Evo me natrag.
Ovih dana nisam imala baš volje ni vremena pisati. Previše se toga događalo i jednostavno nisam htjela pisati. Nisam osjetila potrebu. Kao da je sve ono što ostavljm ovdje ovaj put putovalo u nekom drugom smjeru. I tako.... sad se vraćam na staro, ako me opet ne pukne neka ludnica (a ja se iskreno nadam da hoće, jer mi se sviđa tako).
Prilično sam umorna od svega... od smijeha, od susreta...
Kad ste zadnji put nekome rekli "Volim te". Onako, spontano, bez razloga i iznenadno?
Neki dan sam pisala poruku, sasvim običnu poruku. Zapravo bio je to odgovor na poruku, pomalo zabrinutu i u grču, strahu. I onako, sasvim spontano napišem Volim. I onda zastanem i zapitam se; volim li ja zaista. Ili lažem? Kome lažem?
Poslala sam tu poruku i s njom jedan mali dio mene. S odgovorom je stigao i jedan osmijeh i jedna suza (sretna suza). Ljubav se upravo udvostručila. I sve je opet živo. I sve se opet rađa.
Volim jesen. Neki dan sam provela veći dio dana u mokrim cipelama, mokrim trapericama do koljena, toplim rukama... i bila sam sretna. A ova jesen mi je nekako posebnija od svih onih prije.
Jeste li znali da je moguće odlučiti biti sretan? Od te odluke, ja sam zaista sretna. I nije to neki lažni optimizam, to je samo gledanje života s druge strane. I ljudi koji su me prije privlačili, sad me odbijaju. Ne želim ih. Unose nemir u mene. I tek što sam to pomislila oko mene se stvorilo milijun prekrasnih ljudi. Izmame mi osmijeh svaki put. I tako se veselim ovom novom početku. Bit će teških dana, već znam. Ali na neki mazohistički način uživam u tome.
Post je objavljen 30.09.2004. u 13:38 sati.