Marketing
Na omiškoj stini
Dok Cetina teče uvik će nas biti
Čvrsti smo ka' stina, dragi Bog nas štiti
Tukli su nas vitri, nevere od rata
Al' slomili nisu granu od Hrvata
Zavonjalo smilje s krša, zapivali grdelini
Hrvatski se barjak vije na omiškoj stini
Ponosno i sad leprša taj barjak od zlata
Omiška je stina simbol nas Hrvata
Živi' će nam ime makar granu sikli
Resti će nam sime ovdi di smo nikli
Tukli su nas vitri, nevere od rata
A slomili nisu granu od Hrvata
(Dušan Šarac)
Nisam baš siguran svrne li ponekad harni El Bandinjo na ove stranice, ali eto njemu za ljubav, kad mu već klapa Cambi na koncertu u Lisinskome nije tila otpivat pismu „Na omiškoj stini“, onda ću ja toj istoj stini posvetit današnji post.
Trogir i Omiš, dva dalmatinska grada na početku i na kraju splitskog „megalopolisa“ povezani su brojnim, ali tajnovitim vezama. Koliko god slični, toliko su i različiti. Na najlipši mogući način povezuje ih klapska pisma. Slušat klapu Trogir na pjaceti isprid Svetog Mihovila... ma ko to more platit...
Jabuka razdora u odnosima Omišana i Trogirana ukazala se tamo početkom osamdesetih na „Jadranskim susretima“ i to zamislite u liku i djelu jednog – pršuta! Nesritnog pršuta koji je u jeku najžešće borbe na život i smrt, odlučija upast u more i tim fatalnim činom zamalo izazva pravi pravcati rat, altroke oni nogometni između Hondurasa i Salvadora...
Trogirani su bili bolji u „teškim“ disciplinama, potezanju konopa i nošenju ribarskih kašeta. Marko Koc, u to vrime nogometni vratar, letija je nebu pod oblake i probušiva balune, a kršne ljudine su ga izbacivale ka iz katapulta. S druge strane, omiški gusari carevali su u morskim disciplinama. Imali su fantastične plivače koji su zavezanih ruku i nogu radili čuda. Veslači također... Izjednačena borba primicala se svome vrhuncu da bi se u pretposljednjoj disciplini velikoga boja, taj nesritni pršut otkačija sa sprave i upa u more i tako izazva lavinu polemika o regularnosti natjecanja. Nastala je barufa, velika bitka je prekinuta, Jadranski susreti nikad više nisu održani... Šteta, velika šteta...
Lipo je doć u Omiš. I zbog kanjona i ušća Cetine, impresivnih kamenih gromada i one famozne plaže. Poseban je gušt popet se do tvrđave Peovice ili Mirabele, kako je još nazivaju. Dok prolazite uskim gradskim kaleticama, potrebno je samo slijedit putokaze i sa svakim novim korakom, sa svakom novom skalinom, otkrivat će vam se nove divote. Nemojte se puno čudit kad stignete pred samu Mirabelu i ugledate natpis „ZABRANJENO BACANJE KAMENJA SA TVRĐAVE“. Čak i najmanji kamenčić sposoban je izazvat pravu lavinu, a onda ovima doli šta side na štekatima i pijuckaju piće ne bi bilo baš ugodno.
Kula je prava gusarska, sa uskim hodnicima i prolazima. Oni malo punašniji lako bi se mogli zaglavit u njima. Sa vrha puca pogled na ušće Cetine i Brački kanal. Sumnjam da je neki brod u ono doba moga proć neprimjećen.
Sva srića da geni pradjedova u današnjih stanovnika Omiša još nisu zamrli, pa svakoga lita organiziraju urnebesne „gusarske večeri“. Jedva čekam lito da vam podnesem izvještaj sa te lude fešte. A dok grad na ušću Cetini sniva zimski san, eto vam prijedloga za malo mrdanja ovih dana... Vrime je da se krene...
Post je objavljen 19.01.2007. u 20:09 sati.