Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
utorak, 29.10.2013.
Uz nadolazeći blagdan Svih svetih
Internetske su me putešestvije uputile na jednu pjesmu koja se u Americi često recitira na pogrebima. Ime te pjesme je „Do not stand on my grave and weep“, a autorstvo je, nakon pomnog istraživanja, 1998. godine pripalo pučkoj pjesnikinji Mary Elizabeth Frye (naime, ovu je pjesmu autorica napisala 1932. godine, a mnogi su joj kasnije osporavali intelektualno vlasništvo).
Ovako se objašnjava povijest nastanka ove pjesme:
Pjesnikinja, koja je živjela u Baltimoreu, nikad se ranije nije bavila pisanjem poezije, ali se okušala u tome na molbu mlade njemačke Židovke, Margaret Schwartzkopf, koja je živjela s Mary Frye i njezinim suprugom. Margaret Schwartzkopf bila je zabrinuta za svoju majku, koja je bila bolesna, ali koju Margaret nije mogla posjetiti zbog sve snažnijeg anti-semitskog ozračja u Njemačkoj. Nakon što joj je majka umrla, Margaret se povjerila pjesnikinji kako joj je žao što se nije imala priliku isplakati na grobu svoje majke, što je ponukalo autoricu da za utjehu svojoj stanarki sastavi spomenute slavne stihove na smeđoj papirnatoj vrećici.
Nakon toga, Mary Frye se nastavila baviti pisanjem, ali ostala je zapamćena po ovoj pjesmi, koju je postalo uobičajeno recitirati na pogrebima i u drugim tužnim i svečanim prigodama.
Pjesma je doživjela prijevode na nekoliko svjetskih jezika, ali pošto se ne usudim prevoditi poeziju sa stranog jezika (možda bi se neki bloger okušao?), donosim je ovdje u njezinom potvrđenom, autentičnom obliku, u spomen najdražima kojih se sjećamo ovih dana:
I am not there; I do not sleep.
I am a thousand winds that blow,
I am the diamond glints on snow,
I am the sunlight on ripened grain,
I am the gentle autumn rain.
When you awaken in the morning’s hush
I am the swift uplifting rush
Of quiet birds in circled flight.
I am the soft stars that shine at night.
Do not stand at my grave and cry,
I am not there; I did not die.
Oznake: mary frye, do not stand on my grave and weep
srijeda, 23.10.2013.
Jojo Moyes: "Posljednje pismo tvojega ljubavnika"
„Dobitnica nagrade RNA za najbolji romantični roman 2011. godine!“
I doista, jesen je vrijeme za ljubiće (ironično, mnogi oko mene prekidaju veze, rastaju se i svađaju – no opet, s druge strane, mnogi se i vraćaju starim ljubavima, pronalaze nove i spajaju se u neobične kombinacije, tako da je doista teško uspostaviti pravila... kako se pokazuje, s ljudima je obično upravo tako...)
Ovo je doista solidan ljubić, koji prati jednu novinarku u tajnoj ljubavnoj aferi s oženjenim muškarcem, i paralelno, jednu zaboravljenu, ali također tajnu ljubavnu priču između udane žene i slobodnog muškarca, ali u vremenu prije pedesetak godina, kad se na ženinu bračnu nevjeru gledalo daleko strože nego (možda!) danas.
Glavni podstrek priči daje novinarka Ellie koja radi u redakciji čiji se inventar seli u nove prostorije. Prilikom selidbe pronađeno je ljubavno pismo koje je nepoznati muškarac napisao nepoznatoj ženi, a kojim se ovjekovječuje njihova ljubav. Ellien je zadatak, dakako, istražiti pozadinu ove ljubavne priče, iako je sve što ima na početku potrage jedan list papira ispisan nježnim riječima. Na ovaj zadatak se glavna junakinja baca sa žarom osobe koja se pronašla u sličnosti vlastite ljubavne situacije sa tajnom ljubavlju kakva je očigledno postojala i među sugovornicima pronađene ljubavne proze.
Lajtmotiv cijeloga romana su, dakako, pisma. Ljubavna pisma iz daleke prošlosti – ranije duga, otvorena, posve romantična, pretvorila su se danas u poskrivećki natipkane SMS poruke, po mogućnosti što šifriranije kako bolja polovica iz njih ne bi naslutila pravu prirodu nezakonitog odnosa. Kroz pisma i SMS poruke pratimo sudbinu dviju nesretnih ljubavi, od kojih jedna definitivno nije bila jača od društvenih konvencija, dok ih je druga, doduše nakon nekoliko desetljeća, ipak uspjela pobijediti.
Ona „zakonita“ u meni uvijek se buni protiv romantiziranja nedopuštenih ljubavi (upravo smo to komentirali kad sam odbila ići gledati „Pričaj mi o Gorkome“, kazališnu predstavu prema knjizi Mani Gotovac „Fališ mi“ – radi se o autobiografskom štivu Mani Gotovac kao druge violine, a Gorki predstavlja pseudonim njezinog ljubavnika) – ne bih voljela biti ženska inačica rogonje, smatrala bih to najgorom izdajom, pogotovo stoga što sam u neki zakoniti, pred društvom priznati odnos uložila svo svoje vrijeme, trud i emocije. Ipak, i ja, neromantična i rigidna u svojim stavovima kakva već jesam, moram priznati da su neki ljudi pogrešno izabrali svoje životne partnere i da imaju pravo na novu priliku, na drugi pokušaj, posebno u situacijama u kojima im se prava ljubav nalazi ravno ispred nosa.
Preporučujem za čitanje u dokonim jesenjim poslijepodnevima, „kad pada kestenje po asfaltu i kad se čuju psi u daljini, i kad se tako neopisivo javlja čežnja za nekim, tko bi bio dobar, naš, bliz, intiman, drug, i kome bi mogli da pišemo pismo. Ispripovijedili bismo mu sve što leži na nama. Pismo bi mu pisali, a njega nema.“
Oznake: jojo moyes, posljednje pismo tvojega ljubavnika
subota, 19.10.2013.
Gary Vaynerchuk: "Ekonomija zahvalnosti"
A danas – o potrošačima, o korisnicima, o prodaji i o zahvalnosti.
Autora Garya Vaynerchuka možete znati kao osnivača Wine Librarya (ja znam da sam ga gledala kako ocjenjuje vina različitih proizvođača, a osim Wine Librarya, osnivač je i web-stranice Cinderellawine i kompanije po imenu Vaynermedia). Dakle, o njemu i njegovim idejama priča se već i u Hrvatskoj, koja je općenito zaostala po pitanju bilo kakvih svjetskih ekonomskih i marketinških trendova.
U „Ekonomiji zahvalnosti“ autor govori o tome kako veliku tržišnu utrku za najveći dio tržišnog kolača u bilo kojoj industriji u razdoblju od 2009. godine pa nadalje neće osvojiti kompanije koje u marketing ulože najviše novca, već one koje na najbolji način pokažu kako im je stalo do svojih kupaca. Dakle, autor promovira osoban, brižan i iskren pristup, individualno usmjeren prema svakom pojedinom potrošaču ili korisniku. U prenošenju te poruke, danas može pomoći i nova platforma, koju znamo pod zajedničkim imenom „društveni mediji“ – naime, ne radi se u pravom smislu o medijima, već o socijalnim mrežama na kojima se ljudi druže i izmjenjuju iskustva. Naime, prednost je ovakvog pristupa potrošačima ta što se vrlo lako i odmah uočava djeluje li kampanja na potrošače na predviđeni način, zatim, što se radi o potpuno besplatnom alatu, kao i što on daje puno veću bazu za ispitivanje tržišta nego što to mogu kompanije za ispitivanje tržišta.
Počela sam razmišljati o tome što ja kao potrošač ili korisnik očekujem. Zaključila sam da sam se, u trenutcima kad mi je trebala posebna vrsta proizvoda ili usluge, radije obraćala starim hrvatskim tvrtkama za koje sam znala da će mi pružiti i traženu kvalitetu i odgovarajuću korisničku podršku. Konkretno, kad sam kupovala odjeću za posebne prilike ili za posao, radije sam išla u Varteks ili Borovo nego u New Yorker ili Takko, znajući da su trgovkinje tamo strpljive, posebno susretljive i obraćaju se svakom kupcu s poštovanjem. Kad sam kupovala kvalitetan poklon za jednu meni vrlo posebnu gospođu, išla sam u privatni trgovački obrt u kojemu sam znala da dobivam pozornost kakvu ne bih dobila u jednom od novovjekih generičkih dućana kakvi niču u svakom trgovačkom centru. Isto sam činila kad sam birala vjenčani prsten ili popravljala sat koji predstavlja sentimentalnu vrijednost (vjerujem da ova tirada dijelom govori i o mojoj taštini, jer očigledno želim da trgovac skakuće i titra oko mene, ali u potrošačkim momentima u kojima govorim da mi cijena nije važna, kao potrošač očekujem da se ta moja odluka poštuje s meni prihvatljivom razinom uvažavanja).
Druga je stvar također i percepcija tvrtkine ideologije u javnosti. Naime, sva sredstva za čišćenje, sve proizvode za osobnu higijenu i svu kozmetiku već sigurno pet godina kupujem isključivo u DM-u. Zašto? Jer je notorno da su njihovi zaposlenici dobro plaćeni, osobito cijenjeni od strane svoje uprave, da dobivaju trinaestu plaću, regrese i druge pogodnosti (što se, uostalom, i vidi iz njihovog ponašanja i njihovog zadovoljstva radom), što ja kao potrošač želim podržavati i nagraditi bez obzira je li mi možda čak i izvan ruke ići na drugi kraj grada u DM, a ne u lokalni dućan, bez obzira na čak i na to jesu li proizvodi u DM-u i koju kunu skuplji. Postupanje uprave DM-a prema svojim zaposlenicima čini mi se upravo takvim, visokomoralnim i društveno odgovornim ponašanjem koje je u skladu s mojim društvenim principima, pa ga, s kako malim iznosima, svojim izborom DM-a i ja potvrđujem.
S druge strane, notorno je i da neki drugi trgovački lanci, osobito oni koji prodaju mješovitu robu, svoje radnike potplaćuju (i time podcjenjuju), izrabljuju ih dulje od zakonom predviđenog najduljeg prekovremenog rada i na druge načine omalovažavaju. To se također vidi iz ponašanja tih radnika, iz njihova nezadovoljstva poslom i iz njihova odnosa prema kupcima (konkretno ću reći da sam u možda 2% slučajeva doživjela ljubaznost i uopće dobro raspoloženje od trgovaca u Konzumu – bilo kojem Konzumu u kojem sam bila, dok me u Billi blagajnica uvijek pita jesam li zadovoljna svojom kupnjom, zbog čega se uvijek osjetim pomalo posebno, iako to pita svakog kupca). To je ponašanje poslodavca koje želim obeshrabriti, i zato izbjegavam kupovati u tim trgovačkim lancima.
Naravno, sve gore navedeno vrijedi ako kupujete posebne proizvode do čije vam je kvalitete osobito stalo ili ako si (u slučaju generičke robe za svakodnevnu potrošnju) možete priuštiti nešto osim najjeftinijih proizvoda. Ako morate dva puta prevrnuti svaku kunu, zaboravite svako prenavljanje i izbirljivost.
U svakom slučaju, zanimljiva knjiga, dalo bi se još milijun stvari reći o njoj i sa stajališta kupca/potrošača/korisnika i sa stajališta rukovoditelja kompanije, njezinog odjela za marketing ili odjela za prodaju, ali tko god ovih dana stupa u poduzetničke vode, iz nje će saznati vrlo važne, suvremene informacije.
Oznake: gary vaynerchuk, ekonomija zahvalnosti, dm, konzum, društvene mreže
srijeda, 16.10.2013.
O knjigama u slici i riječi
Na Fora.tv sam nedavno gledala govor američke autorice fikcije i publicistike Anne Quindlen, u kojem je predstavila svoj roman "Rise and Shine" (autorica nije prevedena kod nas). U tom, 54 minute dugom govoru (dvadesetak posljednjih minuta sastoji se od pitanja i odgovora, pa je njezin govor zapravo nešto kraći), autorica je između ostalog rekla kako voli držati govore zato što voli čitati, a ne zato što voli pisati: spisateljica govori o ljubavi za knjige, mirisu knjiga i činjenici da su Amerikanci puno izgubili kad su se prestali baviti knjigom.
Anna Quindlen: Rise and Shine from Book Group Expo on FORA.tv
Oznake: anna quindlen, fora.tv, rise and shine
ponedjeljak, 14.10.2013.
Eduard Pranger: "Ples na žici"
Kolega bloger E.P. ove je godine u izdanju HENA COM objavio (sad već i promovirao) zbirku priča objedinjenu pod naslovom „Ples na žici“. Ova se zbirka sastoji od 31 kratke priče, popraćene pogovorom Ludwiga Bauera (koji mi se najmanje svidio, ruku na srce, jer sam imala dojam da je napisan općenito i pomalo svisoka).
(Prije svega, moram napomenuti da je osobito neugodno pisati o knjizi nekoga koga, barem u virtualnom smislu, poznaješ i tko te može konfrontirati ako si napisao kakvu glupost ili uvredljivu konstataciju. Osobito je to nezgodno ako su ti dojmovi nakon pročitane knjige posve krivi, a autor ti na to ukaže. Već sam jednom ranije bila u toj situaciji i osjećaj vlastite nestručnosti me gotovo smoždio.)
Čitajući, prvo sam se prisjetila vlastitog pogovora koji je za svoju zbirku kratkih priča pod naslovom „Mrkli mrak, bez zvijezda“, napisao Stephen King. On je tada rekao kako on osobno voli pisati o običnim ljudima u neobičnim situacijama, iako drugi pisci možda imaju druge preferencije. Uzevši taj citat u obzir, zaključila sam da drugi pisci tada mogu pisati ili o neobičnim ljudima u neobičnim situacijama, o neobičnim ljudima u običnim situacijama i, dakako, o običnim ljudima u običnim situacijama. Upravo potonje obuhvaća krug interesa autora Eduarda Prangera u ovoj zbirci.
Radi se, dakle, o običnim, prosječnim ljudima, koji se zatječu u običnim, svakodnevnim, ali često emocionalno napregnutim situacijama (autor se bavi pitanjem obiteljskih odnosa, osobito bračne nevjere, financijske oskudice i posuđivanja novca, ali i općenitim pitanjem ljudskosti, o kojoj progovara osjetljivo i sućutno prema vlastitim likovima).
Možda se varam (iskoristit ću pogodnost mogućnosti da me sam autor ispravi ako griješim), ali mi se čini da je osobita pažnja poklonjena sistematizaciji priča unutar zbirke: one su posložene kronološki, čini mi se, i to ne redoslijedom nastanka, već nekakvim povijesnim redoslijedom kakav Hrvati dobro poznaju. Naime, prva je priča „prije rata“ (kao razmeđe između „onda“ i „sada“, svi mi na isti način dijelimo svoju prošlost), zatim slijedi nekoliko ratnih priča, a sljedeće su priče iz razdoblja „poslije rata“, kad su došla razočaranja i kad je nastupila neimaština. Konačno, u trećem, posljednjem dijelu priča, autor izlazi iz moje ranije sistematizacije u ladicu „obični ljudi u običnim situacijama“ i prelazi u kategoriju „obični ljudi u neobičnim situacijama“.
Možemo to promatrati i drugačije: pričama o djetinjstvu i djeci autor otvara zbirku, da bi je zatvorio pričama o starcima, potrebama starosti i o smrti, pa je u tom smislu zbirka također kronološki poslagana.
Ono što mi se sviđa kod pisanja E.P.-a jest lakoća jezika, jednostavnost pripovijedanja i uvjerljivost dijaloga, a tek povremeno osjetila sam nezainteresiranost za sudbine i priče likova (tu osobito mislim na priče „Aluna“, „Kasperle“ i „Avondster“, vjerojatno i stoga što nisu smještene u naše podneblje i povijesnu zbiljnost, zbog čega su pomalo deplasirane iz generalne ideje zbirke. U tom smislu smatram da zbirka ne bi ništa izgubila na kvaliteti da tih priča nije bilo, a možda bi brojem stranica bila približnija uobičajenom broju stranica za zbirke priča).
Ako želite pročitati recenziju zbirke priča iz naslova, pročitajte pogovor Ludwiga Bauera – ja se ne bavim recenzijama, ja se bavim preporukama. Stoga, preporučujem „Ples na žici“, u prvom redu kolegama blogerima, koji imaju osobiti interes podržati jednoga iz svojih redova. Zagrepčanima, o čijem gradu (i svom gradu) Eduard Pranger s takvom ljubavlju govori u svakoj od svojih priča. Braniteljima, da znaju da nisu sami. Sredovječnim i starijim osobama, da se nasmiju i/ili ražaloste nad tegobama starije dobi (kad smo već kod toga, i mladima, radi buđenja njihovog suosjećanja prema starijima). Konačno, svima nama, kako bismo se podsjetili za što, a ne kako živimo.
Oznake: eduard pranger, ples na žici
subota, 12.10.2013.
Tess Geritsen: "Kirurg"
U posljednje mi vrijeme više leži nešto lakša literatura: tako sam, između ostaloga, među posljednjima pročitala i krimić iz naslova. S obzirom da sam ranije čitala drugi, treći, četvrti i daljnje nastavke, nije čudno da sam se (tek) sad pronašla s prvim.
(Svrha citiranog teksta s korica romana jest, pošto i sami uviđate da iz njega ništa informativno niste saznali, da svi skupa lijepo prebrojimo koliko se puta spominje izraz „na isti način“, te da zaključimo da, čak i ako neki tekstovi mogu biti slabije i manje čitani, kao što su tekstovi s korica knjiga, to nije opravdanje da ih čovjek piše s pola mozga – netko će prije ili kasnije primijetiti...)
Konačni rezultat recepta je isti, iako su se sastojci ponešto promijenili u kasnijim nastavcima, kako sad imam prilike vidjeti. Glavna istražiteljica je na početku nimalo ljupka i muškobanjasta istražiteljica Jane Rizzoli, a ne, kao što korice daju naslutiti, istražitelj Thomas Moore. Rizzoli u ovom nastavku nije združena s doktoricom Maurom Isles, koja je uvedena, ako se ne varam, od drugog nastavka (imam ozbiljnu namjeru pokušati pogledati i seriju s navedenim damama – doduše, nešto ušminkanijima nego što sam ih zamišljala dok sam čitala knjige iz serijala – ali trenutno sam na petoj sezoni „Kostiju“, tako da se bojim da bi mi se, jer je tematika posve ista, sve pomiješalo. Je li netko gledao?)
Radi se o klasičnoj priči o nevidljivom serijskom ubojici koji se zacijelo nalazi u blizini svojih žrtava, ali ne ostavlja nikakve tragove, među žrtvama nema vidljivih poveznica, a već spomenuti „isti način“ ubijanja je tako jednoznačno brutalan da nema dvojbe da se radi o istom počinitelju.
O nečemu sam razmišljala čitajući ovaj roman: o odnosu muškaraca prema ženama u poslovnom okruženju. Na stranu to što u Hrvatskoj danas ima puno žena na odgovornim funkcijama (osim u politici, ali tako je to kad nas najgori među nama vode); primjerice, više je žena nego muškaraca među školskim profesorima, liječnicima, pravosudnim dužnosnicima, u državnim službama i u upravnim tijelima jedinica lokalnih i područnih samouprava. Na stranu čak i to što su žene općenito slabije plaćene od muškaraca i što su dolaskom na općinske i županijske sudove, u tijela općina i gradova vjerojatno dosegle stakleni strop, jer se ne mogu uspeti na najviše funkcije. Govorim, naime, o odnosu muškaraca prema ženama u konkretnim radnim situacijama, gdje muškarci, čak i kad su u manjini, često u radnim okruženjima imaju načina ženama predbaciti njihov spol kao manu ličnosti (žena tada nije kolegica, već „djevojka“, „cura“, „mala“ i slično). Često to zna otići i dalje od puke zafrkancije, pa su žene doslovce izložene maltretiranju zbog svoje sposobnosti obavljanja poslova radnog mjesta (isto se, naime, dogodilo i Jane Rizzoli u ovom romanu, što sam, iz sebi zasad nepoznatog razloga, doživjela kao osobnu uvredu). Osobno, na radnom mjestu nikad nisam doživjela maltretiranje ili zlostavljanje, iako, kao svaka žena, znam kako izgleda neuvažavanje na osnovi spola (ipak, raduje me što mogu izjaviti da su se grdno prevarili svi oni koji su me podcijenili). Jeste li i vi naišli (ili, ne daj Bože, doživjeli) na primjere nepoštovanja ili maltretiranja žena na radnom mjestu?
Konačno, da se vratim na knjigu: radi se o posve očekivanoj kvaliteti krimića, kakvu uostalom i očekujemo od Tess Geritsen nakon što smo pročitali tonu istovrsnih romana iz istog serijala. Ugodna razbibriga za kišno jesenje poslijepodne, kakvih će nam preporuka uskoro zatrebati još.
Oznake: tess geritsen, kirurg, jane rizzoli, maura isles
ponedjeljak, 07.10.2013.
Julian Fellowes: "Snobovi"
„Downton Abbey“ je jedna od meni omiljenih televizijskih serija, porijeklo čijega šarma mi je ostalo posve nejasno – radi se o seriji spore radnje, pompoznih likova iz britanskih aristokratskih krugova i njihovih (često još pompoznijih) sluga, pa se zapravo i sama pitam zašto sam tako, niti ne sluteći, potpala pod njezin grešan utjecaj.
Bilo kako bilo, nije stoga čudno da se nisam skanjivala ugrabiti priliku za čitanje još kojega djela autora po čijem je scenariju snimljena već spomenuta „Downton Abbey“, i prvi mi je ruku dopao roman „Snobovi“ (iako je prvo objavljen roman „Prošlo nesavršeno vrijeme“, oba u izdanju Mozaik knjige). Svoj konačni sud reći ću vam odmah – nisam očarana, ali nisam ostala niti razočarana.
U središtu je radnje očaravajuća Edith Lavery, djevojka koja se iz srednje klase nastoji probiti u aristokratske krugove, koji u Ujedinjenom kraljevstvu još imaju svoju važnost i značenje (autor često pojašnjava neupućenom čitatelju društvene kanone i izolaciju najviše društvene kaste, pa zapravo vrlo plastično postaje kako je mukotrpna migracija iz nižih u više slojeve društva). Edithino plivanje kroz društvenu žabokrečinu pratimo očima njezina prijatelja glumca, koji je zbog pripadnosti upravo tim društvenim krugovima bio pripušten saznavanju svih njegovih mračnih tajni. Edith, potaknuta društvenim ambicijama svoje majke, odlučuje zavesti Charlesa, grofa Brougtona, ali nakon manje od godine dana u braku s njime, njegovim dvorcem, a pogotovo njegovom majkom, lady Uckfield, Edith uviđa da je vjerojatno pogriješila. I stoga napravi najgori, neoprostivi društveni faux pas...
Osim spomenutih društvenih kanona, zanimljiv je i autorov prikaz načina razmišljanja koji gaji najviša društvena klasa, pogotovo njegova zastarjelost i deplasiranost: teško je zamisliti da u suvremenom dobu još ima grofova-veleposjednika, koji upravljaju imanjima i organiziraju lov, ali autor pojašnjava da se ovi posjedi uzdržavaju, između ostaloga, i organiziranjem posjeta u javne prostore svojih domova.
Međutim (sada, naime, slijedi onaj dio koji zamjeram romanu), kad se radnja romana posve ogoli od setinga, dobivamo priču o djevojci koja se, ponavljajući greške iz rane mladosti, ne može odlučiti između dosadnog i pouzdanog muškarca (koji joj može priuštiti ljetovanja, zimovanja, poslugu i općenito blagostanje, ali čija ljubav nije osobito strastvena) i zanimljivog i vatrenog muškarca (s kojim je zajamčena neponovljiva tjelesna ljubav, ali se nije moguće osloniti na njega). Ovakvu su literarnu dilemu pisci ljubića smještali u sva moguća okruženja, od prethistorijske pećine do svemirskog broda, pa je pitanje je li bilo potrebno smjestiti je (još jednom) i u britanski velikaški dvorac.
Ono što zapravo želim reći jest da je sve ono što nadopunjava fabulu daleko vrjednije i zanimljivije od same fabule, pa vam preporučujem da roman „Snobovi“ čitate ne zamjerajući fabuli njezinu predvidljivost, već uživajući u okruženju koje, koristeći privilegij maštovitog čitatelja, imate šansu posjetiti.
Oznake: julian fellowes, snobovi, downton abbey
