Biti singl nije lako, ponekad ni lijepo, ni zabavno.
Imati nekoga je prekrasno.
Oko ovoga bi se, vjerujem, složila većina.
Zašto je onda toliko ljudi singl?
Zato što nemaju vremena za druge? Možda. A možda je to samo izgovor, opravdanje samome sebi ili okolini. Manje je bitno. Nitko, ali baš nitko ne može reći da nema vremena voljeti.
Ljubav je nešto što uvijek i svugdje nosimo. S ljubavlju se budimo, s ljubavlju tonemo u san.
Zato što ne mogu naći nekoga? Možda. A možda je to samo izgovor za ne traženje, za odustajanje. Jer, priznajte, na ovoj planeti postoji više od šest milijardi ljudi. I koliko god svi mi bili malo drugačiji, koliko god se trudili zadržati vlastitu individualnost i koliko god željeli biti svoji, još uvijek postoji velika šansa da ispod ovog neba diše netko tko nas voli baš ovakve kakvi jesmo.
Zato što su egoistični? Možda. A možda je to samo sud okoline. Jer, nitko, ali baš nitko ne može znati što se to točno događa u srcima, u mislima drugih.
Zato što se boje? Čega? Ljubavi? Obveza? Vezanja? Boli? Možda, razlog može biti bilo što od ovoga, ali strah nikada nije dobar razlog za (ne)učiniti nešto. … I cijela teorija pada u vodu.
Ja sam singl. Da, da, da. Do prije nekoliko mjeseci to mi je i smetalo. Danas? Nimalo.
Ovog sam ljeta imala sasvim dovoljno vremena biti sama sa sobom. U samoći. Namjerno sam se odvajala od ljudi i bježala u samoću. Svaki dan sam si priuštila malu dozu sebe same.
I možda će zvučati egoistično, ali uživala sam u tome. Uživala sam u svojim mislima. I nekako sam puno više počela cijeniti sebe. I voljeti sebe. Nije da se prije nisam voljela, nego… ne znam, imala sam malo drugačiji odnos prema sebi samoj.
Počela sam uživati u onome što jesam, u svojim dostignućima, planovima, snovima… u svojoj budućnosti. I postala sam sretna.
I tek što sam pomislila kako sam sretna, počele su se događati lijepe stvari i meni i ljudima koje volim. I kako onda ne biti sretan? Moja sreća raste eksponencijalno svakim danom u kojem mogu namirisati jesen koja dolazi, danom u kojem me se sjete prijatelji, danom u kojem naučim nešto novo, danom u kojem imam razloga za buđenja i nakon kojega umorna liježem.
I svega ovoga sam postala svjesna tek kad sam iza sebe ostavila sve ono što me usporavalo i sputavalo na putu prema vrhuncu. Sve teške misli i propale snove, stare ljubavi i tugu koja ih je čuvala, sva razočaranja. Ne sjećam se koji je to trenutak bio. Možda onaj u kojem sam shvatila da imam sve što mi treba i sve što želim, onaj kada sam mogla imati puno više, a nisam to uzela jer je preveliki teret. Pa napokon, ja sam još uvijek dijete! I moja je sreća tako djetinja i blaga.
Zaista mislim da ja nikada nisam sama. Ja spavam sama, ali se više ne osjećam osamljenom. Ovo mi je jedinstvena prilika da upoznajem sebe i otvaram sebe za cijeli svijet. Nije to stvar egoizma, nedostatka vremena ili straha. To je stvar osobnog izbora i razvoja. Svatko tko želi imati nekoga – može imati. Ja se osobno ne osjećam spremnom za to. A kad upoznam nekoga s kim želim putovati i osvojiti svijet, vjerujte, bit ću spremna u pet minuta spakirati sve što imam i otploviti.
A do tada… bit ću sretna tu gdje jesam.
Sve, baš sve, svi moji osjećaji su relativni i promjenjivi. Događaju im se svakojake devijacije, disperzije, oni nikada nisu u ravnoteži. Stalno su u gibanju i pokretu. Ni sama ih često ne znam prikriti, pokriti i obuzdati. Ali s njima živim i oni su dio mene. Možda najljepši dio mene. I bez obzira na njih u meni još uvijek postoji prostranstvo da se u njemu nastani čitav svijet.
Prostranstvo zvano ljubav.
Post je objavljen 15.09.2004. u 19:10 sati.