Nadovezujem ovaj tekst na prijašnji tekst jer mislim da nisam sve izrekao. Pisao sam o tome što nas to privlači, tj. u što se zaljubljujemo kad se zaljubimo u neku osobu. Da li su to oči, ponašanje, riječi ili nešto treće, neki nevidljivi fluid što nas okružuje. Zaključak je bio da se zaljubljujemo u ljubav samu, u Boga u drugim ljudima. Ne mora to biti Bog kršćana, mislim na ideju boga kao izvora ljubavi. To je, izgleda, jasno no što nas to zapravo privuče k nekoj osobi? Dugo sam to držao u glavi, i u zadnje vrijeme zapravo dosta o tome i razmišljam. Pitao sam neke ljude što ih privlači kod drugih ljudi. Odgovori koje sam dobio bili su zanimljivi. Jedni tvrde da ih privlači čista „fizika“ (fizički izgled), a drugi pak da ih privlači „ono nešto“ (što se još zove „kemija“). Jednima nije bitno kako netko izgleda (nisu baš uvjerljivi), a jednima je ipak to najbitnije (što je za razumjeti). Naravno da je sredina ono pravo. Prvo što nas privuče kod nekoga je njegova vanjština. Sumnjam da postoje ljudi koji će prići nekome tko im se na prvi pogled uopće ne sviđa. Dakle, jasno je što nas privuče k nekoj osobi.
Išao sam ipak malo dublje u razmišljanje jer znam da ništa nije tako jednostavno, i da sve ima svoj dublji korijen. Išao sam razmišljati što mene osobno privlači kod ljudi. Odgovor je konačan i definitivan: lice. Ne samo da su napisane cijela poglavlja o nečijim očima, usnama ili pogeldu, nego su napisane cijele knjige. Dobro, neću cjepkat lice na dijelove ali eto, i u tom smislu neki ljudi kažu da im se posebno sviđaju nečije oči npr. Meni je svejedno kakve su oči, samo da su u skladu sa cijelim licem. Zadnjih dana bi se znao zamisliti u tramvaju, gledajući neku osobu suprotnog spola, što me to na njezinom licu privlači ili što je to na njezinom licu što me ne privlači. Pitanje je bilo: zašto me ta osoba ne privlači. Onda bih išao u ocrtavanje svih detalja lica (sjetim se Dostojevskog uvijek) i razmišljao bih u čemu je štos.
Lice je temelj našeg bića usuđujem se reći. Svi se sjećamo one izreke da su oči ogledalo duše. Ja kažem da je lice ogledalo duše jer su i same oči na licu. Čak i poznati filozof, etičar, Levinas naglašava bitnost ljudskog lica u međuodnosu ljudi. Na licu se, navodno, sve može očitati: tuđi osjećaji, tuđe frustracije, stanje duše i tijela. Kad je netko bolestan vidimo mu na licu da je blijed, da ima „pospan“ pogled itd. Kad je netko umoran pogled je obično prazan i buljimo u jednu točku, pokušavamo što manje micati oči itd. Dakle, lice je odraz našeg stanja, odraz nas samih, kakvi jesmo iznutra i izvana. Meni su na fakultetu, na prvoj godini, neki ljudi pročitali na licu da sam bio u samostanu (ili barem da namjeravam ići). Nisam bio začuđen jer sam za jednu osobu tada i ja „pogodio“ da je bila u samostanu, a da toj osobi nisam ni ime znao, samo sam joj vidio lice, lik. Može se pročitati na licu štošta ali se ne smijemo zavaravati da možemo svakoga pročitati, to vodi ka samozabludi i mišljenju da imamo neku nadljudsku sposobnost. Nemamo te sposobnosti. Stvar je u tome da je lice dio tijela koji se, kroz cijelu povijest čovječanstva, najviše koristio u komunikaciji. Kad je špiljski čovjek htio nešto od svoje ženice nije ju gledao u noge tada, nego u lice, da vidi njenu reakciju, i da bolje razumije zvuk koji će joj u tom trenutku izaći iz usta. To je znači i evolucijski uvjetovano. Ljudi su se usavršili u „čitanju“ drugog lica. Kako i ne bi kad svi imamo desetke tisuća godina iskustva u tome, ako računamo pretke kao dio nas.
U Bibliji lice također ima svoje posebno mjesto. Isto kao što je u židovskoj tradiciji bilo značajno nečije ime, jer označava što jest netko po svom imenu (znati nečije ime značilo je znati što i tko netko jest). Tako u Starom zavjetu imamo Mojsija koji je jedini, dok je bio živ, imao pravo gledati „lice Jahvino“. U Izaije imamo prikaz „Jahve nad Vojskama“ na njegovom prijestolju čije lice prekrivaju serafi svojim krilima. To je značilo da prekrivaju njegovu bit i biće, to je oznaka transcendentnosti i svetosti (drugačijosti od ljudi).
U Starom zavjetu imamo određenu skrivenost lica Boga, skrivenost njegove biti dok u Novom zavjetu sve dobiva novi oblik i novo značenje pa tako i lice. Pojavom Isusa Krista u ljudskom obliku Bog je dao da ga svi ljudi mogu gledati u lice i s njega iščitavati sve emocije koje je imalo ljusko biće. Isus je normalno pokazivao svoje emocije kao i svaki drugi čovjek. Sjetimo se prizora u Getsemanskom vrtu, prizora u hramu kad Isus tjera trgovce, smrti Lazarove itd. Bog se, otkrivanjem svoga lica u Isusu Kristu, sam otkrio. Dao nam je da ga, poput nekada Mojsije, gledamo licem u lice. Mi Isusa naravno nikada nismo vidjeli ali su ga videli njegovi učenici i ljudi koji su živjeli tamo gdje se kretao Isus. Malo je čudno što u cijelom Novom zavjetu nema nijednog opisa izgleda Isusa osim u jednoj prilici gdje se govori da je Isus imao kožu boje bakra, dakle da je bio tamne puti, nešto u smislu bio je mediteranski tip bijelca. To i nije neka novost ako uzmemo u obzir da je Isus živio u području Palestine gdje su ljudi i dan danas te puti. Za današnju sliku Isusa koju imamo „krivi“ su uglavnom umjetnici, i u novije doba televizija tj. film. Duga kosa, brada, plave oči itd... Sve ovo može da stoji osim možda plavih čiju. Mislim da je prilično ne moguće da pronađete nekog Palestinca sa plavim očima. Nešto kao da tražite plavušu među ženama crne rase. No, danas je ipak sve moguće zahvaljujući miješanim brakovima.
U redu... Lice je, rekao sam, najvažnije u našem upoznavanju drugih ljudi. Ne bih ipak umanjio onaj nedefinirani osjećaj kad nekoga posebnog ugledamo. Ima i takvih ljudi koji u nama probude „to nešto“ i trznu nas na trenutak van ovog vremena i prostora. I opet, takvi ljudi u 99.9% slučajeva imaju jako ugodno lice za onog koji ugleda tu osobu.
Lice svakako ima najpoetskije i najkompleksnije linije na ljudskom tijelu. U stanju smo razaznati u najmanji milimetar nečije lice.
Svako dobro vam želim...Do slijedećeg puta...Jah bless!
