21

nedjelja

prosinac

2014

Ti znaš kako

Tko ti je rekao zrak da poneseš sa sobom svaki put kad odlaziš od mene.
Ja ne mogu disati.
Tko ti je dao toliku moć nada mnom da bez tebe to više nisam ja.
Da se ne mogu prepoznati.
I kako me uspiješ tako vezati za sebe da ni ne pomislim otići.
Da želim ostati, želim da TI ostaneš.

Ti znaš sa mnom. Ti očito znaš kako. Napokon se našao netko tko može razbiti moju tvrdoglavost i sve moje kodove. Netko koga želim zadržati na neodređeno.
I tražim riječi kako da te opišem. Kako da opišem ono što si meni ti. I odustajem na kraju jer ne mogu. Ne postoji riječ koja bi te dovoljno dobro opisala. Koju bi srce prihvatilo. Jer srce piše svojim riječima koje su razumu nerazumljive, ali osjećajima savršeno jasne.

17

srijeda

prosinac

2014

Svi naši potezi

I preskačemo dobro jutro i laku noć. I sva bitna pitanja. Puštamo da ona lebde tu negdje iznad nas. I lebde tako već dugo, predugo. Ja čekam tvoj sljedeci potez i ti čekaš moj, u pat poziciji smo. Ako tebi ona odgovara meni ne.
Moj karakter mi ne dopušta da budem u patu dugo. Na jednu stranu mora okrenuti. Ili ću sve razjebati ili ću sve poboljšati. Kako god da okreneš nešto će se desiti. Čeka se moj potez očito. A ja oklijevam i mrzim se zbog tog. Znam da imaš poteze za šah-mat. Moju potpunu predaju.

Zato sam oprezna, pazim da jezik ne bude brži od pameti. Jebem li mu barem ovaj put nemoj biti brži. I povlačim potez najopreznije što znam, na tebi je red. Ti odlučuješ partiju i cijelu našu priču tako je oduvijek i bilo.

A s nikim više od tebe ne bi htjela ni dobro jutro ni laku noć.

09

utorak

prosinac

2014

sasvim osobno

Ne seri- kaze mi. Blijedo ju pogledam.
Ne piši o glupostima i ljubavnim problemima. Piši o onome što najviše voliš- kaže mi odlučno.

Postoji magična privlačnost između mene i nje. Nešto neobjašnjivo, što se ne može opisati riječima. Ne, nikako to se mora osjetiti. Ona ne govori, ona razumije. Tako jednostavno i lako.

Da, hrana ja smo u sretnoj ljubavnoj vezi :)) To je stabilan odnos pun davanja i primanja i međusobnog razumijevanja prije svega. Volim jest, to je kratki opis moje dijagnoze. Uživam u tome. Volim taj miris kad se priprema hrana. Kad zamiriše kuhana sarma sa domaćim kobasicama, grah sa zeljem i suhim mesom, punjenee paprike mmmm nema boljeg :))
Ne kužim cure koje mogu cijeli dan bit na salati. Mislim daj mi salatu pojest cu ja nju bez brige, ali daj mi uz to nešto konkretno da se najedem.
Obožavam sve mesne delikatese. Od domaćeg špeka sa lukom, kulena i njegove seke do pršuta, ma daj svee za stol da jedemo. Sa slatkim sam iz nekog nepoznatog razloga bila na VI neko vrijeme. Ali frcaju iskre zadnje vrijeme između mene i slatkog. Obnavljamo svoju vezu definitivno :))

Ako se do sad već nije moglo skužit onda cu reći sama. Ne pazim toliko šta jedem. Ako mi je fino pojest ću. Unatoč tome nemam problema sa kilažom. Na svojih 170 cm imam 55 kg. Tako da valjda treba zahvaliti genima na tome što me se hrana ne prima previše. Pa hvala vam geni! Hvala lijepa!

Pa tako da ako imate skoro kakvu priredbu gdje treba pojest i popit slobodno zovite. Nemojte se ustručavati nimalo.
Da, hrana i ja sasvim osobno :))

07

nedjelja

prosinac

2014

Izgubljena bitka

Kažu da treba razlikovati odustajanje od spoznaje da se nema više smisla boriti. Onaj tren kad znamo da smo dali sve što smo mogli i više od toga, ali jednostavno tako dalje više ne ide. Jednostavno smo naišli na zid koji ne možemo srušiti ma koliko god se trudili. Opekli smo se previše puta.

Tako se ja osjećam s tobom. Dala sam sve od sebe, više nego što bih dala za bilo kog drugog ali više ne ide. I što sad? Pa ništa, odi. E jebiga kad bi to bilo tako lako. Imam osjećaj da odustajem,a znam da nije tako. Pamet zna da ne odustajem, ali srce kaže da je tako. K vragu sve, previše se vezalo za tebe i sad te ne može pustiti. Ide glavom kroz zid.

I onda si u ovakvim kišnim danima priznajem. Na jedvite jade. Onako tiho šapnem sama sebi. Ti si očito izgubljena bitka. Ne mogu više... umorna sam. Umorna od tebe i nepostojećeg NAS. Jer ne možeš definirati ono što smo mi bili, jel tako? Ne mogu ni ja.
I da, htjela bih znati da li sam ti značila onoliko koliko si ti meni. Ali ne usuđujem se pitati. Skrivam se iza krinke ponosa, ali neću pitati jer znam odgovor..nisam, ma ni blizu.

Ti si izgubljena bitka jbg, a ja ne volim gubiti nikad.




01

ponedjeljak

prosinac

2014

biram riječi

Puno pričam :) To mi svi kažu i to znam i sama. Uvijek imam odgovor na sve. Teško me ostaviti bez teksta. Riječi izlaze same od sebe, nije da se nešto pretjerano trudim pričati bez prestanka. Da se razumijemo, imam granice znam kada treba zašutiti,a kad progovoriti. Većinom progovaram, rijeđe šutim. Ne znam zašto bih šutjela ako imam nešto pametno za reći.
Teško mi je stvari držati u sebi, lakše mi je to izgovoriti odmah pa da se nekako riješim tog tereta. Kad pričam ne baljezgam. Moje riječi imaju pokriće i argumenata za raspravu uvijek. Znam granice i do kuda mogu ići s nekim u razgovor i zaebanciju. Koje teme su dopuštene,a koje ne.

Ali s njom je drugačije. Pogotovo kad se svađamo. Inače u toj situaciji za mene vrijedi ona- jezik brži od pameti. U svađi izgovorim i ono što mislim i ne mislim bez ustručavanja i zadržavanja.
S njom je drugačije. Kada se svađamo biram riječi da je ne povrijedim, iako ona često ne radi isto. Ne znam točno zašto to radim ali tako je. Ne mogu se natjerati da joj kažem ono što bih rekla inače nekom drugome da se nađemo u istoj situaciji.
Ne znam kako i otkud to izvlači iz mene ali uspijeva joj svaki put.

Koliko god to možda bilo dobro, da vidim da se ponekad mogu i suzdržati toliko me to u neku ruku frustrira. Možda zato što sam navikla "pobjeđivati" u svađama, a sa njom to ne mogu. Sama sebe zaustavim prije prvog udarca. Mijenja me očito na neki način. Ali ja još nisam sigurna želim li to. Nisam.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.