Kažu da se naše čitateljsko iskustvo izgrađuje upravo lektirama u osnovnoj i srednjoj školi (više u srednjoj, doduše, ako već govorimo o pubertetskim godinama kao formativnima). Za neke to nije slučaj, i popis lektira je od početka ustrojavanja hrvatskog školskog sustava bio pitanje oko kojeg je postojalo najviše polemika: treba li izbaciti antiku i ubaciti više suvremenog štiva? Ako potenciramo populariziranje čitanja, trebamo li možda uvrstiti više zabavne, lagane literature, a manje dosadnih klasika?
Jedan prilično poznati srednjoškolski profesor kojeg sam imala prilike upoznati sa svojim klincima u četvrtom srednje ima «eksperimentalni» razred za lektiru – taj razred u tom slučaju čita najsuvremeniju popularnu literaturu: obrađuje se tu i žanrovska literatura, pa djeca čitaju najbolje primjere krimića, poput Agathe Christie ili Jamesa Ellroya (za neupućene, on je autor L.A kvarteta kojeg sačinjavaju: Crna Dalija, L.A. povjerljivo, Bijeli jazz i Veliko ništavilo), ili najuspjelije primjere ljubića. Čitaju Juliana Barnesa (Flaubertova papiga) i domaće suvremene pisce. I to je u redu. Taj razred, sastavljen od vrsnih čitatelja, navedene knjige čita povrh moderne i postmoderne, koja je, vjerujem, stavljena u obvezni popis lektire za četvrti srednje.
Većina klinaca više ne čita, to je činjenica. Najlakše je već gotovu lektiru naći negdje na netu i prepisati. I što god stavili u popis lektire, neki će biti prelijeni to pročitati. No to i nije neka nova stvar.
Ja sam voljela lektire, i čitati i pisati. I raspravljati o njima kasnije na satu lektire. Možda zato i jesam takav frik za knjige, nikad ne znaš. No i meni su neki naslovi bili draži za čitanje, a neki manje dragi, bez obzira na afinitete.
Ove knjige smo voljeli:
- Kiklop Ranka Marinkovića (Melkior Tresić, o da! Lik za pubertetske jade!)
- Stranac Alberta Camusa (već sam pisala o tome, i stojim iza toga)
- Ubojstvo u Ulici Morgue/ Gavran i druge priče/ Crni mačak Edgara Allana Poea (a tek ona poema Anabel Lee – ta se nalazila u svakom spomenaru odavde pa sve do Marsa!)
- Zločin i kazna Fjodora Mihajloviča Dostojevskog (zeznuto je bilo čitati Dostojevskog uz bok Tolstoju, odmah imaš usporedbu, a Dostojevski definitivno nije ruska Marija Jurić Zagorka kao što to Tolstoj bješe!)
- Čiča Goriot Honorea de Balzaca (ne znam zašto mi je zapravo prirastao srcu taj kroničar razlika u klasama u francuskom društvu i zašto mi je Čiča Goriot ostao i u svakodnevnom govoru simbol najpožrtvovnijeg oca na svijetu)
Ima toga sto posto još, samo se baš sad ne mogu sjetiti.
Post je objavljen 03.08.2008. u 09:02 sati.