Marketing
Nemam vrimena...
Nemam vrimena...
To je vjerojatno jedno od najglupljih opravdanja koje pronalazimo da uvjerimo sami sebe kako ne možemo nešto napravit, a u stvari nam se baš i ne da. Pa onda samo tako lakonski kažeš, prevališ preko usta, a znaš da lažeš, sebi i drugima. Nemam vrimena...
A u zadnje vrime mi se zaista događa da sam razapet na sto strana i nastojim svima udovoljit, ali već imam osjećaj kao da sam pred nekom ogromnom branom koja počinje propuštat vodu, a ja skroz nemušto pokušavam i rukama i nogama i glavom i ušima spriječit da voda provali kroz te silne buže. A provalit će kad-tad i odnit će ta rijeka i branu i mene, odnit će me ta ogromna sila sve do ušća u more. Do mora... More, more mi fali, iako ga gledam svaki dan i stalno je tu, ali ne mogu se nikako otet dojmu da još nešto nedostaje
Možda mi fali onaj osjećaj kad se baciš u kristalno čisto more i u jednom trenu te ono prihvati i zagrli, a kroz tijelo ti prostruji nekakav antiorgazmički trans... I preplave te oni mirisi od algi, joda i soli, ostave tanak sloj po čitavom tijelu da te štiti i čuva...
Ne može se na sto strana....
A ja gramzivo i halapljivo hoću sve, hoću sve upravo sada i odmah, bez tri, četiri ili šest rata, bez odgode plaćanja...
I onda nije ni čudo da mi zbog vlastite halapljivosti zapne drača u grlu, izdajnička drača od onog ugora koji je izgleda tako primamljivo u teći brujeta. Riba ribi grize rep.
Čak i ako je dračav...
I nisam uopće više siguran je li mi ta riblja kost još u grlu ili nije, ali je definitivno osjećaj da me nešto guši...
I sad ću vam još jednom bezobrazno lagat kako nemam vrimena za napisat nešto suvislo pa valjam zvizdarije. Ali hoću, obećavam, možda večeras, možda sutra, možda jednog dana...
Ali sad nemam vrimena....
Letim...iznad otoka...
Post je objavljen 29.01.2007. u 10:39 sati.