A opet, s druge strane, imaš onih lektira koje čitaš samo jednom u životu, tek da možeš reći da si ih pročitao, iako radi vlastitog gušta vjerojatno nikad nećeš uzeti baš jednu od tih knjiga. To su knjige koje se čitaju radi opće kulture, da bi kasnije razumio neke reference ili onu rečenicu kako su sve teme već potrošene, a pisci ih samo recikliraju na nove načine.
I zapravo mi nije žao zato što sam ih čitala ili ispisivala stranice lektire o njima, ali nisam sigurna da bi mi nedostajale. U svakom slučaju, nisu me zabavile.
Ovo su one glupe lektire:
- epovi i slično (uključujući tu i Ilijadu i Odiseju, ma koliko one činile bazu za neke druge spoznaje)
- drame iz srednjeg vijeka (uključujući i Shakespearea i Držića. Drame u stihovima: big no-no!)
- Ana Karenjina Lava Nikolajeviča Tolstoja (umirala sam čitajući to, svaka stranica mi je bila napor, knjiga doslovce nema kraja!)
- Majka Hrabrost i njezina djeca Bertolda Brechta (možda sam to ja, ali ovakav teatar apsurda je totalno apsurdan!)
- Miroslav Krleža (možda su to zaostaci vremena u kojem je Krleža bio režimski pisac, ali mi smo gotovo za svaku drugu lektiru čitali Miroslava Krležu – Gospodu Glembajeve kao primjer hrvatske drame, Povratak Filipa Latinovitza kao primjer romana, zbirku Hrvatski bog Mars radi opće kulture, a Bitku kod Bistrice Lesne i Baraku pet be kao primjer pripovjetke ili kratke priče s ratnom tematikom)
I to je to. Mislim da sam svoje misli o lektiri totalno apsolvirala, tako da ne moram misliti o tome sve dok ne budem imala svoje vlastite srednjoškolce koji će vjerojatno i sami čitati iste lektire koje smo i mi čitali.
Post je objavljen 04.08.2008. u 09:04 sati.