ajde konačno da i ja odradim ovaj domaći rad. Za sada se ne mogu sjetit niti jedne aplikacije koja mi je promijenila život, a kamoli njih pet. Stoga aplikacije preskačemo. E, a da sad ne bi dobija jedinicu od profesorice, nešto ipak trebam napisat. Možda će netko nakon svega pročitanog ostati PAF, vjerojatnije PIH, ili eventualno čak i PFFFFFF.

1. Fobije

Klaustrofobija. Kupovina nekog novog komada robe mi je noćna mora, jer onda moram ulazit u one pretijesne kabinice za presvlačenje, a ona prokleta izdajnička ogledala mi na hiperrealistički način daju do znanja u šta sam se pretvorija. Dok u paničnom strahu razmišljam oću li ili neću kupit baš taj komad, triba li mi veći broj, dodatno šizim na tipove koji vanka nervozno cupkaju i požuruju da konačno izađem iz kabine.

Fobija od pjevačica. Je li vam poznata scena kad one tri kvazi-pjevačice najavljuju emisiju «Piramida» na HTV-u? Užasna emisija, blebetanje bezveze, ali kad ove tri pivaju onda je to još užasnije. Obučene su ka amerikanke u pedesetim godinama prošlog stoljeća, nasrću na mikrofone i pri tom trepću okicama i mrdaju bokovima amo tamo pa im one široke suknje lete u zrak. Ajmeeee, jezivo. Takav stil pivanja mi čini gricule. Brrrrrrr

2. Televizija

Bija sam na televiziji najmanje nekoliko stotina puta. E sad, ne zato šta sam neka faca, jer se najveći broj tih pojavljivanja odnosi na jednu reklamu u kojoj sam bio jedan od kao glavnih likova. Ahhh, davno to bješe, tako da sad nema smisla objašnjavat o čemu se radilo...

A zadnje bitnije pojavljivanje na TV-u je bilo prije nepune dvije godine. Najslabija karika. Pomeja sam ih hametice sve, pokupija lovu i otplatija kredit za auto....Na «milijunaša» nikako ne mogu uletit. To oni namjerno. Znam ja, znam...

3. Tito i ja

Kako je ovo štafeta, a ona neizbježno asocira na druga Tita, zašto i ja ne bih reka dvi-tri riči na tu temu. Neki su blogeri u ovim ispovjedima priznali da se sjećaju dana smrti voljenoga vođe. I da su plakali. Takva su vrimena bila. Osamdesete...

Ali, tri godine ranije, točno 24. svibnja 1977. Drug Tito i Brod u boci su ostvarili povijesni susret. Tom prilikom mi je maršal u vrlo povjerljivom razgovoru rekao nekoliko stvari da ih prenesem nekim budućim generacijama. Ozbiljno vam govorim! Zašto baš meni? To mi ni dan danas nije jasno. Ali ne mogu to sad tek tako u dvi rečenice.
To ćete saznat tamo negdi oko Dana mladosti.....

4. "One stvari"

Jednom sam uletija u «manage-a-trois». Ne bi više nikad! Ne, nisam ja bija loš, ali...ne valja vam to, ne, ne bih više, definitivno...

Par puta su me neke cure zahe.....Oće, oće, pa onda kad dođe stani-pani onda odjednom više ne bi.
Ali jednom sam i ja odusta u zadnji tren. A bila je tako lijepa....
Stvarno je bila zgodna, plavuša, čvrstoga tijela, utegnutih guza, sise koje prkose gravitaciji, ma ludilo od mačke...
Intimna atmosfera, prigušeno svijetlo, u pozadini lagano svira radio...
Sve se odvija u najboljem mogućem smjeru, maženje, skidanje...
Odjednom, na radiju počne pivat «popularni Jole». Jednina i množina...

- Ma ko je sad ovoga Jolu pustija, čekaj moram prominit stanicu- manirom velikog zavodnika izvučem se iz njezinog zagrljaja.
- Zašto? – pita ona
- Pa kako ćemo se m.m.m. uz Jolu?
- Ma pusti, meni je Jole super...
- Šta?
- E...
- Je li ti to ozbiljno?
- Ma je, kažem ti, volim slušat Jolu....

U jednoj jedinoj sekundi, ona je u mojim očima poprimila totalno drugačiji izgled, poružnila se, nestala je i plava kosa i čvrsto tijelo i antigravitacijske sise...Hebate, ona voli slušat Jolu....
Naglo mi je splasnilo. Sve....

- Ajde mala, oblači se- navlačim već bičve na noge.
- Pa zašto, šta je bilo?
- Ma ništa, nema veze....drugi put ...

Ništa joj nije bilo jasno. Drugog puta naravno nije ni bilo. Sve zbog popularnog Jole...


5. Nemojte se razočarati

Vidim da me žene čitaju puno više nego muškarci. Možda i nije, vrag će ga znat, možda žene samo više komentiraju.
Moram se ovih dana naći sa jednom blogericom i pita me ona da kako izgledam, kako će me prepoznat. A šta ću joj reć, kako izgledam? Nikako!
Ej ljudi dosta je, nema više, pa već sam vam otkrija i više od pet stvari.

Eto ti ga na! Već stoti! Asti sto! Ovo je stoti post. Pa ga triba obilježit nekako...posebno...Vrime je za laganu rekapitulaciju. Ajme koja blesava rič! Izgleda kao ponovljena predaja. Rekapitulacija...

Ali sa ovim postom riskiram puno toga. Možda će se neki ljudi naljutit. A to mi nikako nije cilj. Jer svi vi šta će te biti spomenuti u ovom postu ste mi dragi. I ovo ću danas napisat jer ste mi baš ono...nekako...ma sve bi vas izija od dragosti! Bući, bući....

Ajmo mi ća na posal! Različite stvari, bića i pojave u nama bude različite emocije i asocijacije. Nešto nas oduševi, nešto rastuži, a puno toga nas ostavi i ravnodušnima.
Ljudi koji su nam dragi ne dolaze nam u misli tek tako. Obično nas asociraju na neku pismu, neku priču, film i šta ti ga ja znam šta već sve ne....

Znate da sam bonkulović. Gurman. Volim papat, ajme meni šta volim...Stalno govorim sam sebi da moram smanjit. I oću, da znate. Već od, već od...jednog lijepog dana...
Zašto pišem sve ovo? Ma, imam očito neki poremećaj u mojim zbrčkanim mislima jer mi se stalno događa da me ljudi asociraju na različite delicije. I tu nema nekog pravila, ne mora značit da baš ta osoba nešto ludo obožava upravo to jelo ili pilo, ali meni jednostavno tako dolazi. I šta ću sad? Mogu sve ovo zadržat za sebe, ali neću. I zašto bi?

Vežite se, polijećemo!

Neizbježna asocijacija na moga prijatelja Ćuvitara je onaj nesritni fazan. Zbog kojega je i on sam proguta nekoliko knedli. Ćuvitar mislim, ne fazan. Pečeni fazan je izvrstan, ali sa fazanom triba oprezno.Najprije ga se mora ostavit 6-8 dana na nekom hladnom mistu da visi sa perjem. Kao i svaku divljač treba ga dobro našpikati i obložiti lisnato narezanom slaninom. Njam!

Naša Juliere je žena od svita. Velikoga svita. Poznaje europske metropole bolje nego ja Mrdušu Donju. I ona me baš podsjeća na neke otmjene, fensi šmensi domjenke, na švedske stolove pune finih delicija. Oni minijaturni sendvičići, kavijar, guščja pašteta...
Šampanjac uz to naravno... Mmmm...

Moje veliko plavetnilo me prati od prvih dana. Brod i Big Blue... Kako logična kombinacija! Ona je moje drugo ja, moj alter ego. Kao sestra blizanka, tako mi dođe moja Bigica.
I sad, na koje me jelo ona asocira? Nešto morsko, ribe-raci-školjke i prstaci, sigurno ste pomislili. Ali ne! Big Blue je pršut. Pravi pravcati dalmatinski pršut u kojem osjećaš i buru i onaj dim iznad vatre i guštaš slušat i gledat kako ona vatra pucketa. Tako je... Big Pršut!

Opaljena je fritula! Ali ne bilo kakva. Opaljena je ona fritula od Badnje večeri. Prava, lipa, topla, mirisna, s jedne strane vatrena i temperamentna, a sa druge strane opet puna mira i blaženstva. Pivaju se Božićne pisma, kuća je topla, najdraži ljudi su tu ... Lipa naša Opaljena...

Sadistico the king. Jedan od kraljeva bloga. I čarobnjak fotografije i dizajna. Kao pravi čarobnjak, Sadistico može iz svog čarobnog prsta poslat munju koja će u jedan tren na prazni veliki okrugli stol za kojim sjede njegovi vitezovi, donijeti obilnu gozbu. Kraljevsku. Divljač, veprovi, jarebice, obilje vina... Pun stol za kralja i njegove vitezove...

Siscijanka je bajadera. Ajmeeeee, koja raskoš okusa! Možete li čopnit samo jednu bajaderu? Naravno da ne možete, ali isto ne valja sve satrat odjednom. Tako triba i gledat Siscijankine postove, ka likariju.

Carla Bruni je trogirski rafijol. Kad zagrizeš ono fino prhko tijesto, imaš osjećaj da lebdiš. I taman kad pomisliš da ne postoji ništa bolje, tek onda osjetiš okus još lipšega nadjeva. Krema od bajama, maraskina, vanilin cukra, limunove kore, maslaca...Naša Carla je žena novog milenija, ali odana tradiciji, lipoj pismi pogotovo. Kad Carla zapiva....ma ko to more platit kad Carla zapiva...

Radi moga Umornoga oka, jedan put sam neplanirano osta gladan. I to mu neću nikad oprostit. Oko je gigant bloga. Stvarno! Čovik ima skoro dva metra, a koliko ima kila - to malo ko zna. Prva pomisao na njega mi je bija bakalar. Na bjanko. A možda čak i lubin! Ali ništa od toga. Umorno oko je soparnik. Veliki plemenit okrugli slasni soparnik. Sa domaćom blitvom, vlaškim lukom i maslinovim uljem. Na pravoj vatri sa komina.....

Tija je zubatac. Car od mora za cesaricu od bloga! I to ne bilo kakvi. Nego oni ulovljen na panulu, na ješku od žive lignje tamo oko onih otočića isprid Maslinice. Polebrnjak, Saskinja, Balkun, Kamik, Šarac, Grmej, Stipanska... Jedan lipši od drugoga. A zubatac? Može na gradele ali za našu Tiju ćemo ga spremit na lešo. Zubonja se stavi kuvat u posoljenu hladnu vodu sa komadom kapule, malo ulja, nekoliko zrna papra i par listova lovora. Riba se kuva vrlo polagano do uru vrimena, a kad se vidi da se meso već počelo pomalo odvajat od kosti, znači da je gotovo. Zubatac se ocidi i stavi na duguljasti pjat, i dok je još vruć obilato polije maslinovim uljem i malo zapapri.

Zizi i da Vinci su mi najdraži blogerski par.Ma baš lipo izgledaju zajedno. I odlično utiču jedno na drugo. On je nju infiša u planinarenje, a ona njega u zdravu prehranu. Strogo vegetarijansku. Za njih dvoje ćemo spremit divlje zelje. Oni su stalno u prirodi i mogu nabrat puno lipoga divljega zelja. Šušak, dušica, divlji mak, purić, koromač, kozja brada... Ubere se , lipo očisti, dobro opere i skuva u osoljenoj vodi. Zelje se dobro ocijedi i vruće polijem uljem a hladno može kvasinom ili limunovim sokom. Kapari po potribi.

Podloga je gori na Kvarneru, ali je često vuče njezina Dalmacija. A otok koji spaja ta dva raskošna kraja našega Jadrana je naravno - Pag. Ostavit ćemo sad pašku čipku po strani jer je podloga za sve ostalo - paški sir. Savršen okus. Tribam li išta više reć?

Mala G je još jedna Riječanka. Riječanka u Dublinu. Mala G je prženi kumpirić. Ma tko to može odolit prženom kumpiriću!? Pa još popit i jedno pivce uz to. Pravo irsko. I slušat irsku muziku u nekome pubu. Ala gušta!

Ordinary love. Ona je sve, samo ne obična. Prava temperamentna mediteranska šinjorina. Prinčipeša čak. Stalno viče: „Neću više pisat, neću, dosta mi je!“. Onda sutradan napiše još jedan fenomenalan post. Delicija za nju? Škampi na buzaru, ofkors. Za prste lizat...

Pupak svijeta je lignja sa gradela. Definitivno. Tu nema dileme. Kad je na svom otoku, Pupčica je stalno u akciji, baca peškafondo u more, potiže konope, vozi brod, diže sidro...Ma čudo jedno od žene!

U jednom malom dalmatinskom gradiću na ušću Neretve živi, diše, piše i briše Modesti Blejz. A baš taj dragić gradić me podsjeća na moje vojničke dane provedene u njemu. Bilo je u tom otužnom ambijentu čak i nekih dobrih stvari. I ljudi. Među ostalima, kuvar Mile iz Siska koji je u našoj brodskoj kužini zna napravit odličnu musaku. Kako je dobra bila... Musaka mislim. A Modesti...kako je ona tek dobra...

Nymphea luckasta mama sa svojim malim guzonjom i princezom pametnicom brine svakodnevne roditeljske brige. Među ostalim, šta spremit za ručak. A zašto ne stari dobri zagrebački odrezak? Samo je problem šta moraš šporkat trista pijata i posuda dok ga spremiš. Lako je za šporkat, ali triba to posli i oprat. Toplo se nadam da luckasta mama ima makinju za pranje suđa.

Šta bi bolje pristajalo za našu vatrenu Ledenu od sladoledne torte „Bajka“? To je bajka od slasti! Sa grožđicama i kandiranim voćem. Bajku nažalost nisam odavno vidija u Ledovim frižiderima tako da i nisam siguran proizvodi li se uopće više. Ali da je bila preeedobra, nema govora. Ledena je išla na skijanje, nadam se da će joj bit bajkovito...

Jeste li ikad probali nešto ispod peke a da nije vridilo? Naravno da niste! I najobičniji kumpiri ispod peke su prvoklasna delicija. A blogerica ispod peke je naša 101 dalmatinka. O čemu god da piše, ispadne dobro. Ma mora ispast dobro da je i od samo jedne, a kako neće od 101 dalmatinke.

Koraljni obrazi su zabranjeno voće. Iz susidova vrtla. Trišnje, breskve, šipci, mandarine.
Slatki sokovi na obrazima....

Katrida oliti grancigula je iz grada od sedam sela. Kaštelanke i Trogirani su se uvik dobro slagali. Isto tako Trogiranke i Kaštelani. Ali istospolni odnosi – aaaaa, to nikako, ni u kojem slučaju, to je ljuta konkurencija. Jedna od stvari u čemu su Kaštelani još uvik bolji od nas su maškare. Ali neće još dugo bit bolji! E, a za pokladni utorak, u Kaštelima se papaju kaštelanski (e, mogli su bit trogirski) makaruni. Nisu to obični makaruni, ne. To je delicija...

Šveđanka cilu godinu sanja svoj grad, svoju rivu, svoje more snova. A njezin mali Adrian, mali Šveđanin sa Jadranskim morem u očima izgleda ka pravi pasikarski berekin.
More snova je sladoled iz Giovannija. Jagoda i čokolada. I onda najednom počne padat ljetni pljusak. I Šveđanka se skloni u ložu na pjaci. I tamo se nekim čudom nađe Brod u boci. I onda počne: Pooaaajmeeee, pa to si ti! Duguje mi kavu na trogirskoj rivi idućega lita...

Mosor je oborita riba sa gradela. Tija mu je preotela zubaca, ali ostala je komarča za Mosora. Sto posto. Ona od kila i dvadeset. Taman za njega. Mislija sam ispočetka da je Mosor fratar ili šampjer, ali nije. Komarča, orada, podlanica, definitivno...

Slovenka je moja generacija. Čak smo i istoga miseca rođeni. Još bi se lako moglo ispostavit da smo i u datumu tu negdi, li-la. I zato me ona uvik podsjeti na rođendan. A za moj rođendan je neizbježna pašticada s njokima. A može i njoki sa pašticadom. Kako ko voli. Eeeee, to je meni spiza broj jedan. Čast svemu šta je gori navedeno ali to je to i gotovo!

Suncokreta je košara puna delikatesa sa toploga juga. Gusto, crno, pelješko vino, boca zlatnoga maslinova ulja, suve smokve i.... bruštulane mendule! Uzme se 20 deka lipih bajama, 20 deka cukra i 2-3 žlice hladne vode. Na vatri se neprestano miješa (je li mišaš mala?) i miješa sve dotle dok šećer počne popuštati od bajama, a one počnu pucketati. Odmah se istresu na porculanski pjat, rašire i puste oladit. Posli sve puca od miline!

Penellope. Naša princeza, kneginja, grofica od Panonije. Penelope je palačinka. Savršeno jednostavna ili jednostavno savršena. Za nadjev se baš ne mogu lako odlučit. Čokolada? Orasi? Možda u šatou? (E hebi ga, ne znam sad kako se točno piše ovi „šato“).
Ipak mislim da su orasi najbolji za nju. A pogotovo za gospodara...

Wanda je torta. Svadbena. Sa krokantom.
Dvanajst friških jaja, 39 (jušto!) deka šećera, 40 deka lagano poprženih bajama. Posebno se tuče 8 cilih jaja sa 25 dkg prosijanog šećera, doda 30 deka samljevenih bajama, ostruganu limunovu koru i 2 štapića omekšane čokolade. Sve se skupa miša i peče u manjem kalupu kalupu za torte. Svaka torta se pririže vodoravno na pola i puni nadjevom ili kremom po volji, pa se opet spoje zajedno. Prelije se snigom od tučenih bjelanjaca a priko toga još tučenim šlagom. Ukrasi se cvićem od marcipana a naravno i krokantom.

Poaasti sto, koliko sam se ovo danas raspisa. A nisam još ni uspija sve spomenit sve moje drage i blogere i bezbložnike. Oću, uskoro ću, dajem svečano obećanje. Samo vas moram još malo bolje upoznat. Moram sad još napisat i Meme šta mi je Juliere stavila u domaći rad. Tako da znate vi ostali, nemojte me prozivat za Meme. Juli je prva uletila....

A sad bi konačno stvarno moga više i štagod marendat.... Ma, ogladnija sam!

Vjerojatno umišljam i uobražavam sam sebi, ali čini mi se da otkad god pišem ovaj moj „nazovi blog“, da nas stalno prati manje ili više lipo vrime. I u ovim zimskim danima kad bi bilo „normalno“ da zabundani i zakopčani do grla kukamo i lelečemo kako nam je zima i brojimo dane kad će više sve to proć.





Da je uvik sve isto, ne bi bilo zanimljivo, pa nam i u nekim tmurnim danima puno znači svaka zraka sunca, a također i sama činjenica da se čak i ovih dana već može osjetit da je pinkicu produžija dan. Malo, ali dovoljno da nam probudi novu nadu i potakne mrvicu optimizma.

Ako sam vas doveo u nedoumicu i čak ako ste se pripali od mojeg prošlog posta da se bacam u veliku politiku i raspravljam o krucijalnim pitanjima za povijest čovječanstva – eto privarili ste se! Možete odahnit. Radi se ipak samo o bezazlenim okupljanjima moćne gomilice nekih bivših berekina i princeza koji bi sada tribali bit zreli ljudi u najboljim godinama.

U nekoliko navrata sam već spominja taj moj famozni razred iz srednje škole, kakva smo dobra klapa bili i da koliko god smo se rasuli na sve strane svita, uvik nekako nađemo vrimena za okupit se, popričat i naravno, gotovo svaki put ispitivati krajnje granice do kojih se ljudsko tijelo može valjat od smija i suza. Na kraju i nije toliko važno ima li nas šest, osam, deset ili dvadeset, već sam taj osjećaj kao da ulazimo u nekakav vremenski stroj koja nas sve zajedno prebacuje u neke bezbrižnije dane.





Pa smo tako sinoć uspješno ostvarili naizgled nemoguću misiju pod kodnim nazivom „Trilj, žabe, Cetina“, u kojoj su same žabe odigrale važnu, no ne i presudnu ulogu.
Uglavnom mogu sa punom odgovornošću kazati da smo bili vrlo umjereni u jelu i piću.
Moš mislit!

Na samom kraju večeri, Rašo je izvadija iz jakete „Povijest stranih književnosti – prvi dio“ i upriličio pravi pravcati poetski recital. Sa naglaskom na kinesko i japansko pjesništvo od šestog do prvog stoljeća prije naše ere. I naravno, pjesništvo iz doba starog Rima. Mora bit da su ostali gosti restorana ostali zblenuti gledajući nas i razmišljajući jesmo li mi to ozbiljni ili totalno redikulasti....A šta ću im ja...

A, u stvari taj „poetski recital“ i nije bija tako bezvezan. Obično mi sve to uzimamo zdravo za gotovo, da su sve to nekakve škrabotine kojima nas gnjave profesori književnosti. Ali tek sad, samo na jedan tren, dođe ti u glavu da su svi ti stihovi napisani prije dvadeset, dvadeset i pet stoljeća, a da pričaju o istim temama koje nas i dan danas zanimaju. I čemu onda sva ta čuda modernog doba, sva ta tehnika koja nas okružuje...


U kakvim god vrimenima živili, u kakvim god prostorima boravili, u kakvim god materijalnim uvjetima bili, na koncu se sve svodi na isto. Tragamo za ljubavi, prijateljstvom, srodnim dušama, mirom, slobodom... I sad i prije dvi iljade godina i za ne znam koliko stoljeća...

Zdravi i veseli bili moji ljudi, u ove zimske ure dalmatinske....





P.S. Ako mislite da današnje slike baš i nemaju veze sa tekstom – u pravu ste!
Ali sve su friške – ispod peke. U stvari, onda bi tribalo reć da su vruće, a ne friške...
Ma nema veze...Samo vi guštajte...

Treći znak geofizičkog zavoda upravo je označavao točno devet sati i dvadeset i tri minute, kad je zazvonio telefon. S druge strane žice, javio se tajni agent Rascho. Kao po običaju, bio je jasan, koncizan i precizan.

-Slušaj stari....Kava, Merkator, deset i po...

Shvativši poruku, lagano sam kimnuo glavom, ostavio po strani sve redovite obaveze i smjesta krenuo u akciju. Svjestan sam bio ozbiljnosti situacije i činjenice da nas čeka još jedna u nizu dubinskih analiza, koje moramo odraditi prije ulaska u bespuća Europske Unije. Iliti screeninga, po naški. U dogovoreno vrijeme, upravo kod štanda Hrvatske Lutrije, čekao je tajni agent Rascho sa još dvije kolegice, specijalnom agenticom Renatom zvanom Chimoza, te specijalnom agenticom Dijanom zvanom Dijana....

Izljubili smo se javno, čestitavši i zaželjevši jedni drugima sve najbolje i odmah krenuli u potragu za prikladnim stolom. Imali smo puno tema za obraditi prije nego što stigne naš mentor i guru, direktor Frane....

Tajni agent Rascho, koji se krije iza naočala koje nalikuju na dno od demižane i koji svojim usporenim i naoko trapavim pokretima želi prikriti činjenicu da se u njemu krije minuciozni stručnjak za književnost, posebicu rusku, višu matematiku, atomsku fiziku i položaj žena u suvremenom svijetu, započeo je diskusiju sa općim pitanjem: „Šta će te popit?“

Specijalna agentica Chimoza, inače živi dokaz one teorije da se u malim bocama špirit drži, članica je nekoliko, u svjetskim razmjerima poznatih udruženja, organizacija tajnih i polutajnih, sa mnogostrukim vezama u svijetu show-businessa, auto industrije i telekomunikacija...
Chimoza je vrlo cool odogovorila: „Mali makjato...“

Dijana, zvana Dijana, između mnogih svojih interesnih sfera, stručnjak je za matematiku, astrofiziku i kibernetiku. Iako u ranim četrdesetima, još niti malo nije izgubila eleganciju i šarm koju je posjedovala u ono vrijeme kad je glasila za najbolju pičniju u razredu....
Dijana će juicy od borovnice....

Naravno, nipošto nismo smjeli dozvoliti da konobar, ili netko od slučajnih prolaznika primjeti kako se tu radi o raspravama bitnim za sudbinu zapadnog Balkana i svekolikog jugoistoka Europe, pa smo se poslužili izvjesnim lukavstvom. Zajednički smo za stolom riješavali jedan vrlo kompliciran slučaj kvadratne jednadžbe. Vidjevši to čudo od zadatka na komadiću naoko običnog papira, uznevjereni konobar je vrtio očima nekoliko puta po 360 stupnjeva. Celzijusa. A možda i Richtera. Ne znam. Nije bitno...

Dotakli smo se mnogih pitanja i budući da se ovdje ipak radilo o vrhunskim stručnjacima, vrlo brzo smo dolazili do konkretnih zaključaka. Jedina nesuglasica izbila je u trenutku kada se nisam mogao u potpunosti složiti sa nekim Raschinim teorijama o položajima žena u suvremenom društvu. Na svu sreću, naše kolegice su donijele konačni sud obrazloživši to primjerima iz vlastitih iskustava....



Neobavezna rasprava koju smo potom nastavili, naglo je prekinuta u trenutku kad je u glavni hall Mercatora ušetao u svom poznatom elegantnom stilu direktor sektora Frane. Visok i naočit, nekada jedan od najjačih faca sa FESB-a, danas uspješan poduzetnik, iako bezrazložno prokazan od nekih medija kao čovjek blizak listi Velog Mista, izmamio je spontani uzdah zaposlenica iz obližnjih dućana. Frane je bio vidno zadovoljan zaključcima naših višesatnih rasprava, ali ipak je predložio da se još o mnogim pitanjima treba razgovarati i u širem sastavu od ovog društva. Zakazan je novi sastanak za petak ili subotu navečer. Cijela operacija će se odvijati pod kodnim nazivom „Trilj, žabe, Cetina“



Ali to nije sve. Još iste večeri imao sam zakazan sastanak s još jednom radnom skupinom. Kako se i ovdje radi o vrlo tajnoj organizaciji, tako vam ne mogu dati niti osnovne podatke o broju sudionika i sastavu radne skupine. Jedino vam mogu reći da su teme bile vezane za ribarstvo i poljoprivredu. Sa posebnim naglascima na vinogradarstvo, vinarstvo i podrumarstvo. Naročito podrumarstvo...

I ovdje smo morali izvršiti nekoliko dubinskih analiza. Prvo smo započeli sa botiljom „Postupa“. Kako smo imali samo jedan jedini primjerak na rapologanju, nismo mogli sa stopostotnom sigurnošću odrediti kvalitetu. Zato smo krenuli u daljnje istraživanje i sa Pelješca se bacili na Hvar. Prva boca „Pharosa“ nas je ostavila potpuno frapirane, zatečene i u stanju potpune nedoumice.

„Nešto nije u redu!“ – zavapili su složno gotovo svi sudionici radne skupine

Potom je krenula živa diskusija o kvaliteti plutenog čepa, godini berbe, položaju vinograda i još mnogim aspektima proizvodnje. Pa smo bili primorani otvoriti još jednu bocu. Pa još jednu...Pa još....

Kako smo kasnije pronašli put do kreveta i zauzeli položaj u čistoj horizontali, tema je za neku drugu priču...

Nakon kolektivnog orgazmičkog delirium tremensa i akutnog popizditisa, konačno se sve, polako ali sigurno, vraća na svoje. Najluđa noć u godini, za mene barem, prošla je u najboljem mogućem društvu, sa vrlo umjerenim prežderavanjem, uz povremenu pjesmu i zamislite čak i ples!? Doslovce sam uplesa uz zvukove valcera u Novu, jer oni papani nisu mogli stavit kazaljke na ekran pa da znamo di smo i kud smo... Ali nema veze, dobro je bilo.

Ova godina matematički je započela vrlo logično. Prvi je pa u ponedjeljak, drugi u utorak, peti dan će vjerojatno past u petak. Ako ne dođe do iznenadnih promjena. Valjda neće. A još me nekidan i naš Borut upozorio da je ova godina u znaku broja 9, dakle mog osobnog broja, pa sve u svemu, mogu očekivat jednu prilično dobru godinu.

Jučer smo saznali od naših vrlih televizijskih voditelja kako je prošao doček najnovije godine u svim našim većim gradovima i bjelosvjetskim metropolama. Sad opet moram grintat o medijima, kad samo one loše vijesti postaju dobre vijesti. Ponosita lica i ustreptalih okica, voditelji dnevnika svih naših TV kuća, uporno su čitav dan, ka papagali ponavljali kako je onaj ludaš sa BMW-om prevrnija tramvaj i kako je masovnom tučnjavom okončan sukob vrlih intelektualaca u Gjuri2. I stalno su, stalno vrtili te iste vijesti, a sve ono šta se lipo događalo diljem naše lude zemaljske balote nije bilo toliko zanimljivo.

Javila se reporterka iz Rijeke i govori kako je doček bija fenomenalan, kako su se ljudi dobro zabavljali, svi sretni i veseli, a ova faca iz studija se sve nešto mršti i zapitkuje: „Je li bilo kakvih incidenata? Kad joj je ova odgovorila da nije i da je sve bilo O KEY, ova je naprosto popi*dila. Kako nema incidenata? Kakav je to doček bez incidenata? Kakve su to vijesti bez iti jednog incidenta? A onda su posli javili da je i u Dubrovniku sve bilo super, da je na Stradunu bilo prekrasno, ali ni to nije baš oduševilo našu voditeljicu Dnevnika. Ona je bila vrlo zabrinuta upitnim financijskim učincima ovih dočeka....

Ajde mala lovit rakove, pa tamo ispituj financijske učinke! Zašto se u svemu lipom mora tražit zrnce šporkice? A meni je vidite, baš puno drago šta smo svi zajedno evoluirali u pogledu novogodišnje pucnjave i pirotehnike. Obične petarde definitivno postaju „out“, a danas se ipak mnogi trude da prirede za sebe i svoja društva prave mini vatromete. I to izgleda puno, puno lipše nego bacanje petardi ispod nogu i oko ušiju nesretnih građana.

I napokon, još nešto šta me stvarno veseli. Nema više pucanja iz pištolja, kalašnjikova, zolja, minobacača i ostalih čuda. Naravno, sve u svrhu „slavlja“. Ajde fala nebesima više....



Ali ljudi moji, ipak ostaje još jedna stvar koja mi konstantno ide na pimpić. I slabo napredujemo u tom pogledu. Ma jeste li primjetili kako naši vrli muževi otvaraju boce šampanjca? Nemaju pojma! Lani se splitski gradonačelnik izblamira ( s pravom!) kad je u prvim trenucima nove godine, pred kamerama i ogromnim brojem sugrađana, šampanjac iša otvorit – zubima?! A još kad vidim ove puste šeprtlje na pozornicama kad mućkaju one nesritne botilje, rastižu ih i potežu kao da imaju vlastitog veseljka u rukama a božesačuvaj....

Zapamtite jednu stvar moje drage čitateljice, djevojke i žene. Ako muškarac vašeg života, ili barem kandidat za muškarca vašeg života, ne zna lipo, kulturno, gospodski otvorit bocu šampanjca – ma pošaljite ga u bespuća povijesne zbiljnosti! Ma taj vam nema pojma ni o čemu, ako ne zna otvorit bocu šampanjca, virujte mi!!! To vam je siguran znak...



E, ali ima jedna baza kako i mi možemo procijenit žene. Imaju ili nemaju „mota“...
Svi zasigurno znate za jednu vrlo nezgodnu pojavu, kad vam gaćice upadnu između guzova. To je totalno neugodno. I neudobno. Naše prababe vjerojatno nisu imale tih problema. A kako će kad su nosile one ogromne mudante pumparice koje bi mogle obujmit i slona!? Da, ali današnje moderne minjaturne gaćice stalno streme tamo di i nisu baš najpoželjnije. I šta onda napravit?

A triba se lipo popravit jel'tako, izvuć ih natrag. E sad smo došli do onog bitnog.
Žena koja ne zna, to će izvest tako da će to svi oko nje vidit. Izvest će to ka da je muško.
I to je bezveze...
Prava žena od mota, to će napravit onako lipo, elegantno, da se to uopće i ne može primjetit. Ka ono, ovlaš pokret rukom, ali brz i učinkovit. Uz dozu erotičnosti...
E, to su vam prave žene. Žene od mota!

Mislite da valjam pi*darije. Ajde, ajde, živi bili pa se uvjerili...