ponedjeljak, 30.08.2004.

No name

Danas mi je tako dobar dan. Istina, malo je bio prekratak, ali nema veze. Kratko i slatko. :)
Zapravo, imam neku navalu pozitivne energije i sve mi one suzice sad izgledaju potpuno nevažne. Jer ja ima plan. :))
Uglavnom, od jutra se smješkam i znala sam da danas i nije pravi dan za učenje. Pa sam malo pospremala, pa sam ipak pokušala učiti, ali ništa od toga. I onda me je baš razveselila jedna blogerica svojim mailom, pa je dan bio još bolji.
Bilo je stvarno previše adrenalina u krvi za bilo kakav intelektualni rad, ali taman za fizički - moj ljubljeni bicikl i ja smo se opet družili.
Jedino su mi zločesti i bezobrazni vozači malo narušili raspoloženje. Ponekad se stvarno ponašaju kao da ne postojim. Ali ja sam na VOZILU kao i oni i imam se pravo vozit po cesti kao i oni i nekad ja imam prednost, bez obzira kaj sam bitno sporija od njih. Užas, kolko je nekulture na cesti. Mislim da se tako ponašaju ljudi koji nisu baš puno bili pješaci ili biciklisti pa ne znaju kako je to biti nevidljiv. Nije baš ugodno, stalno strepim da će me netko pokupiti. Zato ću ja biti kulturna vozačica, mada znam da (nekim) muškarcima beskrajno idu na živce žene za volanom. Sorry dečki, ali ja se držim svojih principa.
Uhvatila me neka kreativnost danas pa sam izvadila svoje perlice i napravila si jednu duuuuugačku, šarenu, veselu ogrlicu koja bi vjerojatno bolje stajala curici od dvanaest godina nego meni od dvadeset, but who cares?! Meni je baš super takva šarena i vesela. Iako ću ju vrlo vjerojatno na kraju poklonit nekoj frendici... ma nije važno sve dok me to veseli.
Inače ima punu kutiju neiskorištenih perlica i repro materijala kojeg treba iskoristiti. Još da ne moram sad učiti, znam što bi radila cijeli dan.
I tako, danas mi je day off, ali sutra se vraćam svim onim matematičkim činjenicama koje meni u životu trenutno jako malo znače. Kolege ekonomisti su stvarno svašta stigli izmisliti. Nekih 12 vrsta kamata i 16098 na čina obračuna koji služe u svrho što lakšeg i bržeg zgrtanja novca na hrpicu. Zapravo nije fer što ih sad tu kritiziram kad sam 99% sigurna da ću nakon faksa raditi u banci. Malo licemjerno od mene, ali oprostit će oni meni. Ja zapravo jako volim ekonomiju i stvarno me to veseli, ali danas nije dan za to. Jednostavno nije.
Al sura mora biti, inače ništa od mog plana.

- 21:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 29.08.2004.

Dijete

Kako vrijeme brzo prolazi.
Ponekad imam osjećaj da ispred mene stoji beskonaćnost... vječnost... a onda se ta vječnost tako brzo rastopi.
Ponekad imam osjećaj da je u mojoj glavi neka neobična strka i buka, a ponekad mislim da me obavija beskrajna tišina.
Ponekad vidim oko sebe tisuće ljudi, a ponekad kao sada sam posve sama.
Ponekad mi nedostaju ljudi koji su mi u nekom trenutku moje prošlosti bili sve na svijetu, a ponekad im se i ne sjećam imena, ni glasa, ni lica, ni očiju.
Ponekad sam tužna...
... možda ipak samo sjetna...
Ali ne danas.
Danas sam baš onakva kakva želim biti.
Bez suvišnih misli, pokreta i lica.
Bez sjete i bez pretjerivanja.
Danas sam si baš lijepa i nasmijana.
Ne pišem pjesme danas.
Danas čitam bajke... danas sam dijete... i volim sebe...
Plaha sam, mirna i nježna.
Danas sam ja ja.
Želim se sutra probuditi sa istim osjećajima.

- 21:50 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 28.08.2004.

Nebo

Gledala sam danas moje omiljene crtiće.
Velike, pahuljaste oblake kako putuju.
Ne znam iz čega su se rađale suze.... iz zasljepljenja bjelinom nebeskih putnika ili iz srca.
I bila sam tako beskrajno tužna.
Razočarana.
Dali su mi obećanje, a sad mi daju razloge koji to i nisu, da obećanje pogaze.
Stvarno sam se veselila... odbrojavala dane... bila sam tako sretna što će se konačno nešto promijeniti. Kažu da kad se dogodi takva promjena, da se i cijeli život počinje mijenjati. Mislim da bi i tako bilo. Ponovno bih učila sve ispočetka... ponovno bih počela učiti živjeti.
Ništa od toga.
Bar ne za sad.
I nije to ni tako tragično (tako su mi rekli), nego ja sam tužna što osjećam kako kako im moja tuga i ne znači baš previše, uopće im nije jasno zašto se ja tako osjećam. A meni nije jasno zašto me uporno pokušavaju uvjeriti u nešto što nije istina. Valjda ne znaju drugačije. :(
Komplicirano je sve to.

Na kraju sam došla do zaključka da sam bila glupa što sam obećanjima vjerovala i što sam vjerovala da će mi netko drugi ostvariti ovakav san. Veliki san.
Takve velike stvari, čini se, ipak moram napraviti sama. I hoću, vjerojatno uskoro. Ako položim preostala dva ispita, imat ću vremena za velike odluke. Nadam se i hrabrosti i inata da ih provedem u djelo.
I baš me briga hoće li ikome biti žao. Ovo je moj život i imam dovoljno godina i zrelosti da ga živim kako želim. Možda ću biti siromašnija (relativno) ali ću biti sretna. Bez živciranja i frustracija, bez hodanja na prstima.

Nego, sanjala sam čudan san. Najprije smo se sanjkali na snijegu, na nekom brijegu. Ja i još netko, ne sjećam se tko... nije ni važno.
A onda sam otišla po nekoga ili nekamo. I kao da sam izlazila iz nekog zastora, ne mogu to opisati, kao da sam došla iz nekog drugog svijeta, iz neke kapsule... ne znam.
Uglavnom, srela sam (u tom snu), moju bivšu ljubav i njegovu curu (valjda su još zajedno). On je bio polugol, bez majce, i nekako mi je više nego inače fokus bio na njegovom prekrasnom tijelu (koje u vrijeme moje zaljubljenosti uopće nisam primjećivala). Poljubio je curu i onda su se rastali. Svaki je otišao u svojem smjeru (on u mojem). Meni je sve to bilo nejasno, ali nisam ništa pitala jer kao, on me više ne zanima.
A onda sam se našla ponovno na onom brijegu, amo više nije bilo snijega, nego se sve pretvorilo u predivnu, zelenu, rascvjetalu livadu sa velikim žutim cvjetovima. Voljela bih znati, ima li taj san kakvo značenje. Svi snovi imaju značenje. To je kao pospremanje ladica i sređivanje misli. Žao mi je što u srednjoj nisam išla na etiku, tamo se dosta govorilo o snovima i analizi istih.
Taj san je probudio neki nemir u meni. Počela sam vrtit filmove od prije par mjeseci... razmišljati o svemu što je bilo. I pitat samu sebe, jel on možda ipak pomisli na mene i na sve ono što je moglo biti, a nije. A ja ne znam razlog zašto.
Užas, ne volim ovakve osjećaje.
Najgore je što u meni stvaraju neku dodatnu nesigurnost i osjećam se grozno zbog toga.

Općenito, ovo mi je tako nemirno vrijeme. Zapravo se ništa ne događa, a u misli mi ulaze ljudi koje nikad ne bih očekivala u svojoj glavi. Istovremeno, promatram samu sebe i uspoređujem neke svoje reakcije s onima od prije godinu dana. Sazrela sam, jako. I puno toga se promijenilo. Ne mogu reći da je sve bolje nego što je bilo... ali, bit će bolje.
Pokušavam samu sebe natjerat na pozitivno razmišljanje. Čak sam si počela pisati ciljeve koje želim ostvariti. Moglo bi to biti dobro, možda se uspijem motivirati da dam sve od sebe.
Fali mi ljubav... i neki ljudi. Kao zid da se mogu osloniti kad se umorim.
Nadam se da će doći neki novi.
Znam da je besmisleno stalno nešto čekati i očekivati, ali ja stvarno jedva čekam taj novi početak. Prije toga se moram još malo pomučiti sa starim zaostacima i očistiti sve kako treba. Spremiti se na buru koja dolazi i naučiti uživati u njoj.

- 23:12 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 25.08.2004.

No name... part xx

Znam da osjećaš led s moje strane. I da me ne zoveš i da me trebaš. I da čuvaš ponos i da misliš da me ne zanima što je s tobom. Znam da sam kriva što sam ti dopustila da se zaljubiš, a onda sam otišla. I znam da ti nije svejedno i da se trudiš ne pokazati mi. Znam da ti nešto značim. Ma što to bilo. I nije čak ni važno da li ćeš ikada čitati ove moje rečenice na zaslonu svog ekrana sve dok znaš da ću odgovoriti na svaku tvoju poruku. I sad kad više neću viđati tvoje oči i kad ti više nećeš onako prodorno, nježno i pun želje gledati moje kao jučer, možda će ti biti lakše. Ili neće. Trebao si me poljubiti jučer, kad si toliko htio. Ne bih ti uzvratila, ali ne bih se ni branila. Ne znam tko bih ja bila danas, možda bih se čak i zaljubila u tvoje usne. Možda bih te danas željela. Možda.
Je li ono danas bila zadnja poruka. Ja ne znam da li me više iznenadila ili boljela. Sasvim obična tvoja mala želja, a toliko je topline s tom željom došlo. Istina je da osjećaji putuju. Znaš, lijepo mi je s tobom. Zato što si običan. Nimalo dosadan. I baš volim kad se onako razgovaramo pogledima i kad se pozdravimo osmjesima. Baš mi je slatko dok stojimo u tišini čekajući... i nema one neugodne tišine. Tišina, ali voljena tišina.
Ali isto tako ti nisi onaj kojeg sanjam. Dugo sam čekala da mi netko pokaže ono što mi ti pokazuješ svojim licem, ali jednostavno nema onih osjećaja koji bi trebali postojati. Ne sanjam te. Mislila sam da ću, kad se to dogodi, poletjeti u zagrljaj onom tko se nađe u toj priči, ali nisam to poželjela ni na tren. Valjda sam zrela. Ne znam o tome suditi. Samo znam da sam sada spremna čekati onoga kojeg želim. Nisi ti kriv, zapravo i nema to neke veze s tobom. To sam samo ja.
Čuvaj se. I zaljubi se s više sreće.

- 18:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 21.08.2004.

No inspiration.

Čudno je to koliko se trudim boriti se i pobjeđivati druge.
Istovremeno znam da je najveća pobjeda ona kad dobijem posljednju bitku protiv sebe same.
Čudno je to koliko želim ljubav.
Istovremeno se ljubavi bojim.
Kako je samo neobično da nemam strahova.
U isti tren umirem od straha.
Čudno je i to da želim biti sama.
I u isti tren slušati tvoje disanje.
I otkucaje tvog srca.
Čudno je kako te ne želim vidjeti.
A sve bih dala da sada prolazim ispod tvojih prozora.
Kako sam samo egocentrična, hladna i bahata prema svima.
A u isti tren samu sebe ne volim.
Čudno je kako znam toliko toga o svijetu i drugima.
Čini se da o sebi ne znam baš ništa.
Čudno je kako ću još puno toga naučiti...
a ipak ću umrijeti glupa.
Jer ljubav nisam probala,
jer sebe nisam voljela,
jer nisam nikome dopustila da me nauči sve ono što ne mogu sama,
jer sam se previše bojala...
sebe same.
Možda je to ono što jedino zaslužujem.

- 23:14 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 18.08.2004.

No name/tramvaj/smijem se/ili kako god hoćete

Probudila sam se danas u pet. Još nije svanulo. Užurbano jutro. Kava, spremanje... smiri se... sve je ok.
Izašla sam na ulicu, osjetila dodir orošene trave pod prstima.
Nimalo pospana... iako sam spavala tek tri sata bila sam posve prisebna i odmorna. Nisam osjećala sve ono što se skupilo ovih dana.
Nekako neobičan dan... lutanje i traženje ulicama Zagreba... uzbuđenje... razočaranje... smijeh.
Još da sam ovakav dan živjela prije sedam dana, možda bih plakala. Ali ja sam se tako smijala... i sad se smijem kad se sjetim. Moji prijatelji i ja. U tamvaju, na beskonačnim tračnicama... smijemo se. Smijemo se tome što se smijemo. I cijeli se tramvaj smije s nama. To beskrajno putovanje u četrnaestici, zbio se u jedan tren. Skupila se vječnost u jednu minutu. I danas su mi nekako neuobičajeno dragi umorni penzioneri što vuku milijun nepotrebnih vrećica. I sva ona vreva Ilice, nekako je danas bila neobično tiha, mirna i nježna. I vrući tramvaji bili su poput djevojke što se tiho i elegantno provlači pokraj nas... tako neprimjetno.
Smijeh je danas bio glasniji od svega. Glasniji od tuge.
I nekako se danas tako volim smješiti sebi. I njima. Danas je... danas sve tako nasmijano. Danas sam ja smijeh.
Danas sam shvatila što smo stvorili... zatvorili jedan mali krug, naš mali krug smijeha. I dok se danas cijeli tramvaj smijao s nama... dok su nam se pogledi spajali a usne razvlačile... tako je bilo dobro.
Možda i jesam sada malo umorna... odmorit ću se. I ne mogu sada razmišljati o tome što sve moram učiniti, jer danas je onaj osmi dan u tjednu... moj dan za posebna raspoloženja. Danas sam nekako izvan svog života i izvan sebe same, danas sam jedan umorni osmijeh. I ma koliko vam ovaj post bio dosadan... meni je prije svega smiješan. I nema veze što je ovo dan bez ljubavi kad se svojoj ljubavi mogu smijati... kad se danas mogu smijati svojim mislima i snovima i željama... i svojoj stvarnosti.

- 13:16 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 16.08.2004.

No name

Još jedan dosadan dan...
budim se, podne je...
u mojoj sobi nema te...
Sve bih dala da znam zašto kiša ne prestaje...
zašto ne volim osmijehe...


Možda i neće biti dosadan dan, zapravo znam da neće biti dosadan.
Budim se... ali u zoru.
Zaista, sama sam, nema nikoga u mojoj sobi, ali ne osjećam se tako dok imam samo jedno ime u mislima. Osjećam se tako nježno dok ležim u krevetu ispod plahte i slušam tvoje disanje dok spavaš.
Kiša ne pada, čak ni ne miriše na kišu. I nema nebo razloga plakati jer mi jedno ime izaziva osmijehe.
I ovi stihovi danas nemaju veze sa mnom, ali ih volim i ovoga su jutra nekako nježno odzvanjali u mojoj glavi.
Nisam ovih dana pisala jer nisam znala što da pišem. Nije da nisam imala razloga, ali si nisam htjela priznati neke stvari. Jer, priznajte, kad nepišete svoje misli one postaju stvarne, nekako materijalne. Ovako, dok su u mojoj glavi, one su samo.... samo prašina.
Nisam se zaljubila, ali mi jedno lice zaokuplja misli... snove. I znam da se ništa više od ovih misli neće dogoditi, ali ja tako volim sanjariti o njemu. I imam već tisuću filmova u glavi...mmmmm...
Totalno sam izgubljena, onako lijepo izgubljena, sretno izgubljena. To će trajati još možda dan-dva, možda tjedan, možda dva, nije ni važno jer sam se ponovno osjetila nježnom zbog nekoga, izgubljenom i sretnom. :)

Jednom netko će doći, doći da ostane... možda baš ja, ma tko to sada zna, ima još vremena...

Prošli tjedan sam napravila nešto (meni) veliko. Upućeni u ovaj moj blog dobro znaju moje strahove od prekidanja veza, zapravo preoblikovanja veza. E pa, konačno sam se makla s mjesta i napravila neke korake. I nije bilo tako strašno, dvije-tri suze, malo nemira i to je zapravo to. Neke stvari treba prekinuti dok su još kolko tolko dobre. Nije da sam očekivala da će do toga tako brzo doći, ali što sad. Sve je to život.
I baš kako sam jednu vezu prekinula, stvorila sam novu. Jednu nasmijanu, sretnu i brižnu. I krug se po tko zna koji put zatvorio. Sigurna sam da će ovaj krug biti pravilniji. I da zaista vodi u vječnost pravih, dobrih osjećaja. Nasmijanih osjećaja. Kažu da svaka priča ima svoj kraj, a ja mislim da priča ovisi samo o likovima koji igraju uloge. I kad odlučimo poginuti, poginut ćemo. Kad odlučimo goriti, gorit ćemo.

- 08:28 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 11.08.2004.

Vjetar

Večeras sam se sjetila jednog svog jako dugačkog posta. Jako tužnog posta, koji sam napisala prije dva-tri tjedna. Bio je to post o prijateljici koju gubim, a bojim se učiniti ili ne želim učiniti išta što bi ju zadržalo. Vođena mišlju da kad nekoga voliš, moraš ga pustiti da ode.
Sjećam se onog osjećaja bespomoćnosti, pomalo ljutnje, frustracije... sjećam se energije koja mi je poremetila cijeli život, energije zbog koje sam jednostavno izgubila kontrolu nad samom sobom. Zapravo, ponovno sam postala svjesna da osjećaje ne mogu kontrolirati.

Danas... danas su stvari malo drugačije. Zapravo, mislim da cijela ta priča uopće nije bila o njoj. Bila je to priča o meni sakrivena pod velom osjećaja. Da, najlakše je kriviti nekoga ili nešto... okolnosti... to je moj izgovor. A to je laž. Okolnosti ne postoje. One su samo izgovor da ne učinim nešto za što sam sigurna da moram učiniti, a bojim se. I bojala sam se da ju ne izgubim, jer tada bi gubila i dio sebe. A skrivala sam od sebe same da glumom prodajem dio sebe. Glumom i maskama "samnom je sve u redu" samo sam prodavala dijelove sebe, i to jeftino.
Prava je istina da je ona jedina osoba za koju sam ostala vezana, onako istinski vezana. Prema njoj sam osjećala neku vrstu obveze zbog danih obećanja i zbog straha. Ona je posljednji dio mog starog života, ona je poput uspomene koju želim uvijek pored sebe, poput sjećanja koje mora trajati zauvijek. A ništa ne traje zauvijek. Svaka slika mog života je samo privremena, trenutna i prolazna. Samo bljesak.

Danas shvaćam da sam ju sve do ovih dana puštala samo fizički. A u mom srcu je ostala vezana okovima mog sraha. Znam, nije ona kriva. Život je takav. Daje nam izbore, a naše odluke često se kose s danim obećanjima. I zato mislim da je došlo vrijeme da zaboravim sva dana i primljena obećanja. I konačno, da ju odvežem... oslobodim. Moja je želja ovaj put veća od straha... moja je jakost snažnija od svake sebičnosti. Nisam sretna zbog toga. Voljela bih da je drugačije. Znam da ju neću prestati voljeti i da ću njoj ostati ono što sam bila i do sada... Jedina promjena će se dogoditi u meni, u mom srcu. Sve će ostalo za nju ostati isto.
Samo... meni to više nije isto... i kad je teško k drugima se sklanjam. Pitam se, hoće li je to boljeti? Ja to ne bih željela.

Vjetar se vezat ne može... tu samo ljubav pomaže.

- 22:22 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 09.08.2004.

No name

Uf kak je sparno. Baš sam se vozila jučer i tolko je vlage u zraku da mi je koža postala vlažna. Još je gore uz jezero zbog isparavnja. Kao da bicikliram u sauni. Ali ipak je to gušt kojeg se teško odričem. Tolko sam se nabrijavala jučer da sam jedva hodala kasnije - najveće opterećenje + vjetar u prsa + maksimalni tempo/ 45 minuta. Ludnica!

Mrzim vikende, ali stvarno ih ne volim. Hvala Bogu da je ovaj gotov. Jednostavno ne znam kaj da radim. Zapravo i ne da mi se baš radit nekaj konkretno. I onda provedem dan pred televizorom stalno razmišljujući kak bi ja zapravo sad trebala učiti, a ne da mi se, a ne da mi se ni pospremat jer je vruće, i onda postanem od svega toga nervozna i sama sebi nepodnošljiva. Užas.
Ja volim radne dane. Dizanje u 6 ili 7, kava, novine/internet, doručak, autoškola, doma, rupa, ručak, "učenje", bicikl, tuširanje, večera, internet/novine/knjiga/TV/nešto?, spavanje. I sutra sve ponovno, samo ubacimo neku kavu s frendicom, pa onda drugi dan s drugom frendicom... i tak do kraja života :).
Moram priznat da mi malo već fali faks. Ne učenjem, ali onaj osjećaj obveze. I da se dižem i kad mi se ne da, da se živciram u tramvaju dal ću stić na bus ili ću pola sata čekat drugi, da dođem doma i da mi se spava jer je četvrtak a ja se još nisam naspavala od prošlog vikenda, da popijem kavu onak s guštom, da gubim vrijeme čitajući Večernjak, da malo učim, da visim na telefonu s frendicom koju eto nisam vidjela mjesec dana jer su nam rasporedi totalno neusklađeni, da se pravim da sam beba i da me tata mazi (iako imam skoro 20, i tata me jako ozbiljno shvaća, totalno ravnopravno, najbolji tata na svijetu), da se posvađam s bratom triput dnevno zbog mog PMS-a, da sam hiperaktivna bez razloga, da imam izgovor da nemam vremena, da jedva čekam vikend a kad on dođe da poželim ponedjeljak... ali najviše od sveg fale mi moje cure s faksa. Jer sms poruke ih ne može zamijeniti. Fali mi da moja luda M. trči po faksu uvijek za istim dečkima, da se zezamo, da nas živciraju profesori, da računamo kolko dana ima do prvog kolokvija, pa kolko bi stranica dnevno trebala naučiti, da dolazimo 45 minuta prije predavanja i da trčimo u kefu na doručak, fale mi one pospane i nervozne "tete" u kefi, fale mi i oni nadobudni i dosadni ljudi iz prvog reda... i tolko toga mi još fali da bi morala otvorit jedan cijeli blog da vam sve napišem. Ali nema veze. Zato sutra zovem frendicu na kavu i da tugujemo zajedno. Ja stvarno volim ić na faks, bez obzira kaj je to ponekad stvarno gnjavaža (klasika za Ekonomiju), ali imam neki osjećaj pripadnosti i privrženosti. I sve ono što me živcira u trenutku kad se događa, zapravo me jako veseli i ne mogu si zamisliti svoj život drugačije nego što je sada. Zapravo, da se nisam upisala, sad bi radila za 20 kuna po satu u banci i bilo bi mi opet dobro jer je opet dobro društvo, ali to nije to. A s druge strane ne bi znala kak je to studirati i ne bi znala kaj propuštam, pa opet dobro....

Imamo novog predavača u ašk. Jao, kak je zgodan. Al cure stvarno. Jako sladak dečko. Oko 25 godina, lijepo "definirano" (ovo sam čula na RTL-u) tijelo, istina, malo je nizak, ali who cares, sve u svemu vrlo zanimljiv muškarac. Ali nije moj tip. Ne palim se na takve. Lijepo ih je vidjet ali se ne mogu zamislit s njima. Ja sam malo čudna.

I tak, ja bih kao sad trebala ić učit. Pa idem. :)

- 13:42 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 06.08.2004.

No name

Samo za taj osjećaj....

Slušam radio (opet puna kofeina) i totalno sam si luda danas. Znam da me čeka matika ali baš mi je dobro. Zapravo, uopće mi nije neki problem učit. Istina, tek sam na vektorima, but who cares!? Barem matiku nije problem učit uz radio. Inače, učim na podu ko da nemam ogroman radni stol u sobi, ali ovo učenje na podu mi je pravo otkriće. U ljetnom roku sam prosjedila neka 4 tjedna i onda više nisam mogla sjedit pa sam ležala, ali to je još teže na duge staze. Katastrofa, kad završim faks morat ću u toplice na rehabilitaciju kralježnice.

Inače, ove moje mačkice su lude. Skužili su da su dovoljno veliki da provire kroz kutiju pa su se počeli penjati. Dva su upala u neku košaru iz koje nisu mogli izaći van, tak da ih stalno moram provjeravat. Slatkice.
A vi mi niste smislili ni jedno jedino ime. Razočarana sam! :(
Još malo i mat ću puno dvorište mačaka. Moja je mama poludjela kad je vidjela kolko ih ima. Citiram: "Pa jesi ti normalna? Imat ćemo farmu mačaka u dvorištu!" A onda ju uhvatim kak se razgovara s mačkom i bebačima. :)))

Danas sam sama doma. Brat mi radi i sad me nema tko živcirat :)) . Valjda ću preživjet. A nemam ni predavanja u autoškoli pa sam cijeli dan doma :(. Valjda ću preživjeti.

- 08:32 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 03.08.2004.

No name

What a beautiful day.....
Danas sam se upisala u autoškolu i bila na prvom predavanju. Tak da ću za neka 2 i pol mjeseca voziti autić. Samo ne znam tko će meni dati auto u ruke. :)) Nisam baš luda za autima, općenito, uopće me ne fasciniraju. Ne okrećem se za skupim autima i nikad si ne bi kupila veliki i skupi auto. Meni bi Clio ili Punto ili Corsa bili sasvim dovoljni. Valjda ću si skupit za 6-7 godina nekakvu lovu za auto. Nisam baš ni imala neku volju za autoškolu, ali sad vidim da mi stvarno treba. Pa rekoh, dosta je odgađanja, idemo u akciju. A budući da od mora ništa ove godine... imam vremena. Naravno to su financirali tata i mama. Užasno je to poskupilo. Našli smo jednu ponudu koja je bila povoljnija od ostalih nekih 700 kuna. Tak da sve skupa ispadne oko 4000.
Inače, sviđa mi se predavač. Izgleda ko Matija Dedić u malo boljoj odjevno kombinaciji :). Simpa je tip. Uglavnom, znala sam koga Bog čuva na cesti – pijance. :)
Bilo nas je četvero u grupi. Mislim da sam najstarija. Takvo je vrijeme, danas djeca sa 17 idu polagat vozački, a onda kad maturiraju, tata kupi neki bijesni auto... a nažalost, previše njih ne stigne ni faks završit jer se dogodi nesreća. Sad sam zaglibila u neku crnu statistiku.
Baš sam jučer gledala malo onu Milićevu emisiju Idemo Na Zapad. Uglavnom, pitali su dečka od neke 22 godine, inače student, koji konobari u nekom bircu, dal su mu roditelji kupili auto kad je maturirao. I dečo se čudi. Kao, to je skup dar. I ja mislim da je to skup dar, koji roditelji poklanjaju djeci kojoj prečesto previše vjeruju jer ih ne poznaju dovoljno. Ako je netko punoljetan, ne znači da je zato odgovoran. To ni u kom slučaju ne znači da shvaća da u autu može ugroziti svoj život i život drugih ljudi. Ja svom djetetu ne bi dala ključeve dok ne budem sigurna da mu mogu vjerovati. I tada bi mu dala sa nekom rezervom i strahom. Na kraju krajeva, ne mora ono čak ni biti krivo za nesreću, ali da je upravljao netko sa više iskustva možda se nesreća mogla spriječiti. Mene ja bilo užasno strah vozit se s bratom kad je položio vozački. Nije on radio gluposti, ali ipak... ne može se njegova vožnja tada uspoređivati s tatinom koji vozi 25 godina.
Ja sam za bicikle. Svi na bicikle!!! Obožavam bicikle, mislim da bi si prije kupila dobar bicikl nego auto. ( Ako netko želi priložiti neku svoticu za moj novi bicikl, poslat ću mu broj računa :) ) Vozim se svaki dan bar 45 minuta na biciklu i stvarno skužila da ne možeš biti loše volje i bavit se sportom. Obično kad me uhvati neko čudno raspoloženje sjednem na bicikl, popijem capuccino i nasmijem se. Onak bezveze. Tad proradi adrenalin jer sam jako osjetljiva na kofein i svi hormoni sreće. I super mi je, kao drogirana. :)

Skoro sam zaboravila – imam male mačiće!!!! Jooooj kak su slatki!!! Ko mali medvjedići. Troje ih je i svi su različiti: jedan je potpuno bijeli i ima sivi tigrasti repić, jedan je sivi tigrić i ima predivne šare, a jedan je kombinacija: ima bijelog i tigrastog po sebi. Pravi mali medvjedići, mama ih očito dobro hrani pa su im trbuščići bucmasti i okrugli. Predivni su! Sad ću imat pet miceka. Imam već dva velika, njihovu mamu i jednog zločestog tigra kojeg sam dobila prošlo ljeto, baš onaj dan kad sam saznala da sam prošla prijemni na Ekonomiji. Poklonila mi je njega i njegovu seku frendica. Stavila im je mašnice oko vrata, bili su ko med slatki. Isti tjedan mi je nestala mačkica, mislim da je odlutala pa ju je netko od susjeda prisvojio. Ja se nadam da je tako. A ovaj moj tigrić je stvarno zločest. Voli se mazit, ali grebe životinjski. Zovem ga Zvijer. Mačkicu sam dobila od susjeda. Ona se zove Ljepotica. Ne znam kak ću nazvat bebače. Zato otvaram natječaj za najbolja imena za klince. Tko smisli najbolja imena dobit će virtualnu pusu. Od mene.
Gle kolko teksta.... stvarno imam dar pisanja danas. To mi je zato kaj sam popila pola litre kave. :):) Ljubim vas!!!

- 15:57 - Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 02.08.2004.

No name

Jučer je bio moj zadnji dan odmora, zapravo ljenčarenja. Od danas učim. To je odluka.
I tako puna entuzijazma što ću konačno svladati matrice, vektore, limese, integrale i financijsku matematiku, sva uzbuđena od same pomisli da ću usavršiti tehniku laganja sebi i drugima koji će to od mene tražiti primjenjujući razne tehnike izračunavanja sredina, mjera asimetrije, vjerojatnost, razno razne testove da donju ili gornju granicu, model regresije i korelacije i ine termine o kojima ja trenutno imam minimalno znanje ( a i taj minimum je upitan), podesim si jučer budilicu na mobitelu na pola osam. I naravno, zvoni mobitel u naše dogovoreno vrijeme, a ja onako snena pomislim: Ma tko se to usuđuje zvati me tako rano. E baš mu se neću javiti. I ugasim mobitel. Probudim se sat vremena kasnije i skužim da sam zaspala. Stvarno sam nesposobna održat dogovor sa samom sobom. No, nema veze. Valjda će mi sutra uspjeti.
I tako ja već cijelo prijepodne pokušavam svoje misli usmjeriti na matematiku. I ne ide mi baš. Zapravo i nije to dosadno, samo mi pozornost odvlače neke besmislene misli i stalno me nešto diže sa stolice. Užas. Nije baš da imam vremena na pretek. Prvi ispit mi je početkom, a drugi sredinom rujna.
A i nije mi svejedno za ocjene. Možda se čini glupo, jer kad je statistika i matematika u pitanju, većina samo želi prolaz, ocjena je nevažna. Ali meni nije. Zato što znam da mogu dobiti dobru ocjenu ako se stvarno potrudim ( i naravno ako budem imala sreće da testove sastavljuju profesori koji imaju realna očekivanja). Ako sam mogla dobiti relativno dobre ocjene iz drugih predmeta, mogu i iz ova dva. Barem statistiku i matematiku nije dosadno učiti kao trgovačko pravo, naravno izuzev teoretskog dijela.
Moram se prisiliti na učenje. Najteže je početi, ali kad se ufuram u sve to, bit će OK. Nadam se. Btw: ako netko stvarno kuži limese i integrale nek se javi! :))

Jučer je bio dan prijateljstva. Nije baš da sam slavila. Jer trenutno sam u totalnoj zbrci sama sa svojim mislima što se tiče nekih prijatelja. Najgore je što ne mogu više definirati naše odnose. Svjesna sam da nam naši odnosi ne znače jednako. Prije sam bila drugačija. Vezala sam se za ljude. Ali to je bila jedna krajnost, a druga je ona kakva sam bila do prije nekog vremena. Hladna. Ne u potpunosti, ali bojala sam se vezati za ljude. To sam shvatila tek prije nekoliko dana. Kao da sam živjela u nekom balonu koji me je štitio od svih vanjskih utjecaja. Kao da sam tražila ruke pružajući svoju ruku prema drugima. Kao da sam ih zvala, pokazivala koliko ih trebam. I uzvraćali su pružajući mi svoje ruke. Ali ja sam ih se bojala dotaknuti. I ne žalim sada za ničim što sam učinila, samo mi je žao što neke stvari nisam učinila. Žao mi je što nekad nisam pogazila vlastiti ponos, što se nisam više potrudila srušiti one granice u sebi i otvoriti se. Otvoriti se iznutra. Pokušavam to ispraviti i imam sreću što uz mene bez obzira na sve promašaje još uvijek stoje ljudi koji me mogu razumjeti. Neću to zaboraviti cijeniti.
A tko su zapravo prijatelji? Mislim da su pravi prijatelji oni kojima mogu ispričati sve iako se nismo vidjeli mjesecima, mogu im odati svoje najveće tajne i ne bojim se da će me osuditi jer oni znaju uvažiti moje razloge, ne trude se baš sve razumjeti jer znaju da je to nemoguće a ipak me prihvaćaju i znaju podržati, oni su uvijek tu bez obzira zašto im dolazim, oni su oni kojima se sklanjam kad je teško, oni čije glasove želim slušati, oni s kojima se volim smijati... ili plakati, nije ni važno.
I sretna sam što imam nekoliko takvih ljudi. I što oni imaju mene. Volim ih.
Znam da me uskoro čeka nekoliko mučnih razgovora i susreta, ali preživjet ćemo mi to. Treba mi još malo vremena da se spremim na njih. I još malo hrabrosti.

I konačno, ne bi bilo pošteno da se ne sjetim Vas, moji virtualni prijatelji. Ne poznajem vaš glas i ne vidim vaše oči. Ne osjećam vaše dodire i ne prepoznajem vaša lica. I možda baš vas srećem na ulicama, i možda baš pored vas negdje dišem... ali nije to važno. Jer prijateljstvo je više od fizičkog. Ono je nedodirljivo i nevidljivo očima. Ono je daleko iznad nas. Prijateljstvo se očituje u osmjesima koji mi razvlače usne dok se smijem vašim osmjesima, ono živi u mojim suzama rođenim u vašim patnjama. Prijateljstvo je naše, nošeno virtualnim dodirima. I da vas nema, ja ne bi bila ja. Jer je cijeli ovaj svijet dio mene.

- 14:15 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< kolovoz, 2004 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

  • Riječi...glas


    Ponekad se u mojoj glavi događaju nevjerojatne stvari. To su dijalozi koje nitko nikada neće čuti. A sve ove riječi koje pišem ovdje, samo su neke od onih koje ne govorim na glas.

    Svaku zaslugu za ovaj GENIJALAN dizajn pripisujem MIND REINSTALLATION.
    Bio je to njezin rođendanski poklon. :)
    Hvala ti draga!



    Moja e-mail adresa:

    blu_morning@net.hr

  • Mali savjeti za sreću


    Kročite smireno kroz buku i struku i ne poželite mir koji donosi vječna tišina. Trudite se, ali bez potčinjavanja da budete u dobrim odnosima sa svim ljudima. Govorite svoju istinu tiho i jasno i slušajte što vam drugi govore, jer čak i dosadni i neuki imaju svoju priču. Izbjegavajte glasne i agresivne osobe - one uznemiruju dušu! Uspoređujući sebe sa drugima možete postati sujetni i ogorčeni, jer uvijek će biti gorih i boljih od vas. Uživajte u svojim dostignućima kao i u svojim planovima. Vodite računa o svom zvanju ma kako skromno ono bilo, jer to je nešto stvarno što posjedujete u ovom nemirnom i promjenjivom vremenu. Budite svoji! Posebno ne iziskujte lažnu naklonost niti budite cinični u ljubavi. Unatoč svim prijevarama i razočaranjima, ljubav uvijek ispočetka niče poput trave. Brižljivo postupajte s iskustvom koje vam donose godine i dostojanstveno im predajte mladost. Razvijajte snagu duha da vas zaštiti od iznenednih nedaća. Ne budite sebe sumnjama i negativnim razmišljanjima, previše je strahova rođeno u samoći i premorenosti životom. Ispod zdrave discipline budite nježni prema sebi. Vi ste dijete svemira kao i stabla i zvijezde i vi imate pravo biti ovdje. I bez obzira da li je to vama jasno ili ne, svemir se razvija točno onako kako treba. Zato, budite u miru Božjem, ma što za vas on bio, i ma kakvi bili vaši zadaci u ovoj ludnici, sačuvajte mir u svojoj duši. Sa svim svojim prijevarama, svojom iskrenošću i promašenim snovima ovo je još uvijek predivan svijet. Čuvajte sebe. Uložite sve što imate i što jeste - i budite sretni.

    Pronađeno u crkvi Sv. Pavla u Baltimoreu 1692.g.





    Ne hodaj iza mene, neću te voditi.
    Ne hodaj ispred mene, neću te pratiti.
    Samo hodaj pored mene i budi mi prijatelj.
    Albert Camus

  • More Than Words

    (Extreme)

    Saying I love you
    Is not the words I want to hear from you
    It's not that I want you
    Not to say, but if you only knew
    How easy it would be to show me how you feel
    More than words is all you have to do to make it real
    Then you wouldn't have to say that you love me
    'Cause I'd already know

    What would you do if my heart was torn in two?
    More than words to show you feel
    That your love for me is real
    What would you say if I took those words away?
    Then you couldn't make things new
    Just by saying I love you

    More than words.....

    Now I've tried to talk to you and make you understand
    All you have to do is close your eyes
    And just reach out your hands and touch me
    Hold me close don't ever let me go
    More than words is all I ever needed you to show
    Then you wouldn't have to say that you love me
    'Cause I'd already know

    What would you do if my heart was torn in two?
    More than words to show you feel
    That your love for me is real
    What would you say if I took those words away?
    Then you couldn't make things new
    Just by saying I love you

    More than words.....



    Dreaming of You
    ( Selena )

    Late at night when all the world's sleepimg
    I stay up and think of you
    And I wish on a star that somewhere you are
    Thinking of me too

    'Cause I'm dreaming of you tonight
    'Til tomorrow I'll be holding you tight
    And there's no where in the world I'd rather be
    Then here in my room, dreaming about you and me

    Wonder if you ever see me
    And I wonder if you know I'm there
    If you looked in my eyes would you see what's inside?
    Would you even care?

    I just wanna hold you close
    But so far all I have is dreams of you
    I wait for the day, the courage to say
    How much I love you

    'Cause I'm dreaming of you tonight
    'Til tomorrow I'll be holding you tight
    And there's no where in the world I'd rather be
    Then here in my room, dreaming about you and me

    Late at night when all the world's sleepimg
    I stay up and think of you
    I still can't believe that you came up to me
    And said I love you
    I love you too

    Now I'm dreaming with you tonight
    'Til tomorrow and for all of my life
    And there's no where in the world I'd rather be
    Then here in my room dreaming with you endlessly

    I'm dreaming of you tonight
    'Til tomorrow I'll be holding you tight
    And there's no where in the world I'd rather be
    Then here in my room, dreaming about you and me

    Now I'm dreaming with you tonight
    'Til tomorrow and for all of my life
    And there's no where in the world I'd rather be
    Then here in my room dreaming with you endlessly



    TI KOJA IMAŠ NEVINIJE RUKE

    Ti koja imaš nevinije ruke od mojih
    i koja si mudra kao bezbrižnost.
    Ti koja umiješ s njegova čela čitati
    bolje od mene njegovu samoću,
    i koja otklanjaš spore sjenke
    kolebanja s njegova lica
    kao što projetni vjetar otklanja
    sjene oblaka koje plove nad brijegom.

    Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
    i tvoja bedra zaustavljaju bol,
    ako je tvoje ime počinak
    njegovim mislima, i tvoje grlo
    hladovina njedovu ležaju,
    i noć tvojega glasa voćnjak
    još nedodirnut olujama.

    Onda ostani pokraj njega
    i budi pobožnija od sviju
    koje su ga ljubile prije tebe.
    Boj se jeka što se približavaju
    nedužnim posteljama ljubavi.
    Iblaga budi njegovu snu,
    pod nevidljivom planinom
    na rubu mora koje huči.

    Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
    ožalošćene pliskavice.
    Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
    neće ti učiniti zla.
    I žedne zmije koje ja ukrotih
    pred tobom će biti ponizne.
    Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
    u noćima oštrih mrazova.
    Neka te miluje dječak kojeg zaštitih
    od uhoda na pustom drumu.
    Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
    svojim suzama.

    Ja ne dočekah najljepše doba
    njegove muškosti. Njegovu plodnost
    ne primih u svoja njedra
    koja su pustošili pogledi
    goniča stoke na sajmovima
    i pohlepnih razbojnika.

    Ja neću nikada voditi za ruku
    njegovu djecu. I priče koje
    za njih davno pripremih
    možda ću ispričati plačući
    malim ubogim medvjedima
    ostavljenim crnoj šumi.

    Ti koja imaš nevinije ruke od mojih,
    budi blaga njegovu snu
    koji je ostao bezazlen.
    Ali mi dopusti da vidim
    Njegovo lice dok na njega budu
    silazile nepoznate godine.

    I reci mi katkad nešto o njemu,
    da ne moram pitati strance
    koji mi se čude, i susjede
    koji žale moju strpljivost.

    Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
    ostani kraj njegova uzglavlja
    i budi blaga njegovu snu!
    Vesna Parun


    PJESNICI

    Pjesnici su čuđenje u svijetu

    Oni idu zemljom i njihove oči
    velike i nijeme rastu pored stvari

    Naslonivši uho
    na ćutanje što ih okružuje i muči
    pjesnici su vječno treptanje u svijetu
    Antun Branko Šimić

    NOTTURNO

    Noćas se moje čelo žari,
    noćas se moje vjeđe pote;
    i moje lice san ozari,
    umrijet ću noćas od ljepote.

    Duša je strasna u dubini,
    ona je zbilja u dnu noći;
    plačimo, plačimo u tišini,
    umrimo, umrimo u samoći.
    Tin Ujević