Nebo

Gledala sam danas moje omiljene crtiće.
Velike, pahuljaste oblake kako putuju.
Ne znam iz čega su se rađale suze.... iz zasljepljenja bjelinom nebeskih putnika ili iz srca.
I bila sam tako beskrajno tužna.
Razočarana.
Dali su mi obećanje, a sad mi daju razloge koji to i nisu, da obećanje pogaze.
Stvarno sam se veselila... odbrojavala dane... bila sam tako sretna što će se konačno nešto promijeniti. Kažu da kad se dogodi takva promjena, da se i cijeli život počinje mijenjati. Mislim da bi i tako bilo. Ponovno bih učila sve ispočetka... ponovno bih počela učiti živjeti.
Ništa od toga.
Bar ne za sad.
I nije to ni tako tragično (tako su mi rekli), nego ja sam tužna što osjećam kako kako im moja tuga i ne znači baš previše, uopće im nije jasno zašto se ja tako osjećam. A meni nije jasno zašto me uporno pokušavaju uvjeriti u nešto što nije istina. Valjda ne znaju drugačije. :(
Komplicirano je sve to.

Na kraju sam došla do zaključka da sam bila glupa što sam obećanjima vjerovala i što sam vjerovala da će mi netko drugi ostvariti ovakav san. Veliki san.
Takve velike stvari, čini se, ipak moram napraviti sama. I hoću, vjerojatno uskoro. Ako položim preostala dva ispita, imat ću vremena za velike odluke. Nadam se i hrabrosti i inata da ih provedem u djelo.
I baš me briga hoće li ikome biti žao. Ovo je moj život i imam dovoljno godina i zrelosti da ga živim kako želim. Možda ću biti siromašnija (relativno) ali ću biti sretna. Bez živciranja i frustracija, bez hodanja na prstima.

Nego, sanjala sam čudan san. Najprije smo se sanjkali na snijegu, na nekom brijegu. Ja i još netko, ne sjećam se tko... nije ni važno.
A onda sam otišla po nekoga ili nekamo. I kao da sam izlazila iz nekog zastora, ne mogu to opisati, kao da sam došla iz nekog drugog svijeta, iz neke kapsule... ne znam.
Uglavnom, srela sam (u tom snu), moju bivšu ljubav i njegovu curu (valjda su još zajedno). On je bio polugol, bez majce, i nekako mi je više nego inače fokus bio na njegovom prekrasnom tijelu (koje u vrijeme moje zaljubljenosti uopće nisam primjećivala). Poljubio je curu i onda su se rastali. Svaki je otišao u svojem smjeru (on u mojem). Meni je sve to bilo nejasno, ali nisam ništa pitala jer kao, on me više ne zanima.
A onda sam se našla ponovno na onom brijegu, amo više nije bilo snijega, nego se sve pretvorilo u predivnu, zelenu, rascvjetalu livadu sa velikim žutim cvjetovima. Voljela bih znati, ima li taj san kakvo značenje. Svi snovi imaju značenje. To je kao pospremanje ladica i sređivanje misli. Žao mi je što u srednjoj nisam išla na etiku, tamo se dosta govorilo o snovima i analizi istih.
Taj san je probudio neki nemir u meni. Počela sam vrtit filmove od prije par mjeseci... razmišljati o svemu što je bilo. I pitat samu sebe, jel on možda ipak pomisli na mene i na sve ono što je moglo biti, a nije. A ja ne znam razlog zašto.
Užas, ne volim ovakve osjećaje.
Najgore je što u meni stvaraju neku dodatnu nesigurnost i osjećam se grozno zbog toga.

Općenito, ovo mi je tako nemirno vrijeme. Zapravo se ništa ne događa, a u misli mi ulaze ljudi koje nikad ne bih očekivala u svojoj glavi. Istovremeno, promatram samu sebe i uspoređujem neke svoje reakcije s onima od prije godinu dana. Sazrela sam, jako. I puno toga se promijenilo. Ne mogu reći da je sve bolje nego što je bilo... ali, bit će bolje.
Pokušavam samu sebe natjerat na pozitivno razmišljanje. Čak sam si počela pisati ciljeve koje želim ostvariti. Moglo bi to biti dobro, možda se uspijem motivirati da dam sve od sebe.
Fali mi ljubav... i neki ljudi. Kao zid da se mogu osloniti kad se umorim.
Nadam se da će doći neki novi.
Znam da je besmisleno stalno nešto čekati i očekivati, ali ja stvarno jedva čekam taj novi početak. Prije toga se moram još malo pomučiti sa starim zaostacima i očistiti sve kako treba. Spremiti se na buru koja dolazi i naučiti uživati u njoj.