Još jedan dosadan dan...
budim se, podne je...
u mojoj sobi nema te...
Sve bih dala da znam zašto kiša ne prestaje...
zašto ne volim osmijehe...
Možda i neće biti dosadan dan, zapravo znam da neće biti dosadan.
Budim se... ali u zoru.
Zaista, sama sam, nema nikoga u mojoj sobi, ali ne osjećam se tako dok imam samo jedno ime u mislima. Osjećam se tako nježno dok ležim u krevetu ispod plahte i slušam tvoje disanje dok spavaš.
Kiša ne pada, čak ni ne miriše na kišu. I nema nebo razloga plakati jer mi jedno ime izaziva osmijehe.
I ovi stihovi danas nemaju veze sa mnom, ali ih volim i ovoga su jutra nekako nježno odzvanjali u mojoj glavi.
Nisam ovih dana pisala jer nisam znala što da pišem. Nije da nisam imala razloga, ali si nisam htjela priznati neke stvari. Jer, priznajte, kad nepišete svoje misli one postaju stvarne, nekako materijalne. Ovako, dok su u mojoj glavi, one su samo.... samo prašina.
Nisam se zaljubila, ali mi jedno lice zaokuplja misli... snove. I znam da se ništa više od ovih misli neće dogoditi, ali ja tako volim sanjariti o njemu. I imam već tisuću filmova u glavi...mmmmm...
Totalno sam izgubljena, onako lijepo izgubljena, sretno izgubljena. To će trajati još možda dan-dva, možda tjedan, možda dva, nije ni važno jer sam se ponovno osjetila nježnom zbog nekoga, izgubljenom i sretnom. :)
Jednom netko će doći, doći da ostane... možda baš ja, ma tko to sada zna, ima još vremena...
Prošli tjedan sam napravila nešto (meni) veliko. Upućeni u ovaj moj blog dobro znaju moje strahove od prekidanja veza, zapravo preoblikovanja veza. E pa, konačno sam se makla s mjesta i napravila neke korake. I nije bilo tako strašno, dvije-tri suze, malo nemira i to je zapravo to. Neke stvari treba prekinuti dok su još kolko tolko dobre. Nije da sam očekivala da će do toga tako brzo doći, ali što sad. Sve je to život.
I baš kako sam jednu vezu prekinula, stvorila sam novu. Jednu nasmijanu, sretnu i brižnu. I krug se po tko zna koji put zatvorio. Sigurna sam da će ovaj krug biti pravilniji. I da zaista vodi u vječnost pravih, dobrih osjećaja. Nasmijanih osjećaja. Kažu da svaka priča ima svoj kraj, a ja mislim da priča ovisi samo o likovima koji igraju uloge. I kad odlučimo poginuti, poginut ćemo. Kad odlučimo goriti, gorit ćemo.
Post je objavljen 16.08.2004. u 08:28 sati.