biram riječi

Puno pričam :) To mi svi kažu i to znam i sama. Uvijek imam odgovor na sve. Teško me ostaviti bez teksta. Riječi izlaze same od sebe, nije da se nešto pretjerano trudim pričati bez prestanka. Da se razumijemo, imam granice znam kada treba zašutiti,a kad progovoriti. Većinom progovaram, rijeđe šutim. Ne znam zašto bih šutjela ako imam nešto pametno za reći.
Teško mi je stvari držati u sebi, lakše mi je to izgovoriti odmah pa da se nekako riješim tog tereta. Kad pričam ne baljezgam. Moje riječi imaju pokriće i argumenata za raspravu uvijek. Znam granice i do kuda mogu ići s nekim u razgovor i zaebanciju. Koje teme su dopuštene,a koje ne.

Ali s njom je drugačije. Pogotovo kad se svađamo. Inače u toj situaciji za mene vrijedi ona- jezik brži od pameti. U svađi izgovorim i ono što mislim i ne mislim bez ustručavanja i zadržavanja.
S njom je drugačije. Kada se svađamo biram riječi da je ne povrijedim, iako ona često ne radi isto. Ne znam točno zašto to radim ali tako je. Ne mogu se natjerati da joj kažem ono što bih rekla inače nekom drugome da se nađemo u istoj situaciji.
Ne znam kako i otkud to izvlači iz mene ali uspijeva joj svaki put.

Koliko god to možda bilo dobro, da vidim da se ponekad mogu i suzdržati toliko me to u neku ruku frustrira. Možda zato što sam navikla "pobjeđivati" u svađama, a sa njom to ne mogu. Sama sebe zaustavim prije prvog udarca. Mijenja me očito na neki način. Ali ja još nisam sigurna želim li to. Nisam.