Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
petak, 01.08.2008.
Čitam Fahrenheit...
Mučno je to, zapravo. Fahrenhheit 451 Raya Bradburya utjelovljuje sve ono što će nam u ovom svijetu instant – zabave doći i već dolazi glave. Od početka ovog distopijskog romana knjige se spaljuju (kao osvjedočenoj book – manijakinji to me boli kao malo što!), a vatrogasci više nisu vatrogasci jer nakon što su kuće postale vatrootporne, njihova je jedina zadaća gasiti vatre u ljudskim mozgovima: oni pale knjige i gledaju ih kako gore. Jer knjige su ultimativno zlo: one nas tjeraju da mislimo. A ako mislimo, ne možemo se besmisleno zabavljati, ne možemo sjediti 24 sata pred televizorom ili divljati na nekom partiju uz oslobađajuću narkozu. To je ustvari poruka knjige.
Prije čitanja knjige pročitala sam i jednu misao Raya Bradburya o tome što je mislio kad je pisao ovu knjigu. Ona kaže: «Postoje gori zločini od spaljivanja knjiga. Dovoljno je da ih ljudi prestanu čitati.»
Isto tako, interesantno je da je knjiga prvi put objavljena davne 1953. godine – ponekad me čudi kakvi su pisci dobri proroci: industrija zabave onda uopće nije bila u procvatu u kakvom je danas i ova knjiga ima više smisla nego što je imala onda. U Fahrenheitu su obitelji zamijenjene televizijskim simulacijama rođaka. Pse zamjenjuju mehanička čudovišta. Priroda i dalje postoji, ali nitko na nju ne obraća pozornost. Plakati uz autoceste su neprirodno produljeni da bi ih vidjeli ljudi koji kraj njih jure 200 na sat. Supruga glavnog lika čitav život provodi u omaglicama, sa slušalicama punih zabavnih sadržaja na ušima. Samoubojstva su toliko česta da umjesto liječnika na intervencije izlaze tehničari, svojevrsni «vodoinstalateri» koji ispumpavaju žrtve.
Misliti znači prihvatiti i ono negativno uz ono pozitivno što život nudi. Ako se nađemo u svijetu koji nas lišava svake odgovornosti, bilo za svoj život, bilo za život društva, ta će nas dekadencija odvesti u propast, to kaže Bradbury. Ako bih to uspoređivala s nekim drugim suvremenim romanom, to bi morao biti roman «Mogućnost otoka» Michellea Houellebecqa – na jednak način progovara o generaciji kidsa koji pate od fiksacije na mladost, neodgovornost i neobuzdanu zabavu.
