Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
ponedjeljak, 04.08.2008.
Glupe lektire od kojih nisi nimalo pametniji
A opet, s druge strane, imaš onih lektira koje čitaš samo jednom u životu, tek da možeš reći da si ih pročitao, iako radi vlastitog gušta vjerojatno nikad nećeš uzeti baš jednu od tih knjiga. To su knjige koje se čitaju radi opće kulture, da bi kasnije razumio neke reference ili onu rečenicu kako su sve teme već potrošene, a pisci ih samo recikliraju na nove načine.
I zapravo mi nije žao zato što sam ih čitala ili ispisivala stranice lektire o njima, ali nisam sigurna da bi mi nedostajale. U svakom slučaju, nisu me zabavile.
Ovo su one glupe lektire:
- epovi i slično (uključujući tu i Ilijadu i Odiseju, ma koliko one činile bazu za neke druge spoznaje)
- drame iz srednjeg vijeka (uključujući i Shakespearea i Držića. Drame u stihovima: big no-no!)
- Ana Karenjina Lava Nikolajeviča Tolstoja (umirala sam čitajući to, svaka stranica mi je bila napor, knjiga doslovce nema kraja!)
- Majka Hrabrost i njezina djeca Bertolda Brechta (možda sam to ja, ali ovakav teatar apsurda je totalno apsurdan!)
- Miroslav Krleža (možda su to zaostaci vremena u kojem je Krleža bio režimski pisac, ali mi smo gotovo za svaku drugu lektiru čitali Miroslava Krležu – Gospodu Glembajeve kao primjer hrvatske drame, Povratak Filipa Latinovitza kao primjer romana, zbirku Hrvatski bog Mars radi opće kulture, a Bitku kod Bistrice Lesne i Baraku pet be kao primjer pripovjetke ili kratke priče s ratnom tematikom)
I to je to. Mislim da sam svoje misli o lektiri totalno apsolvirala, tako da ne moram misliti o tome sve dok ne budem imala svoje vlastite srednjoškolce koji će vjerojatno i sami čitati iste lektire koje smo i mi čitali.
nedjelja, 03.08.2008.
Lektire koje smo obožavali
Kažu da se naše čitateljsko iskustvo izgrađuje upravo lektirama u osnovnoj i srednjoj školi (više u srednjoj, doduše, ako već govorimo o pubertetskim godinama kao formativnima). Za neke to nije slučaj, i popis lektira je od početka ustrojavanja hrvatskog školskog sustava bio pitanje oko kojeg je postojalo najviše polemika: treba li izbaciti antiku i ubaciti više suvremenog štiva? Ako potenciramo populariziranje čitanja, trebamo li možda uvrstiti više zabavne, lagane literature, a manje dosadnih klasika?
Jedan prilično poznati srednjoškolski profesor kojeg sam imala prilike upoznati sa svojim klincima u četvrtom srednje ima «eksperimentalni» razred za lektiru – taj razred u tom slučaju čita najsuvremeniju popularnu literaturu: obrađuje se tu i žanrovska literatura, pa djeca čitaju najbolje primjere krimića, poput Agathe Christie ili Jamesa Ellroya (za neupućene, on je autor L.A kvarteta kojeg sačinjavaju: Crna Dalija, L.A. povjerljivo, Bijeli jazz i Veliko ništavilo), ili najuspjelije primjere ljubića. Čitaju Juliana Barnesa (Flaubertova papiga) i domaće suvremene pisce. I to je u redu. Taj razred, sastavljen od vrsnih čitatelja, navedene knjige čita povrh moderne i postmoderne, koja je, vjerujem, stavljena u obvezni popis lektire za četvrti srednje.
Većina klinaca više ne čita, to je činjenica. Najlakše je već gotovu lektiru naći negdje na netu i prepisati. I što god stavili u popis lektire, neki će biti prelijeni to pročitati. No to i nije neka nova stvar.
Ja sam voljela lektire, i čitati i pisati. I raspravljati o njima kasnije na satu lektire. Možda zato i jesam takav frik za knjige, nikad ne znaš. No i meni su neki naslovi bili draži za čitanje, a neki manje dragi, bez obzira na afinitete.
Ove knjige smo voljeli:
- Kiklop Ranka Marinkovića (Melkior Tresić, o da! Lik za pubertetske jade!)
- Stranac Alberta Camusa (već sam pisala o tome, i stojim iza toga)
- Ubojstvo u Ulici Morgue/ Gavran i druge priče/ Crni mačak Edgara Allana Poea (a tek ona poema Anabel Lee – ta se nalazila u svakom spomenaru odavde pa sve do Marsa!)
- Zločin i kazna Fjodora Mihajloviča Dostojevskog (zeznuto je bilo čitati Dostojevskog uz bok Tolstoju, odmah imaš usporedbu, a Dostojevski definitivno nije ruska Marija Jurić Zagorka kao što to Tolstoj bješe!)
- Čiča Goriot Honorea de Balzaca (ne znam zašto mi je zapravo prirastao srcu taj kroničar razlika u klasama u francuskom društvu i zašto mi je Čiča Goriot ostao i u svakodnevnom govoru simbol najpožrtvovnijeg oca na svijetu)
Ima toga sto posto još, samo se baš sad ne mogu sjetiti.
subota, 02.08.2008.
Pubertetska čitanja
Baš sam nedavno razmišljala što sam čitala kao tinejdžerica, tijekom onog vremenskog razdoblja koje se još uvijek svrstava pod «formativne godine», bar za čitatelja. Osim nebrojenih primjeraka Moje tajne i Moje sudbine, što je za mene uvijek predstavljalo tiskanu sapunicu, odmor za mozak, bilo je tu i raznih autora čija sam djela čitala i koja su ostavila trajan trag na mom čitateljskom iskustvu. Recimo:
- Herman Hesse
Jasno da sam čitala Stepskog vuka za lektiru, tko nije? To je jedna od himni pubertetskoj izolaciji i osjećaju da te nitko ne razumije, ali me više od Stepskog vuka fascinirao Demijan. Znam da sam čitala tu knjigu i ježila se. Pokušala sam je čitati ponovno nakon nekoliko godina – i nije imala isti učinak na mene. Vrijeme kad je trebalo čitati Demijana je bilo jednom i to vrijeme je bespovratno prošlo.
- Albert Camus
Dok sam bila u srednjoj školi, vrlo sam intenzivno razmišljala o egzistencijalizmu, osim Camusa, čitala sam i Sartreovu Mučninu, i kao primjer naturalizma Zolin Germinal. Bila mi je fascinantna ta otuđenost, valjda i opet zato što sam se osjećala kao da me nitko ne razumije. Ono objašnjenje koje sam dobila za egzistencijalizam i za samo razumijevanje Camusovog Stranca me u potpunosti zadovoljilo i mislim da zadovoljava i danas: to je svojevrsna obrnuta psihologija: pokazuje nam u kakve ćemo se «strance» pretvoriti ukoliko nastavimo ići kroz život ovako kako idemo: izolirani, otuđeni i emocionalno distancirani od svega. Nitko ne želi biti Mersault, svi želimo biti Onaj Drugačiji: čak i ako su emocije loše, bolje su od nedostatka emocija.
- Janko Polić Kamov
Pjesma nad pjesmama je možda bila uvod u moje čitanje Kamova: tada je već ponovno postao popularan, izvukli su njegove tekstove iz naftalina i Isušena kaljuža se ponovno pripremala za tiskanje. To jest također nekakav naturalizam, ali na naš način. Njegova je poezija ipak poput budnice, izazivačka, a kako je jedan od simptoma puberteta i bezrazložni bunt, to mi je tada savršeno odgovaralo.
- John Ronald Reuel Tolkien
Mnogi od ljubitelja Tolkienovog djela čitali su Hobbita, Sillmarilion i trilogiju Gospodar prstenova puno prije nego što je izbila cijela ta fama sa snimanjem filmova i globalnom popularnošću. I ja sam tako. Tolkien je, naravno, otac fantasy žanra i nije mi žao što sam pročitala te knjige, ali vjerujem da ih neću toliko skoro čitati ponovno. Možda Hobbita, da se podsjetim radnje prije filma J
Puno je autora ostalo zaboravljeno, priznajem. Znam da sam prilično puno čitala tijekom srednje škole, i žao mi je što nisam čitala i više, dok sam imala dovoljno vremena (kojeg sad doista nemam!), nego sam se patila nad bubuljicama i nesretnim ljubavima. No čini se i da sam čitala beletristiku više nego književnost: više Sheldona, a manje Dostojevskog, više Fannie Flagg, a manje Flauberta. Ono što mi stoga nedostaje u književnom obrazovanju nastojim nadoknaditi.
petak, 01.08.2008.
Čitam Fahrenheit...
Mučno je to, zapravo. Fahrenhheit 451 Raya Bradburya utjelovljuje sve ono što će nam u ovom svijetu instant – zabave doći i već dolazi glave. Od početka ovog distopijskog romana knjige se spaljuju (kao osvjedočenoj book – manijakinji to me boli kao malo što!), a vatrogasci više nisu vatrogasci jer nakon što su kuće postale vatrootporne, njihova je jedina zadaća gasiti vatre u ljudskim mozgovima: oni pale knjige i gledaju ih kako gore. Jer knjige su ultimativno zlo: one nas tjeraju da mislimo. A ako mislimo, ne možemo se besmisleno zabavljati, ne možemo sjediti 24 sata pred televizorom ili divljati na nekom partiju uz oslobađajuću narkozu. To je ustvari poruka knjige.
Prije čitanja knjige pročitala sam i jednu misao Raya Bradburya o tome što je mislio kad je pisao ovu knjigu. Ona kaže: «Postoje gori zločini od spaljivanja knjiga. Dovoljno je da ih ljudi prestanu čitati.»
Isto tako, interesantno je da je knjiga prvi put objavljena davne 1953. godine – ponekad me čudi kakvi su pisci dobri proroci: industrija zabave onda uopće nije bila u procvatu u kakvom je danas i ova knjiga ima više smisla nego što je imala onda. U Fahrenheitu su obitelji zamijenjene televizijskim simulacijama rođaka. Pse zamjenjuju mehanička čudovišta. Priroda i dalje postoji, ali nitko na nju ne obraća pozornost. Plakati uz autoceste su neprirodno produljeni da bi ih vidjeli ljudi koji kraj njih jure 200 na sat. Supruga glavnog lika čitav život provodi u omaglicama, sa slušalicama punih zabavnih sadržaja na ušima. Samoubojstva su toliko česta da umjesto liječnika na intervencije izlaze tehničari, svojevrsni «vodoinstalateri» koji ispumpavaju žrtve.
Misliti znači prihvatiti i ono negativno uz ono pozitivno što život nudi. Ako se nađemo u svijetu koji nas lišava svake odgovornosti, bilo za svoj život, bilo za život društva, ta će nas dekadencija odvesti u propast, to kaže Bradbury. Ako bih to uspoređivala s nekim drugim suvremenim romanom, to bi morao biti roman «Mogućnost otoka» Michellea Houellebecqa – na jednak način progovara o generaciji kidsa koji pate od fiksacije na mladost, neodgovornost i neobuzdanu zabavu.
