četvrtak, 30.09.2004.

No name Evo me natrag. Ovih dana nisam imala baš volje ni vremena pisati. Previše se toga događalo i jednostavno nisam htjela pisati. Nisam osjetila potrebu. Kao da je sve ono što ostavljm ovdje ovaj put putovalo u nekom drugom smjeru. I tako.... sad se vraćam na staro, ako me opet ne pukne neka ludnica (a ja se iskreno nadam da hoće, jer mi se sviđa tako). Prilično sam umorna od svega... od smijeha, od susreta... Kad ste zadnji put nekome rekli "Volim te". Onako, spontano, bez razloga i iznenadno? Neki dan sam pisala poruku, sasvim običnu poruku. Zapravo bio je to odgovor na poruku, pomalo zabrinutu i u grču, strahu. I onako, sasvim spontano napišem Volim. I onda zastanem i zapitam se; volim li ja zaista. Ili lažem? Kome lažem? Poslala sam tu poruku i s njom jedan mali dio mene. S odgovorom je stigao i jedan osmijeh i jedna suza (sretna suza). Ljubav se upravo udvostručila. I sve je opet živo. I sve se opet rađa. Volim jesen. Neki dan sam provela veći dio dana u mokrim cipelama, mokrim trapericama do koljena, toplim rukama... i bila sam sretna. A ova jesen mi je nekako posebnija od svih onih prije. Jeste li znali da je moguće odlučiti biti sretan? Od te odluke, ja sam zaista sretna. I nije to neki lažni optimizam, to je samo gledanje života s druge strane. I ljudi koji su me prije privlačili, sad me odbijaju. Ne želim ih. Unose nemir u mene. I tek što sam to pomislila oko mene se stvorilo milijun prekrasnih ljudi. Izmame mi osmijeh svaki put. I tako se veselim ovom novom početku. Bit će teških dana, već znam. Ali na neki mazohistički način uživam u tome.

srijeda, 22.09.2004.

Igra Budiš dijete u meni. Mamiš me dodirima. Tvoji su dodiri moja koža. Osjećam ih. Kupuješ me riječima. Riječima sasvim običnima. A tako nježnima. Tvoj glas... ...harfa. Igraš se, znam! I ne, ja nisam zaljubljena. Samo u toj igri uživam.

nedjelja, 19.09.2004.

Dotakni me samo Ja ti nudim let u bolji svijet. Tamo gdje ljudi smiju se. Ja ti nudim nježnost, Da te volim. Da spojim dva svijeta... ... u jedan. Ja ti nudim svijet bez granica. Samo ti, ja i sretni ljudi. Nudim ti grad purpurnih kiša, Nebo puno zvijezda I jedno sunce da mi pomogne jutrima te buditi. Jedno more i cvjetne livade. Nudim ti hladovinu za tvoje umorno tijelo i snove da u njima odmoriš misli. Nudim ti san za tvoje pospane oči I svilu za tvoje nježne ruke. Nudim ti sve što želiš uzeti. Dotakni me samo.

petak, 17.09.2004.

Rotor u krevetu Jučer, nakon cjelodnevnog učenja, postala sam toliko narvozna i jednostavno mi je sve počelo ići na živce, pa odlučim da bi bilo najbolje da odem spavati. Još nije bilo deset. I dobro. Pokušavam zaspati, a ne mogu. Vrtim se... vrtim se... Užas. Tolko sam bila umorna, a ne mogu se opustiti. I taman zaspim nešto prije jedanaest. I zvoni mi mobitel pokraj uzglvalja. Zapravo, probudila sam se s mobitelom u ruci. Neki skroz nepoznati broj. - Molim? - Bok Blu, (zapravo je rekao moje ime, prvo ime), *a**o je!- čujem neki totalno sexy glas. - Bok *a**o!- pokušavam odgovoriti jednako sexy tonom. ********************************************* Eeeeee, tek sad nisam mogla spavati. Vrtim se... vrtim. I zato mi je današnji dan katastrofa. Probudila sam se ranije nego što sam trebala, unatoč svemu super volje, cijeli dan sam raspjevana i happy, ali mi glava nema veze sa ostatkom tijela. Ne mogu se skoncetrirat ni na što. Danas mi je day off od učenja, bavila sam se nekim drugim stvarima. To je dobro napraviti s vremena na vrijeme jer me jučer statistika izludjela. No svladat ću ja sve to. Cijeli ovaj tjedan sam vrlo produktivna. Sve je išlo kako treba, pa vjerujem da neće biti problema. A sjećate se one pjesme Parnog valjka: A kada me dotakne... sav protrnem. I bogove i vragove zovem, ako mogu vrijeme da zaustve.... Tako mi paše danas.

srijeda, 15.09.2004.

Singl Biti singl nije lako, ponekad ni lijepo, ni zabavno. Imati nekoga je prekrasno. Oko ovoga bi se, vjerujem, složila većina. Zašto je onda toliko ljudi singl? Zato što nemaju vremena za druge? Možda. A možda je to samo izgovor, opravdanje samome sebi ili okolini. Manje je bitno. Nitko, ali baš nitko ne može reći da nema vremena voljeti. Ljubav je nešto što uvijek i svugdje nosimo. S ljubavlju se budimo, s ljubavlju tonemo u san. Zato što ne mogu naći nekoga? Možda. A možda je to samo izgovor za ne traženje, za odustajanje. Jer, priznajte, na ovoj planeti postoji više od šest milijardi ljudi. I koliko god svi mi bili malo drugačiji, koliko god se trudili zadržati vlastitu individualnost i koliko god željeli biti svoji, još uvijek postoji velika šansa da ispod ovog neba diše netko tko nas voli baš ovakve kakvi jesmo. Zato što su egoistični? Možda. A možda je to samo sud okoline. Jer, nitko, ali baš nitko ne može znati što se to točno događa u srcima, u mislima drugih. Zato što se boje? Čega? Ljubavi? Obveza? Vezanja? Boli? Možda, razlog može biti bilo što od ovoga, ali strah nikada nije dobar razlog za (ne)učiniti nešto. … I cijela teorija pada u vodu. Ja sam singl. Da, da, da. Do prije nekoliko mjeseci to mi je i smetalo. Danas? Nimalo. Ovog sam ljeta imala sasvim dovoljno vremena biti sama sa sobom. U samoći. Namjerno sam se odvajala od ljudi i bježala u samoću. Svaki dan sam si priuštila malu dozu sebe same. I možda će zvučati egoistično, ali uživala sam u tome. Uživala sam u svojim mislima. I nekako sam puno više počela cijeniti sebe. I voljeti sebe. Nije da se prije nisam voljela, nego… ne znam, imala sam malo drugačiji odnos prema sebi samoj. Počela sam uživati u onome što jesam, u svojim dostignućima, planovima, snovima… u svojoj budućnosti. I postala sam sretna. I tek što sam pomislila kako sam sretna, počele su se događati lijepe stvari i meni i ljudima koje volim. I kako onda ne biti sretan? Moja sreća raste eksponencijalno svakim danom u kojem mogu namirisati jesen koja dolazi, danom u kojem me se sjete prijatelji, danom u kojem naučim nešto novo, danom u kojem imam razloga za buđenja i nakon kojega umorna liježem. I svega ovoga sam postala svjesna tek kad sam iza sebe ostavila sve ono što me usporavalo i sputavalo na putu prema vrhuncu. Sve teške misli i propale snove, stare ljubavi i tugu koja ih je čuvala, sva razočaranja. Ne sjećam se koji je to trenutak bio. Možda onaj u kojem sam shvatila da imam sve što mi treba i sve što želim, onaj kada sam mogla imati puno više, a nisam to uzela jer je preveliki teret. Pa napokon, ja sam još uvijek dijete! I moja je sreća tako djetinja i blaga. Zaista mislim da ja nikada nisam sama. Ja spavam sama, ali se više ne osjećam osamljenom. Ovo mi je jedinstvena prilika da upoznajem sebe i otvaram sebe za cijeli svijet. Nije to stvar egoizma, nedostatka vremena ili straha. To je stvar osobnog izbora i razvoja. Svatko tko želi imati nekoga – može imati. Ja se osobno ne osjećam spremnom za to. A kad upoznam nekoga s kim želim putovati i osvojiti svijet, vjerujte, bit ću spremna u pet minuta spakirati sve što imam i otploviti. A do tada… bit ću sretna tu gdje jesam. Sve, baš sve, svi moji osjećaji su relativni i promjenjivi. Događaju im se svakojake devijacije, disperzije, oni nikada nisu u ravnoteži. Stalno su u gibanju i pokretu. Ni sama ih često ne znam prikriti, pokriti i obuzdati. Ali s njima živim i oni su dio mene. Možda najljepši dio mene. I bez obzira na njih u meni još uvijek postoji prostranstvo da se u njemu nastani čitav svijet. Prostranstvo zvano ljubav.

subota, 11.09.2004.

No name Jučer je nebo iznad mog grada bilo predivno, veliko i puno zvijezda. Ne znam što ste vi sinoć radili, ali ja sam nakon duuugo vremena izašla baš onako... Uglavnom, bila sam s curama iz srednje na otvorenju nove diskoteke. I bilo je FANTASTIČNO! FANTASTIČNO! Skupilo se staro društvo i totalna zezancija. Bila je užasna gužva, na šanku smo čekale pola sata na cugu. Već smo se počele zezat da je jedino rješenje da dobijemo cugu da se netko od nas skine :). Onda su nam se konačno smilovali. Ne znam jeste li probali Malibu-juice, ali ako niste, probajte, nije loše. Anyway, vjerujem da imam grešaka u tekstu, ali ne vidim baš dobro. Oči me bole i spava mi se i zgažena sam. Nisu me pustili da spavam. Naime, moj tata uopće nije znao da sam bila vani??? I čovjek se zabrinuo što je već 10.00 a ja spavam??? Jadan, ne može on bez mene ni 5 minuta. :)) Tak da se uopće nisam naspavala, a još sam se i oko šest probudila smrznuta. Gotovo je s ljetnim spavaćicama. I onda sam iz ormara izvukla neku majcu i poplun i nastavila dalje "spavati". Morat ću nadoknaditi nedostatak sna popodne. Ionako se osjećam bolesno i kao da će me svaki čas uhvatiti neka boleština. A moram i učiti. Mrzim knjige! (ali samo danas)

četvrtak, 09.09.2004.

Puzle Jučer sam hodajući od trga do pothodnika cijelo vrijeme razmišljala o tome kako bi bilo super da sretnem jednu prijateljicu. I tek što sam ušla u pothodnik, netko mi maše. Crvena majčica, šosek… joj kak je slatka. I bila sam tako sretna što ju vidim. Vratila se Amerike prije par dana. Luda je. Obožavam ju. Ona je jedna od onih ljudi koji imaju ono nešto i jednostavno ju ne možete ne voljeti. Kad ju vidim, moram se nasmiješiti jer ona je tako luckasta, zvrk, ona je puna života, veseli se svakom trenutku, ona zrači nekom energijom, ona je moj smijeh. Radila sam s njom prošle godine i bilo nam je ludo. Tulum svaki dan. Radilo se po 12 sati dnevno, ali je uvijek bilo raspoloženje za zezanciju. Uvijek je svirala neka muzika, uvijek smo se smijali jer smo se imali kome smijati, čak i onda kad su se svi osjećali prevarenima, podcijenjenim, bezvrijednima, umornima… uvijek smo se smijali. Bilo je loših dana, bilo je tužnih dana. To je bilo vrijeme velikih promjena za mene. Zapravo, za sve nas. Raspon godina je bio od 18 (ja) do 42. Bilo nas je 8 i svaka od nas je imala neku svoju priču. Neku svoju tugu, ciljeve, želje, život… životi koji su u isto vrijeme bili toliko različiti, i spojeni. Možda slučajno. Iako ne vjerujem da je to bila slučajnost. Jer tko bi me naučio kako se smijati kad je stvarno teško, tko bi bio moj razlog za ustajanje u zoru, za prvu kavu, s kim bi pila tu prvu kavu da nisam bila s njima, s kim bih tugovala kad bi bili nepošteni prema njima, s kim bi slavila kad sam dobila indeks… kome bih se divila, koga bih zadivila? I danas, postoji neka tanka nit među nama. Uvijek kad se dogodi nešto važno, dijelim to s njima. Prvi ispit, nova ljubav, 5. ispit, ono što želim, ono što imam, sva moja dostignuća i moje sazrijevanje. Predivan je osjećaj kad znam da me vole oni koji za to nemaju poseban razlog, oni me vole samo zato što sam ja ja. I to je obostrano. Uz golemo poštovanje prema njihovom iskustvu i godinama ja prema njima osjećam prijateljstvo i golemu zahvalnost za sve što su me naučili. I svaki put kad se osjetim kao na dnu, oni su moja krila. I kad mi je teško, sjetim se njihovih lica dok gledaju moj indeks, dok slušaju što se sve dogodilo od kad se nismo vidjeli, koga sam voljela, u koga se zaljubila, gdje sam bila…kamo putujem. I kad mi je teško volim otići njima i samo se uvjeriti da su dobro. I ja se tada osjećam dobro. Bilo bi predivno jednom raditi s takvim ljudima. Jednom, zauvijek. Jer s njima ništa ne može biti teško. (Oni se iskreno nadaju da ću im ja biti šefica kad završim faks :), ma predivni su) I sve ovo možda ne bih pisala da nisam srela Tinčicu i da nisam pročitala kod Tri točkice post o njezinom, sada već bivšem poslu. Stvarno bih željela da svi osjete kako je raditi ono što zaista voliš, želiš i znaš i raditi s ljudima koji su posebni, s ljudima s kojim se osjećaš kao da ste svi samo djelići jedne sretne slike, kao puzle koje same za sebe ne znače ništa, ali spojene znače cijeli svijet. I nije to tako samo u poslu, to je tako uvijek. Sami za sebe nikako ne možemo postati potpunost. Tek kad postanemo savršeni dio neke cjeline, naša individualnost postaje bitna i značajna. Ona postaje važna. I stvarno bih voljela da ljudi shvate kako je prekrasno živjeti u različitosti, mnogo ljepše nego u separaciji ili segmentaciji. Moramo samo dati priliku sebi drugima. A danas smo Tri točkice i ja bile na kavi. I stvarno mi je dan poseban danas. Neki totalno dobar osjećaj. Odlučila sam ne izaći na matematiku, samo ću riješiti statistiku, a matematiku u dvanaestom mjesecu. Danas sam to i službeno objavila svojoj mami i iznjela joj cijelu situaciju. Puna je razumijevanja. Sama sam kriva, trebala sam to malo drugačije organizirati, ali nema veze. Nije to ništa strašno. I bolji od mene prenose ispite i riješe se toga na vrijeme. Pa kad mogu drugi, mogu i ja. Zapravo moj je jedini problem u tome što sam postala neki perfekcionist, a mislim da bi mi ta dvojka koju bi eventualno mogla dobiti baš nekako pikala u oči na sve ove dobre ocjene. A ja hoću biti zadovoljna do kraja kad pogledam u svoj indeks. Ma što drugi mislili o tome.

srijeda, 08.09.2004.

No name Dobro jutro! Zašto ljudi zure u mene? Voljela bih znati. Danas sam namjerno ušla u krivi tramvaj, tako da se moram prošetati kroz Zrinjevac. I svaka druga žena i svaki treći muškarac je zurio u mene. I sad ja razmišljam, možda imam nešto na sebi. Ništa. Bila sam u crnom, nije da imam nešto kričavo, pa da privlači pažnju. Na kraju mi je sve to postalo toliko smiješno da sam počela gledati u pod i smijuljiti se. Ne kužim. Stvarno ne kužim. Ali ako netko ovo čita, tko je vidio curu, oko 7.45, koja se kretala u smjeru Glavnog kolodvora, u crnim hlačama, crnoj majci, crnoj vestici, sa debelim zelenim fasciklom, neka mi objasni što je na njoj bilo čudno. Bez pretjerivanja, tri cure su skoro slomile vrat okrečući se za mnom. Katastrofa. Jeste li gledali neku večer onaj film? Mislim da se zove Krevet od ruža. To je bajka. Muškarci koji šalju cvijeće su rariteti. Ne postoje, Izumrli su. Ja bih stvarno htjela da mi netko za rođendan pošalje buket. Ništa drugo osim cvijeća. I to na kućnu adresu. (naravno ovo ne mogu zloupotrijebiti oni koji ovo pročitaju). Filmić je lijep, ali nerealan. Vrijeme ruža je prošlo svršeno vrijeme.

petak, 03.09.2004.

Happy Danas sam bila na faksu. Zapravo, samo sam čekala frendicu u auli da se nađemo s još frendica i da odemo na kavu. I onako, iz dosade odem do webomata pogledat kaj ima. Blog je bilo nemoguće otvoriti, pa onda odem na Iskonovu stranicu provjeriti mail. Budući da maila nema, pogledam si horoskop. RIBE Osjećat ćete se sjajno i to će se vidjeti iz aviona pa danas ne bi smjeli biti previše osamljeni. Čak i ako ne bude nekog u vašoj bližoj okolini, osjećat ćete se okruženi razdraganom masom ljudi koji vam podižu raspoloženje i tjeraju vas na smijeh. Možda ćete malo bedasto izgledati prolaznicima dok se razvaljujete od smijeha, a njima nikako neće biti jasno što vas je tako razveselilo. I ono, začudim se kolko je pogođen. TOTALNO!!! Mislim da se danas s Marsa vidjelo kolko sam sretna i raspoložena. A budući da sam cijeli dan s ljudima, bilo mi je savršeno. Mislim da su me ljudi stvarno čudno gledali na cesti jer se ja jednostavno nisam mogla prestati smješkati. Mislim, to je kod mene uobičajeno. Sve mi se vidi na licu: kad sam sretna, tužna, umorna, bolesna... I tako, bilo nas je šestero na toj kavi. Dvoje novih, meni potpuno nepoznatih ljudi. Frendica moje frendice i njezin dečko. Uglavnom, raspravljalo se o statistici jer je večina bila na ispitu prije toga i sad lagano grizu nokte tko će proć a tko neće. Kao nije bilo teško, ali su nekaj zeznuli. I sad taj dečko i ja nemamo pojma o čemu ostatak ljudi priča pa se samo cerimo. A onda smo se konačno uspjeli orijentirati na neke druge teme osim statistike (ipak, ne daleko od faksa). Bili smo definitivno najglasnije društvo u bircu i malo su nas čudno gledali kaj svi pričamo u isto vrijeme, ali bilo nam je baš veselo. Mislim da sam tek sada počela živjet studentski. Onak, čista uživancija i bez brige za cijeli svijet. Sve mi je super. Kaj god netko kaže, sve je super. I totalno sam si ja super, a kad sam sebi super, onda sam i drugima super. I danas sam bila tako pričljiva. Ali nije da ne znam razlog tome, zapravo mislim da znam. Sve što je meni trebalo je neka mala promjena u životu, neko malo uzbuđenje. I sve se u trenutku promijeni. A ovih dana se događaju samo lijepe stvari. Mnogo manje od one jedne velike i ružne, ali i mnogo snažnije. Kad pišem blog, onda pišem ekstreme. Mislim da su često bili pretužni ekstremi. A shvaćam da ja uoće nisam ni pesimistična ni tmurna osoba. Ispod ponekad tužnog lica krije se nevjerojatna sreća i optimizam, a ispod straha i drhtaja, sigurnost i vjera. Ponekad sama sebi idem na živce s tom nekom tugom i negativnim emocijama, ali sada znam da se sama moram boriti protiv toga. To možda i je borba protiv sebe same, ali vrijedi se potruditi. A svu energiju, hrabrost, smjelost i optimizam mogu dobiti od ljudi koji me okružuju. I ništa drugo ne može postati nepresušnim izvorom pozitivne energije osim ljubavi. I nije važno koga volim i tko voli mene, važno je samo ona ljepota koja se iz te ljubavi rađa. A to je sasvim dovoljan razloga da budem beskrajno sretna. A unutarnji osjećaj sreće uvijek, ali baš uvijek priziva nove događaje u moj život. Znam da to nema veze sa horoskopom, ali ponekad ga je dobro pročitati, pa makar i nema veze sa mnom ako potiče da se potrudim oko onoga što želim i dobijem ono što trebam. I što se penjem više, dalje ove grane sve su tanje poda mnom. I čak po cijenu ako padnem, stići ću tamo kad mi nebo bude dom.

četvrtak, 02.09.2004.

Mala noćna muzika 00.23 na satu. Ne mogu spavati. Već se sat i pol okrećem u krevetu. A to je najgore jer onda počinjem razmišljati. I analizirati. Vežem kosu u rep, ogrnut ću se samo vestom. Ježim se jer je prozor otvoren. Pomalo mi je hladno u sobi. Palim računalo i molim Boga da opet ne zablokira i da ga uspijem pokrenuti. Pun je virusa i funkcionira samo u njemu poznatom ritmu. Moram pisati. Ne znam kad ću ovo postati, ali ja sad moram pisati. Gle, kako su mi prsti brzi. Glava me boli cijelo popodne. Ne pale nikakvi trikovi, a ne želim tabletu. Ma, izdržat ću. Upalila sam samo svjetiljku na radnom stolu. Ne želim da mi brat uleti u sobu, iako sumnjam da se i ova svjetlost ne vidi iz njegove sobe. Ma sigurno se vidi. A vjerojatno čuje i tipkanje po ovoj staroj tastaturi. A kaj ću, služim se ovim računalom uvijek kad je ono voljno raditi, ali nemam pristup internetu, za to moram na njegovo. Na stolu je razbacano nekoliko papira. Neki natječaji za neke poslove, na bankrotu sam, zadnji Saanjin post, koji više nisam imala snage čitati online zbog glavobolje i zato što mi oči izgledaju kao da nisam spavala pet dana, testovi iz matematike, kopirana knjiga iz koje bih kao trebala učiti i polijepljeno nekoliko post-it žutih papirića… sve u svemu, pravi kreativni nered. Ah, da zaboravila sam; ispred mene je onaj veliki englesko-hrvatski rječnik, provjeravala sam kako se piše grouppie. Ne da mi se zatvorit ga i staviti ga u ormarić koji je od mene udaljen manje od metra. Lijena sa, umorna sam, boli me glava i oči… znam, sve je kriv onaj cappuccino. Ne funkcioniram. Na zidu mi je zalijepljena slika jedne frendice koju sam izrezala iz večernjaka. Ne mogu naći mobitel…vjerojatno je negdje pod jastukom. Zapravo, ludim zbog … zapravo ne ludim nego razmišljam o toj frendici zbog koje sam provjeravala kako se piše grouppie, a to je ista ona čija je slika izrezana iz večernjaka. Tužna je, teško joj je. I nekako sam ponovno počela razmišljati o nekim pričama. Ma bezveze. Uvijek me rastuže tužne priče, pogotovo ako su nedovršene. Na radiju se vrti već deset minuta ista pjesma. Užas, neka užasno dugačka verzija. 00.45 Kažu da ne treba žaliti za onim što smo učinili nego za onim što nismo, a trebali smo. Uvijek kad pomislim na to sjetim se dvije svoje priče. Priča prva. Imala sam osamnaest. Tražila sam svoj put. Još tri mjeseca srednje, a nakon toga…blank. Dalje od toga nisam vidjela. Potpuna neizvjesnost i strah. Što ako…što ako… Unutarnja previranja… sve sam se više gubila u mislima koje i nisu pripadale meni. I da bih sve to prikrila morala sam malo i odglumiti. Ne vjerujem u sudbinu, ona ne postoji. Rođena sam s onim što imam. Dobila sam neke stvari, a za sve ostalo morala sam se izboriti. Ali mislim da vladar svemira poigrao svojim planovima za mene i znao je da se neke stvari moraju dogoditi baš meni. Zašto? Nemam pojma i ne želim znati. Zapravo zahvalna sam mu što mi je poklonio sve to. Godinu dana ranije, kad mi je bilo sedamnaest, gledala sam neki… nazovimo skup u školi. I onako potajno u sebi izgovorila: «To ću biti ja sljedeće godine». Mislim da je to bilo prvi put da sam osjetila neku želju na taj način. Sada bih to nazvala ambicijom. I radila sam godinu dana da se ostvari ambicija. Iako motiv, kasnije, kad mi je bilo osamnaest nije bilo ostvarenje ambicije, nego nešto drugo. Ova je ambicija ostala negdje u podsvijesti. Danas mislim da je pravi razlog ležao u činjenici da želim pažnju i priznanje. Ne bilo čije, sasvim određeno priznanje. Kad je došlo vrijeme da napravimo finish, kao da sam odustala od svega. Kao da mi je svejedno. To je ono kad nešto želimo, a kad to možemo dobiti, onda to više jednostavno nije to. Ali ipak, dogodilo se. I dobila sam ono što sam prije godinu dana poželjela. Moja velika želja… I pažnja je stigla… sve u svoje vrijeme. Čak i previše pažnje, rekla bih. Zapravo se sve otelo kontroli. I sve se događalo nevjerojatno brzo. Koktel osjećaja… nevjerojatnih osjećaja… nespojivih. Tuga, strast, sreća i ponos. Sve odjednom. I dogodila se ljubav. Ja i danas vjerujem da je to bila ljubav, i što sam starija to više vjerujem i što više razmišljam o svemu tome to sam sigurnija. I koliko god se drugi (čitaj: prijatelji) trudili objasniti to malo drugačije, ja sam jedina bila tamo. Zapravo nas dvoje. I samo mi (ne)znamo što je to bilo. A bilo je to previše energije da bi se ikako drugačije moglo nazvati osim LJUBAV. I neka mi oproste oni koji tako ne misle, ali ja osjećam… Bila je to ljubav koja se nije smjela dogoditi i koja se morala dogoditi. Nije se smjela dogoditi zato što nije društveno prihvaćena, zato što bi bila društveno osuđena. A morala se dogoditi da bih ja danas bila ja. Da bih imala sve što imam sada, da bi me svemu naučila i da bi me oživjela. Ta je ljubav bila moja energija, moja snaga, moj jedini motiv koji sam pronalazila među suzama, moj jedini razlog za borbu. Ona se naprosto morala dogoditi. I nakon nje su se u mom životu počele događati nevjerojatno lijepe stvari, nakon nje i u njoj ja sam se otvorila prema svijetu. I možda nikada kao tada nisam bila ranjiva i u isto vrijeme snažna. I nikad kao tada se nije miješala sol i osmjesi. Ne, nije mi žao ni zbog čega. I da se još tisuću puta rodim, sve bih isto. Ono što si ne mogu oprostiti je to što nisam snašla hrabrosti i snage da mu kažem koliko mi je značio. I sjećam se rastanka. Ležala sam na krevetu, sama u sobi. A tijelo mi se raspadalo od suza, boli i ljubavi. Priča druga. Najljepši dani mog djetinjstva i odrastanja. Moj anđeo, moj osmjeh, moja nada, moja toplina, oči, glas, ruke. Moje srce. Nitko ju ne može zamijeniti. Nitko nikada neće zauzeti njezino mjesto u mom srcu, u meni. Nitko kao ona nije pratio moju zaljubljenost i zaluđenost krivim dječakom, nitko drugi nije trčao sa mnom za njim, provodio odmore na hodnicima čekajući te veličanstvene dječake za kojima smo uzdisala. Nikome se nisam divila kao njezinom licu, usnama, očima i kosi. Njezinim koracima. Vidite, o njoj mi je i teško pisati. Kao da mi tipke tastature izmiču pod prstima. Sramim se, kao da sam ju prodala. Prodala za nešto što i nije postojalo. Sve se odvijalo tako brzo, nisam ni shvatila da ju gubim… zapravo da ju tjeram od sebe. Ne krivim ju što je otišla. Učinila je dobro. Sama sam kriva, prešutjela sam onu priču gore, dugo ju čuvala u sebi, predugo…a kad me počela ta ista priča razarati, počela je od temelja. Znam da u to vrijeme nisam bila najbolja. Nisam ni shvaćala što sam izgubila dok joj se nije dogodilo za što ne postoji vrijeme. Jedan njezin anđeo odletio je na nebo. Izgubila je nekoga koga voli. Možda baš sada kad ga beskrajno treba. Da ju odvede pred oltar, da joj poklanja sve što ima, da ju uči životu, da ju voli i samozatajno u sebi pati što je odrasla, da joj oprosti kad pogriješi, da je tješi, podupire i čuva. Tada sam se osjećala kao da me netko vezao. Kao da su mi ruke kamene, a srce umire. Nisam našla načina i hrabrosti da tada budem uz nju. Da budem uz nju fizički, jer moje misli su bile s njom svakog trenutka. Nisam ju grlila, a tako sam željela. Samo sam željela s njom plakati. Mislila sam da i nisam osoba koju sada želi uz sebe. Bili su drugi tamo, i to je jedino što me tješi; da nije bila sama. Ipak, i danas osjetim tugu kad pomislim na nju. Zašto se takvo što trebalo dogoditi da bih shvatila što mi znači? 01.40 Glava mi puca. Na radiju sviraju neke lagane stvari. Pašu mi. Jooooj, zašto ovako dobar dan mora završiti ovako bolno? Idem spavati. Vani sve miriše na jesen.

<	rujan, 2004					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv