No name

Jučer je bio moj zadnji dan odmora, zapravo ljenčarenja. Od danas učim. To je odluka.
I tako puna entuzijazma što ću konačno svladati matrice, vektore, limese, integrale i financijsku matematiku, sva uzbuđena od same pomisli da ću usavršiti tehniku laganja sebi i drugima koji će to od mene tražiti primjenjujući razne tehnike izračunavanja sredina, mjera asimetrije, vjerojatnost, razno razne testove da donju ili gornju granicu, model regresije i korelacije i ine termine o kojima ja trenutno imam minimalno znanje ( a i taj minimum je upitan), podesim si jučer budilicu na mobitelu na pola osam. I naravno, zvoni mobitel u naše dogovoreno vrijeme, a ja onako snena pomislim: Ma tko se to usuđuje zvati me tako rano. E baš mu se neću javiti. I ugasim mobitel. Probudim se sat vremena kasnije i skužim da sam zaspala. Stvarno sam nesposobna održat dogovor sa samom sobom. No, nema veze. Valjda će mi sutra uspjeti.
I tako ja već cijelo prijepodne pokušavam svoje misli usmjeriti na matematiku. I ne ide mi baš. Zapravo i nije to dosadno, samo mi pozornost odvlače neke besmislene misli i stalno me nešto diže sa stolice. Užas. Nije baš da imam vremena na pretek. Prvi ispit mi je početkom, a drugi sredinom rujna.
A i nije mi svejedno za ocjene. Možda se čini glupo, jer kad je statistika i matematika u pitanju, većina samo želi prolaz, ocjena je nevažna. Ali meni nije. Zato što znam da mogu dobiti dobru ocjenu ako se stvarno potrudim ( i naravno ako budem imala sreće da testove sastavljuju profesori koji imaju realna očekivanja). Ako sam mogla dobiti relativno dobre ocjene iz drugih predmeta, mogu i iz ova dva. Barem statistiku i matematiku nije dosadno učiti kao trgovačko pravo, naravno izuzev teoretskog dijela.
Moram se prisiliti na učenje. Najteže je početi, ali kad se ufuram u sve to, bit će OK. Nadam se. Btw: ako netko stvarno kuži limese i integrale nek se javi! :))

Jučer je bio dan prijateljstva. Nije baš da sam slavila. Jer trenutno sam u totalnoj zbrci sama sa svojim mislima što se tiče nekih prijatelja. Najgore je što ne mogu više definirati naše odnose. Svjesna sam da nam naši odnosi ne znače jednako. Prije sam bila drugačija. Vezala sam se za ljude. Ali to je bila jedna krajnost, a druga je ona kakva sam bila do prije nekog vremena. Hladna. Ne u potpunosti, ali bojala sam se vezati za ljude. To sam shvatila tek prije nekoliko dana. Kao da sam živjela u nekom balonu koji me je štitio od svih vanjskih utjecaja. Kao da sam tražila ruke pružajući svoju ruku prema drugima. Kao da sam ih zvala, pokazivala koliko ih trebam. I uzvraćali su pružajući mi svoje ruke. Ali ja sam ih se bojala dotaknuti. I ne žalim sada za ničim što sam učinila, samo mi je žao što neke stvari nisam učinila. Žao mi je što nekad nisam pogazila vlastiti ponos, što se nisam više potrudila srušiti one granice u sebi i otvoriti se. Otvoriti se iznutra. Pokušavam to ispraviti i imam sreću što uz mene bez obzira na sve promašaje još uvijek stoje ljudi koji me mogu razumjeti. Neću to zaboraviti cijeniti.
A tko su zapravo prijatelji? Mislim da su pravi prijatelji oni kojima mogu ispričati sve iako se nismo vidjeli mjesecima, mogu im odati svoje najveće tajne i ne bojim se da će me osuditi jer oni znaju uvažiti moje razloge, ne trude se baš sve razumjeti jer znaju da je to nemoguće a ipak me prihvaćaju i znaju podržati, oni su uvijek tu bez obzira zašto im dolazim, oni su oni kojima se sklanjam kad je teško, oni čije glasove želim slušati, oni s kojima se volim smijati... ili plakati, nije ni važno.
I sretna sam što imam nekoliko takvih ljudi. I što oni imaju mene. Volim ih.
Znam da me uskoro čeka nekoliko mučnih razgovora i susreta, ali preživjet ćemo mi to. Treba mi još malo vremena da se spremim na njih. I još malo hrabrosti.

I konačno, ne bi bilo pošteno da se ne sjetim Vas, moji virtualni prijatelji. Ne poznajem vaš glas i ne vidim vaše oči. Ne osjećam vaše dodire i ne prepoznajem vaša lica. I možda baš vas srećem na ulicama, i možda baš pored vas negdje dišem... ali nije to važno. Jer prijateljstvo je više od fizičkog. Ono je nedodirljivo i nevidljivo očima. Ono je daleko iznad nas. Prijateljstvo se očituje u osmjesima koji mi razvlače usne dok se smijem vašim osmjesima, ono živi u mojim suzama rođenim u vašim patnjama. Prijateljstvo je naše, nošeno virtualnim dodirima. I da vas nema, ja ne bi bila ja. Jer je cijeli ovaj svijet dio mene.