„Dobitnica nagrade RNA za najbolji romantični roman 2011. godine!“
I doista, jesen je vrijeme za ljubiće (ironično, mnogi oko mene prekidaju veze, rastaju se i svađaju – no opet, s druge strane, mnogi se i vraćaju starim ljubavima, pronalaze nove i spajaju se u neobične kombinacije, tako da je doista teško uspostaviti pravila... kako se pokazuje, s ljudima je obično upravo tako...)
Ovo je doista solidan ljubić, koji prati jednu novinarku u tajnoj ljubavnoj aferi s oženjenim muškarcem, i paralelno, jednu zaboravljenu, ali također tajnu ljubavnu priču između udane žene i slobodnog muškarca, ali u vremenu prije pedesetak godina, kad se na ženinu bračnu nevjeru gledalo daleko strože nego (možda!) danas.
Glavni podstrek priči daje novinarka Ellie koja radi u redakciji čiji se inventar seli u nove prostorije. Prilikom selidbe pronađeno je ljubavno pismo koje je nepoznati muškarac napisao nepoznatoj ženi, a kojim se ovjekovječuje njihova ljubav. Ellien je zadatak, dakako, istražiti pozadinu ove ljubavne priče, iako je sve što ima na početku potrage jedan list papira ispisan nježnim riječima. Na ovaj zadatak se glavna junakinja baca sa žarom osobe koja se pronašla u sličnosti vlastite ljubavne situacije sa tajnom ljubavlju kakva je očigledno postojala i među sugovornicima pronađene ljubavne proze.
Lajtmotiv cijeloga romana su, dakako, pisma. Ljubavna pisma iz daleke prošlosti – ranije duga, otvorena, posve romantična, pretvorila su se danas u poskrivećki natipkane SMS poruke, po mogućnosti što šifriranije kako bolja polovica iz njih ne bi naslutila pravu prirodu nezakonitog odnosa. Kroz pisma i SMS poruke pratimo sudbinu dviju nesretnih ljubavi, od kojih jedna definitivno nije bila jača od društvenih konvencija, dok ih je druga, doduše nakon nekoliko desetljeća, ipak uspjela pobijediti.
Ona „zakonita“ u meni uvijek se buni protiv romantiziranja nedopuštenih ljubavi (upravo smo to komentirali kad sam odbila ići gledati „Pričaj mi o Gorkome“, kazališnu predstavu prema knjizi Mani Gotovac „Fališ mi“ – radi se o autobiografskom štivu Mani Gotovac kao druge violine, a Gorki predstavlja pseudonim njezinog ljubavnika) – ne bih voljela biti ženska inačica rogonje, smatrala bih to najgorom izdajom, pogotovo stoga što sam u neki zakoniti, pred društvom priznati odnos uložila svo svoje vrijeme, trud i emocije. Ipak, i ja, neromantična i rigidna u svojim stavovima kakva već jesam, moram priznati da su neki ljudi pogrešno izabrali svoje životne partnere i da imaju pravo na novu priliku, na drugi pokušaj, posebno u situacijama u kojima im se prava ljubav nalazi ravno ispred nosa.
Preporučujem za čitanje u dokonim jesenjim poslijepodnevima, „kad pada kestenje po asfaltu i kad se čuju psi u daljini, i kad se tako neopisivo javlja čežnja za nekim, tko bi bio dobar, naš, bliz, intiman, drug, i kome bi mogli da pišemo pismo. Ispripovijedili bismo mu sve što leži na nama. Pismo bi mu pisali, a njega nema.“
Post je objavljen 23.10.2013. u 22:10 sati.