Kako vrijeme brzo prolazi.
Ponekad imam osjećaj da ispred mene stoji beskonaćnost... vječnost... a onda se ta vječnost tako brzo rastopi.
Ponekad imam osjećaj da je u mojoj glavi neka neobična strka i buka, a ponekad mislim da me obavija beskrajna tišina.
Ponekad vidim oko sebe tisuće ljudi, a ponekad kao sada sam posve sama.
Ponekad mi nedostaju ljudi koji su mi u nekom trenutku moje prošlosti bili sve na svijetu, a ponekad im se i ne sjećam imena, ni glasa, ni lica, ni očiju.
Ponekad sam tužna...
... možda ipak samo sjetna...
Ali ne danas.
Danas sam baš onakva kakva želim biti.
Bez suvišnih misli, pokreta i lica.
Bez sjete i bez pretjerivanja.
Danas sam si baš lijepa i nasmijana.
Ne pišem pjesme danas.
Danas čitam bajke... danas sam dijete... i volim sebe...
Plaha sam, mirna i nježna.
Danas sam ja ja.
Želim se sutra probuditi sa istim osjećajima.
Post je objavljen 29.08.2004. u 21:50 sati.