Baš sam nedavno razmišljala što sam čitala kao tinejdžerica, tijekom onog vremenskog razdoblja koje se još uvijek svrstava pod «formativne godine», bar za čitatelja. Osim nebrojenih primjeraka Moje tajne i Moje sudbine, što je za mene uvijek predstavljalo tiskanu sapunicu, odmor za mozak, bilo je tu i raznih autora čija sam djela čitala i koja su ostavila trajan trag na mom čitateljskom iskustvu. Recimo:
- Herman Hesse
Jasno da sam čitala Stepskog vuka za lektiru, tko nije? To je jedna od himni pubertetskoj izolaciji i osjećaju da te nitko ne razumije, ali me više od Stepskog vuka fascinirao Demijan. Znam da sam čitala tu knjigu i ježila se. Pokušala sam je čitati ponovno nakon nekoliko godina – i nije imala isti učinak na mene. Vrijeme kad je trebalo čitati Demijana je bilo jednom i to vrijeme je bespovratno prošlo.
- Albert Camus
Dok sam bila u srednjoj školi, vrlo sam intenzivno razmišljala o egzistencijalizmu, osim Camusa, čitala sam i Sartreovu Mučninu, i kao primjer naturalizma Zolin Germinal. Bila mi je fascinantna ta otuđenost, valjda i opet zato što sam se osjećala kao da me nitko ne razumije. Ono objašnjenje koje sam dobila za egzistencijalizam i za samo razumijevanje Camusovog Stranca me u potpunosti zadovoljilo i mislim da zadovoljava i danas: to je svojevrsna obrnuta psihologija: pokazuje nam u kakve ćemo se «strance» pretvoriti ukoliko nastavimo ići kroz život ovako kako idemo: izolirani, otuđeni i emocionalno distancirani od svega. Nitko ne želi biti Mersault, svi želimo biti Onaj Drugačiji: čak i ako su emocije loše, bolje su od nedostatka emocija.
- Janko Polić Kamov
Pjesma nad pjesmama je možda bila uvod u moje čitanje Kamova: tada je već ponovno postao popularan, izvukli su njegove tekstove iz naftalina i Isušena kaljuža se ponovno pripremala za tiskanje. To jest također nekakav naturalizam, ali na naš način. Njegova je poezija ipak poput budnice, izazivačka, a kako je jedan od simptoma puberteta i bezrazložni bunt, to mi je tada savršeno odgovaralo.
- John Ronald Reuel Tolkien
Mnogi od ljubitelja Tolkienovog djela čitali su Hobbita, Sillmarilion i trilogiju Gospodar prstenova puno prije nego što je izbila cijela ta fama sa snimanjem filmova i globalnom popularnošću. I ja sam tako. Tolkien je, naravno, otac fantasy žanra i nije mi žao što sam pročitala te knjige, ali vjerujem da ih neću toliko skoro čitati ponovno. Možda Hobbita, da se podsjetim radnje prije filma J
Puno je autora ostalo zaboravljeno, priznajem. Znam da sam prilično puno čitala tijekom srednje škole, i žao mi je što nisam čitala i više, dok sam imala dovoljno vremena (kojeg sad doista nemam!), nego sam se patila nad bubuljicama i nesretnim ljubavima. No čini se i da sam čitala beletristiku više nego književnost: više Sheldona, a manje Dostojevskog, više Fannie Flagg, a manje Flauberta. Ono što mi stoga nedostaje u književnom obrazovanju nastojim nadoknaditi.
Post je objavljen 02.08.2008. u 09:56 sati.