00.23 na satu.
Ne mogu spavati. Već se sat i pol okrećem u krevetu. A to je najgore jer onda počinjem razmišljati. I analizirati.
Vežem kosu u rep, ogrnut ću se samo vestom. Ježim se jer je prozor otvoren. Pomalo mi je hladno u sobi. Palim računalo i molim Boga da opet ne zablokira i da ga uspijem pokrenuti. Pun je virusa i funkcionira samo u njemu poznatom ritmu. Moram pisati. Ne znam kad ću ovo postati, ali ja sad moram pisati. Gle, kako su mi prsti brzi.
Glava me boli cijelo popodne. Ne pale nikakvi trikovi, a ne želim tabletu. Ma, izdržat ću.
Upalila sam samo svjetiljku na radnom stolu. Ne želim da mi brat uleti u sobu, iako sumnjam da se i ova svjetlost ne vidi iz njegove sobe. Ma sigurno se vidi. A vjerojatno čuje i tipkanje po ovoj staroj tastaturi. A kaj ću, služim se ovim računalom uvijek kad je ono voljno raditi, ali nemam pristup internetu, za to moram na njegovo.
Na stolu je razbacano nekoliko papira. Neki natječaji za neke poslove, na bankrotu sam, zadnji Saanjin post, koji više nisam imala snage čitati online zbog glavobolje i zato što mi oči izgledaju kao da nisam spavala pet dana, testovi iz matematike, kopirana knjiga iz koje bih kao trebala učiti i polijepljeno nekoliko post-it žutih papirića… sve u svemu, pravi kreativni nered. Ah, da zaboravila sam; ispred mene je onaj veliki englesko-hrvatski rječnik, provjeravala sam kako se piše grouppie. Ne da mi se zatvorit ga i staviti ga u ormarić koji je od mene udaljen manje od metra. Lijena sa, umorna sam, boli me glava i oči… znam, sve je kriv onaj cappuccino. Ne funkcioniram.
Na zidu mi je zalijepljena slika jedne frendice koju sam izrezala iz večernjaka.
Ne mogu naći mobitel…vjerojatno je negdje pod jastukom. Zapravo, ludim zbog … zapravo ne ludim nego razmišljam o toj frendici zbog koje sam provjeravala kako se piše grouppie, a to je ista ona čija je slika izrezana iz večernjaka. Tužna je, teško joj je. I nekako sam ponovno počela razmišljati o nekim pričama. Ma bezveze. Uvijek me rastuže tužne priče, pogotovo ako su nedovršene.
Na radiju se vrti već deset minuta ista pjesma. Užas, neka užasno dugačka verzija.
00.45
Kažu da ne treba žaliti za onim što smo učinili nego za onim što nismo, a trebali smo.
Uvijek kad pomislim na to sjetim se dvije svoje priče.
Priča prva.
Imala sam osamnaest. Tražila sam svoj put. Još tri mjeseca srednje, a nakon toga…blank. Dalje od toga nisam vidjela. Potpuna neizvjesnost i strah. Što ako…što ako…
Unutarnja previranja… sve sam se više gubila u mislima koje i nisu pripadale meni. I da bih sve to prikrila morala sam malo i odglumiti.
Ne vjerujem u sudbinu, ona ne postoji. Rođena sam s onim što imam. Dobila sam neke stvari, a za sve ostalo morala sam se izboriti.
Ali mislim da vladar svemira poigrao svojim planovima za mene i znao je da se neke stvari moraju dogoditi baš meni. Zašto? Nemam pojma i ne želim znati. Zapravo zahvalna sam mu što mi je poklonio sve to.
Godinu dana ranije, kad mi je bilo sedamnaest, gledala sam neki… nazovimo skup u školi. I onako potajno u sebi izgovorila: «To ću biti ja sljedeće godine». Mislim da je to bilo prvi put da sam osjetila neku želju na taj način. Sada bih to nazvala ambicijom.
I radila sam godinu dana da se ostvari ambicija. Iako motiv, kasnije, kad mi je bilo osamnaest nije bilo ostvarenje ambicije, nego nešto drugo. Ova je ambicija ostala negdje u podsvijesti. Danas mislim da je pravi razlog ležao u činjenici da želim pažnju i priznanje. Ne bilo čije, sasvim određeno priznanje.
Kad je došlo vrijeme da napravimo finish, kao da sam odustala od svega. Kao da mi je svejedno. To je ono kad nešto želimo, a kad to možemo dobiti, onda to više jednostavno nije to.
Ali ipak, dogodilo se. I dobila sam ono što sam prije godinu dana poželjela. Moja velika želja…
I pažnja je stigla… sve u svoje vrijeme.
Čak i previše pažnje, rekla bih. Zapravo se sve otelo kontroli. I sve se događalo nevjerojatno brzo. Koktel osjećaja… nevjerojatnih osjećaja… nespojivih. Tuga, strast, sreća i ponos. Sve odjednom.
I dogodila se ljubav. Ja i danas vjerujem da je to bila ljubav, i što sam starija to više vjerujem i što više razmišljam o svemu tome to sam sigurnija. I koliko god se drugi (čitaj: prijatelji) trudili objasniti to malo drugačije, ja sam jedina bila tamo. Zapravo nas dvoje. I samo mi (ne)znamo što je to bilo. A bilo je to previše energije da bi se ikako drugačije moglo nazvati osim LJUBAV. I neka mi oproste oni koji tako ne misle, ali ja osjećam…
Bila je to ljubav koja se nije smjela dogoditi i koja se morala dogoditi.
Nije se smjela dogoditi zato što nije društveno prihvaćena, zato što bi bila društveno osuđena.
A morala se dogoditi da bih ja danas bila ja. Da bih imala sve što imam sada, da bi me svemu naučila i da bi me oživjela. Ta je ljubav bila moja energija, moja snaga, moj jedini motiv koji sam pronalazila među suzama, moj jedini razlog za borbu. Ona se naprosto morala dogoditi. I nakon nje su se u mom životu počele događati nevjerojatno lijepe stvari, nakon nje i u njoj ja sam se otvorila prema svijetu. I možda nikada kao tada nisam bila ranjiva i u isto vrijeme snažna. I nikad kao tada se nije miješala sol i osmjesi. Ne, nije mi žao ni zbog čega. I da se još tisuću puta rodim, sve bih isto. Ono što si ne mogu oprostiti je to što nisam snašla hrabrosti i snage da mu kažem koliko mi je značio. I sjećam se rastanka. Ležala sam na krevetu, sama u sobi. A tijelo mi se raspadalo od suza, boli i ljubavi.
Priča druga.
Najljepši dani mog djetinjstva i odrastanja. Moj anđeo, moj osmjeh, moja nada, moja toplina, oči, glas, ruke. Moje srce. Nitko ju ne može zamijeniti. Nitko nikada neće zauzeti njezino mjesto u mom srcu, u meni. Nitko kao ona nije pratio moju zaljubljenost i zaluđenost krivim dječakom, nitko drugi nije trčao sa mnom za njim, provodio odmore na hodnicima čekajući te veličanstvene dječake za kojima smo uzdisala. Nikome se nisam divila kao njezinom licu, usnama, očima i kosi. Njezinim koracima.
Vidite, o njoj mi je i teško pisati. Kao da mi tipke tastature izmiču pod prstima.
Sramim se, kao da sam ju prodala. Prodala za nešto što i nije postojalo.
Sve se odvijalo tako brzo, nisam ni shvatila da ju gubim… zapravo da ju tjeram od sebe. Ne krivim ju što je otišla. Učinila je dobro. Sama sam kriva, prešutjela sam onu priču gore, dugo ju čuvala u sebi, predugo…a kad me počela ta ista priča razarati, počela je od temelja. Znam da u to vrijeme nisam bila najbolja.
Nisam ni shvaćala što sam izgubila dok joj se nije dogodilo za što ne postoji vrijeme. Jedan njezin anđeo odletio je na nebo. Izgubila je nekoga koga voli. Možda baš sada kad ga beskrajno treba. Da ju odvede pred oltar, da joj poklanja sve što ima, da ju uči životu, da ju voli i samozatajno u sebi pati što je odrasla, da joj oprosti kad pogriješi, da je tješi, podupire i čuva.
Tada sam se osjećala kao da me netko vezao. Kao da su mi ruke kamene, a srce umire. Nisam našla načina i hrabrosti da tada budem uz nju. Da budem uz nju fizički, jer moje misli su bile s njom svakog trenutka. Nisam ju grlila, a tako sam željela. Samo sam željela s njom plakati. Mislila sam da i nisam osoba koju sada želi uz sebe. Bili su drugi tamo, i to je jedino što me tješi; da nije bila sama.
Ipak, i danas osjetim tugu kad pomislim na nju.
Zašto se takvo što trebalo dogoditi da bih shvatila što mi znači?
01.40
Glava mi puca. Na radiju sviraju neke lagane stvari. Pašu mi.
Jooooj, zašto ovako dobar dan mora završiti ovako bolno?
Idem spavati.
Vani sve miriše na jesen.
Post je objavljen 02.09.2004. u 09:29 sati.